Ldst islazi svakom subotom, a cijena mu je don za Dubrovnik: na cijela go-
dina flor. 4, na pd godine for. 2; Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu : na cijelu |
inogemstvo flor. 4 i poštarski troškovi. \

godinu flor. 4: 50, na _p6 godine for. 2: 25; sa
Pojedini broj stoji 10 novč.
da je predbrojea i za došasto polugodište,

Gundulić i Hrvati.

Zamaknuo bijaše okrutni zveket ubojnog oru-
ija, stišala se četiristogodišnja borba, Hrvatska bi-
la je ona junačka zemlja koja je glavama i krvlju
svojih sinova udarila bedem izmed silnog Azijata i
kultarne Eorope. Hrvatski vitezovi spasiše zapadni
svijet i prohjevahu krvcu svoju, u času kad se

ostali kavaljeri izobražene Europe nadmetshu bez-
brižnim raskošjem XVIL i XVIII. vijeka.

> "Dogje napokon vrijeme da i Hrvat zamijeni o-
štra posjekliču laganim perom, te pokaže oholvj la-
tinskoj i germanskoj raši, da im jeu svemu dora-
stao. Nije njega smelo, Što, dok je on bojak bio,
utekoše mu kojigom zapadni narodi. Uža Hrvat-
ska izmegju Save i Drave bila je zadnja uspowe-
na slavne prostrane Hrvatske. Ona je ustala na
junačke noge, dala nam vojsku umnika, koji su
nečuvenim radom narod duševno preporođili i do-
veli ga u ono kolo kulture, gdje mu po sposob-
nosti odavna bijaše mjesto. Hrvatska, Zagreb u-
zeže u ruke barjak prosvjete svih slavenskih na-
roda na jugu...

Povratimo se malo natrag.

Kad je naša domovina od Drave i Danaja
do Cruogorskih planina, od Drine do Jadranskog
mora, stenjala pod pritiskom Mlečića ili Azijata,
ostao nam je Dubrovnik čist i neokaljan. Cva-
la je, slobodna i mudra, slavna republika naša na
ovoj divnoj krpici slavenskoga tla koja se prostire
s vrh Konavala do Stoviša. Trgovina, bogastvo a
najpače sloboda razviše bogati talenat naših dje-
dova i oni počiniše djela nećuvena. Danas »h mno-
gi ne pojme. Ali čitajuć staru našu povijest zadu-
bi se, dragi čitaoče, u ono doba, pronikni ga, pak
nam onda svijetom traži grada koji bi se takmio
sa našijem Dubrovnikom. U ovoj maloj državici
Svetoga Vlaha cvala je nauka i prosvjeta: imasmo
na izobilj velikih naučenjaka i državnika, velikih
umjetnika i velikih pjesnika.

Nego ,kolo sreće“ okrenulo se.

Bilvik "Napoleon prekinu oit života naše re-
poblike i utrou napredak stare slave. Našim oci-
ma ostade samo ponosna uspomena na prošlost i
sikrivena velika djela naših pradjedova,

Nova hrvatska Atepa, Zegreb, nastavljala je
u toliko djelo starije sestre. Ali prvi pogled koji
je veliki preporoditelj naroda, Ljudevit Gej, nao-
kolo bacio, panuo je na Dubrovnik. Od onda pro-
blo je pedeset godina što naš narod preko Vele-
bita dubrovačku slavu raznosi, te šalje po najbo.
lje sinove svoje g naš Dubrovnik, da sabiraju i
proučavaju plodove stare kulturne dubrovačke
slobode,

Ako oj Dubrovčani Tujamo bit harni našoj
prekovelobitsk braći št&"šu velikim trudom ta-
ko rekuć otkrili ukupne našu književnost, sajle
sino im “harni da au nam svijetom prodičili Da
nicu dabrovačkih pjesnika. — Ivana Gundulića.
Nemoguće je iskazati u malo brazda, koliko gu
ovi učiaili sa velikana, kome ćemo do wmalo da
olabim silama iskažemo dužna počast.

Guadulićeva djela, izgubljena | razađuta po
dubrovačkim knjižnicama i za kućama sa. |
brala Rod brvataka, ka uz pomoć starijih

nt he Bo dobi, te ih

Ko ne vrati list kad mu pretplata mine,





| dalju

nije bilo dosta, nego cvijet najprvih naučenjaka
koj.m se ponosi mlada hrvatska knjiga, preguu da
Gundulića prestavi narodu onim dostojanstvom ko-
jim Talijani časte pjesnika Božanske Komedije.
Imena Markovića, Pavića i drugih ostaće do vije-
ka spominjana uz Gundulićeva djela Oni su du-
boko ocijenili velikana, dapače oko njega učenom
polemikom razvili gotov literarni rat, koji je uči-
nio da Gundulić sjevne to jačim svjetlom.

Ali, na Žalost našu, najbolji biser Guaduli-
ćev, ujegov ,Osman,“ zlom sudbivom dospio je
u naše ruke osakaćen, nepotpun. Ništa manje ne-
go dva velika pjevanja izgubiše se a ne zna se
kako. Ovu prazvinu kušahu napuniti njeki mlagji
dubrovački pjesnici no zaludu. Htio se je genij
da se s genijem ogleda, 1 našao se u Hrvatskoj !
Proslavljeni imenjak Gundulićev i njegov premac,
pjesnik ,Smail-Age“ tako se udubao u duh stare
naše literature, da je na našu radost mogao nado-
puniti, dapače natkriliti Gundulića. Ko danas čita
»Oamana“ niti ne osjeća da je četrnaesto i pe-
tnaesto pjevanje pisano tugjom rukom dvije stoti-
ne i pedeset godina kasnije.

Ovo čudo izveo je Ivan Mažuranić, ban
brvatski.

A gdje nam je ,Dubravia?“ Ona je u Za.
grebu svestrano soskona. dapače i priregjeva za
teatar. Kad su Hrvati izdali u gospodskom ruhu
ovu remek-bimou slobođe, naš ućeni Marković
priložio joj je jednu od vajučenijih kritika, što ih
broji naša literatura, A da djelo bude potpuno,
god. 1888 prestavljala še ,Dobravka“ u Zagrebu
u spomen tristogodišnjice Gundulićeva narogjenja,
Dvije stotine i šesdeset godina bijaše tad prote-
klo, otkad se Dubravka“ prvi put davala u Du-
brovniku i zacijelo niko veće od Prveuca južnog
Qlavenatva ne imaše prava da se napoji divnom
pjesmom ,0 miloj i rajskoj slobodi.“ Onom prigo-
dom cijelo hrvatsko pleme proslavi Gundulića, a
njegova tristogodišojica bijaše dan opće narodne
slave, kad su se pa čast Gunduliću kupila nau:
čna društva, sabirala omladina, kad se je svak
natjecao kakv će bolje počastiti slavnoga :am
Velikana.

Što da duljimo? Iza svega ovoga nije se
htio nego izvanredni um, sakriven u malenom sta-
gu Hrvata Ivana Rendića, da se. sljubi sa  veliči-
nom Pjesnika i ovjegovih djela, du ga potpuno
shvati. Tako postade novi, ovaj put gvozdeni, Spo-
menik Gundulićeve veličine, za koji isti naši na-
rodni dušmani kažu da je nešto dosad nevigjena.

Ako dakle Hrvati sa svih krajeva domovine,
a navlastito Zagrebački odličnjaci, hrle na veliku
Svetkovinu koju brzo očekujemo, oni samo nasta-
vljaju svoj kultoroi rad oko naše stare slave, te je-
dino slobna duša dubrovčaniamom tek oličena doš-
bik mogla je da ih — ne gnamo kojim pravom

e Dubrovčana — uvrijedi, podlom  ivsinvaci-

+ | jom. Ne, Hrvati ne dolaze. amo da okaljaju naše

kuće; oni dolaze da: se poklone. sjeni genija za
koga su toliko uradili, oni dglize da se poklone
starome Dubrovniku, ovi dolage da naše kuće avi.
jetom prodiće, a mi se trsimo da, po našem mo-
gućatvu, što bolje odgovorimo ovoj vanrednoj po-
Bes; koje uprav nijesmo ni dostojni,

Jest, ne varajmo se! Ako se danas Dubrov.
pik ovako visoko cijeni, nije naša zanlu-

rapid out Pjenoik Va O i



Pretplata i oglasi puaćaja se upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku a dopis
se Uredništvu.
Za oglase, zahvale i ost. plaća se 10 novč. po retku, a oglasi koji se više puta

smatra se | tiskaju po pogodbi.
| Rukopisi se ne vraćaju. Listove nefrankirane ne prima ni uredništvo ni uprava

će svaki pronicavi motrioc opaziti, kako jedan
mali dio živuće generacije svojim ponašanjem vi-
še je učinio da ovu slavu potamni nego da je 0s-
vjetla. Pa kad je vila pjesme i mudrosti već je-
dnom odlećela iz Dubrovnika u bijeli Zagreb, ne
ostaje nam drugo nego da se kakogod drugčije 0-
dužimo pazljivosti i ljubavi, kojom i nas braća rad
prošlosti obasiplju ne ostaje nego da ih pomažemo u
teškoj borbi protiv tugjina za naroinu slobodu i da
jedno šnjima radimo za samostalnost i ujedinje-
nje ukupne Hrvatske, koja je napokon i našom
domovinom. Tijem bi samo  provagjali ideju ve-
likog Pjesnika alobode, i nastavili rad onih dubro-
vačkih boraca iz dobe narodnog preporoda, koje
danas većim dijelom crna zemlja krije.

Ovo preporučamo rodoljublju našijeh sugra-
gjana Sa svijem da smo sjegurni, da kad doge
veliki dan koji svi s veseljem čekamo, ogromna
većina pravijeh Dubrovčana, možemo reći vas du-
brovački puk, kad se bude s braćom grliti na 0-
vom klasičnom tlu, slaveći prošlost pogledaće i
sadašnjost — i budućuost, te ćemo tako stare tra«
dicije koje nas već vežu utvrditi novom molitvom
za pobjedu svetih prava našega naroda.

Hrvatska svijest starih Dubrovčana.

Poznato je da su se stari Dubrovčani sma-
trali kao oarod granom velikog slavenskog stabla
te su u svojim književnim djelima sebe najragje
nazivali općevitim imenom Slovinci, a slovinski
gvoj jezik ; ali je nepobitni fakat da je uz opće
slavensko Ččuvstvo razbugjena bila u njih i plemen-
ska svijest, i to svijest hrvatska. Ovo proizlazi
najprije iz toga što su oni u svojim  riječnicima
riječ ,Slovinac“ i ,Slovinski“ izjednačivali sa Hr-
vat“ i ,hrvatski“ (kako Stulli u svojem  Rječni-
ku), a zatim i iz toga, što ima nekoliko starih
dubrovačkih pjesnika koji su sebe prozvali Hrva-
tima, a hrvatskim narod kome pripadaju i jezik
kojim govoru i pišu. Mi smo te potvrde imenu hr-
vatskom u staroj dubrovačkoj literaturi iznijeli u
ovom listu već otprije na vidjelo, mislimo ipak da
neće bit suvišno, ako ih u oči svečanosti, koja se
sprema u Dubrovniku iznova priberemo kao u je-
dan vijenac, koji će okititi kip našeg velikana.

Prvi izmegju dubrovačkih pjesnika, koji se
diči hrvatskim imenom jest Nikola Nalješković

(rogjeu. poslije 1520), glasovit pjesnik i matemati- .

čar, koji je za ženu imao sestru čuvene  Cvijete
Zuzorić. On je bio veliki prijatelj -korćulanskog

vlastelina Ivana Vidali, s kojim se je dopisivao. |

U jednoj poslanici, što mu posla veli, da gnarod
Hrvatd* zove vjega krunom od zlata, kojom se
svi (Hrvati) diče, pa nabraja lijepu kitu gradova
(hrvatskih) koji se šnjime ponose a u toj kiti na-
lazi so i Dubrovnik, Na tu mu je poslanicu odgo-
vorio Vidali drugom poslanicom, u kojoj ga zove
»dika i slava hrvatskoga jesika*, a o Dubrovoi-
ku, njegovu rodnom gradu pjeva ovako ;

t