ne. Istom nakon silnih neprezanja izagje na svje» tlost željno očekivana piesan u štampariji Mar- tecchini-a sa popuvjenjem Sijerkovićevim.“ Poto- me istaknusmo nedostatke Sijerkovićeva popunje- nja, i pokazasmo da je hrvatsko pero, pero Ma- žuranića, najsavršenije popunilo prazninu u Gun- dulićevu Osmanu, radi česa ide mu priznanje od cijeloga naroda. — Od svega našega razloženja »Zdur“ ubvatio va let jednu samu izreku, to jest ovu: al mi znamo za Valentića i.Markovića i Si- jerkovića. Nu sva njihova nastojanja nijesu cilj postigla,“ pa veli: ,Kritičar zaboravio da nam ka- že koju su cijelj ti ljudi imali pred očima. Ako je valjda taj, da se naš narod upozna s neumrlom radujom našega Gundulića, mi cijenimo da su taj cilj potpuno postigli.“ — Kritičar nije zaboravio ništa, jer je on malo prije one izreke bio kazao: nNije nam nepoznato da su Dubrovčani pnastojali da rašire slavu imena Gundulićeva ;“ ali kritičar tvrdi da sve što su uradili naši ljudi za slavu Gundulića i ostalih naših pjesničkih velikana ne može se isporediti s onim što su Hrvati, nastavlja- jući rad Dubrovčana, učinili za staru našu koji- ževnost u opće, a napose za slavu velikog pjesni- ka i raširenje u narodu njegovih glavnih djela : »Osmana“ i ,Dubravke.“ — Od svega onoga što smo mi bili istakli obzirom na zasluge Hrvata za slavu naše stare književnosti, nije ,Zdur“ ništa pobio, niti je pobiti mogao. Što; se tiče Gondulića, on samo opaža da je i prije prvog dubrovačkog izdanja njegov ,Osman“ bio od svakoga iskan, prepišivan i pomojivo čuvan ; daje tugjem svijetu bio poznat po talij. i latin. prijevodima; da se ne može upisat u grijeh Dubrovčanima što je go- tovo dvjesta godina prošlo prije neg su mogli štam- pat ,Osmana,“ jer da je stoprv god. 1783 Dubroy- nik otvorio svoju prvu (srpsku?) štampariju (po tome od otvora štamparije do prvog izdanja (g. 1826) prošlo je 43 godine — hajde de!) ; da, što se tiče Sijerkovićeva popunjenja, ono doista ima nedostataka, nu da ipak stoji da su Dubrovčani prvi popunili Osmana prije neg su Hrvati u nj stali gabadati ruke (sic!) — Koliko sve ovo sto- ji u svezi s glavnim pitanjem, 1. j. koliko je sve ovo kadro da uništi zasluge Hrvata za staru du- brov. književnost, nek sudi čitatelj. O, da ustanu iz groba Pucići, Pulići, Kaznačići, i drugi naši stariji vrijedni ljudi, veliki štovatelji Hrvata, pa da vide što i kako pišu njeki sadašnji izrodi, pro- ti onijem koji su našemu gradu i u tugjinstvu i u narodu osvjetlali lice, ovome našemu nekoč slav- pomu i mogućemu, a sada sasvim onemoglomu gradu, zaista bi se u dno duše smutili! No hajdemo naprijed. Mi smo bili kazali »Zduru:“ Ti koji toliko napadaš na Hrvate, ti ko- ji tvrdiš da mi nemamo njima biti zahvalni što gu se požrtvovno i radišno zauzeli za staru našu literaturu, ti koji neprestano imaš u ustima srbi, srpski, Srbija ; danu nam kaži što su ti tvoji sr- bi učinili da u stranome svijetn, najpače u naše- mu narodu rašire slavu književnosti vaše u opće, a Gundulića na pose!“ Ovaj se je upit od sebe nametao, pa i bez da ga mi pitamo, ,Zdur“ je imao na nj odgovoriti. Ali on što še tiče prvog dijela pitanja nije zuao što da odgovori, a što se tiče Gundulića, da ubjegne pitanju, našao je je- dnu vražiju doskočicu, te najprije kaže da, nam on nije mogao da odgovori na što ga do danas nijesmo pitali (1!) nu, kad ga pitamo evo nam odgovora: ,» Da Srbi nijesu u tome pogledu baš ništa učinili ne bi bilo čuda, aje i tako Gun- dulić njihova slava. . !! Ovako, s jednijem pote- tom geta spasio je Zdur, što/na reće talijanac, e la capra e d fiehi, 1 sve je ovo bistro da ue mo- ke da bude bistrije, isto kako da bi ko rekao da he bi bilo čuda kad Talijaaci ne bi bili za slavu mena Dante-ova ništa učinili, e je i tako Dante lijanska slava !.' ) SLIJi j | Ipak imadu Srbi za književnost dubrovačku knamenitih | zasluga, Evo kukp; jerprošao posao po \Zdurovoj“ fantaziji: Srbi dubrovački g. 1826 (ll) tampali su Osmana lstioićom i ijekavštinom. Vj- (deći to Jefta Popović iz Budima brže bolje štam- pao Osmana ćirilicom i-ekavšti Ima li * haravnije od ovoga? Neka dvb, RK ga ona. padrdiše? Zašto Jeftu kaže da ga prevodi ga jesik, kad je i tako, po ,Zdurovu“" časnom mišljenju, godinu dava prije. Gundulićev ,Osman bio štampan na tom istom srpskom jeziku, kod srpske štamparije srpskog gospara Martecchini u srpskom Dubrovniku god. 18261? Zar se sama razlika izmegju ekavštine i jekavštine može uzet podlogom da se prevodi iz jednog našeg narječja u drugi? — Sasvim tim zasluge Srba za književ- nost dubr, jesu preznamenite, da ne bi bilo za drugo, a to za to jer je Srbin Nikolajević g. 1885 pisao: ,Kamo sreće da se hoće koji Srbin naći da ova (dubrov.) sočinjenija u svijet izda!!* Ako se pak nijedan nije našao, to ne mari, to nije ni- kakvo čudo; ta i tako je Gundulić srpska slava !! Ovaki su ,Zdurovi“ argumenti! Na posljed- ku, u pomanjkanju dokaza, prihvatio se on šurka. Zapalo mu oko što je u nekoj hrvatskoj čitanci bilo rečeno da se Gundulić rodio po svoj prilici u samostalnom Dubrovniku, te načrčkavši o tome gotovo polovinu članka, napokon benasto kliče: »Eto kako su Hrvati nastojali da u našemu narodu rašire slavu književnosti dubrovačke !“ — kako da bi slava knjiševnosti dubrovačke zavisjela_ o tome je li se Gundulić rodio u Dubrovniku ili u Cavtatu! Za tim je izribao ne- ka dva mjesta gdje su Hrvati mjesto ,slovinski“ bili stavili Arvatski, i s tijem cijeni ,Zdur“ da je uništio sve zasluge Hrvata za književnost našu, i potpuno dokazao da mi njima nemamo biti ni- šta zahvalni! U jednu riječ ,Zdur* nije pobio ništa, glav- ne naše dokeze mukom je mimoišao, izvrnao je što je mogao i ne mogao, tako da se poštenu čo- vjeku uprav gadi š njime raspravljat. Njemu od srpske bratije najiskrenija čestitanja, a od nadle- žna mjesta još jedan križić... za zasluge! Naši Dopisi. U Spiču, 17 Avgusta Dragi gospodine Uredniče ! Molim te daj mi samo malo polja u tvom dičnom listu da i ja po- ćeram dvije brazde sa mojim starim i zahrdjanim perom, a da malo nasamarim nečesovog Komnen- barjaktara sa Raškov Brijega iz Dobrote, te da mu na njegovo klepetanje u 7. broju ,Dubrovni- ka“ (u kam se stanilo) kažem ko su i što su Spičani. Ako mi dopustiš ja bih mu evo ovo pisao: Deder ti matufi barjaktaru kaži mi ma- la, kolike si Spičane pjane kući vodio ti i sva tvoja četa i kolicinji ste pjanih Spičana glave umivali. Nijesmo ne, nevoljo, mi u Budvi se izopijali jer nijesmo naučni osobito iz tugje bokare : ta mi smo hvala Bogu imali para i doma da pijemo. Valjda si ti učan ići od pazara do pazara, ne bili ti neko mašio oglodanu kost i čašicu vina za plaću tvog buđalastog Šaranja po novinama, a znajbudi da takovi Spičani nijesu, niti traže da se nazoblju iz tugjega vagana, Kose si iščupao ja znam kad si čuo za naš poklik te da. osokoliš tvoju družinu kažeš nam da smo bili pjani. Nijesmo boža ti čista vjera, nego bili trijezni kao oko, a ako ne vjeruješ, a ti srp- ske ti vjere u prvu nedjelju u jutro potrudi se do nas, pak ćim ustanemo iz dušeka zapitaj: E Spičani, što ono vikaste u Budvi? a onda ćeš ču- ti, hudna ti kuća, čemu se uijesi nadao ni u anu snio. Samo ponesi sa sobom rukovet kućine da zatvoriš uši jer ako si nervozan naime Hrvat, mo- glo bi ti i zlo doći, a ja ti već sada prijateljski javljam da će to ime odjeknuti od jednog kraja Spića do drugog. Vjeruješ li ovo? Ako ne, a ti obidi pak da vidiš. Slušaj me i ovo i upamti dobro: Hrvatsko ime niti su nam ga tugjinci donijeli, niti smo ga iz knjige naučili, nego smo ga majčinim mlijekom posali i od naših djedova u amanet primili, te se njim dičimo kao paun zlatoim perjem i kao zora sa nebeskom danicom. A ti čuj me srbine i srpski sive, a ovo nek je megju nama i ja kriv ako se pokaješ. Ja to kumim i jovanim da se nas progješ i da ne backaš zmiju u procijepi, jer na ti Bog i boža vjera, ako ti u zli čas po te drugi put pane na um, da počneš smokve sušit oko naših vrata, da U ne rečem što drugo. Kazat ću ti dvije is ra: boša da ćeš se prodevetit i naopako okrenut, & pas me izio ako neću i ako ti lažem. ' Megjutim zdrastvuj Srbine! Posdravlja te starac Hrvatbaša. Boka Kotorska, 17 Avgusta. %) Molim Vas, g. Uredniče, da izvolite tiskati slijedeći dopis, neka se čitaoci uvjere kako amo prosti puk misli. Jučer bila je svetkovina Sv. Roka, pokrovi- telja Donje Lastve. Svečanost je obavljena baš li- jepo. Naroda je bilo mnogo, buduć lijepi ljetni dan. Pred crkvom se vijabu uz austrijske zastave i ma- še mile hrvatske trobojnice, koje sa nekijem pri- sutnicima oči kopale. Crkveni obred obavio je prečas. Prepozit Tripo Oparenović. Iza podne do- gjoše izletnici iz Ercegnovoga ,Bokeškom plovit- bom“ ujedno s ercegnovskom glazbom, koja je zasvirala ,Oj Hrvatil“ Netom je stupila na hč- vatsko tlo Lastve, i kašnje do kasne poći razve- selivala je sakupljeni narod sa odabranim brvat- skim komadima. Izletnike iz Kotora pozdravila je +0j Banovci !* K večeru po običaju bilo jesta- ro hrvatsko kolo pred crkvom, vogjeno od dobro poznatog vrijednog hrvatskog rodoljuba Lastoslja- nina g. Mata Ivovića. Mladež, koja je u kola ple- sala, imala je na prsima hrvatske:vrpce, a pjeva- la je sve narodne pjesme. Pri raspustu kola slije- dile su po običaju napitnice, od kojih vrijedne su spomena one, koje je izrekao. Hryat M. Ivović, Svečanost se završila rasvijetom baš divnom i pje- vanjem hrvatskih pjesama. Mladež Lastve i Tivta ovog se puta opoštenila, što joj je na čast. Neo- pisivo je oduševljenje, prama Hrvatskoj domovini, koje vlada megju omladinom gore spomenutom, što je željet, da i ustraje. Uz te poračujem La- stovskim i Tivatskim rodoljubima, buda li uzgajat svoju mladež kako su počeli, da će do brzo do- čekat ono što im hrvatsko srce žudi. Željet je, da mladež sve Boke, koju Kačić zove gdikom od Hrvata“ ugleda se u rodoljublje spomenute mla- deži, što će Bog i dati!“ — Samozvani ,Dubrovnik“ u zad. br. ima do- pis s Raškov-brijega u Dobroti, koji je pun fraza izvagjenih iz ,srpskog Galafea." Dopis tvrdi, da je Boka srpska ; tvrdi ali ne dokazuje, S toga po- zivljemo ga, neka nam dokaže (1) zbilja, da je Bo- ka srpska (1) A kako to može. dokazat, kad povi- jest, bokeški običaji, jezik i sve ostalo dokazuje protivno naime, da je Boka hrvatska? To nek on misli ! Uz to ne javili se i neodgovori li ovom po- zivu, smatraćemo ga prostim zaslijepljenjakom ko- ji želi da i dragi budu slijepi, t. j. da budu Srbi, uz sjajne dokaze, koje naše hrvatstvo potvrgjuju i koje ćemo mu do potrebe iznijet na vidjelo. Do vidjenja g. učedniče i primite hrvatski pozdrav. Vaš Bokelj Hrvat. Kistanje, u Avgustu. Nazad nekoliko zeinana bilo a ,K. D.“ da kad vlada koju općinu raspusti rijetko joj sreća dopane, da joj dogje taki vladin čovjek na upra- vu, koji i ako joj terete nosi — sbog. odregje- ne mu vaplatnice — ipak joj nakpadi takvim ra- dom da mu narod, uza sav teret, dolazak a još više i boravak blagoslivlje. S toga što su to rijet- ke sreće nije mogla ni nas dopasti. Imali smo mi na općini vladina čovjeka pa nit za pedalj u čemu na bolje. Javna sigurnost koracala istim korakom je? i sa vjega kuće se robile, kovji i voli odgonili; nit metar ceste po- pravljeno ; nit koja lokva očišćena ; nit novčić — n. pr. od šumskih globa, u blagajnu utjerano. Ba- rem da je utjerao koliko za _ komisiju is blagajae nosi, tako da je mogao na polasku reći ; ako vam p6 biljadka is blagajne nosim, pd biljadka vam u blagajni ostavljam, i Omiš, na svetog Roka, Prošloga mjeseca odinula. je nas ', go krupa. Onda se ne čidila velika šteta, ali pada strašno, Godina se spravlja gora naka 4 Lanjske so godine naši seljaci : dobivali os g ma i na putu Omiš. Zadvarje, ove, pa L otočani, a na pute O! lš-Zadvarje, ove, =") Radi prenogo građira sabaoaila, Uri, (4003