o

m s. o sTo... om. sro.



m

-_-

Br. 8.



GRVENA HRVATSKE

List izlazi svakom subotom, a cijena mu je unaprijed za Dubrovnik : na cijelu go- Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Hrvatske“ a Dubrovnika a dopisi i

U DUBROVNIKU 26. Marta 1892.

dinu for. 4, na pć godine for. 2; Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu: na cijela | lju se Uredništvu.

godinu fior. 4: 50, na pć godine for. 2: 25; za inozemstvo for. 4 i poštarski troškovi.

Pojedini broj stoji 10 novč.

Ko ne vrati list kad ma pretplata mine, smatra se da je predbrojen i sa doša-

sto polugodište.

po pogodbi .

Za oglase, zahvale i ost, plaća se 10 norč, po retku, a oglasi koji se više puta tiskaju

BRakopisi se ne vraćaju. Listove nefrankirane ne prima ni aredništro ni uprava.

iji“

——— _— LL




»Omladincu katoliku.“

Pošto je ,omladinac katolik“ (tako se je pot-
pisao u zadnjem broju ,Srpskoga Glasa“ poznati
dopisnik  ,Poslanice“) odgovorio onako pametno,
kako smo vidjeli, našemu članku ,Omladina pro-
govara,“ latio se posla, da pobije i njeke druge
argumente u  ašoj radnji ,Dubrovćani, jesu li

hrvati?“ ali s kojim uspjehom, o tom neka sude
čitaoci sami.

Na paše mnogobrojne i temeljite dokaze o
Hrvatstvu koli stare, toli nove literature dubro-
vačke ,omladinac“ nije umio drugo da odgovori,
san da bi ,suvišno“ i ,djetinski“ bilo osvrtati se
na ona naše ,bontade,“ jer kad bi se on na jih
osvrnuo, trebalo bi mu se, tako on veli — pod-
vrći prof. Meinertu, da razvidi njegovo duševno
stanje, kaošto on nama preporučuje: ,piskaralima
Crvene.“ Kratko, odsječeno, ali mudro — biće re-
kao dum Vlaho Koprivica, kad je to pročitao —
i koliko spirita: Živio! Eljen! lošalah! Ali drugi
ljudi, koji nemaju kako Koprivica slamu mjesto
goli u glavi, ako im je samo poznata naša spri-
jed spomenuta radnja, neće ovako misliti, nego
će oni reći, da je ono ,suvišno“ i ,djetinski“ ki-
selo grožgje lisice u basni. Dokasida ni sim ,0-
mladinac“ nije doista uvjeren ditoj! ,suvišnosti“
odgovara, jošte to, da u zadnjem 'rdje :,Srpskog
Glasa“ on ipak nješto odgovara i glede khjiževno-
sti. A što ? Hoće da protiv naših prigovora utvr-
di poznatu, besmislicu, da je Guadulić Srbin, jer
je tobože srpski osjećao U tu svrhu donosi on
tri kitice iz ,Osmana“, u kojim pjesnik pozivlje
poljačkoga kraljevića Vladislava na Balkan, da o-
slobodi kršćane i da se okruni Nemanjićevom kru-
nom, te osveti Kosove. ,Ko ovako pjeva, opaža
»Da te strofe omladinac-katolik,“ taj se osjeća krv
»od one krvi, što turska«sila proli na Kosovu i
»oko Smedereva. Ta krv bijaše srpska.“ Samo za-
to dakle, što Gundulić pozivlje vladare, da osvete
Kosovo, gomladinac“ drži se ovlašten da proglasi
toga pjesnika Srbinom, a ne smeta što taj tobožnji
Srbin jednomu tugjiucu namjenjuje Nemanjićevu
krunu. Ali svak, ko ne gleda kroz srpske: naočale
iz onih stihova ne razumije drugo nego da Gundulić
žali nesreću kosovsku i vapi za tim, da se na Balkanu
ustroji opeta jedna kršćanska država, makar i Po-
ljačka. Pa takova čuvstva zar ne može imati i
jedan, koji vije Srbin ? TA može i jedan Nije-
mac, ili Tahjanac, Magjar itd., jer'se tu radi-e
želji da se odbiju Turei narod, koji je za vrijeme
Gundulića zadavao cijeloj Europi strah i trepet,
narod divlji koji je, nemilice zatirao kršćanski
evijet. Ako su dakle u ono doba i tugjiuci mogli
žaliti Katastrolu Kosova polja i željeti da preobvlada
kršćanstvo na Balkanu, kako ne bi mogao imati
takova čuvstva i jedan: Hrvat i Dubrovčanin u
XVII. vijeku, kad su Hrvati i Dubrovčani smatra-
li Srbe u svako vrijeme svojom braćom i kad su
njihove države graničile sa državom srpskom, i
po tom udes, što je ovu potonju zatekao
mogao je svaki čas i njih zateći? Badava je
Srbima svaka muka, ali u Gundulića oni neće na-
ći ništa, ama baš ništa, što _bi bilo u prilog nji
hovoj izmišljenoj nauci, da je (a po tom — lije-
pe li logike! — i ostali dubrovački stari pjesni-
ci) srpske gore list. Gundulić ima upravo sve ne-
gotivno karaktere drpstva. On je vatrev katolik, i

kao što ostali stari Dubrovčani na pravoslavje
tu najveću svetinju srpsku, gotovo mrzi ; piše svo-
ja djela ne — srpskom latinicom i ijekavštinom ;
za Dušanovim carstvom on ne hlepi, kako ostali
Srbi, dapaće, kako smo vidjeli on  pozivlje čak
tugje vladare a ne srpske despote, da zamijene
na Balkanu srpske Nemanjiće ; napokon on ne
spominje u svojim djelima nigdje imena srpskoga
kao ime svoga naroda, već:su ojemu dapaće Srbi
jedan tugji narod, narod maćedonski, jer on Ma.
ćedonca Aleksandra Velikoga drži njihovim kra-
ljem. Gundulić nazivlje svoj narod imenom slo-
vinski a zemlje, gdje taj narod prebiva jesu nje-
mu ,država slovinska.“ Tu slovinsku državu opi-
suje on u osmom pjevanju svoga ,Osmana“ u 144
i 145 kitici, kad pjeva:

Krune ugarske veći dio
Svu bosansku kraljevinu,
I gdje Herceg gospodio,
Vlast poda se turska ukinu ;
Još sred usta ljuta zmaja
I nokata bijesna lava,
Oko tebe 1) s oba kraja
Slovinska je sva država.

Ovdje veli (Gundulić, da se je sva slovinska
država stegnula na samu dubrovačku republiku,
jer su ostale pokrajine (slovinske), naime : 1) U-
garska-hrvatska država, 2) Bosna i 3) Hercegovi-
na pale pod tursku vlast. U ovom popisu ,slo-
vinskih“ pokrajina, u kojem se i Dubrovnik nala-
zi, Gundulić kako se vidi nije spomenuo Srbije. On
nije doduše spomenuo ni Dalmacije, ali popis o-
buhvata samo ,slovinske“* pokrajine pod turskim
jarmom ili slobodne, a Dalmacija, kako je pozna-
to, bila je u njegovo vrijeme pokrajina mletačka.
»Slovioskom državom“ nazivlje dakle Gundulić
sve one zemlje, u kojima se u literaturi i jezik
nazivlje zbilja najragje ,slovinski“ (ili ilirski“),
ali koji je ,sloviaski“ u ustima naroda u svim tim
pokrajinama imalo biti ,hrvatski,“ kako dokazuje :
1) Dubrovčanin Stulli, koji u svom rječniku za
ailirski“ veli da je jednako slovinski“ i ,hrvat-
ski,* 2) Bokelj Mažarović, koji svoj jezik zove
»ilirski“ ili »slovinski,“ a kujige što su tim jezi-
kom pisane, da su knjige hrvatske.“ Riva dei
Schiavoni prevodi se ,riva od Hrvatov ;“ 8) Si-
njanin Filipović, koji spominje ,slovinski narod i
Jezik hrvatski;“ 4) Vrličanin Grabovac, koji svoj
uarod 'žove ,narod ilirički ili arvacki ;“ 5) Herce-
govać Lovre Ljubušak, koji je napisao jednu gra-
matiku  ,latinsko-iliričku,“ a u pristupu govori
»Mi Hrvati te svoj jezik zove ,brvatski;“ 6) Hr-
saćanin Belostanec prevodi u svojem rječniku

eHorvat* sa ,Iliricus* i ,Croata," a  ,horvatski“ |

sa ,oroatica“ i ,illyrica“ a tako isto i 7) Mika-
lja; napokon 8) ćak stari kraljevi hrvatski, koji su
svoj jezik premda je bio hrvatski, zvali ipak slo-
venski (na pr. u povelji Krešimirovoj od god. 1059
čita se giusula, que in vulgari sclavonico Veru
noncupatu“ ; zatim u drugoj povelji istoga kralja
od god. 1070: ,a castro latine Murula  nocitate
sclavonice Stonice." Rački Docum. 73, 88).

Drugi argumenat u našoj raspravi, što ga ,0-
mladinac-katolik* kuša, ali ugalud, pobiti, jeste
vaša tvrdnja, da su Dubrovćani morali sačuvati



1) Apostrofajo Dubrovnik,

tragova imenu srpskomu za narod i za jezik, kad
bi bili zbilja srpske narodnosti, kako to ,omladi-
nac“ tvrdi, dok nasuprot niti u staroj literaturi
dubrovačkoj, niti u ustima naroda nema tome i-
menu pvigdje ni cigloga traga, jer pisci znadu s&-
mo za ime slovinski ih hrvatski, a puk goveri
anaški.“ Evo kako on tumaći taj pojav, da se je
ime srpsko u Dubrovniku i okolici tobože izgubi-
lo. On konstatuje najprije, da mi imamo u naše-
ga naroda više primjera, gdje se pojedini djelovi
zovu svim mogućim imenima, a samo ne svojim
pravim narodnim imenom. Takovi primjeri bili bi
somladincu“ : Staro-Srbijanci i Maćedonci, koji se
zovu ,Bugarima“ ; Crnogorci, koji vele samo “da
su Crnogorci, katolici Boke kotorske, Crne Gote,
Bosne i Hercegovine, koji se krste ,Latini“, ,$okci“
sBunjevci“ ; Muhamedanci Bosne i Hercegovine, koji
ge nazivaju najragje inenom Turci, dok bi svi ti po
»omladincu“ imali biti Srbi. Drugi jedan primjer
bili bi stanovnici provincijalne Hrvatske, koji“ du
se prije zvali Slovinci“ a svoju zemlju ,slovin-
ska zemlja“, mjesto ,Hrvati“ i ,Hrvatska.“ Dalje
opaža omladinac, da je većina starih pisaca naše -
ga cjelokupnoga naroda zvala svoj jezik po pokta-
jinskim, predjelnim, i dragim“ kojekakvim uji
nametnutim imenima a ne pravim narodaim*«i-
menom. Napokon pita zašto je Divković fratar bo-
sanski zvao svoj jezik ,sad bosanski, sad srpski,
sad slovinski." Razlog svemu tomu neznanju i ne-

upotrebljavanju pravoga imena narodnoga, tvrdi
naš omladinac, da su bile osobite prilike, koje su

vladale u srednjemu vijeku, t. j. da tada još nije
bila probugjena prava narodonosna ideja, ,već se
je svak nazivao po okolnostima vremena i države
u kojoj življaše.“ A štv se tiče napose pitsnja :
zašto se u poznije doba stanovnici dubrovačke re-
publike nijesu nazivali Srbima — ,omladinac“ 0-
paža, da je tomu uzrok taj, što su zemlje dubro-
vačke republike, kad su pod nju došle, bile aa-
pučene hrišćanima, pa je te republika silom 'po-
katoličila: ,Za opadanjem  pravoslavja, a širenjein
skatolicizma, dolazila je — veli on dalje — ma-
»ravna pošljedica, da je i srpsko ime, sve to vile
»zemljista gubilo, ustupajući mjesta predjelnom 'i-
.menu i drugijem nazivima (kao državnom du-
»brovačkom) a to je u prilog išlo koliko repabli-
»Ci, toliko katoličkoj crkvi, Pošljednja je pak svim
» mogućijem sredstvima nastojala, da iskorijeni ime
»srpsko, koje je još jedino moglo tamošnji narod
podsjećati na vjeru njegovijeh djedova i na kr-
»Ynu vezu sa braćom is zalegja. Promislite,' kdko
sje to onda moralo biti, kad mi u devetnaostomu
svijaku na svoje uši slušamo sa 'katćdre u škbli
»i predikaonice u crkvi, da je grijeh pravoslavni-

»jem blagdane čestitati, da katolik ne smije biti
sSrbin1...“

Svo ovo mi ne ćemo sad potanko pobijati i
ispravljati, jer bi nas daleko odvelo. Ako :nsm ',0
mladinac* dade povoda, učinićemo to drugi pot,
kako ćemo drugi put odgovoriti ,omledineu* i

glede onih potvrda imena srpskog sa starije vFi-
jeme, što je on iznio. Danas opažamo samo, dai

ako je narodnosna ideja u srednjem: vijeku pod
pepelom tinjala, te su se pojedinei koli a drugih
narodnosti, toli i u nas radi rasličitih prilika sa-
givali najragje kojekakvim umjetnim: mjesto pre-
vim narodnim imenom, ipak te prilike nijesa:bile
tako jake, da pa pr. kod  Jalmatinskih: ostevijisa

“> AAE a ta“