U DUBROVNIKU,

13. JUNA 1903.

Godina XIII.

 

 

|
t i

  

ENA HRVATSKA

 

 

"Cijena je listo

uvsprtieda: za Dudrovnik sa donašanjem u kuću,

za Austro-Ugarsku, Bosnu i

 

s poštom: na godinu 10 kruna, na po godine & kruna. Za inogemstvo; 10 krun& i po- | Izlazi svake subote.

 

Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Mrvatske* u Dubrovniku gdje su utužljivi, Za izja-
ve, priopćena, zahvale plaća se 40 para po retku,

a za oglase 20 para. Oglasi koji se više puta ti-

Hercegovinu
štatski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu pretplata wine, smatra se da je predbrojen i za došasto | skaj ii j isi salj i i j

| aju po pogodbi i uz razmjerau popust. Dopisi salju se Uredništvu, Rukopisi se ne vraćaju, & ne-
polugodište, A irisnn i ds tišiiići | Pojedini broj 20 para. frankirana pisma ze primaju se.

 

nin

Buna i Sloga.

' Ta se dva pojma posve isključuju, jer čim se
jedna pokomoli, druga nestaje; & ipak se u našoj
domovini ovijeh tažnijeh dana obe dvije pojaviše,
ogrliše se, i izmamiše oduševljenje i pleskanje svi-
jeh pravijeh domorodaca ; jer oprijeka pojmova je
prividna : bunu je izazvala nametnica sila, a sloga
je kako pitomi cvijetak izbila iz prikladna tla, iz
tla bratimstva i ljubavi, jer poslovice u kojim je
sakupljeno dugo iskustvo i narodno znanje od dav-
na kaže, da krv nije voda; a opet druga ;da brat
brata do jame vodi, ali tu odustane i zagrli brata,
propadnuće bo jednoga jest propadnuće i drugoga,
ili bolje oosakaćeno tijelo ne može a da ne trpi, ne
smalaksal Braća su se Srbi ganuli, kad su vidjeli
svojim očima, da se braći njihovoj Hrvatima uskra-
ćuje što zakon očito i izričito naregjuje, kad su
spazili da dočim goloruki na temelju ustava,  pra-
vice i zakona ištu ništa drugo nego da se vrše na-
redbe, bili su grubijanski i nasilno odrinuti, pove-
zani, sprijećeni, pozatvarani, ranjeni, ubijani, i Sr-
bi planuše bratskim gojevom, pravednim odzivom,
i s! časa na čas s' jednog kraja na drugi naše mi-
le domovine podigne se jedan glas, jedan vapaj:
združimo se, sjedinimo naše sile, usredotočimo na-
še napore: tugjin, nametnik, sila, nasilje nametlo se
vami danas, da vas sgniječi, ali i mi smo tu, da du-
šmanima vašijem i našijem pomrsimo račune, i da
dok su oni proračunali bili da će vas 0 zid pritis-
nuti, mi će mo vam dati ruku pomoćuicu, odrinut
će mo nametnika, jer je nawi poznata pritajana
njihova oamjera: hodie tibi cras mihi, kad salomim
snagu Hrvata, onda sva ta sila navalit će na nas
i nami će osvanuti crni petak, uz naše raspre, uz
naše nadmetanje neko će treći zavladati kućom, i
nami će glasno svijem zavikatl: izdiri bezkučnićo !
Ta nas pojava veseli i oduševljuje, toli više jer
nema nego malo mjeseca a u Zagrebu na žalost
strasti su bile doprle do bjesnila i pamet ljudska,
pa koliko god trijezna i duhovita bila, nije mogla
ni u snu smisliti da bi se došlo do ljubavi današ-
nje, do praskozorja, ako bude dovoljne volje, pod-
pune sloge,)Sa dva vida ova nas pojava neizmjer-
no veseli; prvo jer dokazuje da srčba, jed i stra-
sti ne mogu da uhvate tvrdog korjena u dobroćud-
nom našem parodu, kojeg vruća ćud čini naglim,
ali malo traje, i nakon časovite oluje opet sunce
zasjaje u podpunom svijetlilu ; drugo, jer nas to
podučava da sve nesuglasice, recimo očito sve pro-
tivnosti nijesu posljedica načelne temeljite protiv-
posti, nego s' jedne i s' druge strane proračunabe,
uzveličane, razsijane, koje tijekom vremena doveli

au naa bili iavanja da-se-igda-već ne bismo
mogli srestiti. To je velika lekcija svijem nami,
koja nam kaže kako smo lahkomišljeno do danas
općili, biva stigjeli se jedni drugijem ; svak svojim
putem i o stvari se, više ne govori. Dočim narod i
pojava ovijeh dana dokazuje nam, da smo hodili
krivim putem, i da je narod zdravijem razumom
preteko nas u onoma što bi smo imali učiniti ako
hoćemo da budemo ljudi, to jest da imamo poku-
cati na srce brata, ako hoćemo da nam se odazo-
ve, pokucati i drugi i treći put doklegod se u nje-
mu pojavi bratsko čuvstvo, koje tim što je bratsko,
ne može nego dobrih posljedica imati za obje stranke
Crvena Hrvatska“ neće da pomuti to divno
izgledno oduševljenje, dapače od svoje će / strane
pripaziti da ne reče ni najmanju riječ, te bi mogla
pomutiti slogu prama kojoj rijet bi da su se upu-
tili uvigjavni i čestiti naši rodoljubi, brčue perja-
nice naše, te zbude li se željena sloga i sporazum
najviše će se i najiskrenije veseliti.
Ne dvoji ni malo da će se dojakošnji protiv-
nici odazvati želji i smijeru narodnom, i dao
da se dogje ako ne do potpunug sporazuma, što
po našem mnijenju ipsk je moguće, barem do to-
ga dogovora da skupnom snagom, rame o rame
strovalimo nametnike naše, da nam tugjin i namet-
'hik ne razmeće kućni prag, i da nam se grohotom
smije, dok se mi nemilosrdno čupamo i. krvarimo.
Uprimo svi;;i ne prošlo dosta vremena & orilo še
krišom domovine čestito / klicanje : - Živjela braću,
Živjela sloga!
Pred velikom odgovornosti.
Kao Hrvati možemo se ponositi. Istina je, da smo
ovo u zadnje doba naglasili više puta, ali i danas na-
"glašujemo i uvijek ćemo. Dali smo dokaza cijeloj Evro-
pi, di nijesu narod robova, Do duše, svak ko je bio
izviješlen o. salim prilikama, ko je poznavao dušu i
ćud našega naroda, komo. je bio pozuat i hrvatski ot:
por prema tolikim i jačim i silnim, znao je i što smo
iko mno, morso has j0 i čestiti i poštovati. Ali u wvi-
jetu o hima se izlo (govorilo. Naši protivnici uspljevali
su da nas ozloglašuju. Šta bi više, kuda ni riječi jed-

 

noga Cavoura nijesu više bile dovoljne, da nam pred
Europom održe u pravom svijetlu i borbu 1848. pod
glavnim Jelačićem. Ova osamljenost, u kojoj smo. i ta-
ko maleni, čamili, ova oskudica :impatija u našoj bor-
bi za najsvetija prava i ideale, užasno mam je škodila.
Narod hrvatski, koji je bio dostojan općega priznanja,
osjećao je više puta opće omalovaženje. "Tek u zadnje
doba sve se izmijenilo. Dogagjaji u Hrvatskoj oprali
su nam one mrlje, sa kojima nam protivnici pred Eu-
ropom omrljaše ruvo. Danas svak živ priznaje hrvat-
skom narodu. da on nije rogjen za robovanje, da om
nije ničiji fakin, da i on ima svojih želja i ideala i da
se za to bori, ko do jedan drugi narod.

Mi smo otskočili;; naše je ime, kao nikada do sa-
da, i cijenjeno i uvaženo. Mogli su nas do jučer gnja-
vti, teško da bi se iko u Europi za nas i ozvao. Da-
nas nije više tako, a time smo puno dobili; možemo
reći, da smo dobili jedan od glavnih uslova na stazi
put ljepše budućnosti.

Samo sada treba da mi budemo pametni, da mi
sami ne pokvarimo blagoslovene posljedice ove moral-
ne pobjede. Bez potrebe, da zalazimo u duboko i ši-
roko raspravljanje, reći ćemo u imalo riječi, da je sada
do nas Hrvata, da našim držanjem nebi dali nikome
nikakova povoda, da nas sumnjiči i izigrava.

U prvome redu nameće nam se svima, koji su o-
kupljeni oko otara domovine, zajednički, bratski, složni
rad. I to rad praktičan i odlučan. Bolom u duši mo-
ramo se svi spominjati nedavne prošlosti, kada smo
istrošili nekih desetak godina u praznim teorijama 0
programima. Kada nam je onda to izgledalo ozbiljno,
a kako nam sada izgleda, recimo istinu, smije$uo_1 sini-
ješka. (Odim/ raspravljanjem u svijeta uijesmo dišta do-
bijali, & izmegju sebe smo se zavagjali_ za ljubav
tugjina.

I ništa nas. nije moglo osvijestiti, dok se nije
čula jedna i jedina fraza. Mi bi je u zlato okovali, to-
liko je dobro učlulla. Fraza Dra M, Dorončina; fo
vraga svi programi. zaista je uništila svu onu
borbu teorija, ili mlać.nja prazne slame, svijet naš je
od programa okrenuo glavu. pa pogledao svoje jadno i
nevoljno stanje i razumio, da ovako ne ide dalje. da
treba nešto drugo započeti, i započelo se u sto dobrih
časa. Mjesto toliko programa, izašao je jedan iz dubine
narodne duše: Radimo za Hrvatsku. Taj  pro-
gram sve nas je okupio i zagrijao, pa se počelo i ra-
diti, a mi tom radu moramo zahvaliti, ako su Hrvati
u ovo malo dana mnogo dobili, mnogo otskočili, da
im ra od ovo malo dana više vrijedi, nego teoretisa-
nje od mnogo godina.

Ako pogjemo ovim putem, ako proslijedimo i da-
lje hrvatsku politiku d jela, okupljeni svi oko jednog
nam barjaka, mi ćemo doživjeti ljepšu budućaost, a do-
movini:dohraniti bolje dane. Inače, ako se obmanemo,
pa pustimo, da nas-opet ko prevari, ako padnemo na
čiji grmić, propadosmo !

Mi sve rodoljube, bez razlike stranaka, potsjeća-
mo na jednu činjenicu. Puno se danas piše o našoj slo-
zi, a protivničkim listovima najviše ona i smeta. Na
protiv izgleda tako, kao da sve vlade miruju, kao da
njih i nema. Je li to baš tako? Mi bi rekli da vlade
rade danas mnogo više od sviju nas. Ta, žive su one
i žilave, a sam Bog zna gdje miite, da zamute ovo či-
sto jezero hrvatskih osjećaja, samo da odaklen bukne
izvor nove nesloge.

Svima vladuma smeta ovaj pokret Hrvata, 4
pokret se je mogao izvoditi i ustrajati jedino s toga,
što su Hrvati složni. I sam Khuen pripisao ga je slozi
opizicija, kao što će i edziv dalmatinskih Hrvata i
Koerber prepisati sporazumu naših stranaka. Pa ima li
i može li biti naivnika, koji će povjerovati, da se od
ozgo ne radi, a da se opet pocij-pimo, a da bi oni
opet s nama pocijepanim mogli motati, kako ih volja!?

I ovdje prestajemo. Hrvati ovih dana pokazali
su mnogo ljubavi, samojrijegora, junaštva, ah sve će
to poći u tamah, ako ne pokažemo i mnogo pameti i
mnogo takta.

Sad je baš na nama najveća odgovornost.

RO

Iz Hrvatsko o položaju,

(,Vaterland“ br, 155 od 7 Juna).

Nemiri traju i ne može im se na žalost predvi-
gjeti konac. Narodna ogorčenost uvijek raste, te prem-
da se bez prestanka službeno uvjerava, da je posvuda
mirno, ipak ima danomice novih nemir&. 'Tko žive u-
pred naroda. može se lako o tome uvjeriti, kako su
lažne službene vijesti, da je čitav pokret umjetno i 0-
sobito nauckan od svećenstva. Narod je baš ogorčen ra-
di očajna stanja, u kojemu se nalazi. Najvećma su pak
krivi sadanjim erupcijama vladini organi, koji direktno
izazivlju nemire svojom prevelikom revnošću, Je li valj-
da čudo, ako ljudi zahtijevaju od vlasti zakonom  do-
zvoljenu skupštinu, koja im se niječe, te uko se za tim
opet strogo po zakonu sakupljaju u zatvoren prostor,
pa su i odatle istjerani i uapseni, da tada uastaju ne-
miri? Može se mirno tvrditi, da je pajglavniji uzrok
nomirh zabrana oglašenih (naviještenih) skupština; tim

 

su duhovi bili najvećma raspaljeni, a posljedice su to-
ga baš sadanji nemiri, za koje je odgovorna samo vla-
da sa svojim organima.

+ &Wlada je uvijek trubila u svijet, da ima za sobom
preogromno mnoštvo naroda. A sada se pokazuje, koli-
ko je malo u tome istine. Nije se podigao za vladu ni-
ti jedan jedini glas pučanstva, sve je proti vladi i banu
jer je čitav narod o tome uvjeren, da je on bio poslan
u Hrvatsku samo kao tlačitelj i uništavatelj naroda, da
vrši osvetu za g. 1848. Uskraćenje audijencije hrvatske
deputacije kod Nj. Veličanstva izazvalo je vrlo žalosno
raspoloženje u narodu, čemu se ne treba čuditi. Godi-
ne tu 1848. Hrvati --- veli — žrtvovali svoj život i Krv
za svoga kralja, a sada ih ne puštaju k njemu. Uslijed
nasilja mijenja se i inače zdrava narodna ćud. Tako su
ovih dan& proveli u vlaku neizbrojne uapšenike u ze-
maljske tamnice u Lepoglavi. Kad to vidješe seljaci,
koji znadu. da su devet desetina uapšenika nevini,  0-
paziše: ,Od sada su unaprijed tamnice za pošte u če-
liad, koja ie tražila zakon'tim putem sv;je pravo!“ —
Žalosno, ali istinito, te samo vlada potiče i sili narod
na takove misli.

Evo još jedne karakteristike naših vladinih orga-
na. Župnici Bele, Ivanca i Maruševca posjetiše predpro-
šle nedjelje svoje kolege u Megjumurju. Buduć sva tro-
jica opozicijonalci i buduć im narod veoma odan, upo-
trijebiše činovnici ovu zgodu i raširiše megju puk  vi-
jest, da su sva trojica pošla u Madžarsku, da se sasta-
nu s banom. Da su primili mnogo tisuća kruna i da
su za to prodali narod Madžarima. Ovakovim se  per-
fidnim sredstvima hoće otugjiti žapljane svojim  dušo-
brižnicima. Prava se oznaka ovakova postupanja može
slobodno prepustiti čitateljima.

Kod sv. Oca Lava XIII.

Čulo se je ovih dana, da je O, Miškov, poznati i
svula čašćeni Domenikanac, bio kod Nj. Sv. Lava XIII.
Prijatelj našega lista TaZgovara0 se 6 ujiav, mamo
da O. Miškov nikome ne kaže što je govorio sa sv. O-
cem, a govorio je nekih 20 minuta, samo veli, da ga
je odmah pitao: a što rade moji mili Hrvati u
Dalmaciji? I tad se raspreo razgovor, koji je 0. Mi-
škova, kao vatrenog Hrvata zanio i oduševio. Borci i
prijatelji glagoljice mogu biti zadovoljni, jer se i ovaj
put dokazalo, što smo mi uvijek naglašivali, da hrvat-
ska suza u sv. Oca ima roditelja.

Lav XIII. ga je, izmegju ostaloga, pitao io na-
šem življenju, što O. Miskov pripovijeda jer može. Pi-
tao ga je, ako i u Dalmaciji ima dosta staraca, a na
odgovor da ih ima, pa da i u Korčuli živi jedan, koje-
mu je 95 godina, zdrav i čio, samo što ne vidi do bro
Sv. će Otac: ali ja vidim vrlo dobro!

Blagoslov, što ga je Lav XIII. isporučio nama Hr-
vatima preko 0. Miškova bio je dirljiv. Vidjelo se da
potiče iz dna njegove duše. ,Moje dobre, moje pleme-
nite Hrvate, sve i svuda, ja blagoslivljam“.

O. Miškov nam je pričao, da je to )ravo čudo
kako i koliko radi Lav XIII. On hoće da sve zna, da
ga o svemu izvijeste. Svakog jutr izviješćuju ga 0
svemu tajnici po dvije ure, a on svaku prati i na sve
primjećuje. Hoće, da ga izvijeste i o običnim dnevnim
dogagjajima, kakovih je uvijek, megju njima i tužnih,
pa i tugaljivih. Sv. Otac, kad im sve reku, tada im
kaže: ,a sad mi recite i ono, što ste mi htjeli i sa-
kriti“ jer misli, da mu koju tužnu vijest i ne  saopće
obzirom na njegovu starost.

'Tako je ovih dana htio biti izvješćen io svemu,
što se dogagja u Hrvatskoj. Veliko srce slavnoga Stro-
smajera bije za nas. Ni malo manje ne bije ni srce
glasovitoga Pape.

Ovom prilikom ćemo i to napomenuti, što smo
doznali od drugih, da se, radi naših pitanja u crkvi,
može zamjeriti Rimu, da je radi važnih užroka vrlo 0-
prezan, u čemu i slabo izvješćen, ali mu se mora  pri-
znati, da je prema nama dobro raspoložen. To je isti-
na, da onamo ima Talijana, žestokih i pretjeranih, ali
i to da njihova neće prevladati, a najgore je bilo do
sada (podvlačimo i molimo da se zabilježi) što se u
Rimu zbilja mislilo, da je Dalmacija vecim dijelom ta-
lijanska.

Dalmacija, o kojoj se izrazio Lav XIII, sko-
rice jednom Slavenu, da je zjenica svijeta sla
vjanskoga.

Sv. O. Lav XIII. zna da se i našali. Ne bi čo-
vjek vjerovao, tako je on u onim godinama, onako za-
poslen, i lijepo raspoložen. Baš ovih dana, molili Ga
radi nekog fratra, koji radi zdravlja ne mogao položiti

sve ispite, da mu ipak dopusti, da vrši zvanje  profe- Meka

sora bogoslovije.

Sv. Otac ga na to pogleda. Izrazima osmješka du-
go ga je gledao, pa će mu talijanski :

— Di, vidi se, imate profesorski obraz (la faccia
da professore). Predavajte sa tim obrazom. -

Inače se o svemu raspituje O Dalmatincima naj-
prije, kako živu težaci, ragja li im zemlja, jesu li šted-
ljivi i ovako dalje, a» u opće se primjetilo, da mu se

 

drago razgovarati s našima iz Dalmacije. Nikad se ne

Y
oduljuje audijenćija našim, a jesu li kod' Njega, nikad
ne stoje, što riječ sa satom u ruci, samo što ovi naši
imaju obzira, prema preporuci liječnika, da ga ne bi
vele umarali s razgovorima, drugčije bi se Sr. Otac o
Dalmaciji i o Hrvatima u opće razgovarao i više ura.

 

Postalia.

XXX.

Od 243 državnih poštarsko-brzojavnih činovnika,
najmanje su 2/3 učili u hrvatskim školama, & najmanje
ih toliko takogjer zna bolje hrvatski, nego li talijan-
ski.

Hrvatski pak znadu svi državni činovnici,
izuzevši gdjekojega stranca Nijemca ili  ponjemčenog
Slaveni. koji ne znadu ni talijanski, te nekoliko zadar-
skih zviždulina, koji premda znadu (ta kako da ne
zna brvatski onaj, koji se u Dalmaciji rodio i uzgojio!)
iz mržuje diče se tobože i koče, veleć da ne znadu. A-
li kad se tiče promaknuća, hej to su drugi posli, onda
im u odnosnoj službenoj tabli stoji na prvom mjestu
da poznaju hrvatski!

Od državnih činovnika ne će ih biti napokon ni
1/8, koji će znati njemački. ali koji su kadri "službeno
njemački dopisivati, bit će ih tekar (i to najviše l) 1/5
i to — razumije se — sa strancima. :

Svih 44 e. k. činovnika Uprave Pošta i Brzojava,
naime e. k, Viši Poštarski Majstori i c. k. Poštarski Maj-
stori I. i IL. razreda, znadu bolje hrvatski nego
li talijanski (a svi su i učili u hrvatskim školama),
izuzevši 4 ili najviše 5 starijeh, koji  takogjer znadu
hrvatski, dočim njemački ne zna nijedan, izu-
zevši gdjekojega, koji natuca malo i to po feldvebelsku.

Svih 100 naslovnika Poštarskih i Brzojavnih Ure-
da III. razreda (c. k. poštarski poslovači) znadu bo-
lje hrvatski, nego li talijanski (a svi su i u-
čili a hrvatskim školama), dočim ih dobar dio ne
ona vute osk i. Oo š- #-Hlea iotira. Aa. g
njeke naše novine još davno javile, Ravnatel
u Zadru dopisuje sa ovima koji ne znađu nego samo
hrvatski, samo na hrvatskom jeziku.*) Ovi čino-
vnici takogjer vode svu službu isključivo na hrvatskom
jeziku, jerbo sve da i hoće u drugom ne mogu, jer dru-
gi jezik ne poznaju.**) \

Ovo je Ravnateljstvo učinilo, razumije. se, iz : pu-
ke nevolje, ne zaista iz ljubavi prama hrvatskom: jezi-,
ku. O ue, Bog sačuvao, da bi Uprava toli smrtno - sa-

griješila! Uprava je bila prisiljena to učinit samojsa.to, '

jer naslovnici ovih Ureda, kako rekoh, ne znadu  dru-
goz jezika do hrvatskog, a Ravnateljstvo opet nije mo-
glo naći u dotičnim mjestima drugog osoblja.

O poznavanju pako njemačkog jezika gospode na-
glovnika Ureda III. razreda ne može biti govora, ako
se ne bi našao koji (najviše 2-8) da  naklapa štogod
malo po feldvebelsku. O E O

O e. k. poštarskim pomoćnim činovnicima (ima ih
36), te o pomoćnim provizornim činovničkim silama su-
višno je trošiti riječi, jer je to sve mladost, a naša mla-
dost, znamo, da zna zaista bolje hrvatski nego li tali-
janski. Istina, ima i izmegju ovih nekoliko zadarskih
zviždulina, koji premda znadu ne će da znadu hrvatski,
već samo kad se tiče promaknuća.

O drugom osoblju kod državnih poštarsko-brz0-
javnih Ureda (potčinovnici, pomagači, kondukteri,  li-
stonoše, poslužnici itd.) i kod onih nedržavnih I, II. i
Ill. razreda (poslužnici, mjesne i seoske listonoše, po-
štonoše i kočijaši) suvišno je takogjer da se troše ri-
ječi, jer su to sve sinovi poštenog našeg hrvatskog te-
žaka i radnika. Izmegju ovog osoblja pri državnim U-
redima ima ih koji ne znadu talijanski, a pri nedržav-
nim, razumije se, da su veoma rijetki, koji znadu tali-
janski, dočim za jedne i druge o njemačkom ni govo-
ra nema.

U kratko rečeno sve činovničko i poslužničko 0-
soblje pri poštarskim i brzojavnim Uredima zna hrvat-
ski, a ogromna većina bolje hrvatski, nego
talijanski, dočim njemački ne zna niko,
osim ono 1/3 ili bolje 1/4 samo državnih čnovnikh. T a-
lijanski pak ne zna jedan dio poslužničkog  osob-
lja kod državnih Ureda i gotovo sve poslužničko
osoblje nedržavnih Ureda I., II. i III. razreda, te
dobar dio naslovnika poštarskih i brzojav.
nih Ureda lIl. razreda (c. k. poštarski poslovači).

+, Čast i ljubav uglednom spljetskom ,Jedinatvu* koji i me-
kadgod ali neka gdjegod

, kapsula, mitralja i dinamita. Jedanput je, | se, pi
sao da, istice radi, mora priznati, da je Up I
Breojava u počelo dopisivati sa potčinjenim Uredima hr-

 

Jere ato H jo o osima kisele, draga goetod
to sabra
ske činovnike, da y Ute