U DUBROVNIKU, 13. JUNA 1903. Godina XIII. | t i ENA HRVATSKA "Cijena je listo uvsprtieda: za Dudrovnik sa donašanjem u kuću, za Austro-Ugarsku, Bosnu i s poštom: na godinu 10 kruna, na po godine & kruna. Za inogemstvo; 10 krun& i po- | Izlazi svake subote. Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Mrvatske* u Dubrovniku gdje su utužljivi, Za izja- ve, priopćena, zahvale plaća se 40 para po retku, a za oglase 20 para. Oglasi koji se više puta ti- Hercegovinu štatski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu pretplata wine, smatra se da je predbrojen i za došasto | skaj ii j isi salj i i j | aju po pogodbi i uz razmjerau popust. Dopisi salju se Uredništvu, Rukopisi se ne vraćaju, & ne- polugodište, A irisnn i ds tišiiići | Pojedini broj 20 para. frankirana pisma ze primaju se. nin Buna i Sloga. ' Ta se dva pojma posve isključuju, jer čim se jedna pokomoli, druga nestaje; & ipak se u našoj domovini ovijeh tažnijeh dana obe dvije pojaviše, ogrliše se, i izmamiše oduševljenje i pleskanje svi- jeh pravijeh domorodaca ; jer oprijeka pojmova je prividna : bunu je izazvala nametnica sila, a sloga je kako pitomi cvijetak izbila iz prikladna tla, iz tla bratimstva i ljubavi, jer poslovice u kojim je sakupljeno dugo iskustvo i narodno znanje od dav- na kaže, da krv nije voda; a opet druga ;da brat brata do jame vodi, ali tu odustane i zagrli brata, propadnuće bo jednoga jest propadnuće i drugoga, ili bolje oosakaćeno tijelo ne može a da ne trpi, ne smalaksal Braća su se Srbi ganuli, kad su vidjeli svojim očima, da se braći njihovoj Hrvatima uskra- ćuje što zakon očito i izričito naregjuje, kad su spazili da dočim goloruki na temelju ustava, pra- vice i zakona ištu ništa drugo nego da se vrše na- redbe, bili su grubijanski i nasilno odrinuti, pove- zani, sprijećeni, pozatvarani, ranjeni, ubijani, i Sr- bi planuše bratskim gojevom, pravednim odzivom, i s! časa na čas s' jednog kraja na drugi naše mi- le domovine podigne se jedan glas, jedan vapaj: združimo se, sjedinimo naše sile, usredotočimo na- še napore: tugjin, nametnik, sila, nasilje nametlo se vami danas, da vas sgniječi, ali i mi smo tu, da du- šmanima vašijem i našijem pomrsimo račune, i da dok su oni proračunali bili da će vas 0 zid pritis- nuti, mi će mo vam dati ruku pomoćuicu, odrinut će mo nametnika, jer je nawi poznata pritajana njihova oamjera: hodie tibi cras mihi, kad salomim snagu Hrvata, onda sva ta sila navalit će na nas i nami će osvanuti crni petak, uz naše raspre, uz naše nadmetanje neko će treći zavladati kućom, i nami će glasno svijem zavikatl: izdiri bezkučnićo ! Ta nas pojava veseli i oduševljuje, toli više jer nema nego malo mjeseca a u Zagrebu na žalost strasti su bile doprle do bjesnila i pamet ljudska, pa koliko god trijezna i duhovita bila, nije mogla ni u snu smisliti da bi se došlo do ljubavi današ- nje, do praskozorja, ako bude dovoljne volje, pod- pune sloge,)Sa dva vida ova nas pojava neizmjer- no veseli; prvo jer dokazuje da srčba, jed i stra- sti ne mogu da uhvate tvrdog korjena u dobroćud- nom našem parodu, kojeg vruća ćud čini naglim, ali malo traje, i nakon časovite oluje opet sunce zasjaje u podpunom svijetlilu ; drugo, jer nas to podučava da sve nesuglasice, recimo očito sve pro- tivnosti nijesu posljedica načelne temeljite protiv- posti, nego s' jedne i s' druge strane proračunabe, uzveličane, razsijane, koje tijekom vremena doveli au naa bili iavanja da-se-igda-već ne bismo mogli srestiti. To je velika lekcija svijem nami, koja nam kaže kako smo lahkomišljeno do danas općili, biva stigjeli se jedni drugijem ; svak svojim putem i o stvari se, više ne govori. Dočim narod i pojava ovijeh dana dokazuje nam, da smo hodili krivim putem, i da je narod zdravijem razumom preteko nas u onoma što bi smo imali učiniti ako hoćemo da budemo ljudi, to jest da imamo poku- cati na srce brata, ako hoćemo da nam se odazo- ve, pokucati i drugi i treći put doklegod se u nje- mu pojavi bratsko čuvstvo, koje tim što je bratsko, ne može nego dobrih posljedica imati za obje stranke Crvena Hrvatska“ neće da pomuti to divno izgledno oduševljenje, dapače od svoje će / strane pripaziti da ne reče ni najmanju riječ, te bi mogla pomutiti slogu prama kojoj rijet bi da su se upu- tili uvigjavni i čestiti naši rodoljubi, brčue perja- nice naše, te zbude li se željena sloga i sporazum najviše će se i najiskrenije veseliti. Ne dvoji ni malo da će se dojakošnji protiv- nici odazvati želji i smijeru narodnom, i dao da se dogje ako ne do potpunug sporazuma, što po našem mnijenju ipsk je moguće, barem do to- ga dogovora da skupnom snagom, rame o rame strovalimo nametnike naše, da nam tugjin i namet- 'hik ne razmeće kućni prag, i da nam se grohotom smije, dok se mi nemilosrdno čupamo i. krvarimo. Uprimo svi;;i ne prošlo dosta vremena & orilo še krišom domovine čestito / klicanje : - Živjela braću, Živjela sloga! Pred velikom odgovornosti. Kao Hrvati možemo se ponositi. Istina je, da smo ovo u zadnje doba naglasili više puta, ali i danas na- "glašujemo i uvijek ćemo. Dali smo dokaza cijeloj Evro- pi, di nijesu narod robova, Do duše, svak ko je bio izviješlen o. salim prilikama, ko je poznavao dušu i ćud našega naroda, komo. je bio pozuat i hrvatski ot: por prema tolikim i jačim i silnim, znao je i što smo iko mno, morso has j0 i čestiti i poštovati. Ali u wvi- jetu o hima se izlo (govorilo. Naši protivnici uspljevali su da nas ozloglašuju. Šta bi više, kuda ni riječi jed- noga Cavoura nijesu više bile dovoljne, da nam pred Europom održe u pravom svijetlu i borbu 1848. pod glavnim Jelačićem. Ova osamljenost, u kojoj smo. i ta- ko maleni, čamili, ova oskudica :impatija u našoj bor- bi za najsvetija prava i ideale, užasno mam je škodila. Narod hrvatski, koji je bio dostojan općega priznanja, osjećao je više puta opće omalovaženje. "Tek u zadnje doba sve se izmijenilo. Dogagjaji u Hrvatskoj oprali su nam one mrlje, sa kojima nam protivnici pred Eu- ropom omrljaše ruvo. Danas svak živ priznaje hrvat- skom narodu. da on nije rogjen za robovanje, da om nije ničiji fakin, da i on ima svojih želja i ideala i da se za to bori, ko do jedan drugi narod. Mi smo otskočili;; naše je ime, kao nikada do sa- da, i cijenjeno i uvaženo. Mogli su nas do jučer gnja- vti, teško da bi se iko u Europi za nas i ozvao. Da- nas nije više tako, a time smo puno dobili; možemo reći, da smo dobili jedan od glavnih uslova na stazi put ljepše budućnosti. Samo sada treba da mi budemo pametni, da mi sami ne pokvarimo blagoslovene posljedice ove moral- ne pobjede. Bez potrebe, da zalazimo u duboko i ši- roko raspravljanje, reći ćemo u imalo riječi, da je sada do nas Hrvata, da našim držanjem nebi dali nikome nikakova povoda, da nas sumnjiči i izigrava. U prvome redu nameće nam se svima, koji su o- kupljeni oko otara domovine, zajednički, bratski, složni rad. I to rad praktičan i odlučan. Bolom u duši mo- ramo se svi spominjati nedavne prošlosti, kada smo istrošili nekih desetak godina u praznim teorijama 0 programima. Kada nam je onda to izgledalo ozbiljno, a kako nam sada izgleda, recimo istinu, smije$uo_1 sini- ješka. (Odim/ raspravljanjem u svijeta uijesmo dišta do- bijali, & izmegju sebe smo se zavagjali_ za ljubav tugjina. I ništa nas. nije moglo osvijestiti, dok se nije čula jedna i jedina fraza. Mi bi je u zlato okovali, to- liko je dobro učlulla. Fraza Dra M, Dorončina; fo vraga svi programi. zaista je uništila svu onu borbu teorija, ili mlać.nja prazne slame, svijet naš je od programa okrenuo glavu. pa pogledao svoje jadno i nevoljno stanje i razumio, da ovako ne ide dalje. da treba nešto drugo započeti, i započelo se u sto dobrih časa. Mjesto toliko programa, izašao je jedan iz dubine narodne duše: Radimo za Hrvatsku. Taj pro- gram sve nas je okupio i zagrijao, pa se počelo i ra- diti, a mi tom radu moramo zahvaliti, ako su Hrvati u ovo malo dana mnogo dobili, mnogo otskočili, da im ra od ovo malo dana više vrijedi, nego teoretisa- nje od mnogo godina. Ako pogjemo ovim putem, ako proslijedimo i da- lje hrvatsku politiku d jela, okupljeni svi oko jednog nam barjaka, mi ćemo doživjeti ljepšu budućaost, a do- movini:dohraniti bolje dane. Inače, ako se obmanemo, pa pustimo, da nas-opet ko prevari, ako padnemo na čiji grmić, propadosmo ! Mi sve rodoljube, bez razlike stranaka, potsjeća- mo na jednu činjenicu. Puno se danas piše o našoj slo- zi, a protivničkim listovima najviše ona i smeta. Na protiv izgleda tako, kao da sve vlade miruju, kao da njih i nema. Je li to baš tako? Mi bi rekli da vlade rade danas mnogo više od sviju nas. Ta, žive su one i žilave, a sam Bog zna gdje miite, da zamute ovo či- sto jezero hrvatskih osjećaja, samo da odaklen bukne izvor nove nesloge. Svima vladuma smeta ovaj pokret Hrvata, 4 pokret se je mogao izvoditi i ustrajati jedino s toga, što su Hrvati složni. I sam Khuen pripisao ga je slozi opizicija, kao što će i edziv dalmatinskih Hrvata i Koerber prepisati sporazumu naših stranaka. Pa ima li i može li biti naivnika, koji će povjerovati, da se od ozgo ne radi, a da se opet pocij-pimo, a da bi oni opet s nama pocijepanim mogli motati, kako ih volja!? I ovdje prestajemo. Hrvati ovih dana pokazali su mnogo ljubavi, samojrijegora, junaštva, ah sve će to poći u tamah, ako ne pokažemo i mnogo pameti i mnogo takta. Sad je baš na nama najveća odgovornost. RO Iz Hrvatsko o položaju, (,Vaterland“ br, 155 od 7 Juna). Nemiri traju i ne može im se na žalost predvi- gjeti konac. Narodna ogorčenost uvijek raste, te prem- da se bez prestanka službeno uvjerava, da je posvuda mirno, ipak ima danomice novih nemir&. 'Tko žive u- pred naroda. može se lako o tome uvjeriti, kako su lažne službene vijesti, da je čitav pokret umjetno i 0- sobito nauckan od svećenstva. Narod je baš ogorčen ra- di očajna stanja, u kojemu se nalazi. Najvećma su pak krivi sadanjim erupcijama vladini organi, koji direktno izazivlju nemire svojom prevelikom revnošću, Je li valj- da čudo, ako ljudi zahtijevaju od vlasti zakonom do- zvoljenu skupštinu, koja im se niječe, te uko se za tim opet strogo po zakonu sakupljaju u zatvoren prostor, pa su i odatle istjerani i uapseni, da tada uastaju ne- miri? Može se mirno tvrditi, da je pajglavniji uzrok nomirh zabrana oglašenih (naviještenih) skupština; tim su duhovi bili najvećma raspaljeni, a posljedice su to- ga baš sadanji nemiri, za koje je odgovorna samo vla- da sa svojim organima. + &Wlada je uvijek trubila u svijet, da ima za sobom preogromno mnoštvo naroda. A sada se pokazuje, koli- ko je malo u tome istine. Nije se podigao za vladu ni- ti jedan jedini glas pučanstva, sve je proti vladi i banu jer je čitav narod o tome uvjeren, da je on bio poslan u Hrvatsku samo kao tlačitelj i uništavatelj naroda, da vrši osvetu za g. 1848. Uskraćenje audijencije hrvatske deputacije kod Nj. Veličanstva izazvalo je vrlo žalosno raspoloženje u narodu, čemu se ne treba čuditi. Godi- ne tu 1848. Hrvati --- veli — žrtvovali svoj život i Krv za svoga kralja, a sada ih ne puštaju k njemu. Uslijed nasilja mijenja se i inače zdrava narodna ćud. Tako su ovih dan& proveli u vlaku neizbrojne uapšenike u ze- maljske tamnice u Lepoglavi. Kad to vidješe seljaci, koji znadu. da su devet desetina uapšenika nevini, 0- paziše: ,Od sada su unaprijed tamnice za pošte u če- liad, koja ie tražila zakon'tim putem sv;je pravo!“ — Žalosno, ali istinito, te samo vlada potiče i sili narod na takove misli. Evo još jedne karakteristike naših vladinih orga- na. Župnici Bele, Ivanca i Maruševca posjetiše predpro- šle nedjelje svoje kolege u Megjumurju. Buduć sva tro- jica opozicijonalci i buduć im narod veoma odan, upo- trijebiše činovnici ovu zgodu i raširiše megju puk vi- jest, da su sva trojica pošla u Madžarsku, da se sasta- nu s banom. Da su primili mnogo tisuća kruna i da su za to prodali narod Madžarima. Ovakovim se per- fidnim sredstvima hoće otugjiti žapljane svojim dušo- brižnicima. Prava se oznaka ovakova postupanja može slobodno prepustiti čitateljima. Kod sv. Oca Lava XIII. Čulo se je ovih dana, da je O, Miškov, poznati i svula čašćeni Domenikanac, bio kod Nj. Sv. Lava XIII. Prijatelj našega lista TaZgovara0 se 6 ujiav, mamo da O. Miškov nikome ne kaže što je govorio sa sv. O- cem, a govorio je nekih 20 minuta, samo veli, da ga je odmah pitao: a što rade moji mili Hrvati u Dalmaciji? I tad se raspreo razgovor, koji je 0. Mi- škova, kao vatrenog Hrvata zanio i oduševio. Borci i prijatelji glagoljice mogu biti zadovoljni, jer se i ovaj put dokazalo, što smo mi uvijek naglašivali, da hrvat- ska suza u sv. Oca ima roditelja. Lav XIII. ga je, izmegju ostaloga, pitao io na- šem življenju, što O. Miskov pripovijeda jer može. Pi- tao ga je, ako i u Dalmaciji ima dosta staraca, a na odgovor da ih ima, pa da i u Korčuli živi jedan, koje- mu je 95 godina, zdrav i čio, samo što ne vidi do bro Sv. će Otac: ali ja vidim vrlo dobro! Blagoslov, što ga je Lav XIII. isporučio nama Hr- vatima preko 0. Miškova bio je dirljiv. Vidjelo se da potiče iz dna njegove duše. ,Moje dobre, moje pleme- nite Hrvate, sve i svuda, ja blagoslivljam“. O. Miškov nam je pričao, da je to )ravo čudo kako i koliko radi Lav XIII. On hoće da sve zna, da ga o svemu izvijeste. Svakog jutr izviješćuju ga 0 svemu tajnici po dvije ure, a on svaku prati i na sve primjećuje. Hoće, da ga izvijeste i o običnim dnevnim dogagjajima, kakovih je uvijek, megju njima i tužnih, pa i tugaljivih. Sv. Otac, kad im sve reku, tada im kaže: ,a sad mi recite i ono, što ste mi htjeli i sa- kriti“ jer misli, da mu koju tužnu vijest i ne saopće obzirom na njegovu starost. 'Tako je ovih dana htio biti izvješćen io svemu, što se dogagja u Hrvatskoj. Veliko srce slavnoga Stro- smajera bije za nas. Ni malo manje ne bije ni srce glasovitoga Pape. Ovom prilikom ćemo i to napomenuti, što smo doznali od drugih, da se, radi naših pitanja u crkvi, može zamjeriti Rimu, da je radi važnih užroka vrlo 0- prezan, u čemu i slabo izvješćen, ali mu se mora pri- znati, da je prema nama dobro raspoložen. To je isti- na, da onamo ima Talijana, žestokih i pretjeranih, ali i to da njihova neće prevladati, a najgore je bilo do sada (podvlačimo i molimo da se zabilježi) što se u Rimu zbilja mislilo, da je Dalmacija vecim dijelom ta- lijanska. Dalmacija, o kojoj se izrazio Lav XIII, sko- rice jednom Slavenu, da je zjenica svijeta sla vjanskoga. Sv. O. Lav XIII. zna da se i našali. Ne bi čo- vjek vjerovao, tako je on u onim godinama, onako za- poslen, i lijepo raspoložen. Baš ovih dana, molili Ga radi nekog fratra, koji radi zdravlja ne mogao položiti sve ispite, da mu ipak dopusti, da vrši zvanje profe- Meka sora bogoslovije. Sv. Otac ga na to pogleda. Izrazima osmješka du- go ga je gledao, pa će mu talijanski : — Di, vidi se, imate profesorski obraz (la faccia da professore). Predavajte sa tim obrazom. - Inače se o svemu raspituje O Dalmatincima naj- prije, kako živu težaci, ragja li im zemlja, jesu li šted- ljivi i ovako dalje, a» u opće se primjetilo, da mu se drago razgovarati s našima iz Dalmacije. Nikad se ne Y oduljuje audijenćija našim, a jesu li kod' Njega, nikad ne stoje, što riječ sa satom u ruci, samo što ovi naši imaju obzira, prema preporuci liječnika, da ga ne bi vele umarali s razgovorima, drugčije bi se Sr. Otac o Dalmaciji i o Hrvatima u opće razgovarao i više ura. Postalia. XXX. Od 243 državnih poštarsko-brzojavnih činovnika, najmanje su 2/3 učili u hrvatskim školama, & najmanje ih toliko takogjer zna bolje hrvatski, nego li talijan- ski. Hrvatski pak znadu svi državni činovnici, izuzevši gdjekojega stranca Nijemca ili ponjemčenog Slaveni. koji ne znadu ni talijanski, te nekoliko zadar- skih zviždulina, koji premda znadu (ta kako da ne zna brvatski onaj, koji se u Dalmaciji rodio i uzgojio!) iz mržuje diče se tobože i koče, veleć da ne znadu. A- li kad se tiče promaknuća, hej to su drugi posli, onda im u odnosnoj službenoj tabli stoji na prvom mjestu da poznaju hrvatski! Od državnih činovnika ne će ih biti napokon ni 1/8, koji će znati njemački. ali koji su kadri "službeno njemački dopisivati, bit će ih tekar (i to najviše l) 1/5 i to — razumije se — sa strancima. : Svih 44 e. k. činovnika Uprave Pošta i Brzojava, naime e. k, Viši Poštarski Majstori i c. k. Poštarski Maj- stori I. i IL. razreda, znadu bolje hrvatski nego li talijanski (a svi su i učili u hrvatskim školama), izuzevši 4 ili najviše 5 starijeh, koji takogjer znadu hrvatski, dočim njemački ne zna nijedan, izu- zevši gdjekojega, koji natuca malo i to po feldvebelsku. Svih 100 naslovnika Poštarskih i Brzojavnih Ure- da III. razreda (c. k. poštarski poslovači) znadu bo- lje hrvatski, nego li talijanski (a svi su i u- čili a hrvatskim školama), dočim ih dobar dio ne ona vute osk i. Oo š- #-Hlea iotira. Aa. g njeke naše novine još davno javile, Ravnatel u Zadru dopisuje sa ovima koji ne znađu nego samo hrvatski, samo na hrvatskom jeziku.*) Ovi čino- vnici takogjer vode svu službu isključivo na hrvatskom jeziku, jerbo sve da i hoće u drugom ne mogu, jer dru- gi jezik ne poznaju.**) \ Ovo je Ravnateljstvo učinilo, razumije. se, iz : pu- ke nevolje, ne zaista iz ljubavi prama hrvatskom: jezi-, ku. O ue, Bog sačuvao, da bi Uprava toli smrtno - sa- griješila! Uprava je bila prisiljena to učinit samojsa.to, ' jer naslovnici ovih Ureda, kako rekoh, ne znadu dru- goz jezika do hrvatskog, a Ravnateljstvo opet nije mo- glo naći u dotičnim mjestima drugog osoblja. O poznavanju pako njemačkog jezika gospode na- glovnika Ureda III. razreda ne može biti govora, ako se ne bi našao koji (najviše 2-8) da naklapa štogod malo po feldvebelsku. O E O O e. k. poštarskim pomoćnim činovnicima (ima ih 36), te o pomoćnim provizornim činovničkim silama su- višno je trošiti riječi, jer je to sve mladost, a naša mla- dost, znamo, da zna zaista bolje hrvatski nego li tali- janski. Istina, ima i izmegju ovih nekoliko zadarskih zviždulina, koji premda znadu ne će da znadu hrvatski, već samo kad se tiče promaknuća. O drugom osoblju kod državnih poštarsko-brz0- javnih Ureda (potčinovnici, pomagači, kondukteri, li- stonoše, poslužnici itd.) i kod onih nedržavnih I, II. i Ill. razreda (poslužnici, mjesne i seoske listonoše, po- štonoše i kočijaši) suvišno je takogjer da se troše ri- ječi, jer su to sve sinovi poštenog našeg hrvatskog te- žaka i radnika. Izmegju ovog osoblja pri državnim U- redima ima ih koji ne znadu talijanski, a pri nedržav- nim, razumije se, da su veoma rijetki, koji znadu tali- janski, dočim za jedne i druge o njemačkom ni govo- ra nema. U kratko rečeno sve činovničko i poslužničko 0- soblje pri poštarskim i brzojavnim Uredima zna hrvat- ski, a ogromna većina bolje hrvatski, nego talijanski, dočim njemački ne zna niko, osim ono 1/3 ili bolje 1/4 samo državnih čnovnikh. T a- lijanski pak ne zna jedan dio poslužničkog osob- lja kod državnih Ureda i gotovo sve poslužničko osoblje nedržavnih Ureda I., II. i III. razreda, te dobar dio naslovnika poštarskih i brzojav. nih Ureda lIl. razreda (c. k. poštarski poslovači). +, Čast i ljubav uglednom spljetskom ,Jedinatvu* koji i me- kadgod ali neka gdjegod , kapsula, mitralja i dinamita. Jedanput je, | se, pi sao da, istice radi, mora priznati, da je Up I Breojava u počelo dopisivati sa potčinjenim Uredima hr- Jere ato H jo o osima kisele, draga goetod to sabra ske činovnike, da y Ute