o m s. o sTo... om. sro. m -_- Br. 8. GRVENA HRVATSKE List izlazi svakom subotom, a cijena mu je unaprijed za Dubrovnik : na cijelu go- Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Hrvatske“ a Dubrovnika a dopisi i U DUBROVNIKU 26. Marta 1892. dinu for. 4, na pć godine for. 2; Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu: na cijela | lju se Uredništvu. godinu fior. 4: 50, na pć godine for. 2: 25; za inozemstvo for. 4 i poštarski troškovi. Pojedini broj stoji 10 novč. Ko ne vrati list kad ma pretplata mine, smatra se da je predbrojen i sa doša- sto polugodište. po pogodbi . Za oglase, zahvale i ost, plaća se 10 norč, po retku, a oglasi koji se više puta tiskaju BRakopisi se ne vraćaju. Listove nefrankirane ne prima ni aredništro ni uprava. iji“ ——— _— LL »Omladincu katoliku.“ Pošto je ,omladinac katolik“ (tako se je pot- pisao u zadnjem broju ,Srpskoga Glasa“ poznati dopisnik ,Poslanice“) odgovorio onako pametno, kako smo vidjeli, našemu članku ,Omladina pro- govara,“ latio se posla, da pobije i njeke druge argumente u ašoj radnji ,Dubrovćani, jesu li hrvati?“ ali s kojim uspjehom, o tom neka sude čitaoci sami. Na paše mnogobrojne i temeljite dokaze o Hrvatstvu koli stare, toli nove literature dubro- vačke ,omladinac“ nije umio drugo da odgovori, san da bi ,suvišno“ i ,djetinski“ bilo osvrtati se na ona naše ,bontade,“ jer kad bi se on na jih osvrnuo, trebalo bi mu se, tako on veli — pod- vrći prof. Meinertu, da razvidi njegovo duševno stanje, kaošto on nama preporučuje: ,piskaralima Crvene.“ Kratko, odsječeno, ali mudro — biće re- kao dum Vlaho Koprivica, kad je to pročitao — i koliko spirita: Živio! Eljen! lošalah! Ali drugi ljudi, koji nemaju kako Koprivica slamu mjesto goli u glavi, ako im je samo poznata naša spri- jed spomenuta radnja, neće ovako misliti, nego će oni reći, da je ono ,suvišno“ i ,djetinski“ ki- selo grožgje lisice u basni. Dokasida ni sim ,0- mladinac“ nije doista uvjeren ditoj! ,suvišnosti“ odgovara, jošte to, da u zadnjem 'rdje :,Srpskog Glasa“ on ipak nješto odgovara i glede khjiževno- sti. A što ? Hoće da protiv naših prigovora utvr- di poznatu, besmislicu, da je Guadulić Srbin, jer je tobože srpski osjećao U tu svrhu donosi on tri kitice iz ,Osmana“, u kojim pjesnik pozivlje poljačkoga kraljevića Vladislava na Balkan, da o- slobodi kršćane i da se okruni Nemanjićevom kru- nom, te osveti Kosove. ,Ko ovako pjeva, opaža »Da te strofe omladinac-katolik,“ taj se osjeća krv »od one krvi, što turska«sila proli na Kosovu i »oko Smedereva. Ta krv bijaše srpska.“ Samo za- to dakle, što Gundulić pozivlje vladare, da osvete Kosovo, gomladinac“ drži se ovlašten da proglasi toga pjesnika Srbinom, a ne smeta što taj tobožnji Srbin jednomu tugjiucu namjenjuje Nemanjićevu krunu. Ali svak, ko ne gleda kroz srpske: naočale iz onih stihova ne razumije drugo nego da Gundulić žali nesreću kosovsku i vapi za tim, da se na Balkanu ustroji opeta jedna kršćanska država, makar i Po- ljačka. Pa takova čuvstva zar ne može imati i jedan, koji vije Srbin ? TA može i jedan Nije- mac, ili Tahjanac, Magjar itd., jer'se tu radi-e želji da se odbiju Turei narod, koji je za vrijeme Gundulića zadavao cijeloj Europi strah i trepet, narod divlji koji je, nemilice zatirao kršćanski evijet. Ako su dakle u ono doba i tugjiuci mogli žaliti Katastrolu Kosova polja i željeti da preobvlada kršćanstvo na Balkanu, kako ne bi mogao imati takova čuvstva i jedan: Hrvat i Dubrovčanin u XVII. vijeku, kad su Hrvati i Dubrovčani smatra- li Srbe u svako vrijeme svojom braćom i kad su njihove države graničile sa državom srpskom, i po tom udes, što je ovu potonju zatekao mogao je svaki čas i njih zateći? Badava je Srbima svaka muka, ali u Gundulića oni neće na- ći ništa, ama baš ništa, što _bi bilo u prilog nji hovoj izmišljenoj nauci, da je (a po tom — lije- pe li logike! — i ostali dubrovački stari pjesni- ci) srpske gore list. Gundulić ima upravo sve ne- gotivno karaktere drpstva. On je vatrev katolik, i kao što ostali stari Dubrovčani na pravoslavje tu najveću svetinju srpsku, gotovo mrzi ; piše svo- ja djela ne — srpskom latinicom i ijekavštinom ; za Dušanovim carstvom on ne hlepi, kako ostali Srbi, dapaće, kako smo vidjeli on pozivlje čak tugje vladare a ne srpske despote, da zamijene na Balkanu srpske Nemanjiće ; napokon on ne spominje u svojim djelima nigdje imena srpskoga kao ime svoga naroda, već:su ojemu dapaće Srbi jedan tugji narod, narod maćedonski, jer on Ma. ćedonca Aleksandra Velikoga drži njihovim kra- ljem. Gundulić nazivlje svoj narod imenom slo- vinski a zemlje, gdje taj narod prebiva jesu nje- mu ,država slovinska.“ Tu slovinsku državu opi- suje on u osmom pjevanju svoga ,Osmana“ u 144 i 145 kitici, kad pjeva: Krune ugarske veći dio Svu bosansku kraljevinu, I gdje Herceg gospodio, Vlast poda se turska ukinu ; Još sred usta ljuta zmaja I nokata bijesna lava, Oko tebe 1) s oba kraja Slovinska je sva država. Ovdje veli (Gundulić, da se je sva slovinska država stegnula na samu dubrovačku republiku, jer su ostale pokrajine (slovinske), naime : 1) U- garska-hrvatska država, 2) Bosna i 3) Hercegovi- na pale pod tursku vlast. U ovom popisu ,slo- vinskih“ pokrajina, u kojem se i Dubrovnik nala- zi, Gundulić kako se vidi nije spomenuo Srbije. On nije doduše spomenuo ni Dalmacije, ali popis o- buhvata samo ,slovinske“* pokrajine pod turskim jarmom ili slobodne, a Dalmacija, kako je pozna- to, bila je u njegovo vrijeme pokrajina mletačka. »Slovioskom državom“ nazivlje dakle Gundulić sve one zemlje, u kojima se u literaturi i jezik nazivlje zbilja najragje ,slovinski“ (ili ilirski“), ali koji je ,sloviaski“ u ustima naroda u svim tim pokrajinama imalo biti ,hrvatski,“ kako dokazuje : 1) Dubrovčanin Stulli, koji u svom rječniku za ailirski“ veli da je jednako slovinski“ i ,hrvat- ski,* 2) Bokelj Mažarović, koji svoj jezik zove »ilirski“ ili »slovinski,“ a kujige što su tim jezi- kom pisane, da su knjige hrvatske.“ Riva dei Schiavoni prevodi se ,riva od Hrvatov ;“ 8) Si- njanin Filipović, koji spominje ,slovinski narod i Jezik hrvatski;“ 4) Vrličanin Grabovac, koji svoj uarod 'žove ,narod ilirički ili arvacki ;“ 5) Herce- govać Lovre Ljubušak, koji je napisao jednu gra- matiku ,latinsko-iliričku,“ a u pristupu govori »Mi Hrvati te svoj jezik zove ,brvatski;“ 6) Hr- saćanin Belostanec prevodi u svojem rječniku eHorvat* sa ,Iliricus* i ,Croata," a ,horvatski“ | sa ,oroatica“ i ,illyrica“ a tako isto i 7) Mika- lja; napokon 8) ćak stari kraljevi hrvatski, koji su svoj jezik premda je bio hrvatski, zvali ipak slo- venski (na pr. u povelji Krešimirovoj od god. 1059 čita se giusula, que in vulgari sclavonico Veru noncupatu“ ; zatim u drugoj povelji istoga kralja od god. 1070: ,a castro latine Murula nocitate sclavonice Stonice." Rački Docum. 73, 88). Drugi argumenat u našoj raspravi, što ga ,0- mladinac-katolik* kuša, ali ugalud, pobiti, jeste vaša tvrdnja, da su Dubrovćani morali sačuvati 1) Apostrofajo Dubrovnik, tragova imenu srpskomu za narod i za jezik, kad bi bili zbilja srpske narodnosti, kako to ,omladi- nac“ tvrdi, dok nasuprot niti u staroj literaturi dubrovačkoj, niti u ustima naroda nema tome i- menu pvigdje ni cigloga traga, jer pisci znadu s&- mo za ime slovinski ih hrvatski, a puk goveri anaški.“ Evo kako on tumaći taj pojav, da se je ime srpsko u Dubrovniku i okolici tobože izgubi- lo. On konstatuje najprije, da mi imamo u naše- ga naroda više primjera, gdje se pojedini djelovi zovu svim mogućim imenima, a samo ne svojim pravim narodnim imenom. Takovi primjeri bili bi somladincu“ : Staro-Srbijanci i Maćedonci, koji se zovu ,Bugarima“ ; Crnogorci, koji vele samo “da su Crnogorci, katolici Boke kotorske, Crne Gote, Bosne i Hercegovine, koji se krste ,Latini“, ,$okci“ sBunjevci“ ; Muhamedanci Bosne i Hercegovine, koji ge nazivaju najragje inenom Turci, dok bi svi ti po »omladincu“ imali biti Srbi. Drugi jedan primjer bili bi stanovnici provincijalne Hrvatske, koji“ du se prije zvali Slovinci“ a svoju zemlju ,slovin- ska zemlja“, mjesto ,Hrvati“ i ,Hrvatska.“ Dalje opaža omladinac, da je većina starih pisaca naše - ga cjelokupnoga naroda zvala svoj jezik po pokta- jinskim, predjelnim, i dragim“ kojekakvim uji nametnutim imenima a ne pravim narodaim*«i- menom. Napokon pita zašto je Divković fratar bo- sanski zvao svoj jezik ,sad bosanski, sad srpski, sad slovinski." Razlog svemu tomu neznanju i ne- upotrebljavanju pravoga imena narodnoga, tvrdi naš omladinac, da su bile osobite prilike, koje su vladale u srednjemu vijeku, t. j. da tada još nije bila probugjena prava narodonosna ideja, ,već se je svak nazivao po okolnostima vremena i države u kojoj življaše.“ A štv se tiče napose pitsnja : zašto se u poznije doba stanovnici dubrovačke re- publike nijesu nazivali Srbima — ,omladinac“ 0- paža, da je tomu uzrok taj, što su zemlje dubro- vačke republike, kad su pod nju došle, bile aa- pučene hrišćanima, pa je te republika silom 'po- katoličila: ,Za opadanjem pravoslavja, a širenjein skatolicizma, dolazila je — veli on dalje — ma- »ravna pošljedica, da je i srpsko ime, sve to vile »zemljista gubilo, ustupajući mjesta predjelnom 'i- .menu i drugijem nazivima (kao državnom du- »brovačkom) a to je u prilog išlo koliko repabli- »Ci, toliko katoličkoj crkvi, Pošljednja je pak svim » mogućijem sredstvima nastojala, da iskorijeni ime »srpsko, koje je još jedino moglo tamošnji narod podsjećati na vjeru njegovijeh djedova i na kr- »Ynu vezu sa braćom is zalegja. Promislite,' kdko sje to onda moralo biti, kad mi u devetnaostomu svijaku na svoje uši slušamo sa 'katćdre u škbli »i predikaonice u crkvi, da je grijeh pravoslavni- »jem blagdane čestitati, da katolik ne smije biti sSrbin1...“ Svo ovo mi ne ćemo sad potanko pobijati i ispravljati, jer bi nas daleko odvelo. Ako :nsm ',0 mladinac* dade povoda, učinićemo to drugi pot, kako ćemo drugi put odgovoriti ,omledineu* i glede onih potvrda imena srpskog sa starije vFi- jeme, što je on iznio. Danas opažamo samo, dai ako je narodnosna ideja u srednjem: vijeku pod pepelom tinjala, te su se pojedinei koli a drugih narodnosti, toli i u nas radi rasličitih prilika sa- givali najragje kojekakvim umjetnim: mjesto pre- vim narodnim imenom, ipak te prilike nijesa:bile tako jake, da pa pr. kod Jalmatinskih: ostevijisa “> AAE a ta“