"Bh. 28. |

URVENA UMA

a List izlazi svakom sabotom, a cijena mu je unaprijed za Dubrovnik: na cijela go-
. dinu for, 4, na pd godine fior. 2; Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu : na cijelu | šalju
godinu fior. 4: 50, na po godine flor. 2: 25; za inozemstvo for. 4 i poštarski troškovi.

U DUBROVNIKU 10. Juna 1898. |

se Uredništvu,

Pojedini broj stoji 10 novč. Ko ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se | tiskaju po pogodbi.

da je predbrojea i za došasto polugodište,

Hrvatska i Srpska u očima hrvatske
dubrovačke mladeži.

Dubrovnik, 2 Juna.

Kako svuda tako i u Dubrovniku mladež bez
ikakve materijalne koristi ljubi svoju domovinu j
sudi o onom što se oko nje zbiva. Ona se osjeća
slavenskom i hrvatskom, pa joj je najdraže motri-
ti pomljivo naše parodnosne stvari, ticale se nas
Hrvata, ili ostalijeh Slavena. Ako je mladež du-
brovačka hrvatska, to ona dokučuje po povijesti,
po predavanju naših otaca. Budući da je rascije-
pana naša Hrvatska mi Dubrovčani, pa i ostali
Hrvati van Banovine upiremo oči u bijeli Zagreb,
naše duševno središte. Dakako mladež, čujući ne-
prestano vikati stariju braću Dubrovčane o srp-
stvu i Srbiji motri i tu zemlju, te sudi i razliku-
je prošlost i sadašnjost ovih zemalja i stvara u
glavi slike jedne i druge domovine. Ove dvije
zemlje davaju nam dvije posve protivne slike.
Slika Hrvatske, bila bi čestita majka, koja u svo-
joj kući nije potpuna gospodarica, nego je žalo-
sna i toži se na svoje domaće neharne sinove i
na ostale, van njene kuće, koji joj ne dadu da u-
naprijedi svoju kuću, ipah hvlihv uwuuvžu vriuy ov
za napredak i sreću svoje djece. Naprotiv slika
je Srpske domovine: namiguša, koja ne zna niti
je ikad znala, upravljati sobom ni svojom kućom,
nego nezadovoljna onom slobodom, što je uživa,
zakiduje svoju sestru i u njezinoj kući buni proti
njoj i. samu djecu njenu. Ovake dvije seke živu u
glavi hry. dubr. omladine, pa naravski one pobu-
gjuju i različite osjećaje. Hrvatska sokoli svoju
djecu da joj junački pomognu, a Srpskoj se ne-
volji svijet samo smije. Ovaku nam sliku pokazu-
je sadašojost.

Kakvi su ideali srpski, a kakvi hrvatski, ko-
ji ed njih više se doliči da se priljubi čovjeku
Evropejcu;, čovjeku koji ima nešto evropske kul-
ture?  Doisto srpski su ideali loši. Program je
urpski: Dušanovo carstvo. Pa da bi to samo bilo
ni po jada, nego je tu izmiješano koješta što se
protivi zdravu razumu nas ljudi XIX vijeka. Srbi
ug misao da uzdignu Dušanovo castvo, imaju još
u glavi vjersku borbu prošlih vijekova. ,Srpstvo
je spojeno s pravoslavjem,* veli Srbin ,pa u Du-
danovu carstvu sveto pravoslavje treba da uvišti
sve ostale vjere, koje bi se slučajno u njemu de-
sile." Grditi, psovati, katolike i muhamedance, po-
magati da se iseljaju ovi zadoji iz Bosne i Her-
cegovine, to im je sveta dužnost, za dobitak Du-
Banova carstva. Je li ovo razborito ili je divljaš-
tvo, o tom nećemo ni govoriti, jedino sa žaloiću
ovdje napomenusmo.

Ideali su hrvatski nešto drogo. Hrvat od
pamtivijeka naućan na amir i ljubav ne traži za-
djevica. Njemu je prva imisao da sjedini svoju do-
inovinu, da postigne u Austriji ono što imaju Ni.
jeinci i Madšari. Ovo nije nikomu da ga vrijegja,
Bo otimlje nikome ništa; Hrvatski narod postave
ljen na ovako krasnom i sgodnom semljištu, mo-
Šo da žive utetao kao najprvi narodi u Evropi.
Madžari su prvi od austrijskih naroda stekli svoju
državnu samostalnost, a sad vu na redu Česi i mi
Hrvati, ta danad-sutra to će biti pored sve pro-
tivštine ljudi hrvatskoga imena. Vrućim glavama
mogip bi pasti sa um da se i mi šelimo. odijeliti

od: Hababurtke monarkije, uu to vije u ren nie



|

jednoga Hevata ; jer osim toga, što je naš narod
Zaljubljen u svoju vladalačku kuću, koju je sam
izabrao da upravlja njegovom zemljom, opet i po-
ložaj i veličina naše zemlje priječi nam da na to
mislimo. Male državice po sebi su slabe, te valja
da se oslone o jaču da joj služe; a_ mi u skupu
ostalijeh naroda u Austriji bit ćemo uvijek čvrsti
i nećemo se bojati svakoga micanja u politi-
čkom svijetu.

Dok Srbi razvijaju vjerski fanatizam; mi Hr-
vati i zaboravili 8mo take stvari. Onomadne židov-
ski nadrabin u Zagrebu u propovijedi pohvalio se
narodu da nigdje u Europi slobodnije i mirnije
ne Žive narod njegove vjere kao megju Hrvatima.
U Srbiji se ne mogu tim pohvaliti ostale vjere o-
sim grčko-istočne. Tamo je eto nestalo muhame-
dove vjere u ovo malo godina otkad se je oslo-
bodila Srbija. Oudje katolika. nije slobodno ni biti
katolik, a kamo li graditi svoje crkve. Srbi čeznu
za Bosnom i Hercegovinom, a što bi se tamo do-
godilo od jadnoga hrvatskoga naroda katoličke i
imuhamedove vjere, o tom ne ćemo da govorimo,
ko pozna srbe, zna i razumije kakva bi bila nji-
hova sudbina,

Drudv vlisrvuvua daa ruusvrv a -..
čka hrvatska omladina. Sve što rekosmo na teme-
lju je žive istioe koju ne može da pobije ni ,Du-
brovnik“ ni njegovi ortaci gdje god se našli na
krugu zemaljskom. Hrvati grčke vjere nek ovo
dobro pročitaju i uvide kako su se uvalili u po-
greške, što su pristali uz nenaravnu srpsku ideju,
a stare omladince dubrovačke pozivamo u hrvat.
sko kolo, gdje su bili od uvijek slobodoumni i
i patriotični Dubrovčani,

puev.vo uuu va

Hrvat- Omladinac.

Dvije riječi braći dušobrižnicima.

Iz biskupije, 1 Juna,

Neugasiva želja za putovanjem, potisla_ me
da se zaletim diljem naše Biskupije, ne ko što
čine Švapsti turiste, da se samijeh visočina dovi-
nem, koli da se nasrčem zdrava zraka našijeh po:
lja, bistrine hrvatskoga mora. Tamo po zabitnijem
gelima, po morskijem žalima, vukla me uspomena
mlagjijeh dana, grlila me desnica vijernijeh sudru-
gova još sa školskijeh klupa.

Mili Bože lijepo li ti je, onako iza dugijeh
ljeta, sletiti na prag prijatelja svoje mlade dobi,
te u njegovu zagrljaju zaroniti u, duboke ponore
prošlosti, dozivati u pamet one zanosne besjede o
svojoj budućnosti, kad su ti u mašti svi putovi bili
ružom posuti, Kad si već u svojoj ideji u onijem
romantićnijem selima, podizao vilin-dvore, kad ai
kubitalnijem slovima na njima čitao deus nobis
haec ota fecit.“ A danas koliko se razoćarah —
koliko“ se duboko uvjerih ob onoj: »nimiuja ne
crede colori,“

: Kad sam nogom na put krenio, moje je, vje.

rovanje bilo sigurno du kod svakog dušobrišnika

moram naići na kakav mali eden 'u onijem njekim

dosadnim oazama, otkle više puta islijaju teška

ozdisanja. Da je teško -i preteško, dušobrišničko

gvanje to već i osme Btijene soađu — al opet je |

ono tako slatko i milo da mu para ne imade, kad

je čovjek aroem i dušom sa njim senešen,
Neoboriva je

latina da jedan avećenik, pokla



Pretplata i oglasi puaćaju se upravi »Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku a dopis
Za oglase, zahvale i ost, plaća se 10 novč, po retku, a oglasi koji se više puta

Rukopisi se ne vraćaju. Listove nefrankirane ne prima ni uredništvo ni uprava.

negoli je sve škole preplovio, kao koji mu drago
činovnik, u srcu ga sebe, kad mora svoj vijek
Zadubiti ispod onijeh vrletnijeh stijena, ili u du-
boke prodole, ali ipak kolika nije njegova utjeha,
kad može reći da svojim izgledom neporočna ži-
vota, svojim glasom, umom i voljom, magnetično
priteže onu malu ponj kraljevinu, jače nego li ve-
liki Napoleon, kad svoju nepobjedljiva vojsku vo-
djaše, na trganje lovora. Tu je dušobrižnik i otae
i majka, tu je on sve. 'Ta on može oplemeniti, tu
na više ideale svoje podregjenike uzvesti. Tu on
narodnu svijest može uzgojiti, da sutra stane uz
brk najvišijim kaputašima, ma bilo kakove pan-
dekte proučili. Kad sela moraju da buda onaj žr-
tvenik na kome nigda iskra rodoljubnog svetog
žara da se ne utrne a — svećenik mora da je 0-
naj koji čini ili da tinji ili da plansa. — Selo,
velika je to ideja, veliko je i dostojanstvo š njim
vladati. Bog je sam stvorio selo, a čovjek je saz-
dao grad — teško li ti onome dakle svećeniku,
koji bilo moralno, bilo materijalno svoj puk stran-
putice zavede, jer Bog i narod od njega mnogo
čekaju, — Božja je on zjenica, domovinska štaka.
Ali uzrok, zašto se često jaukavje duje sa _našijeh

ako ve, nehajstvo za napretkom. Koliko i koliko
valjanijeh glava, bistrijeh. umova nije poj našoj
biskupiji razasuto, koji bi mogli svoje ime u z
jezde okovati, svoj stališ u kojizi i napretku na
visoko podignuti, ali to sve leži zakopano, mrtro
blago, ko ona jutrnja rosica koja ne dava do isti-
ne stete, al ne pruža niti koristi ni zemlji ni plo-
du. Da je naš narod prosjak zdrave knjige ma bi-
lo kojega tona, ko to od naš ne zna, a ipak nigda
da se koja ruka pera dotakne, da plode svoga u-
ma poda na hranu gladnome puku, Istina je, da
.n0n omnia possumus omnes“ ali nek svak upre
u svoje pero, eto nam bogata uaroda — naroda
oplemenjena — naroda natega. Knjigaje dunas
prvi motor čovječji.

Reći će mi kogod, čemu vike kad je toliko
mladijeh pisača poniknulo. — Jest ali o čem ne
bave? onaj o svojoj izgubljenoj — onaj o opisi-
vanju salona itd, A gdje su te knjige, koje naš na-
rod može čitati te iz njih zdrava života našrkati
ge? gdje su? Još u tvomu peru katoličko dušo-
brižništvo. — Bog ako ti je podijelio talenat, ne
dopušta ti da ga zakopaš. — Ugledaj se u Nje-
mačke svećenike, pa skoči za njima, te onda eto
ti divnjjeh prevoda krasvijeh sastavaka — eto na-
rodu hrane! — i.

Istina je da se možeš i ti poštogod oprav«
dati kad rećeš : a gdje su nam dekanatski sastan-
ci ? tvrdo ti je to opravdanje — ali ipak ne smi“
ješ lijenčariti. |

Druga vrst gdje iza umora uma možeš opo«,
taviti svoje sile, jest kućni vrt, ta prava rak, ra»
na našijeh (dušobrižnika. Koliko i koliko lijepih
župničkijeh kuća nije podignuto na romantičnijem
tojestima — ne fali im drogo nego da ih brišlji-
a ruka uredi, kroz one dugo satove zijebanja —
ali na žalost izuzevši gdje koju, sve je golo_i pus:
to tako da ti i nehote na um olijeću stihovi "a

o molli viola, pro purpureo narcio
»Garduus, et spinis surgit paliarnug acutla.", ,
Ali mnogi će reći: čemu da trošim.



gile 4 oim proi Kad badem a