jim hrvatskim drugovima; uvaženi član njihova kluba u jednom svom pismu na pokojnoga patri- jarha Angjelića hvali se kako mu je pošlo za ru- kom ukinuti hrv. operu i tako Hrvatima ,okresati nokte.“ U istom pismu nazivlje bana pravim ,0- bješenjakom“! Pisma su po smrti patrijarhe na- gjeaa i objelodanjena u novinama, a bilo bi zani- mivo znat kako ih pak od tada gleda leader ve- ćine kome tegnut u bana i u zenicu oka sveje- dno je. — A stide li se Srbi takog ponašanja ? Nijesu ludi. Kad ban putuje svuda se nagju na prvom mjestu sa svojim kalugjerima, protosingje- lima i kako se već svi zovu i izkazuju mu naj- iskreniju dužnu ,počtu“. Licumjerstva i bizantin- stva još ne vigjena ! Kogod bi htio da hrvatskih Srba ima i boljih, ali mi ih na žalost ue pozna- mo. Baš oni i Magjari nepogriješivi su nam ba- rometar, kojim mjerimo valjanost nar. stranke u banovini. Da radi kao što treba nebi bili uz nju. Van domovine pristaše nar. stranke ili ih oportunizam kaže odveć slabim, ili ih je strah otvorit usta, jer u peštanskom zajedničkom sabo- ru nema ih čut. Koliko puta čitamo, da je koji pretjerani magjarski zastupnik navalio na Hrvate, a nigda nijesmo čitali kako im je član nar. stran- ke odgovorio. Primjera ne treba, ima ih dana- šnjih. A kod kuće? Glavna djelatoost sastoji u pravljenju zakona i zakonskih osnova, što nas sje- ća na sredovječne ,gride“ o kojim govori Man- zoni. La mania di far leggi kao da ih je obuzela, jer rijetko ih koji sabor stvara više. — Mi držimo, da su ovaki uzroci radi koji stranka megju Hrvatima nema pristaša nego don- le dokle joj siže administrativna oblast. Ovo ne govorimo iz mržnje; naše stanje i naš položaj na- lagao bi nam dapače više obzira. Ali nas boli i jako boli, da baš onaj koji je najviše u stanju pomagati nas i hrabiti u narodnoj borbi, svojim radom bije kako mrazom naše narodne aspiracije. Patriotizam se ne može nikomu zanijekati, ali gvak će nam priznati, :da izmegju patriotizma i patriotizma ima razlike. A naše je čvrsto uvjere- nje, potrikrijepljeno dokazima iz povjesti svih vje- kova, da se narod ne smije za sve blago i boga- stvo ovoga svijeta odricati onoga, što mu mora bit. milije od vlastite krvi, te konfrontirajuć rad i načela nar. strauke sa ovim glavnim uvjetima na- rodnoga napretka, ne možemo kazati da im od- govaraju | Nu gdje smo zašli! Šta bi se nar. stranka obazirala na nazore jednoga maloga hrvatskoga li- sta? T& njega ne čitaju budimpeštanski patriote, a da ga i čitaju, ne bi dijelili njegovo mnijenje. Dubrovčani, jesu li Hrvati ? (Nastavak, v. br. 34, 37-43, 45-47). Ogledali smo prošlost dubrovačku u svim njezinim pogiavitim manifestacijama — narodnost, povijest, književnost — i dokazali smo jasno i te- meljito, da ona nosi na sebi neixbrisivi pečat hr- vatski. Srbe to boli, mi znamo, i u nestašici va- ljanih razloga muče se, da pobiju naše argumen- te doskočicama i psovkama, ali uvigjajući po svoj prilici sami da takove stvari ne dokazuju ništa (van nezoanstvo onoga koji ih piše) dopuštaju na- pokon, da je moglo i biti kako mi tvrdimo, ali uda za ono što je bilo neda čifutio ni pare“ i red je pogledati što je sada. Sada, tako vele oni, vla- da u Dubrovniku srpska ideja i Dubrovnik diše srpskim duhom. Ovo vele oni, a mi tvrdimo da tako nije i spravni smo protivno dokazati. Zato smo odlačili osvrnuti se na današnji Dubrovnik i na njegov puk, koji ćemo do potrebe razdijeliti u tri klase. Prvoj klasi pripadaju oni dubrovčani, koji su se knjigom i znanjem od ostalih odvojili, te se proslavili bud na književnom bud na politi- čkom polju. Ovi zastupaju dakako u prvom redu Dubrovnik. Drugu klasu sastavlja ostali puk du- brovački i okolice dubrovačke osim ,Srba“, a u treću kategoriju smjestili smo take zvane Srbe, kojima kanimo takogjer u dušu zaviriti, da vidimo uprav : ,Što je i što nijesu.“ Danas dolaze na red znameniti ljudi današnjeg Dubrovnika. Omladina dubrovačka* (str. 86.) veli za o- Jdične dubrovčane ,koji su osvjetlali lice Dubro- vniku, da su svi Srbi i nabraja pjesnike Međa Pu- cića i Bana, filologe Bućmani i Zoru, juristu Bo- gišića, zatim ,od učenog starine vlastelina N. Gra- di i kanonika Stojanovića, L. Vulićevića i ost (2?) sve do vrijednog pok. Stj. Castrapelli.“ Ovdje mi pitamo najprije ,omladinu“, zašto u svoj popis ,odličnih Dubrovčana“ nije uvrstila i književnike + oba Kaznačića, Kazalija, Polića i Vodopića, koji su bez sumnje daleko slavniji i znamenitiji nego li veći dio onih, što je ona na- brojila ? Ali da se ne trudi odgovorićemo mi sa- mi : samo zato, što oni nijesu bili nikada Srbi, već su radili za jednu ideju, za ideju hrvatsku. S istoga razloga nije ,omladina“ spomenula ni na- še knezove Puciće. (osobito Nika Velikoga i pok. Rafa), Klaiće i Čingrije, i t. d. kojima će$ danas u Dubrovniku uzalud tražiti premca po zvanju i ka- rakteru. Po ovome dakle vidimo; : da je ,omladi- na“ slagala kad je rekla, da su svi današnji Du- tirovčani Srbi; dok smo mi naprotiv nabrojili ne jednoga ni dva, već devet za nas, dakle još više nego oni i to ljudi koji vrijede i više nego nji- hovi Srbi, Nego nama nije ni to dosta. Mi hoćemo da vidimo jesu li ono zbilja svi Srbi, koje su oni ta- kovim označili, a koji jesu, kakvi su Srbi. Poče- ćemo s Vuličevićem, o kojem znademo doduše, da se danas krsti srpskim imenom, ali poznato je za nj da je vjerom prevrnuo i s vjerom da je pro- mjenio i svoje narodne osjećaje. Pitamo : Može li takav čovjek služiti uzorom, u koga se je ostalim Dubrovčanima ugledati ? A s druge strane Voliće- vić se je odavna otugjio Dubrovniku, živući dale- ko od njega i ne može se po tom, da se poregja megju prave Dubrovčane. Megju takove mi ne možemo nadalje uvrsti- svoj vijek proživjeli u tugjini, te na njihove poli- tične osjećaje nije djelovao Dubrovnik. Oni se ne mogu iznositi kao primjer patriotičkog dubrova- čkog mišljenja kako se ne može na pr. iznositi Tommaseo kao primjer patriotičnog mišljenja Si- benčana. Ban, kako je poznato živi u Srbiji već od god. 1844, pa je tamo obnašao i raznih drža- vnih časti i za njeko je vrijeme bio ćak uzgajatelj Aleksandra Karagjorgjevića. Nije li naravno, da njegovi politički odnošaji budu srpski, i da on Sr- bima posveti svoje sile kao književnik? Nu Ban nije ipak isključivo pjesnik srpski. Prije nego se preseli u Srbiju mi ga nahodimo u redovima na- ših lliraca, i kao dokaz da on makar i živio me- gju Srbima, nije ipak ni danas kako drugi Srbi, jest i njegovo najnovije djelo uZrinjski“ u kojemu pjeva poznatog hrvatskog junaka i koje je on po- klonio ,Hrvatskoj Matici.“ Takova što ne radi. ni jedan pravi Srbin. Iz te potonje činjenice, da je Ban u jednom od svojih jamačno najboljih djela samo nuzgredno, mogli bi smo mi da sudimo kri- terijama ,om'adine* srpske (koja Gundulića ozna- čuje Srbinom samo što ima jednu epizodu iz srp- ske povijesti), dokazati ćak, da je on pravi Hrvat. I Bogošić preveo je svoj vijek kako je po- zuato u inozemstvu. Od: god. 1870, on je profe- gur na ruskom sveučilišta u Odesi, a njemu je povjereno bilo i sastavljenje: crnogorskog zakoni- ka. Ovo će biti i razlog zašto on simpatizuje za Srbe. Ali on se ipak ne može brojiti megju čiato srpske naučenjake. T& njegova su djela sva pisa- na kojiževnim jezikom hrvatskim biva ijekavšti- nom, i pooajviše latinicom. Njeka su dapače iza- šla o trošku zagrebačke akademije (kako. Pisani zakoni na slavenskom jugu. Zagreb 1872 i Zbor- nik sadašnjih pravnih običaja u južnih Slavena, Zagreb 1874). 1 u djelima, što je on štampao u Srbiji i ćirilskim alfabetom, na pr. u svojoj sbir- ci «Narodne pjesme iz starijih najviše primorskih zapisa“ (štampano troškom vSrpskog učenog dru- štva“ u Biogradu 1878), narod naš on ue krsti kako drugi Srbi eskluzivističcim imenom srpski, već srpsko-hrvatski (Vidi: op. cit. pag. 20). U tom djelu on izrazuje i jedno svoje mnijenje, koje neće ugagjati gomladini srpskoj" u Dubrovniku, biva da je čakavština ,negda u Dubrovniku go- spodovala* (pag. 38). ' Dva od najznamenitijih muževa novoga Du- brovnika, to niko ne može oporeći jesu Medo Pu- cić i Pero Budmani: onaj najbolji dubrovački pje- ti ni Bana ni Bogišića, jer su obojica gotovo vas opjevao sa zanosom hrvatskog junaka, spominjemo li današnji dubrovački književnici. snik, a ovaj jedan od najvećih naučenjaka ;dubro« vačkih. Ali koli Pucić- toli Budmani bavili su 8e-i politikom; onaj pišući politične članke i rasprave i prateći s interesom političke pokrete. toli_Hrva- ta koli Srba svojega vremena, a ovaj“. | zastupničku čast. Na ovaj: njihov“: tad mi strike ds se osvrnemo. ti me se Budmana - tiče, to svakomu - poznate; da je on kao zastupnik pripadao pritiodi što danas znaći ,hrvatsko-narodnom" kleba, kako je pripedne | prof, Zore, koji nije uskočio: egja. i Srbe ni danas, gdje su Srbi od. Hrvata odvojen A. Pucić, jeli prištajao on uz po iti m hrvatski, kojega je glavna tačka još i danas: sje- dinjenje a Hrvatskom ? Da se tomu: odgovori, 28- to je. potrebito nadasve zaviriti u članke,,. što. je on pisao u ,Pozoru* god. 1860. i,1861. Tu se tek shvaća koki vatreni zagovatatelj tog 'sjedinjenja on bijaše. Od tih njegovih članaka mi nećemo:odjć iznijeti nego komad“ jednoga članka, Sto Sadržava mo ži razloge ,zašto treba da Dubrovnik, pristane ux družbu“ s Hrvatskom 2“. ,A što ma predstavlja družba s Hrvatskom ?* pita on.i odgovara? i,Po- pniratak_pod onu krunu, pod čijom, je sjenom sva-. ku slobodu toliko vjekova uživao. Slavne pactio, nes megju Dubrovnikom i krunom od 1387, po- novljene zakletvom od 1684, nisu nikad bile niti ,su_ mogle biti pravedno od kraljeva 'opozvatie: ,Historičko pravo: kad ' nije : skopčano, “narodnim, \ pistina je malo. vrijedi; ; ali, kad je kako ovdje, »Skopčano , s njim, neproejemiivo.: je blago, koga gsvak mora da saljubi i pri srcu drži. S toga svaki Dubrovčanin mora da saljibi š pri srcu održi društvu s Hrvati." — Ove riječi Meda Pu- cića dovoljne su da :se svak“ uvjeri, kako je on branio historijsko i prirodno pravo hrvatskoga na- roda, i u koliko se tiče Dubrovnika, i u: koliko je on nastojao da se to pravo izvede. Ove riječi trebalo bi da drže na umu današnji. srpski ,poli- tičari* dubrovački, kad se i u ime Pucićevo pro- tive političkoj hrvatskoj misli u Dubrovniku. Toj misli, neka. znadu, nijesu Dubrovčani ni u koje vrijeme bili protivol, jer su sz Meda u ono doba pristajali svi najpoglavitiji ljudi u Dubrovniku i u Boci Kotorskoj. U Kotoru skupština svih općina jednoglasno zaključi moliti u Cara: združenje s Hrvatskom bez odluke dalm. sabora (koji je tada bio autonomaški) te odašalje poslanstvo u Dubrov+; nik, da bi se i on pridružio toj molbi. Dubrovča- ni otpremiše kneza Nika Pucića (Nika Velikoga): s onim bokeljskim odabranicima : u :Beč, gdje u cara zamoliše. obećano združenje s. Hrvatskom, Knez Niko rasloži iz Beče svoj program otvore» nim pismom ga svoje sugragjane, sasvim suglasan. s Medom i rodoljubima u Htvatskoj; & knezovi Medo,.Rafo i Matko Pucić bili su sugjeni na glo- bu zato, što su dijelili pačanstva;. ono pismo.:::/'' | Po ovome lako je zaključiti, da je Medo Pucić jednako kao svi ostali dubtovčanio u politici bio Hrvat, Vidjećemo drugi puk, što je bio kao književnik: što on, a što i Budmani i Zote i osta» Naši Dopisi. +6 :/5 davo i u mrgso1 Korčula 10. Janoara.,., Ta sigurno u našijem ovdje. mikroskopičnim ; autonomašima zbila se je meteempsihoza od, nji-, hovih žigantnih djedova, čije duše, zapustivši.tije- lesnu prašinu, uvukoše. se, u ova ezotična tjelesa,, pa kad ćeli da naprave njekakav mare magnum, . glede gragjanske gluzbe, tamo , sebi samima, ne. gradite ogromau bruku. iz ijo (1O-— Iositit Kako se primiče novo glasovanje ze, naček., nika oni ti već napraviše ogromne. barikade, ac, krcaše svoje lumbarde koje bi i na okolne. sela, znale svoju vatru sipati, rasdijelivši svoje , konsu; late bes lisnice, sametnuše. busije ne hrvatskim , ljudima već hrvatskoj svijesti, koja, čeka čas da, obnovi svoja junaštvo i svoj patriotizam. io: Doduše njekima koja je poljičea zmlišnka den: jilo, a hrišćanska koljevka odnjihala, niti se sere, ne čudim, ako megy četiri svoja sida hrane svoje: obilježje i & njime se pelivane ; ali netom pristu-, pe granice pristojnosti i pravednosti, ne samo što s neuspjeha ostaju hidrofobi, ma što. vile, izlažu se smijehu. E dialutiM . KA 81