Br: 11.





K

+

"i
b

List islazi svakom subotom, a cijena mu'je unaprijed za Dubrovnik: na cijela go- |
dinu 'fior. 4, na po godine fior. 2; Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu : na cijelu
godinu fior. 4: 560, na p6 godine flor. 2: 25; za inozemstvo flor. 4 i postarski troškovi.

Pojedini broj stoji 10 novč, Ko ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se

da je predbrojea i za došasto polugodište,

T

MATO vitez VODOPIĆ
biskup dubrovački.

U ponedjelnik ranim jutrom puče gradom:
tužni glas, da se naš omiljeli biskup bori sa
smrću, & malo zatim stiže ga drugi, čemerniji, da
je i preminuo. Premda je pokojnik dulje vremena
bolovao, ipak svakoga iznenadi i potrese glas,
koji je naviještao Dubrovčasima i svemu našem
narodu, da im nema više med živijem dobroga
pastijera, poznatoga  književgika. Pod dojmom op-
će- žalosti, kojoj se ni sami ne možemo oteti,
dužnost nas zove da uzmemo pero, “= bi najvo-
ljeli tugovati.

> MatovtezVodopić rodio se u Dubrov-
niku na 18 Decembra: 1816. Gimnaziju svrši u

Dubrovniku, : u Zadru izuči filosofiju i teologiju,

te god. 1840 zapjeva mladu misu i odade se sa
stim svojoj teškoj župničkoj dnžnošti, u kojoj je
uštrajdo punijeh 38 godina. Novicijat župnikova-
nja provede u Ošljemu blizu Stona kroz 4 godi-
ne, zatim ga pramjeste na Grudu u Konavlima
giije je ostao 12 god., a otale u Gruž. Nakon 22
godine neumorna rada u Gruškoj parohiji bude za
njegove zasluge imenovan kanonikom stolne du-
brovačke ćrkre ga počasnini naslovom kanonika-
tdologa, iza kako ga je, dvije godine prije, naš
preumilostivi kralj odhikovao svojim viteškim re:
dom: Kanonikom ostade samo 3 godine, jer na
19 marta 1882 imenuje ga kralj biskupom du-
brovačkim, a malo 'zatim, pošto je bio posve-
ćen u Beču, ugje on: u naš grad kao njegov pa

stijer uz veliku radost i slavje cijeloga pučanstva.

On je ovu.novu čast,
vornosti,
dadašnjem vijeku!) molio da ga mine, ali kad
nije moglo biti iuuče, vršio je savjesuo za punih
ligodioa dana, dok se eto u staroj starosti ne
odijeli od svoga puka tiho i miroo, kako je tiho
i mirno megju njim živio.

** Njegovom smrću mi gubimo još jednoga: od
onih odlićnih starih Dubrovčana, koji su svojim
vanrednim sposobnostima bili“ oživili uspomenu
slatije naše republike. Pravi tip Dubrovčanina sta-
roi “kova, Vodopić je pripaduo: onoj genera.
ciji koje nestaje # od koje, na žalost, ostaje nam
samo ugćddo sjećnaje. Mi se ne možemo bolje iz-
raziti o njegovom javnom i privatnom životu, ne+

punu 'brige i teške odgo-

gb iko Ba si bosanskim nadbiskupom Stadlerom

nezovedo po riječima Sv: Pisma! Israclita in quo

đoliig non erat. V'o d'o pić nije: poznavao: mržnje, '
niti Je znao da! ima ljud koji je goje. Kao žup“

nik bijaše pravi otac svoga puka, kao biskup pre-
već dobiti poglavica avoga stade, Prijatan i lja-
biježljiv, 1 kad'je nastupio svoje visoko mjesto ostao
je onaj stati dum Mato; ostao! je, 1 nadalje, da
so na dabrovačku  izrazimo, naše čeljađe, čovjek

na domaću, iskon t sirov au prigodi doajet-'

liri veseljak, “

! " Perd:imu bijaše veoma sretno. Naša knjiga

gubi u njemu jednog od odlidnijih krevatekih: pina: -



nerado na se primio, dapače: (ćudo u:

U DUBROVNIKU 18. Marta 1898.

| šalju se Uredništvu.

tiskaju po pogodbi.

ca. Vodopić, kao skroman čovjek, koji nije
želio buke ni pohvala, nije mnogo pisao, ali vje-
gova djela čitajuse sa nasladom. On je auktor prelije-
pe pjesme ,Robinjice,“ pripovijesti ,Na Dobor-
skim Razvalinama,“ ,Tužne Jele,“ ,Marije Kona-
voke“, gdje se istakao kao vješt pripovjedač i do-
bar poznavalac narodnoga jezika, što mu je pri-
znala i najoštrija kritika. Mislilo se da se naš je-
zik ne prilagogjuje deskripcijii Vodopić je o-
vu tvrdnju sjajno pobio. ,Robinjica," koja je u
Napulju dobila prvu nagradu, ,Doborske Razvali-
ne,“ »Tužna Jele“ to su uzori opisa, osobito ova
zadnja u kojoj je fotografirana dubrovačka ob.telj.
Ali najbolja njegova radnja jest svakako proslav-
ljenx , Marija Konavoka,“ za koju su mnogi žalili,
što je nedovršena ugledala svijetlo, te će svako-
mu biti drago, kad javimo kako je pokojnik u ovo
zadnje doba oko nje radio da je dovrši i darovao je
našoj ,Matici Hrvatskoj“ koja će njezinim izdanjem
bar donekle odužiti za ono što je on uradio na
kujiževnom polju. Uopće sve njegove književne rad-
vje ogledalo su krasve mu duše; nema tu umjetnog
naprezanja, ni moderne afektscije već riječ teće
ljupko i naravno kakav je on sambio. —- Osvem li-
terata, mi u njem gubimo Valjana naravoslovca.
Botaniku, a nadasve dubrovačku floru, poznavao
je kao malo ko, kako svjedoči veliki —herbarijum
koji je oa uredio i darovao dubrovačkom muzeju
te je i pisao o narodoim imenima ptica, trava, ži-
vina. Uvjereni smo da će se megju njegovim ru-
kspisima još naći radnja koje on nije izdao. Kao
kojiževnika cijene ga u velike u svemu hrvatskom
svijetu, a da to dokažemo dosta je da spomene:
mo kako jedan od najprvih ; hrv. romansijera —
kad su pravaši nazad tri godine bili u Dubrovni-
ku — uvjeravao nas je, da je njemu Vodopić
uzorom jezika i pripovijedanja izmegju svih naših
književnika.

Vodopić nije poznat kao uzor-biskup i i vrstan
pisac, on je pozuat i kao dobar rodoljub. Od po-
četka narodnog preporuda živo se zauzimao za na-
rodnu stvar, te je bio jedan od najuglednijih čla-
nova hrvatske stranke. A da je bio patrijot, daje
hrvatski osjećao nek bude dokazon naša uladež
na visokim školama, koju je koliko je mogao po-
magao a dokazom su i neprestani napadaji naši.
jeh. protivnika, koji u ostalom do njega  dopirali
nijesu. Vodopić je pripadao staroj narodnoj
stranci koja je na svoju zastavu upisala  sjedinje-
nje sa Ilrvatskom i koja je narodno  preporodila
Dalmaciju. Ova i njezivi ljudi bili su onaki kakva
su bila vremena koja su ih rodik. Ouda drugčije
ve bijaše moguće. Mi mlagji, koji dolazimo iza njib,
nastojmo da uz paše ideje i naša načela privijemo
kreposti i vrline starijeh narodnijeh vojniša, kakav
je bioi biskup. Vodopić, paneka se onda ne

A EMA!

Pretplata i oglasi puaćaju se upravi gCrvene Hrvatske* u Dubrovniku a dopisi .

boji Hrvatska ; veke u ovakim prilikama slobodno

može kazati, da će u nama dobiti ouo, što joj je
nemila smrt # pjime ugrabila. ,
U toj nadi pridružujemo se evo i mi. žalosti

što ju je zadesila gubitkom ovog, zaslušnog pjesi-
nog sina kličućiz svega srca; Slava Masa mom,|

Vodopiću | Slava! Slava! Slaval —

. Y ; ,



-

.



Za oglase, zahvale i ost, plaća se 10 novč. po retku, a oglasi koji se više puta |

I Rukopisi se ne vraćajo. Listove nefrankirane ne prima ni uredništvo ni uprava.

Odgovor na zadirkivanja

U pretprošlom broju natukli smo  nještv 0
koristi poljodjelskih škola, te smo Dalmacija sta-

vili na srce naš gruški zavod, ističuć kako je on.

sad prešao u pokrajinske ruke.

Na naš skroz objektivni člančić, u kome smo.
hotimice ispustili mnogo toga što ga ne bi tako« ;
vim prikazalo, oborio se ,Dubrovnik.“ Najprije ,
je stao uzdizati bar, Gondolu negdašnjeg presjed+
nika kuratorijuma onog zavoda, koji da je sve.
žrtvovao za vnjegov. napredak, dok su ga Hrvati
ocrnjivali, zatim navagja kako je bar. Gondola u
saboru dalmatinskomu rekao. da škola ima — li
jep položaj, a ako je bilo nesporazumljenja izme-
gju učiteljstva zavoda i bar. Gondole, to je, kaže
»Dubrovnik,“ zato što. se je prvi svojski zauzi-.
mao za zavod i hotio svakako da u njem vlada,
najbolje redi napredak.“

»Dubrovnik* će nam dopustiti da ga u če.
mu popravimo. Njegov.je urednik jučer došao u
naš grad, ne može sve zvati, ko mu piše ove
članke mogao bi ga dakle i nasamariti. Pod u-
pravom bat. Gondole u polj. učini bivalo jć sva-

kidanjih raspra izmegju njega i učitelja, ali ne:.

zato što je on zahtijevao da vlada najbokji: red,'
nego kako &mo mi rekli, zato što je on postupao
sa učiteljima kao sa svojim slugama. O totu je“
bilo dosta pisanije po dalmatinskim “listovitnai Bo«:
gu hvala u ovom malom mjestu poznamo svikoli-
ci jedau drugoga, te će svak nama povjerovsti“
prije nego ,Dubrovniku," jer su poznate manire:
dubrovačkog načelnika. Oni dakle skandali 'izneše«
ni na vidjelo diskreditovaše školu i općine se ža-
Cehu slati amo svoje mladiće na nauku. Istina je:
Zavod je na izvrsnu položaju, što je zasluga pri+:
rode i lijepo je uregjen, a to je zasluga gosp.
P. L. Biaukiua, koji je u njemu po godine: neu:
moroo radio i koji bi tu bio ostao i ravuateljem, '
da ga lijepe manire gosp. barova nijesu prisilile“
da ostavi školu. Kad je na njegovo mjesto došao '
gosp. prof. F. Jergović, on je slijedio njegovim
putem, ali zaludu, jer su lijepe manire gosp. Gon= |
dole učinile, da se došlo do poznatijeh prizora. On'
ih je i nadalje eksercitovao i na današujim radi-
nim i valjanim učiteljima i ko zna do šta bi se
bilo došlo da nije pokrajina na se uzela zavod.
Nazoruik ujegov jest sada gosp. prof. Marcel Ku-'
šar, koji istina nije agrouom, ali koji; je za nazi-
ranje škole daleko sposobniji od pa bar.
Gondole.

«Dubrovnik* cituje riječi dra, Klaića, koji je
u saboru rekao da se je dr, Lorenz povoljno iz-'
razio o poljodjelskom zavodu u“ Grožu. To nam.

je pozoato, «li što ga to ovdje ulazi ne znamo ;-

i mi emo se o njemu dobro israsili. Kad ja Lo-'
renz bio došao amo, prigledav je zavod, ispitao
učenike, koji su ma dobro odgovarali. — čijom
zašlugom neka sadi jatno mnijenje. Ali pravu ra-
nii škole Lorenz nije mogao naći, jer mu je oh
gov vodić gosp. Gondola nije mogao ukazati, a

g! k vijemu ne mogote pristapiti. Da je pri

obesnao istinu, učiona bi već on.“

hik poda u druge ruke.
oDubrovoik* apotiće, nam,, da, bi kao, dubro..
vački organ imali biti zahvaloi bar. Gopdoli oa-,
dje gdje mu ovak (1) saslugu  prisnaje,

VG zalagom potrošilo mim pr



“