punku» mam

reba

da je naprotiv njegovo (Maretićevo) pisanje, gdje
ništa
drugo nego upravo kurtoazija prama Srbima. Na
to se Maretić nije odazvao. Broz je glede starih
1) Dubro-
vački spisatelji pišući hrvatski kad god spominju
za jezik, koji se govori u Dubrovniku, ako ga zo-
vu imenom narodnim, oni ga zovu svagda samo
hrvatski. 2) U svoj književnosti hrvatskoj kako se
je razvila u Dalmaciji i u Dubrovniku, nema ni
traga, da bi se narodni jezik zvao imenom srpskim,
koje je bilo Dalmatincima i Dubrovčanima za ču-

ge izvrće povijest i poriče ono što opstoji,

dubrovčana isrekao ove dvije tvrdnje:

do tako strano, te je u njih srpski redovno što i
macedonski i grčki. Da su te tvrdnje zbilja isti-

nite, to potvrgjuje uz odobravanje Miklošića i Ja-
gića i prof. Kušar u najnovijoj svesci poznatog
djela ,Osterreich in W. und B.“ tamo gdje piše:
»la der alten vaterišindischen Literatur_begegnet
man dem Namen ,kroatisch“ zur Bezeichnung der

Sprache neben den  Schriftstellern  Dalmatiens
auch bei einigen ragusanischen Dichtern, w&hrend
der Name  ,serbisch“ alten Ragusaner nur als
Bezeichnang fiir die Hinterlioder der Balkanhalbin-
gel gelšutig war.“ — Kao dokaz da Dubrovčani
nijesu bili Hrvati ,omladinac-katolik“ iznosi i
Stullijevo tumačenje riječi »Hrvat,“ koja je vje-
mu isto što i ,homo ex Liburnija.“ Pošto Du-
brovnik nije bio u Liburniji, to Stulli nije Du-
brovčane držao za Hrvate. Ovako mudruje ,omla-
dinac-katolik,“ ali mi velimo, da bi mnogo bolje
učinio, da Stulli-a nije nikad ni spomenuo. Evo
nasuprot nepobitnih dokaza, da su njemu Dubrov-
čani Hrvati, a da Šrbi za njega ni eksistuju. Za
svoj riječnik on kaže da je pokupio sve riječi i
fraze, kojima se služe Iliri različitog narječja (a
tu su obuzeti naravno i Dubrovčani) a riječ ,il-
lyrica“ njemu je jednaka ,slovinski ili hrvatski“
Vir illyrus“ — ,slovinac ili Hrvat, ,all' illirica“
— slovinski ili Arvatski,“ fatto di costumi o di
lingua illirica“ — ,pohrvaćen.“ Tražite sada ri-
ječ »srpski“ ili ,Srbin“ u njegovu riječniku. Bada-
va, jer je nema. Što za ,Hrvat“ veli Stulli, da je
čovjek iz Liburnije, to svak razuinije, da je ovim
htio naznačiti ,Hrvata“ iz prave Hrvatske, jer je
ta ležala u Liburniji. Vidi kako se rašpuda
tvoja srpska kula moj omladinče-katoliće,“ jer je
od gojile sagragjena a ne od kamena.

Ali hajdemo naprijed. Iznesimo i za hrvat-
stvo Boke svjedočanstva poslije XIII vijeka

10) Poglavito je svjedočanstvo ono ruskoga
putnika Tolstoja, koji u XVIII v. putuje južaom
Dalmacijom od Korčule do Dubrovnika i nalazi
da je ta Dalmacija naseljena _ Hrvatima (nazivajut-
sja Hervati); zatim putuje Bokom Kotorskom od
Erveguovoga do Perasta, pak kaže da su morski
bregovi, kraj kojih putuje naseljeni Hrvatima (za-
selenaih Horvatami). Tek u Perastu čuje prvi put
za Srbe, koji se nedavno iz turskoga carstva do-
seliše te su ,grečeskoj v6ri“ (grčko-istočne vjere).
Onda ide u Risan tražiti te Srbe, pa eto nalazi,
da su oni odijeli i običaj ima skoro nalik na Hr-
vate (platji nosjat hervatskoje ; ženi ih i dočerivo
veem podubni hervatekim  šenam), samo ih rasta-
vlja vjera. Može li biti jasvijeg i vjerodostojnijeg
uvedočanstva od onoga da je još u XVII v. sva
Boka bila naseljena  brvatskim uarodom i da su
doseljenici, hrišćani u Boci, i oni Hrvati samo se
po svojoj vjeri srbima nazivlju ? Ali ovo nije je-
dino svjedočanstvo, već ih ima još nekoliko. Evo ih;

11) Kotorski plemić Antun dr. Bizanti koji je
šivio na svršetku XVII. i na početku prošlog vi-
jeka, u jednoj svojoj poslanici gdje pripovijeda o
pjekom okršaju o s Turcima izrijekom kaže : no-
stri Oroati.“

. 14) Krsto Mašarović, vlastelin iz Perasta
spominje u jednom 'svojem djelcu od god. 1712
shrvatske knjige“ i riva dei Schiavoni“ prevodi
sa stiva od Hrvatov.“

18) Slavni pjesnik Andrija Kačić u svojoj
pPismi, od vitezova kotorskih“ sove sve zemlje
od ja. do Drača krajine hrvatske“ a samu
Boku , Hrvata,“

14) 3, F. Jukić Banjalučanio tvrdi u ,Bo-
saoskom prijatelju“ od god, 1861, da se katolici
oko Bara još i danas sovu Hrvatima.
| 15) Ornogorci, Podgoričani i Bokelji nazivali
gn se svo do nedavna u Carigradu Hrvatima a
svoga prvaka Hrvat bakom. t



16) U ,Nar. Listu“ od god. 1882 (br. 64)
imade izjava općine spičanske, da se ime Arvat-
sko nije u narodu bokeškom još izgubilo, a to je
potvrdio jedan dopisnik iz Boke u istom ,Nar.
Lista“ lanjske godine.

[ nama se ćini da je ovo dosta, da i slijepi

progledaju. Naveli smo 16 različiti svjedoka, koje

domaćih ljudi, koje tugjinac, (Grka, Arapa, Fran-
ceza, Rusa), koji od XI. vijeka do naših dana
jamče, da je južna Dalmacija naseljena Hrvatima.

Ako uvažimo da to politični Hrvati nijesu, jer se

država Hrvatska ovuda nije protezala, da nijesu
ni vjerski Hrvati, jer takovih uopće nema, niti
iko za ojih znade; očito je, da su to čisti ple-
menski Hrvati. Po tomu zaključujemo potpuno
uvjereni, da od Raba do Spiča živi u Dalmaciji
jedan narod, narod hrvatski.

Usprkos tome Srbi se usugjuju prisvajati
gebi našu Dalmaciju, i to najumjereniji samo ju-
žnu Dalmaciju i hrišćane Bukovićke (sic!) a pre-
tjeranci bogme svu Dalmaciju osim možebit par
čakavskih otoka, koje nam (i to samo njeki od
ovib zadnjih) za milost darivaju. Drugi put vidje-
ćemo na čemu sa temelje te njihove neumjesne
pretenzije, te koliko i kako je poznato bilo ime
srpsko u Dalmaciji.

Dvije, tri na razjašnjenje.

U članku pod naslovom ,Dalmatinske novi-
ne i naši odnošaji“ ,Obzor“ donosi kako su se po
njegovu mnijenju podnijele dalmatinske novine pri-
godom zadnjih zagrebačkih izbora za gradsko za-
stupstvo. Izmegju ostalih navagja i naš list pa 0-
svrćuć se na naš članak ,Dosta više!“ kaže do-
slovce ovako: ,Crvena Hrvatska“ hoće danas slo-
»gu Zato, jer su pravaši poraženi. Da su slučajno
»Pravaši“ pobiedili, ona bi nas uputila ua abdi-
»Kaciju. U svoje vrieme, kad borba izmedju nas
»i pravaša nije bila toliko oštra, odličan prijatelj
» Našega lista 1 privrženik neodvisne stranke, pisao
»je uredništvu  ,Crvene Hrvatske,“ odobravajuć
stjezin hrvatski program, i molio ju, da u ime
shrvatske stvari, ona digae svoj nepristrani glas
au prilog zajednice ovovelebitskih opozicija. (na
»toga nije učivila, misleć možda da bi tim kori-
»štila neodvisnoj narodnoj stranci....“ Pa dalje:
»Što nije učinila, kad se je radilo o tom, da stva-
sri pomogne, ćini sada, kada smo stali na kurje
soko pravašima.“ ,Dosta više!“ ova viče sada,
»kad je uvidjela, da pravaške akcije nestoje ona-
sko kako je ona sanjala.“

Najprije ćemo zapitati ,Obzor“ da nam ka-
že, koji je to član neodvisne stranke koji je nama
što slična pisao i to ako ne može javno, a ono
barem privatno, jer inaće ue možemo odgovoriti
na ovu tačku. Veliku uam pak nepravicu nanaša
kad kaže, da mi uijesmo naš glas digli u 1-
ime sloge. Ko čita naš list otkad je počeo izla-
zit do danas, inogao se je uvjeriti, da smo u tom
pravcu pisali uvijek kad smo govorili o oduošaji-
ma preko Velebita, da smo preporučivali slogu na
temelju jednoga programa, da smo često, isticali
kako ima zajedničkih tačaka, kod kojih bi se svi
Hrvati worali složiui, jer da se tu radi o hrvat-
stvu, koje je nad strankama. I ne samo da smo
u tome smjeru pisali, nego smo za to radili kod
pojedinih odlićnih članova koliko pravaške toliko
»Obzoraške“ stranke. Mi smo ih privatno pozivali
na taj rad, govorili im u čemu se isti sastoji i
kuda ga valja okrenut. Ne ćemo sada o tomu go-
voriti kakova smo odziva imali, samo ćemo na-
pomenuti, da smo tako postupali sve dotle, dok
se borba stranačka njekom oečuvenom petuluncom
nije dotjerala, do onoga stadijuma na kojem je
sada vidimo. Oada smo kazali: — — Dosta više!
i to prije nego smu znali za rezultat izbora,

Nu po njegovu pisanju rek bi da je ,Obzo-
ru* žao što mi više naginjemo k načelima, koje
ispovijeda pravaška stranka. To neka ga vi malo
ne plaši. Biće se dosad uvjerio kako se wmi-u nje-
kim slučajevima snamo uzdići nad stranačko sta-
povište, pa promatrati pojedine dogagjaje ili da-
pače voditi i borbu samo sa hrvatskoga  stanovi-
šta, kako smo to radili do sad ovdje u nas u Du-

brovniku i Boki, a radićemo i od sad, jer to sa-



htijeva interes hrvatski. Žalimo da nas ne umije
i on s toga stanovišta motriti, xako to čine mno-
gi hrvatski rodoljubi.

Naši Dopisi.
Janjina, 56 Aprila.

Na postupanje ovanošnjeg žandarskog pošto-
vogje dogorjelo nam do nokata, pa je red da se
0 tome zabavimo, a u interesu ovoga mjesta.

nDimmi con chi pratichi e dird chi i.
ra je poslovica ; dostatno je dakle istaknuti, đa
jedini i dobri prijatelji našemu pošstovogji, dvije
puno interesantne ličnosti. Jedna je ženskinja a
druga je muškarac. Prva mu valjda krati neugod-
ne čase osamljenosti, a druga mu čini da bolje
probavi ješu pripovijedajući mu redarstvene mje-
sne novosti a da se naš junačina bude znao rav-
nati i podastirati svoja izvješća. *.

Ovaj triumvirat sastaje se po običaju u žan-
darskoj kasarni, gdje se pri rumenoj kapljici dije-
li i ravna svijet.

Zuista je hvale vrijedno njegovo“išadsiranje
u zdravstvenom pogledu. Svuda nalazi gajlišote
ali pred njegovim stanom, prolaziocu je iii zaće-
pi nos, da ma neotpade od pustoga mifiši“kupi-
sove i bakaljarove juhe, koju im kuharica prolije-
va na put.

Žandari su, ko im može što!

Vojnički se stališ obično odlikuje u časti.

Je li časno oteti iz ruka i u ime zakona,
koje kakvu stvar jednomu zastupatelju C. K, Vla-
de, pošto ga se prije naprosto zamolilo da mu se
je poda samo na uvid, te podala vojnička riječ da
ge tim neće okoristiti ?

Je li vojnička čast, zadat poštenu riječ, da
se zauzelo u prilog čemu, a kad tamo ne samo
da se nije izvršilo obećanje, dapače se zauzelo u
sasvim protivnom smislu ?

Naš žandarski poštovogja čini se da sve ovo
uzimlje za časno i pošteno, što nam je dyž-
nost da upozorimo nadležnu vlast ua djelovanje
njezinog organa, a istodobao napomenemo uašemu
poštovogji, da smo ovo stoprv započeli ako ne.
promijeni svoje vladanje.

Pogled po svijetu.

— U Češkom saboru vodi se oštra raspra-
va o zemaljskom proračunu. Množina govornika
prijavilo se za riječ, Staročesi i plemstvo govore
za, a Mladočesi i Nijemci protiv Glavni govor-
nik Mladočeha je Herold, Staroćeha Zeithammer
a Nijemaca dr. Sehmeykal, koji je već govorio
uz burno povlagjivanje Nijemaca. — Njeki poljski
listovi nepovoljno su ge izrazili o velikomu peda+
gogu Komenskoma, rogjenomu Čehu. To je njih
siloo razljutilo, te su začeli agitaciju neka uj je-
dan sokolaš ne ide na buduću sokolsku skupštinu
u Lavovu.

— O anarhistima danas se bavi sva Europa.
Redarstvo periško uhvatilo je zločinca, koji je
kroz dvije nedjelje dinamitama pobunio Pariz. Taj
čovjek zove se Ravachol, a rodom je Nijemac: On
je počinio nekoliko kragja i umorstva, to je naj-
potlje ispovjedio da je on postavljao dinamite po
gradu. Sav Paris o njemu govori, a oni koji su
ga upoznali i uhvatili bili su darovani. Istodobno
redarstvo pozatvaralo je sve poznatije domaće a-
nachiste, a strane protjeralo is zemlje.

Ali tim anarhiste nijesu sastrašeni. Svoje pu-
klene pokušaje xapočeše sad u Španjolskoj, naj-
prvo u Barceloni, pa u Madridu. U Madridu si
podmetnuli dinamitu pod stan presjednika Komo-
re, ali bijahu odmah uhvaćeni. Našlo se kod njih
spisa ia kojih se razabire, da su sve palače obla-
sti bijeli digouti u zrak, dapaće na Ovijetnu “nes
djelju i sam kraljevski dvor. Megju pučanstvoni
vlada veliki strah, Vlada dala je sve posnato bez-

 ovladnike satvorit, a strane istjerat. |

Drži se da postoji veliki internacijonalni a-
parbistični saves, te da ou atentati u Pariza, Bar-
celoni, Madridu i drugdje izvedeni dogovorno, A-
ko je istina, to bi bio pada društvo“ ovo-
ga vijeka. Sah