s
'U DUBROVNIKU 20. Oktobra 1894.

CRVENA HRVATI

List izlazi svakom subotom, a cijena mu je unaprijed za Dubrovnik: na cijelu < Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku a dopisi

 

godinu fior. 4, na. pd godine fior. %; Za dimi. Bosnu i Hercegovinu: na cije- | šalju se Uredništva.

lu godinu fior. 4: 50, de fior. 4 i poštarski troškovi ' Za oglase, zahvale i ost. plaća se 10 novč. po retku, a oglasi koji se više puta
. Pojedini broj hm ne mu pretplata mine, smatra se da
Rukopisi se ne vraćaju. Listove nefrankirane ne prima ni uredništvo ni uprava,

tiskoju po pogodbi.
je prdimje iwa došasto polugodište.

  

Bosansko pitanje.

Nešto ovih -dana učestali glasovi o Bosni. Iza
utrka i kongresa u Sarajevu, eto nam novinskih
raspravljanja, koja se ma dugo i široko baviše o
tim svečalloštija i njihovu harakteru, te o napret-
"ku okupiranih provincija, prepiruć se megjusobom
-ko ima pravo. Naravno da je i tada bilo najžešće
vatre izmed naših i srpskih novinara. I još se ni-
- je raspršao dim AP onog pucanja, kad se otvoriše
delegacije, te i one dopiješe a tapet pitanje oku-
piranih zemalja. O t pitanju dosta se tu pre-
a i govorilo sa svih stanovišta. Rekoše svo-

ška opozicija, njemačka ljevica, konservativci,
M ari i napokon u više navrata vlada kroz usta
ministra Kallay. Sve te rđspre našle su i opet u
-novinstvu obilna odjeka, nadasve u našem novin-
stvit; hrvatskom i srpskom, tako da se nadamo, e
-£e tu biti materijala za pisaniju čitave ove jeseni.

“+ Ovdje ćemo opaziti; da mi, koliko Hrvati to-
liko Srbi, raspravljamo ponajviše o stvari, 0 kojoj
'smo već odavna na čistu: prepiremo se t. j. komu
od nas dvojice pripada Bosna i Hercegovina. Srbi
dokazuju nama da je Bosna njihova i da nam_oni
neće za živu glavu pustiti ni ono što nas, osvem
-po narodnom, još i po historičnom pravu ide, kao
što je Turska Hrvatska koja sačinjava svukoliku
zapadnu Bosnu, a mi naprotiv vindiciramo Bosnu
za se na temelju našeg narodnog načela, koje je
tamo u većini, i na temelju povijesti. Ni jedan ni
drugi ne popušta, te se nećemo nikad — na pa-
piru — složiti, dapače mnogi s jedne i s druge
strane drže, da je ovo pitanje najglavnijim uzro-
:kom našega narodnoga razdora.

No ni jedni ni drugi, ni Srbi ni Hrvati nije-
smo baš sasvim složni, kad se okrenemo na dru-
gu stranu, pak motrimo Bosnu naprama onome
trećemu, koji danas, usprkos ovim našim beskraj-
nim prepirkama, drži u rukama sudbinu ovih ze-
malja. Činilo bi se da bi barem Srbi mogli biti
megjusobno sporazumni, ali tako nije. Najveći dio
njih, biva svi Srbi van naše monarkije i mnogo
ih u njoj, žele da Austro-Ugarska što prije izagje
iz ovih zemalja, koje bi imala — kakva druga
velevlast darovati zaslužnoj Srpskoj kraljevini. Ali
opet ima ako i malen broj i onih Srba, koji sta-
nuju u Austro-Ugarskoj i koji bi željeli, da ove
zemlje ostanu amo. To su Srbi koje njihovi su-
plemenjaci zovu magjaronskim Srbima, kakav je
na pr. . delegat Gjurković, koji je ovo stanovište
javno pred cijelim srpstvom istaknuo i branio,

Pustimo Srbe neka misle kako ih je volja,
a mi vigjimo, kako je kod nas i kako bi imalo
da bude. O Hrvatima vladinovcima nećemo ni da
govorimo, jer je njihovo stanovište na žalost i
odviše poznato. Oni su pristaše vlade i mameluci
sustava u takoj mjeri, da je njihovo mnijenje u-
vijek, u suglasju s onim. visokih odlučujućih kru-
gova. Vladinovci,  čeljad većim dijelom bez uvje-
'renja, nemaju nikakvu drugu zadaću nego kazi-
vati narodu, kako je sve dobro, što su ovi kru-
govi, & njim, preko njih a bez nas, učinili. Tako
rade i u bosanskom pitanju. Osvrnimo se ragje
na neodvisne Hrvate s ovu i s onu stranu Vele-
bita, ponajpače na stranku prava.

* Jesmo li mi svi na čistu u tom kako se i-
mamo vladati naprama sadašnjem stanju Bosne i

Hercegovine # Budimo otvoreni, iskreni i 0dgovo-

rimo me! Nijesmo složni, u prvom redu zato, što
mnogi od nas ne misli samostalno, no se povodi-
mo za drugijem, najprvo z& mnijenjem njeke
nam slavenske braće. Plašimo se istine, koja
glasi da se u Bosni naši intetesi razilaze od in-
teresa mnogijeh drugijeh Slavena.

Sasvim tim naš je položaj u ovom zamrše-
nom pitanju veoma škakljiv.

Mi smo protiv sustavu i protiv nosiocima
toga sustava u najžešćoj opoziciji. Oni su danas
na kormilu monarkije, koja p4k upravlja Bosnom.
Smijemo li mi njih podupirati? Ne nikada i nig-
dje, jer bi tim zanijekali našt ideju, postali bi
izdajicama našega narodnoga lačela. Ustajmo na-
protiv na njihovo djelo u Bospi, odlučimo se pro-
ti okupaciji onako kako to čine drugi,  pišimo i
vičimo na bosansku upravu iz narodnog načela !
Naš će se glas kao bižnjega i interesovanoga na-
roda najviše poslušati. Ali onda će nas protivnici
priključenja Bosne monarkiji u svoje svrhe izrabi-
ti. Zaludu bismo mi potlje dlaku na četvero cije-
pali i tumačili našu uvjetnu opoziciju. Europa na
žel6st ne zna za naše interese.

kupaciji Bosne sa strane Austrije. Naša opozicija,
koja bi se smatrala opozicijom a tout prix, poja-
čala bi ovaj posljednji glas, ili drugim riječima
mi bi radili za Srbiju.

Naprotiv možemo li mi pohvaliti ono su-
stavno cijepanje naroda, ono nijekanje hrvatskog
imena, a uvagjanje bošnjaštva i bosanske politike,
koja se ograničije ponajviše na muhamedance, jer
hoće da ih od nas odbije ? Možemo li mi kao Hr-
vati odobravati ono uvagjanje nijemštine, ono u-
seljavanje nijemaca i utemeljivanje njemačkih i
magjarskih kolonija ?

Pitanje ima i ovako lice. Teško se izmaknu-
ti izmed ove Scylle i Charybde. Nije najlakše po-
goditi, koje je stanovište za naše interese — go-
re. Zato se mi često puta čudimo, kako se njeki
mogu na brzu ruku odlučiti tamo ili amo. Ne-
mojmo se u tom izgledat za mladočesima, koji
mimogred govoreć ovog puta s njihovim govorima
u delegacijama o Bosni nijesu učinili baš najljep-
šu figuru. Lako je njima zauzeti koje hoće gledi-
šte, pošto su njihovi interesi tu veoma, veoma da-
leko. Oni Bosnu darivaju Srbima još i iz onog
nekog srbofilstva, koje mi, neznajuć šta su im i-
kad Srbi dobra, ako ne indirektno zla, učinili, ne
možemo nikako da razumijemo.

Ali naš je položaj drugčiji. Hrvatska, bez
Bosne, bila bi uvijek igračkom u rukama onoga,
koji bi vladao u današnjim okupiranim pokrajina-
ma. U tom se slažu svi naši političari, Kako bi-
smo se pak mogli nadati, da ćemo ikada doći do
Bosne, ako ova ne bude ondje gdje smo i mi?

Mi, koji iskreno priznajemo, koliko je mu-
čno poprimiti jednu stanovitu politiku u bos. pi-
tanju, ne usugjujemo se da ikoju predlažemo, već
samo bismo htjeli uputiti naše umnije političare,

"da ob ovom ozbiljno razmišljaju, jer je stvar vrlo

zapućena. S jednim smo samo na čistu: da na Bo-
suu i Hercegovinu po historiji i po narodnosti i-
mamo mi više prava od Srba. — Po historiji; jer
Hrvatska tamo ima i svojih silom otetih zemalja,
dok ih Srbija nema, pošto Bosna nije bila nikada
srpska ako ne ua silu; jer je Hrvatska za Bosnu
i prolila dosta krvi svojijeh sinova, što se 0 Srbi-

Ona se u bosan-,
skom *pitariju dijeli u dva tabora: za ili proti o-

  

ji ne može reći. Po marodnosti pak, što, ne o-
baziruć se na prošlost i plemensko dokazivanje
koje bi sve bilo nama u prilog — i danas, u slu-
čaju jednog plebiscita Bošnjaka i Hercegovaca, ko-
ji bi imao odlučiti izmed Hrvatske i Srbije, mi. bi
dobili najmanje dvije trećine. Jer i ako u Bosni
nije razvijena hrvatska svijest, al ipak uz 350.000
katolika Hrvata i muhamedanci, koji u svojim
rukama imaju posjed, u koliko svi nijesu Hrvati, ipak
bi prije krv svoju prolili, nego bi dopustili, da ih
upregnu pod Srbiju.

Kad smo dakle s te strane složni, dok do-
bro ne promislimo, mi ne odlučujmo ostalo. Neka
nam Bosne zajedno s nama, a u toliko širimo na-
rodnu svijest izmed jednokrvne raznovjerne braće,
svegi u nadi, eda budućnost i na nas pogleda, ako
budemo umjeli i zaslužili!

=aa=—=—==—=—==

Što su umukli?

»Srpski Glas“, taj stari grešnik i krivac na-
rodnog razdora u Dalmaciji, ni“

ko će ovo glasilo rišćanskih Dalmatinskih manasti-
ra pobiti svoje višegodišnje laži o našemu  srp-
stvu, javljajuć svojim inteligentnim predbrojnicima,
da su u Dubrovniku dobili Hrvati, ispred kojih
su Srbi kukavno uzmakli. ,Srpski Glas“ je napro-
tiv zanijemio. Ko čita ijega ine zna, da se je ovih
dana nešto dogodilo u Dubrovniku. Ko je napro-
zaboravio one galame nazad par godina, kada su
Srbi u savezu sa autonomašima zajašili Dubrov-
nik? O tom savezu nije bilo ni spomena, već se
slavila velika srpska pobjeda srpskoga  Dubrovni-
ka. ,Srpski Glas“ dapače bio se toliko u veselju
zaletio, da je njeke najzaslužnije Dubrovčane  hr-
vatske stranke bio proglasio ništa manje nego po-
litičkim gostima u srpskoj Ateni. Zašto se sad
»Srpski Glas“ toliko srami? Zašto svojijem vijer-
nijem iskreno ne objavi, da je onda sramotno...
izmišljao, kad nas je krstio ono što nijesmo? Ne-
kim istinama, zadarski kalugjeri, nije moguće u-
bjeći. Politički srpski list, može donositi i još
štogod osvem denuncija, podvala i laži, jer ovake
rubrike i samijem Srbima napokon dosade, Kaži-
te im bar jednom istinu! ;

Ali ne samo ,Srpski Glas“, već svi 'ostali li-
stovi vesele Srbadije mukom muče ispred svoga
poraza, Naš organ hrišćanskih došljaka nema o
tom više niti jednoga retka. Zašto to? Zato što
je istina tako očita, da se on isti srami više br-
ljati pred očevidcima Dubrovčanima, pak je žr-
tvovao i one preko Drine, kojim je bar mogao
pripovijedati šta je htio. O dubrovačkim izborima
ne piše se, jer se ne može pisati, jer se ne može

lagati ni izmišljati, pošto su tu fakti i brojevi,

koji stoje spravni, da svaku laž klevetniku u grlo
saspu. A da se to sve opravda zagrnuše se nje-
kim visokim dostojanstvom, koji kod Srba uvijek
obiluje, kad ih logikom i razlozima u škrip zaće-
raš. Onda oni ne odgovaraju.

No mješte ikakvih odgovora ,Dubrovnik“ se
bacio načktari svoj posao: uhvatio se naime ludi-
jeh i sto puta pobivenijeh dokaza, da su Dubrov-
čani Srbi. Na sve ono već se više puta odgovori-
lo i svaki smo put zamukli protivnika, Već više

puta on je pokušacuih ovako zavagja neukost &

s

 

e o dubro- € te e: *
-vačkim. izhorima..Mi/smo_zaatiželjno očekivali ieps.*. .>