Br. $1.

U DUBROVNIKU 29. Janusra 1892.

Godina 1

 

CRVENA HRVATSKA |

List izlazi svakom subotom, a cijena mu je unaprijed za Dubrovnik : na cijelu go- Pretplata i oglasi plaćaja se upravi ,Crveno Hevatske“ a Dabrovnika a dopisi ša-

dinu for. 4, na po godine for. 2; Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegomnu: na cijela || lju se Uredništva.

godinu for. 4: 50, na p& godine flor, 3: 25; sa inozemstvo flor. 4 i postarski troškovi.

Pojedini broj stoji 10 novč.

Ko ne vrati list kad ma pretplata mine, smatra se da je predbrojen i za doša-

sto polugodište.

 

 

Poziv na pretplatu.

Primičemo se kraju naše prve godine a
imamo predbrojnika, koji nam još duguju
pretplatu usprkos svih poziva. Mi ih ozbiljno
molimo, da ne kasne, jer tim stvaraju pote-
škoća lista. Istodobno pozivljemo naše pret-
platnike da obnove pretplatu za drugu godinu.

Cijena je ,Crvenoj Hrvatskoj“ za Au-
stro-Ugarsku i Bosnu Hercegovinu na godinu
44 fior. a na po godine 2 fior. 25 novč.

Ovom prigodom preporučamo rodoljubi-
bima, te nijesu predbrojeni neka nas potpo-
mognu točnom pretplatom u ovoj borbi za
hrvatstvo. Cijena listu razmjerno prama tro-
škovima vrlo je umjerena.

Uprava ,Crvene Hrvatske.“

 

Dubrovčani, jesu li Hrvati ?
(Nastavak, v. br. 34, 37-43, 45-47, 50).

Kriterij, po kojem se kod svih naroda svi-
jeta sudi o pojedinim književnicima, kojoj knji“
ževnosti (t. j. književnosti kojega li. naroda pri-
padaju, jest kako je svakomu poznato, samo jezik,
što su ti književnici u svojim djelima upotreblja-
vali; tako su na pr. talijanski književnici svi oni,
koji su sastavili svoja djela talijanski (dakle tali-
janski je književnik na pr. i Tommaseo, premda
je rodom Hrvat iz Dalmacije), njemački svi obi,
koji su svoja *djela sastavili njemački (dakle nje-
mački je kojiževnik na pr. i Heine, premda je ži-
vio ponajviše u Parizu i osjećao franceski). Ali mi
Hrvati i Srbi upotrebljavamo u knjizi kako već
jednom natuknusmo i kako svak zna, isti jezik ;
po tom se mi tim kriterijima ne možemo složiti
u odregjivanju narodnosti naših kpjiževnika (t. j.
kad bismo ih btjeli razlučiti u hrvatske i srpske),
već treba tražiti sitnijih razlika. Ima li tih razli-
ka i koje su? Tih razlika ima i valja ih tražiti
u dijalektu i u alfabetu, kojim se pojedini naši
književnici u pismu služe. Mi tvrdimo ovdje odre-
sito, da se književnici hrvatski razlikuju danas po
tome od književnika srpskih, što oni prvi pišu ije-
kavski i latinicom, ovi drugi ekavski & ćirilicom i
spremni smo to odmah dokazati,

Kad se je u prvoj polovici ovoga vijeka knji-
ga srpsko-hrvatska preporodila, središta tome pre-
porodu bili su za srpsku literaturu Novi Sad i
Biograd (i Cetinje, ako hoćemo), za hrvatsku Za-
greb, pa su ova mjesta ostala i do dana dane.
šojega književna središta Srba i Hrvata, samo što
je kod onih Biograd zauzeo danas kao književno
središte prvo mjesto, najprije zato što je Biograd
danas prijestolnica srpske države i moralno sre-
dište svih Srba, te po tom pravo je da tu stolu.
je i književni areoupag srpski, a zatim i stoga, što
se je u Biogradu danas literarni šivot sbilja naj-
bujoije rugvio. Po tome ne slijedi li jasno, da ko
hoće odrediti značajke književnog jezika hrvat-
skog, valja da ih traži nadasve u jeziku književne
zagrebačke škole, kanošto onaj koji hoće odrediti
snačajke srpskog književnog jezika, valja da ih tra.
ši nadasve u jeziku književno škole biogradske ?

Dobro; a koje su: poglavita snačajke jedne | dru-

po pogodbi.

ge škole, po čemu se one megju sobom razlikuju ?
Zagrebačke škole — ijekavština i latinica, jer se
ijekavski i latinicom piše u Zagrebu (a tako isto
i u ostalim hrvatskim mjestima) još od Gaja; a
biogradske škole — ekavština i ćirilica, jer se e-
kavski i ćirilicom piše od vajkada u Biogradu (a
tako se piše, što se ćirilice tiče i u Novom Sadu
i na Cetinju, a što se dijalekta tiče i ako je sa
strane njekih Srba, na pr. Vuka Karadžića, poku-
gano bilo, da se ekavština zamijeni ijekavštinom,
ti pokušaji nijesu pošli za rukom, niti će ikada
pravi Srbi ijekavštinu usvojiti u kojizi, kako to
dokazuje izmegju ostaloga i ona rasprava na obra-
nu ekavštine kao književnog jezika, što ju je na-
zad godinu ili dvije objelodanio u Glasu“ akade-
mije srpske Stojan Novaković). Ovako je dakle
dokszano, da svi naši današnji kojiževnici, koji se
služe u svojim djelima ijekavskim narječjem i la-
tinskim pismom, pošto su to karakteristični zna-
kovi hrvatskog kojiževnog jezika, jesu hrvatski knji-
ževnici; nasuprot svi oni koji upotrebljavaju e-
kavsko uarječje i ćirilsko pismo, pošto su to ka-
rakteristična obilježja srpskog kojiževnog jezika,
jesu srpski kajiževnici.

Ali mi kao da čujemo sad svoju braću Srbe,
gdje ih je stala obična graja na nas: Ali jadni
ne bili! kakav hrvatski jezik ijekavsko narječje,
kad je to narječje hercegovačko, a Hercegovina
je srpska zemlja, a s druge strane, nastaviće po
svoj prilici oni, ijekavski su pisali već stari du-
brovački pisci koji su bili Srbi, a Vuk Stefanović
Karadžić, a crnogorski slavni pjesnik Petrović
Njegoš i drugi još koji su pisali ijekavski, — pi-
taće nas napokon, nijesu li zar ti bili srpski koji-
ževnici? Po malo, braćo, ustrpite se samo i evo
odgovora. Da Hercegovina nije srpska zemlja, da
stara dubrovačka književnost nije srpska knjiže-
vaost, to smo mi već dokazali neoborivim doka-
zima ; nego kad bi i istina bilo, da je ijekavština
po svojem izgovoru srpsko narječje, pošto je u

kojizi upotrebljavaju sawi Hrvati, ona je bez su-
mnje postala hrvatski književni jezik, kanošto je
na pr. jezik današnjih Bugars bugarski jezik,
premda je izvorno bio slovenski jezik, jer su Bu-
gari bili jedno mongolsko pleme. Što se Vuka i

Njegoša tiče, to prisnajemo .mi rado, da su oni
zbilja srpski književnici, premda su pisali ijekav-

ski, ali zato njihova su djela drugim jakim ve-
zom usko skopčana sa srpskom knjigom, a to je
ćirilica. Nu noviji dubrovački pisci ne samo što
su sva svoja djela ijekavski napisali, nego su i
latinicu gotovo isključivo u njima upotrebljavali.
Ogledajmo samo najvećeg pjesnika dubrovačkog,
Meda Pucića, koga ,omladina* broji megju srp-
ske pjesnike, Mi ne znamo ni sa koje njegovo
pjesničko djelo, što bi on bio sastavio ćirilicom,
a bogme ni sa koje učeno djelo, jer je ćak uvod
u njegovim Spomenici Srpski“, koji su izašli u
Biogradu, po odluci kneza Aleksandra Karagjor-
gjevića i srbskoga savjeta, o narodnom trošku &rd-
skom (a po tom po svoj prilici i proti volji Me-
dovoj prozvati srpski spomenici) sastavljen lati-
nicom. Ko hoće da znade kako Pucić upravo mi-

sli o ćirilici kano književnom pismu, neka proči“.

ta samo njegov dopis iz Padove u br, 88 ,Dani-
ce ilirske“ god. 1848, u kojem imegju ostalim go-
vori: plstina da mi Slavjani imamo posebnu a-

Za oglase, zahvale i ost, plaća se 10 norč. po retku, a oglasi koji se više pata tiskaju

Rakopisi se ne vraćaju, Listove nefrankirane ne prima ni uredništvo si uprava,

.Srblji upotrebljavaju, nu možemo li se nadat da
će ju ostali Slavjani primiti ? I ako duh vreme-
la u kojim živimo zahtieva, da žrtvujemo sve po-
.tebne interese, koji zaprjeku stavljaju u dobiva-
»hlju obćega blaga: hoćemo li se mi jedini nače-
gla toga odreći? Mi bi pako stanovito proti duha
pvremena radili, kad bi glagoljsku ili ćirilsku a-
uSbuku sve — europejskoj predpostavili. . . , .*
(Nuzgredno obraćamo pažnju uomladine“ na ovdje
spomenute Medove riječi: svi Rusi i Srblji apo-
trebljavaju ćirilicu, ali mi — koji mi? da sijesu
to zar Hrvati? — radili bismo proti duhu vre-
mena, kad bismo je predpostavili latinici). Po 0-
vome dakle slijedi jasno, da se Medo Pucić kano
što i svi ostali današnji dubrovački kojiževnici ne
mogu zvati nego Arvatski književuici. i

Da oni nijesu zaista srpski književnici naj-
sjajniji dokaz imamo u tome, što sa oni srpskome
narodu nepoznati, kako su njemu nepoznata i nji-
hova djela, koja Srbi ne ćitaju, ne preštampava-
ju, ne proučavaju i uopće za njih ne mare, kako
mare naprotiv Hrvati, koji su i o Medu Pociću
objelodanili u ,Radu* prekrasnu raspravo, koju
ćeš uzalud tražiti u srpskim kojigama i književnim
časopisima. Drugi nam dokaz zato podaju sami
dubrovački pisci tim, što su svoja djela, koja ni-
jesu štampana bila u posebnim knjigama, uvrstili
uvijek samo u hrvatskim asopisima namjenjujuć
ih tako hrvatskomu narodu. Tako Medo Paćić pi-
še velik broj svojih pjesama i učenih članaka u
Gajevoj Danici“, ,Nevenu“, ,Viencu“, ,Pozoru*,
i drugim hrvatskim listovima, Zore piše u ,Radu*
svoje študije o staroj dubrovačkoj 'literaturi, Ba-
dmani piše u ,Radu* svoje rasprave udubrovač-
kom dijaleki&* i t. d. *)

Nego da čujemo, čim dokazuje omladina“

za današnje dubrovačke književnike da su Srbi.
Čitajte, govori ona u čuvenoj svojoj knjižici, či.
tajte samo pjesme naših pjesnika, učene rasprave
naših učenjska i uvjerićete se ,da tu srpaka ide-
ja vlada i da srpskijem duhom dišu.“ Da vidimo
mi dakle i to gdje je ta srpska ideja, ti srpski duh.
Zavirimo najprije u pjesme  Pucićeve. Tu nalasi-
mo istina pjesmu ,Karagjorgjevku“ (od koje je je-
dan ulomak ugledao svjetlo u šrvatskoj ,Danici“),
u kojoj pjesnik slavi junačka djela Srbina Crno-
ga Gjorgja, nalazimo ,Helveciju* (izašla u hrvdi-
skom ,Viencu“) i ,Srbi na Kosovu“ (izašlu u
aSlovincu*), u kojima obadvijema on israzuje čuv-

stva naprama srpskom koezu (sada glasovitoma

razkralju) Milano, kojemu je on bio nastavnik ;
ali nalazimo megju istim pjesmama i prekrasnu

odu ,Na slavu Jelaćića bana* koju je pjesnik i-

spjevao god. 1849, kad je Hrvatskoj svitala sora

*) Mogju srpake kajiževnike broji gomladina“ i našoj
kanonika dum Iva Stojanovića, ali kakav je to srpeki kaji-
Šavnik, pokasaće nam ova istinita anegdota. Pročalo se

E

i
ž
|
i

sž
E

psboku, ćirileku ; istine je de: je: već: sri Rusi |. privoljeti, da pišu po srpskim latevima.

i
U