Br: 11. K + "i b List islazi svakom subotom, a cijena mu'je unaprijed za Dubrovnik: na cijela go- | dinu 'fior. 4, na po godine fior. 2; Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu : na cijelu godinu fior. 4: 560, na p6 godine flor. 2: 25; za inozemstvo flor. 4 i postarski troškovi. Pojedini broj stoji 10 novč, Ko ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se da je predbrojea i za došasto polugodište, T MATO vitez VODOPIĆ biskup dubrovački. U ponedjelnik ranim jutrom puče gradom: tužni glas, da se naš omiljeli biskup bori sa smrću, & malo zatim stiže ga drugi, čemerniji, da je i preminuo. Premda je pokojnik dulje vremena bolovao, ipak svakoga iznenadi i potrese glas, koji je naviještao Dubrovčasima i svemu našem narodu, da im nema više med živijem dobroga pastijera, poznatoga književgika. Pod dojmom op- će- žalosti, kojoj se ni sami ne možemo oteti, dužnost nas zove da uzmemo pero, “= bi najvo- ljeli tugovati. > MatovtezVodopić rodio se u Dubrov- niku na 18 Decembra: 1816. Gimnaziju svrši u Dubrovniku, : u Zadru izuči filosofiju i teologiju, te god. 1840 zapjeva mladu misu i odade se sa stim svojoj teškoj župničkoj dnžnošti, u kojoj je uštrajdo punijeh 38 godina. Novicijat župnikova- nja provede u Ošljemu blizu Stona kroz 4 godi- ne, zatim ga pramjeste na Grudu u Konavlima giije je ostao 12 god., a otale u Gruž. Nakon 22 godine neumorna rada u Gruškoj parohiji bude za njegove zasluge imenovan kanonikom stolne du- brovačke ćrkre ga počasnini naslovom kanonika- tdologa, iza kako ga je, dvije godine prije, naš preumilostivi kralj odhikovao svojim viteškim re: dom: Kanonikom ostade samo 3 godine, jer na 19 marta 1882 imenuje ga kralj biskupom du- brovačkim, a malo 'zatim, pošto je bio posve- ćen u Beču, ugje on: u naš grad kao njegov pa stijer uz veliku radost i slavje cijeloga pučanstva. On je ovu.novu čast, vornosti, dadašnjem vijeku!) molio da ga mine, ali kad nije moglo biti iuuče, vršio je savjesuo za punih ligodioa dana, dok se eto u staroj starosti ne odijeli od svoga puka tiho i miroo, kako je tiho i mirno megju njim živio. ** Njegovom smrću mi gubimo još jednoga: od onih odlićnih starih Dubrovčana, koji su svojim vanrednim sposobnostima bili“ oživili uspomenu slatije naše republike. Pravi tip Dubrovčanina sta- roi “kova, Vodopić je pripaduo: onoj genera. ciji koje nestaje # od koje, na žalost, ostaje nam samo ugćddo sjećnaje. Mi se ne možemo bolje iz- raziti o njegovom javnom i privatnom životu, ne+ punu 'brige i teške odgo- gb iko Ba si bosanskim nadbiskupom Stadlerom nezovedo po riječima Sv: Pisma! Israclita in quo đoliig non erat. V'o d'o pić nije: poznavao: mržnje, ' niti Je znao da! ima ljud koji je goje. Kao žup“ nik bijaše pravi otac svoga puka, kao biskup pre- već dobiti poglavica avoga stade, Prijatan i lja- biježljiv, 1 kad'je nastupio svoje visoko mjesto ostao je onaj stati dum Mato; ostao! je, 1 nadalje, da so na dabrovačku izrazimo, naše čeljađe, čovjek na domaću, iskon t sirov au prigodi doajet-' liri veseljak, “ ! " Perd:imu bijaše veoma sretno. Naša knjiga gubi u njemu jednog od odlidnijih krevatekih: pina: - nerado na se primio, dapače: (ćudo u: U DUBROVNIKU 18. Marta 1898. | šalju se Uredništvu. tiskaju po pogodbi. ca. Vodopić, kao skroman čovjek, koji nije želio buke ni pohvala, nije mnogo pisao, ali vje- gova djela čitajuse sa nasladom. On je auktor prelije- pe pjesme ,Robinjice,“ pripovijesti ,Na Dobor- skim Razvalinama,“ ,Tužne Jele,“ ,Marije Kona- voke“, gdje se istakao kao vješt pripovjedač i do- bar poznavalac narodnoga jezika, što mu je pri- znala i najoštrija kritika. Mislilo se da se naš je- zik ne prilagogjuje deskripcijii Vodopić je o- vu tvrdnju sjajno pobio. ,Robinjica," koja je u Napulju dobila prvu nagradu, ,Doborske Razvali- ne,“ »Tužna Jele“ to su uzori opisa, osobito ova zadnja u kojoj je fotografirana dubrovačka ob.telj. Ali najbolja njegova radnja jest svakako proslav- ljenx , Marija Konavoka,“ za koju su mnogi žalili, što je nedovršena ugledala svijetlo, te će svako- mu biti drago, kad javimo kako je pokojnik u ovo zadnje doba oko nje radio da je dovrši i darovao je našoj ,Matici Hrvatskoj“ koja će njezinim izdanjem bar donekle odužiti za ono što je on uradio na kujiževnom polju. Uopće sve njegove književne rad- vje ogledalo su krasve mu duše; nema tu umjetnog naprezanja, ni moderne afektscije već riječ teće ljupko i naravno kakav je on sambio. —- Osvem li- terata, mi u njem gubimo Valjana naravoslovca. Botaniku, a nadasve dubrovačku floru, poznavao je kao malo ko, kako svjedoči veliki —herbarijum koji je oa uredio i darovao dubrovačkom muzeju te je i pisao o narodoim imenima ptica, trava, ži- vina. Uvjereni smo da će se megju njegovim ru- kspisima još naći radnja koje on nije izdao. Kao kojiževnika cijene ga u velike u svemu hrvatskom svijetu, a da to dokažemo dosta je da spomene: mo kako jedan od najprvih ; hrv. romansijera — kad su pravaši nazad tri godine bili u Dubrovni- ku — uvjeravao nas je, da je njemu Vodopić uzorom jezika i pripovijedanja izmegju svih naših književnika. Vodopić nije poznat kao uzor-biskup i i vrstan pisac, on je pozuat i kao dobar rodoljub. Od po- četka narodnog preporuda živo se zauzimao za na- rodnu stvar, te je bio jedan od najuglednijih čla- nova hrvatske stranke. A da je bio patrijot, daje hrvatski osjećao nek bude dokazon naša uladež na visokim školama, koju je koliko je mogao po- magao a dokazom su i neprestani napadaji naši. jeh. protivnika, koji u ostalom do njega dopirali nijesu. Vodopić je pripadao staroj narodnoj stranci koja je na svoju zastavu upisala sjedinje- nje sa Ilrvatskom i koja je narodno preporodila Dalmaciju. Ova i njezivi ljudi bili su onaki kakva su bila vremena koja su ih rodik. Ouda drugčije ve bijaše moguće. Mi mlagji, koji dolazimo iza njib, nastojmo da uz paše ideje i naša načela privijemo kreposti i vrline starijeh narodnijeh vojniša, kakav je bioi biskup. Vodopić, paneka se onda ne A EMA! Pretplata i oglasi puaćaju se upravi gCrvene Hrvatske* u Dubrovniku a dopisi . boji Hrvatska ; veke u ovakim prilikama slobodno može kazati, da će u nama dobiti ouo, što joj je nemila smrt # pjime ugrabila. , U toj nadi pridružujemo se evo i mi. žalosti što ju je zadesila gubitkom ovog, zaslušnog pjesi- nog sina kličućiz svega srca; Slava Masa mom,| Vodopiću | Slava! Slava! Slaval — . Y ; , - . Za oglase, zahvale i ost, plaća se 10 novč. po retku, a oglasi koji se više puta | I Rukopisi se ne vraćajo. Listove nefrankirane ne prima ni uredništvo ni uprava. Odgovor na zadirkivanja U pretprošlom broju natukli smo nještv 0 koristi poljodjelskih škola, te smo Dalmacija sta- vili na srce naš gruški zavod, ističuć kako je on. sad prešao u pokrajinske ruke. Na naš skroz objektivni člančić, u kome smo. hotimice ispustili mnogo toga što ga ne bi tako« ; vim prikazalo, oborio se ,Dubrovnik.“ Najprije , je stao uzdizati bar, Gondolu negdašnjeg presjed+ nika kuratorijuma onog zavoda, koji da je sve. žrtvovao za vnjegov. napredak, dok su ga Hrvati ocrnjivali, zatim navagja kako je bar. Gondola u saboru dalmatinskomu rekao. da škola ima — li jep položaj, a ako je bilo nesporazumljenja izme- gju učiteljstva zavoda i bar. Gondole, to je, kaže »Dubrovnik,“ zato što. se je prvi svojski zauzi-. mao za zavod i hotio svakako da u njem vlada, najbolje redi napredak.“ »Dubrovnik* će nam dopustiti da ga u če. mu popravimo. Njegov.je urednik jučer došao u naš grad, ne može sve zvati, ko mu piše ove članke mogao bi ga dakle i nasamariti. Pod u- pravom bat. Gondole u polj. učini bivalo jć sva- kidanjih raspra izmegju njega i učitelja, ali ne:. zato što je on zahtijevao da vlada najbokji: red,' nego kako &mo mi rekli, zato što je on postupao sa učiteljima kao sa svojim slugama. O totu je“ bilo dosta pisanije po dalmatinskim “listovitnai Bo«: gu hvala u ovom malom mjestu poznamo svikoli- ci jedau drugoga, te će svak nama povjerovsti“ prije nego ,Dubrovniku," jer su poznate manire: dubrovačkog načelnika. Oni dakle skandali 'izneše« ni na vidjelo diskreditovaše školu i općine se ža- Cehu slati amo svoje mladiće na nauku. Istina je: Zavod je na izvrsnu položaju, što je zasluga pri+: rode i lijepo je uregjen, a to je zasluga gosp. P. L. Biaukiua, koji je u njemu po godine: neu: moroo radio i koji bi tu bio ostao i ravuateljem, ' da ga lijepe manire gosp. barova nijesu prisilile“ da ostavi školu. Kad je na njegovo mjesto došao ' gosp. prof. F. Jergović, on je slijedio njegovim putem, ali zaludu, jer su lijepe manire gosp. Gon= | dole učinile, da se došlo do poznatijeh prizora. On' ih je i nadalje eksercitovao i na današujim radi- nim i valjanim učiteljima i ko zna do šta bi se bilo došlo da nije pokrajina na se uzela zavod. Nazoruik ujegov jest sada gosp. prof. Marcel Ku-' šar, koji istina nije agrouom, ali koji; je za nazi- ranje škole daleko sposobniji od pa bar. Gondole. «Dubrovnik* cituje riječi dra, Klaića, koji je u saboru rekao da se je dr, Lorenz povoljno iz-' razio o poljodjelskom zavodu u“ Grožu. To nam. je pozoato, «li što ga to ovdje ulazi ne znamo ;- i mi emo se o njemu dobro israsili. Kad ja Lo-' renz bio došao amo, prigledav je zavod, ispitao učenike, koji su ma dobro odgovarali. — čijom zašlugom neka sadi jatno mnijenje. Ali pravu ra- nii škole Lorenz nije mogao naći, jer mu je oh gov vodić gosp. Gondola nije mogao ukazati, a g! k vijemu ne mogote pristapiti. Da je pri obesnao istinu, učiona bi već on.“ hik poda u druge ruke. oDubrovoik* apotiće, nam,, da, bi kao, dubro.. vački organ imali biti zahvaloi bar. Gopdoli oa-, dje gdje mu ovak (1) saslugu prisnaje, VG zalagom potrošilo mim pr “