“> List izlazi svakom subotom, a cijena ma je unaprijed za Dubrovnik: na cijelu go- Pretplata
dinu for. 4, na pd godine for. 2; Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu : na cijelu || šalju se Uredništvu.
godinu for. 4: 50, na p6 godine flor. 2: 25; sa inosemstvo flor. 4 i poštarski troškovi.



U DUBROVNIKU 14. Oktobra 1898.
L

Pojedini broj stoji 10-novč. Ko ne vrati list kad mu pretplata mine, smatra se | tiskaju po pogodbi.
Rukopisi se ne vraćaju. Listove nefrankirane ne prima ni uredništvo ni uprava

da je predbrojea i za došasto polugodište.

1 oglasi puaćaju se upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovnika a dopisi
Za oglase, zahvale i ost. plaća se 10 novč. po retku, a oglasi koji se više puta



Ujedinjenje naroda.

Prva tačka narodnoga pitanja jest ujedinje-
pje. Ujedivjenje i samostalnost jesu naravoa cijelj
borbe za narodnost svih plemena svijeta.

Kad mi to istaknemo kao svoj program, mno-
gi naši protivnici, bez ikakvih ideala, hoće da mi
letimo po zraku, da se pasemo faatazijom, Ali
prošlost i sadašnjost uče nas, da ovi naši protiv-
nici luduju, dok tako govore, a evo nas da to e-
klatantoim primjerima dokažemo. P

Italija, prije, ve bijaše Italijom. Razdijeljeni
na: sijaset megjusobno zavagjenih državica, Talija-
pi nijesu imali ni pojma o narodnom jedinstvu
Napulj, Rim, Fiorenca, Venecija, Genova bijuhu |
države i narodi. Na napulitanskim sveučilištima
predavalo se je dijalektom, koji Genovezi ni dan
danas ne razumiju. Vladari i republike kosiše se
megju sobom tražeći vlastitu korist. Narod u pra-
vom smislu riječi nije opstojao, te je Daute za
“koga kažu, da je prvi posijao sjeme jediastva, 500
godina ostao nerazumljiv. Tek franceska revoluci-
ja koja je ražegla narodno pitanje, «drmnula je
trošnim državicama Apenina i zadahnula Italiju
dahom slobode. Od onda datira pravi njezin na-
rodni preporod.

Ali uetom su Talijani osjetili, da mogu po-
stati harodom, odmah zavapiše za jedinstvom. O-
vo je bio poklič, koji je proletio: od Alpa do Si.
cilije. Najuspješnije odazva mu se Mazzini, koji
je prihvatio: narodnu misao u demokratičnom prav-
cu, te se postavi njenim zagovornikom. Vapilo se
sa ujedinjenjem. No koliko je žrtava tražila ta
sl' Italia una!* I našla ih je, kod svojijeh sinova,

Mazzini je svoja načela širio kroz mali listić,
te je izlazio prvo u «Genovi pa u Livornu, pod
čeduim nasivom Indicatore. Po talijanskim biblio-
tekama čuvaju se kao draga rijetkost brojevi o-
vog trgovačkog glasnika, koji je javljao dolaske
brodova i stanje trgovine, ali megju ovim vijesti-
ma i velike misli svoga meštra o slobodi i jedin-
stva. Pa kako je sjeme bilo zdravo, brzo je niklo.
Tamo amo počeše se pojavljivati drugi odvažni ju-
naci, koji htjedoše da sruše zahrgjale lance, da
domovini izvojšte čast naroda i države.

U Napulju vladahu Bourboni, u Pijemontu
Savoja, sjeverom gospodovahu Nijemci. Sve je to
trebalo odstraniti, izravnati, ako će da Italija bu.
de jedua. Kakova borba! koje patoje! Pjesnici i
književnici unašahu u puk luč marodno svijesti,
progonjeni i mučeni željeznom samovoljom apso-
latizma. Zabranjena sloboda riječi, nije se ni sni.
jevalo o slobodi štampe. Jedinstvo, sa retrogradno
strane smatralo se zločinstvom. Ali-zato ne sdvo-
jiše oci današnje velevlasti. Najbolja pera prezi.
ruć pogibelj oduševljavahu parud ; mladež, koja se
od današnjeg tal. naraštaja odlikovala patrijotiz-
mom, genijalnošću, značajem, bijaše rasadnikotm

idtje i :ojezinih vojaika; tajna društva snovahu o

ošlobogjenju zajedno sa javnim, koja su pod nevi-
nom firmom agrikultare ja li filologije stvarali
domovinu.
Fuori lo stranisro! bila je magična  rijeć
Gudesd. Mržoja va tugjina bijaše takova, da suse
u Mlecima i Lombardiji odrekli pušenja da uma-
nje državne prihode. Kad bi na Martov trg izašla
vojnička glasba, na placi bi ostali jedino Časnici

pe ovo odn po prdja, o



zvuka ne čuje. Gragjane i strance dijelio je lede-
ni zid. Talijanka nije mogla uzeti oficira stranca,
jer je smatrahu osramoćenom; biti časnikom u
vojsci držalo se izdajstvom, a pouzdanje u značaj
i vijernost urotnika ostavilo je plemenitih uspo-
mena. U Padovi, u istoj lasovitoj kavani,
gdje su se kupili avstrij , dolje pod ze-
i, da vijećaju
O spasu naroda. , sveučilišta
ostajahu pusta. Sve bi pohr svojim životom
krči put ideji jedinstva, tako da danas biste
našli odlična talijanskoga  političaras kojemu je
prošla četrdeseta, a da se nije istaknuo u ratu za
jedinstvo.

Pa koja mučeništva zapečatiše veliko djelu!
Nećemo da govorimo 0 padšim junacima, ima i većih
heroja. Gdje su Pellico, Gioja, Marondelli;'gdje je
tužna žrtva plemeniti grof Confalonieri, kome je
Metternich  nugjao najveće časti, a on je iza be-
čkog pregovaranja radije otputovao na muke u Spiel-
berg, nego da izda knesa od Curignana ; gdje je
strahoviti proces Bourbona proti ustašama 48e, od





kojih većina jadno pogibe; gdje su žrtve moden-.

skog vojvoda i toliki drugi patoici, da pam čisto
srce zebe, kad promišljamo na ono viteško doba,
pak bolne duše činimo neke prispodobe, koje nas
malo ah! malo mogu da zadovolje. ............

Sve se to radilo za jedinstvo i samostalnost
naroda, a nas Hrvate ismjebavaju jer smo i mi
za tol

Karlo Alberto, veliki nesretni kralj Pijemon.
ta, shvatio je želju naroda i stavio se pokretu ua
čelo. Glasovito Mazzinijevo pismo, kojim ga po-
zivlje da oslobodi Italiju neće se nikad zaboraviti.
Karlo Alberto nije uspio, ali velik i kao kralj i

kao talijanac, udario je tewelj slavnim djelima“

svoga sina. Pijemont u ono doba bijaše ognji.
štem varodoog pokreta. Tamo, u Turinu proživi.
še kao emigranti moogi poslije glasoviti državnici

*zaslužujuć svoju koricu hljeba, jer malena državi.

ca i uz najbolju volju nije mogla svemu doskoči.
ti. Svojim ponašanjem napram braći zadobiše Pi-
jemontezi udivljenje Europe. Karlo Alberto u dva
puta pokuša sreću..... ali kad je Novara porazi.
la osnove njegove, plemeniti kralj —. videći da
on više ne može — nije htio, radi sebe, nauditi
dogrovini : odreče se krune i prijestolja ostavivši
amanet svome sinu, te se kao skromni conte di
Barge povuče samovoljao u progonstvo u daleku
Potugalsku. I mi kadgod ovdje prispodabljamo1......

Žrtava već bijaše i odviše, ali nije salodu,
Viktor Emanuel i Cavour preuzete vodstvo ideje,
Četa umoih talijana koji su po pariškim i london.
skim krogovima osvajali, zatim velike žrtve za
slobodu učiniše, da se za taljanskim pitafjem za.
nijela slobodoumna Europa. Napoleon mu posveti
ova svoju pežoju. Jo li on to činio iz intereki,'mi

nećemo da iepitojemo. Ali veliki Pjemontez sa."

stankom u Plombičres-u umio je,da diplomatskom
vještinom  navrne francesku pomoć ga  užv

cijelj svoga naroda. I ova je došla obilna, praće.:
na simpatijama srodnog plemena. Italija se ujedi.“

njivala, prijestolje se prenijelo is Turina u Fio-
rencu, ali to nije bilo dosta. Nasljednik Qavou.

rov, Bettino  Rieasoli radio je dan | od dase |

gfrimakno Rimu, te je u tom pogleda ismjena pi.
wasa tomo njega Utak poslanika g Peri Oha



dini, od velike pouke, da se vidi kako Talijani
nijesn mirovali dok se nijesu svi «družili.

Pa i danas, kad _ su Rim i Venecija sastav-
nim dijelom talijanske države, kad su talijanci po-
stali narodom, nema izmed njih ama jednoga, koji
svim srcem ne čezne za neka dva odlomčića, te
ako razboritiji pohtićari to javno i ne priznaju, to-
me je jedino uzrokom opreznost i nada, da ćese nji-
hove tajne željice ipak ispuniti, te da će tako I-
talija pribrati konačno sve djelove svog plemena
u jednu narodna cijelinu i odgovoriti velikom pri-
rodnom zakonu slobode, koji je uništio i samo-
silje i apsolutizam pojedinaca. —

Eto koliko su Talijani radili za 680, što u
nas mnogi ne razumiju. A gdje su nam Nijemci
koji su sa svojim Bismarckom, Wilimom,  Molt-
keom, Ernestom i ostalim državnicima, oz vojsku
literata probudili — onoliko koliko je to kod Ni-
jemaca bilo moguće — narodnu njemačku svijest,
koja je odmah, “špoutano zatražila i narodno  je-
dinstvo? gdje su nam borbe Magjara i njihove na.
rodne vojske, da*f ne spominjemo braću Poljake,
koji su prolijevanjam krvi u više navrata iskreno

poželjeli za narodnim iedinstvom. pa idanaa. i aka
rastrojeni, sa svom svojom Za nas štetnom i ne-

uhvatijivom politikom, ovi ne idu za drugim nego
da uzdrže poljašku narodnu uvijest, neka ova, kad
kucne čas koji svi žele, ukaže — da ,još Poljska
mje izgubljena“! (>

Jedinstvo naroda bilo je dakle naravnim po-
sljetkom preporogjenja svih izobraženih plemena.
Mi Hrvati ne ištemo po tom ništa izvan svijeta,
tim više što je naše narodna pravo potkrijepljeno
historičkim, te se ova popunjuju. Borba naša kre-
će se u dopuštenim grauicama pošto drugo ne
traži nego da se u ovoj monarkiji naše pleme u-
jedivi u jednu narodnu skupinu. To je naš pro-
gram, naša ideja, a kojom ćemo pasti ili pobije«
diti, te ako za vju ne trebamo oružanih ustaša,
mi imamo arugo oružje, a to je kultura, narodoga
svijest i ustavoa borba. Radimo i radićemo na o-
Vote polju is svih oaš bh gila, osvješćujuć narod,
uzgajajuć haraktere, neka ovi ućine Hrvatsku, ko-
ja je pozvana da pred Slavenima na jugu nosi
luč prosvjete i napretka, da svoju braću izvede
is igooracije, tmiue i fanatizma.



Dubrovnik, 12 oktobra.

(, Dulmatove* propovijedi) Zadnja ,predika*
Bosi naslov: 1! clero & i partiti*, Summarium
jest ovaj: — Nakon svečano izjave da nijesu isti
popovi, kako neki misle, nego najbolji svjetovnja-
oci oni:dto viču i pišu u ,Daimati“ svega i svašta
proti hrvatskim svećenicim, kaže se da se to ćini
s raslogom, jer da hrvatski svećenici: ,invece di
essero gli apostoli della pace e della concordia,
sono invece semiostori di sizzanie e di odi fra i
oittadini*, i da sa to zaslušuju prezr i mršnju
dei migliori cittadini“ ; dase ,vjern.ci* ne mo-
gu u takove popove pouzdat prigodom koje duho-
vne potrebe jer da soadu da ih oni krivo gledaju
i mrso čio oMi nijesu hrvati; Preporuča se nadalje.
»ai tonsurati della Oi dane osvijesto, i,
da ne drže ni pošto da je po vragu kakav dum,
Baro, dum Poro ili dum Andro ugrljenijem bje-
dvama ovi što pripovijedaju po gradu ave što ve

ognja na. kuriji iu nakraj pa ofedpia dii