( GOVOR zastupnika Dr. Ante Trumbića izrečen u sjednici 7 studenoga 1903 sabora dalmatinskoga u predračunskoj raspravi. /

Visoki sabore! Politički dogagjaji, što se pojavi-
še, osobito u ovo posljednje doba, u lijepoj domovini
Hrvata, nagone me, da u ovoj raspravi progovorim ne-
koliko riječi.

Potrebito je, da narodno zastupstvo, osim običnih
posala, koji spadaju u djelokrug zemaljski, povede oz-
biljnu riječ i o političkom položaju; dužnost je pače,
po mom skromnom mnijenju, narodnog zastupstva, da
narodu pokaže puteve i sredstva, kojima se može po-
stignuti ili bar unaprediti vrhovni cilj prave politike,
a taj cilj jest, sreća naroda.

Jedna želja, koju. je još podavno počelo isticati
ovo narodno zastupstvo, bila je ta, da namjesnikom
bude imenovana osoba gragjanskog stališa, e da time
Dalmacija prestane biti iznimkom u cijeloj monarhiji,
kao jedina zemlja pod upravom vojničkog namjesnika.

Valja priznati, da u ovo kratko doba nije moguće
stvoriti konačni zaključak o djelovanju novoga namjes-
nika i o uspjesima njegove uprave, niti se može izreći
sud, je li državna uprava, napokon shvatila svoje veli-
ke zadatke i dužnosti prema narodu i odlučila vršiti
ih. Ali možemo ipak, da ustanovimo činjenice, koje su
se zbile u ovo kratko doba, i da nagagjamo, ima li
bar nade, da će državna uprava uzfaditi da za uvijek
onemogući one velike žalbe našeg narodnog zastupstva,
s kojih je jednom znameniti jedan Nijemac, u svoje
doba moćni vogja njemačke ljevice u zastupničkoj ku-
ći carevinskog vijeća, D.r Plener, upro prstom u vladu
i kazao, da je njezina dužnost, ili oboriti prigovore,
što ih podiže Dalmacija, ili tim prigovorima udovoljiti.
(Odobravanje).

Što se ja promijenilo na bolje u Dalmaciji od
kada je stupio na čelo uprave gragjanski čovjek ? Ništa
znamenita, ništa dostojna, da se istakne! A osobito,
nikakva pothvata dostojna one velike moći, koja se
zove državna uprava, od kada civilni namjesnik sjedi u
Dalmaciji!

Moderno doba stvorilo je modernu upravu, koja P

zahtijeva od naroda velikih žrtava, ali od koje i narod
prima na uzvrat velike blagodati. Državna uprava cen-
tralizira sve u svojim rukama tako, da veliki pothvati,
koji najviše djeluju na opće dobro, oduzeti su ne samo
privatnoj djelatnosti, već i djelatnosti pučanstva.

Jedno od velikih sredstava, jedna golema poluga,
kojom danas država raspolaže, da promiče opće bla-
gostanje u narodu, jesu željeznice. One su u novije
doba stekle preznamenitu važnost, te bez željeznica —
ne samo u Evropi, već i u ostalim stranama svijeta —
neda se pojmiti pravi, moderni napredak. S toga drža-
ve nastoje, da željeznice oduzmu iz privatnih ruku, a
željeznička politika smatra se danas, punim pravom,
stožerom opće gospodarstvene politike.

U nas Hrvata, željeznička politika, koja je drug-
dje glavna stvar u promicanju narodnog blagostanja, |
jes najteža rana i prava gospodarstvena nesreća. U nas
Hrvata, u koliko željeznica imamo, upravljene su tako,
da po mogućnosti unište i zapriječe napredak narodnog
blagostanja; a s druge strane, da iscrpe sve, čim je
naša zemlja obdarena obilnom rukom providnosti, u
korist tugjih interesa.

Pitanje željezničko u Dalmaciji ima svoju žalosnu
historiju. I danas smo u glavnom, ,možemo reći, gdje
smo bili, kad smo započeli. A pošto se nije ništa čulo
od mjerodavne strane tijekom ovoga zasjedanja, moglo
bi se pitati, što je s daljnjom gradnjom spljetske že-
ljeznice i hoće li se i kada ista produljiti do Aržana
na granici i spojiti sa Bugojnom u Bosni? Hoće li se
graditi bar ova željeznica, željeznica za nevolju, da sre-
dište zemlje — ako ne s Evropom — spoji bar sa
zemljom, koja je stvorena, da bude našim maravnim
zalegjem — biva s Bosnom i s Hercegovinom. Kad
je Turčin ondje vladao, u gospodarstvenom
pogledu, Bosna-Hercegovina sa Hrvatskom
i Slavonijom i s Dalmacijom, s kojima gra
niči, bila je kao jedna zemlja, te je u tr-
govini vladao živi promet i bujan život. A
danas, gospodo, od kada je Turčin s vlasti otišao i od
kada je ova monarhija, hoja hoće da se broji megju
civilizatorne države, zaposjela one plodne zemlje, s na-
logom ne, da ih izrabljiva već, da ih upravlja, sav je
onaj promet, sav je onaj život, koji je davao krvi na-

 

šem gospodarstvenom tijelu, prestao posvema.
Krive su tome poglavito željeznice, koje su u zad
posjednutim zemljama gragjene, jer sve te željeznice|
imaju smjer i zadatak, s jedne strane da oduzmu Dal
maciji, Hrvatskoj i Slavoniji sav promet, što su ga
male s onim zemljama, a to se je već i postiglo, a s drt-
ge strane da iscrpe sve izvore blagostanja onih zemi-
lja u korist trgovačkih centruma, u ovoj monarhiji, (d
kojih do danas nije nam došla nikakva pomoć, a možia
i neće. |
Najjužniji dio lijepe naše vgok
Boka Kotorska, pada sve to više u si
maštvo, a jedan od glavnih uzroka tonu
propadanju jest politika, što ju država yo-
di u ekonomskom pogledu spram susjedne
Crne Gore. (Tako je! Vrlo dobro! Opće povlagji-
vanje). Može se reći, jer je istina, Crna Gora j u
ekonomskom pogledu naravno zalegje Boke Kotonke,
To je narav stvorila, pak čovjek nesmije da uništi a
sjeći živo i zdravo tijelo, živinska j€ o-
krutnost. Otkako se je ovoj državi prohtjelo dašvo-
jom politikom isključi Crnu Goru iz svoje trgowčke
sfere, Boka Kotorska propada sve to više. i
Nedavno desila mi se prilika da se prošetaš li-
jepim onim krajem naše otadžbine, onim čudovštem |
naravi, komu se divi i strani svijet, pa me krimi

-

boljelo u srce, gledajući kako onaj lijepi kraj, onaj
zdravi narod propada, te mora da se seli u svi-
jet i ostavlja svoje ognjište, a sve s toga, štomu je
ista država, u kojoj taj narod živi, presjekla ku-
cavicu, promet s Crnom Gorom i ovu tur/la u
trgovački zagrljaj drugog naroda, biva Ita.
lije. (Zastu; Borčić: Vrlo dobro! Tako je, Tako
prinuždena Crna Gora već je sklopila s talijanska glav-
ničarima ugovor za uvedenje monopola duhan, te će
joj talijanski glavničari namaknuti i sredstva, da uz

iscrpiti vo,_koje leži, rekbi ailno. u

 
   

 

  

više državne politike, ali mislim da sam vlastan, i ako
me Boka nije rodila, reći; da tu politika nije zdrava
i ne može biti nikako opravdana, dok uništava vlastiti
narod. Pa ako Boke ne zastupam, neka mi njezini pred-
stavnici ne zamjere, ako sam nekoliko riječi proslovio
njoj u korist, u korist naroda, koji gine. Nesreća
jednoga kraja uvijek se odrazuje na dru-
ge krajeve naroda, koji sačinjava jednu
cjelinu. Čarna Boka i moj rodni Spljet, mome srcu
mili su jednako kao i ostali krajevi čitave domovine.
(Glasovi: Tako je! Vrlo dobro! Izvrsno! Odobravanje
općenito).

Nas nije vodila samo želja promjene osobne, već
nas je vodila ozbiljna želja, da s civilnim namjesnikom
nastane i u Dalmaciji civilno. stanje. (Odobravanje.
Borčić: Vrlo dobro! D.r Marović: Tako je!)

Jezično pitanje u Dalmaciji na dnevnom je redu
od mnogo godina, te je sada stupilo u akutan stadij.
Prije nego se je sastao sabor ove godine, širile su se
Dalmacijom glasine, po kojima se sudilo, da vlada misli
ugodno iznenaditi narodno zastupstvo gotovim riješe-
njem ovoga pitanja.

Bilo je lakovjernih ljudi, a ima *h u svakoj zem-
lji, koji su vjerovali u te glasine te su se veselili, čim
se je obaznalo da je sazvan sabor. Ali kad smo se
sastali, mjesto da primimo riješenje pitanja, koje muči
našu zemlju i smućuje nam dušu kroz toliko vrijeme.
primili smo od vlade osnovu, po kojoj ona namjerava,
nakon sporazumljenja stranaka zastupanih u ovom sa-
boru, izdati odredbe, za uregjenje pitanja. U toj vla-

dinoj osnovi, dobili smo poziv, da tugji jezik, njemački, |

koji se već od više godina uvlači u naše urede proti
pravu naroda, proti potrebi ove zemlje, (Odobravanje.
D.r Klaić: Tako je!), mi, narodni zastupnici,
uzakonimo, biva da, našim privoljenjem, u-
dijelimo zastupničku sankciju djelu, ko-
mu su se zemlja i sabor uvijek odlučno o-
irali.
, Gospodo zastupnici! Ovakav korak smjelost je od
strane vladine i pokazuje, neću reći drugo. već koliko
je duboka njezina državnička mudrost (Odobravanje).
U zemlji, koja u jezičnom pitanju, kao jednojezična
zemlja, u čitavoj monarhiji sačinjava iznimku, (zastup-
nik Borčić: Ona je unicum u tom smjeru!); u zemlji,
gdje njemačkom jeziku nema ni traga; u zemlji, gdje
se nije nikada osjetila potreba njemačkog jezika u ni-
kakvom pogledu ni u kulturuom, ni u upravnom (Odo-
bravanje); u zemlji, kojoj Bog, uz tolike mane, nije
dao još i njemački jezik, — vlada, koja nije za nas
ništa ozbiljna učinila, dolazi s osnovom. u kojoj pita
od nas sankciju njemačkog jezika. Zna se koji je od-
govor već čitava zemlja dala na poruku vlade, zna se,
da oro zastupstvo, uza /sve razlike stranačke, koje u
njemu postoje, u ovom pitanju jednodušno je i složno
s vapajem čitave zemlje, koji se sintetizira u pokliču:
Nećemo tugjega jezika! Jeziku njemačkomu protivi se
praw naroda, protivi se osjećaj narodni i protive se
vjše narodne težnje. Pravo maroda protivi se, jer ono
zahtijeva imperativno i od vlade, da njegovu jeziku da-
de mjesta u njegovim uredima, protivi se osjećaj na-
rodni, koji u svojoj kući ne trpi podložnosti tugjinu,
protive sn narodne težnje, koje nas ne vode u krilo
nijemstva, već pred oltar, na kojem će jednom zasjati
i naša narodna sloboda. (Burno odobravanje i pljesak
u sabornici i na trijemovima. Presjeduik zvoni).

Doduše u vladinoj osnovi ne tvrdi se, da njemač-
ki jezik ima prava u našoj zemlji, već ga se nameće u
ime potrebe jedinstvene državne uprave. Za nas te
potrebe ne opstoje! Mi ih ne uvigjamo,
mf ih ne priznajemo. Svaka uprava i njezi-
ne potrebe mora da skladaju, da se slaga
ja s narodnim potrebama. (Odobravanje.) Što
j> juvna uprava? Jeli to takav izmišljeni metafizični
pojam? Ne! U prava javna jest djelatna ruka
samoga naroda, djelatna ruka, koja sva
tredstva, što ih daje narod u korist drža-
ti, mora da upotrebi na njegovu korist, za
rjegov napredak. (Odobravanje),

Mimo potreba narodnih u pravoj drža-
ti, koja počiva na čvrstom i zdravom te-
melju, ne može biti inih državnih potreba.
A jao ga se državi, u kojoj državni interesi nijesu
istovjetni sa interesima naroda. Potrebe državne upra-
ve fraza su koju, je izmislila mudrost austrijskih dr-
žavnika, zato da u ovoj poli monarhije budu zadovo-
ljene želje i zahtjevi velikonijemaca. (Glasovi: Tako je!
Vrlo dobro! Pljesak),

Država mora da počiva na zadovoljstvu naroda
kao najčvršćem i neoborivom temelju. Nu, u ovoj poli
monarhije tako se ne misli već se radi, da djelatnost |
državne uprave proizvodi sveopće nezadovoljstvo na-
roda. (Odobravanje), Radi se tako, kao navlaš,
da narodi uzmognu u državnoj upravi vi-
djeti svoga najvećeg dušmanina. I tako, zlo
shvaćene potrebe državne uprave pomućuju zadovolj-
stvo, dovode do razdora, stvaraju smutnje bez potrebe,
U Dalmaciji njemački jezik nije državna potreba, već
kamen smutnje i uzrok nemirh. (Živo odobravanje).

U parlamentarnom živoru ove pole, velikonjemač-
ke aspiracije idu zatim, da se zakonodavnim putem
njemački jezik proglasi državnim. To se — nadat se
je — neće nikada obistiniti, jer kad se nije moglo obi-
stiniti prije, dok nenjemački narodi nijesu?bili dovoljno
svijesni svojih prava, to će se teže obistiniti sada. kada
su narodi progledali i organizirali se te razumjeli ve-
liku pogibelj, koja im odatle prijeti, (Odobravanje). Ali
ono, što velikonijemci ne mogu da postignu zakono-
davnim putem, brinu se austrijski državnici, da izvedu
via facti, te vidimo kako vlada naporno i ustrajao
uvagja nijemštinu u sve urede ove pole — i ako ne u
ime prava, u ime potreba jedinstvene državne uprave !!

Mjesto da se ova država uči na gorkom iskustvu,
što ga je stekla od Josipa II. ovamo, ona prihvaća opet
gdje je on prestao: Austrija se vraća 120 godi-
nA natrag!

U nas, gospodo zastupnici, u Dalmaciji, po mom
čednom mnijenju, nebi bilo teško riješiti jezično pita-
nje, jer u Dalmaciji ne opstoje onakove prilike, kao

A ee ia

šta nnataša m dovla zm

 

U nas u Dalmaciji bio se je nekoč ljut stranač-
ki boj, kad je hrvatski narod bio još politički potišten.
Vodila se je za tridesetak godina ljuta borba za poli-
tičku emancipaciju hrvatskog naroda, uz velike sukobe.

Narod je naravno pobijedio te je prilično posti-
gao što ga ide, jer je politički život udario drugom
kolotečinom: općine biše povraćene narodu, škole uz
rijetke izuzetke takogjer, te se mi danas nalazimo u
drugčijem položaju, nego su se naši stariji nalazili na-
trag 20 ili 30 godina. Danas neće niko zanijekati hr
vatski karakter ove zemlje, danas neće niko ozbiljan
kazati, da narodni jezik u Dalmaciji nije hrvatski.

Pa, nakon što je po vremenu nestalo naših starih
boraca sa njihovim velikim krepostima i manama, koji
odnesoše sobom i strasti, što ih je borba neizbježivo
raspirila, nastupa novi život, nova generacija, koja no-
si nove pobude, nove težnje u narodnoj borbi i novo
raspoloženje ! (Odobravanje i pljesak),

Danas u Dalmaciji, gdje se je prilično rasčistila
stranačka magluština, dok niko ne niječe hrvatski ka-
rakter zemlje, niko ne niječe takogjer faktične činje-
nice, koje postoje. Kad bi vlada, u ozbiljnoj namjeri da
jezično pitanje privede kraju, uočila faktično stanje
stvari, kako jest, bez suvišnih teorija, koje obično
praktičnom riješenju stvari smetaju, kad bi uočila či
njenice, kakve u istinu jesu, kad bi kao stožer riješe-
nja ukvatila hrvatski karakter zemlje i jezik naroda,
ona bi mogla lako i sretno da riješi pitanje, koje nam
je toliko briga zadalo — ali koje ni vladi neće dati
mira ni pokoja, dok se pravedno ne dovrši! (Odobra-
vanje. Glasovi: Ne, neće !)

Cijenim, i u hrvatskom je interesu, da u domaćim
dnevnim razmiricaraa, koje su u mnogom pogledu izgu-
bile stvarnu vrjjednost, ne trošimo sve naše sile, jer
ako smo u pokrajini postigli prilično po-
litičku emancipaciju naroda, došli smo sa-
mo do prve etape narodnog programa, od
koje do postignuća vrhovnih narodnih as-
piracija još ćemo morat da prevalimo da-
lek put. (Živo odobravanje).

U interesu je narodnom nas Hrvata, da nastojimo
— a bez nas ne može da bude, jer smo mi odlučujući
faktor u zemlji — da smirimo domaće razmirice. koje
nemaju prave vrijednosti, koje ne proizlaze iz pravih
narodnih potreba. S ve ono, što spada u proš-
lost, a nema aktuelne vrijednosti, po-
ložimo, osjećajem poštovanja, u na-
rodni muzej! (Odobravanje i sveopće pljeskanje).
Neka ono bude dična uspomena naših
prošlih borba, ali neka ne bude bespo-
trebna zapreka našemu daljnjem na-
pretku! (Tako je, vrlo dobro!)

Danas u našim javnim stvarima — treba kazati —
vladaju bar društveni odnosi vrlo snošljivi, pa kad se
ljudi raznog mišljenja, koji se politikom bave, sastanu
u četiri wka, pa iskreno govore, kao što govori čovjek
čovjeku. vidi se, da se u ovim domaćim razmiricama |
ne dijelimo toliko, da ih ne bi mogli, sami megjusobno
i bez tugjeg utjecaja riješiti. (Živo odobravanje). Bilo
bi djelo političke zrelosti, kad bi uspjeli mi, koji smo
se do danas borili, pronaći put, da pitanja uzgredna,
jer nijesu nego uzgredna. riješimo našim megjusobnim |
sporazumkom. (Živo odobravanje).

Na to nas mora da nuka i potiječe i vladina os-
nova, koja valjda bez svoje zasluge ima za nas i ne-
koje koristi. Jedna je ta, da je jezično pitanje izne-
šeno na tapet, odakle se neće skinuti, dok ne bude
riješeno — a ne bojimo se da će se riješiti proti volji
narodnog zastupstva, proti volji zemlje. Druga je za-
sluga vladine osnove što je nehotice složila duhove te
izazvala jednodušni prosvjed čitave zemlje, od Spiča
do Raba, čitavog narodnog zastupstva proti narivavanju
tugjinskog jezika. (Dobro, istina je!)

Ja znam i vjerujem da njemački jezik, kad bi
zapremio i sve naše urede nebi mogao prodrijeti u naš
domaći puk, nebi mogao prodrijeti radi toga, što je
masa našega puka još posve narodno zdrava: u svojoj
jezgri, u svojoj bitnosti, a ne bi prodro ni radi toga,
što bi i neznanje, koje u znatnom dijelu naroda vlada,
bilo obrana proti prodiranju njemačkog jezika u široke
slojeve pučanstva.

Ali, gospodo zastupnici, ne radi se samo o tom.
Ne radi se toliko o puku, koliko o nerodnoj inteligen
ciji. A narodna inteligencija kroz državne urede, kroz
njemački uredovni jezik, bila bi izložena velikoj pogi-
belji, da bude ponijemčena. Ili ako se ne bi ponijem-
čila u smislu veliko-njemačkom, bi se otupila, te bi
lako ugasnula iskra rodoljublja u njezinom srcu. Tomu
pokušaju, koji bi mogao zadati udarac našoj kulturnoj
i narodnoj eksistenciji, moramo svom silom da se us-
protivimo. (Dobro !) '

Reći ću čisto: Kad bi kulturne potrebe zahtije-
vale, da osim hrvatskog jezika Hrvat njeguje još drugi
jezik, volio bih talijanski jezik radje nego njemački,
jer sam uvjeren, da — kako do sada talijanski jezik
nije nas mogao odvratiti od hrvatstva, — da nas ne
bi mogao odvratiti ni u buduće, a za njemački jezik —
bojim se i velim vladi: Timeo Danaos et dona
ferentes! (Živo odobrovanje i povici: Živio! Ta-
ko je!)

Da budem iskren do kraja, reći ću još i to: Ta-
lijanski se govori u nas, znademo u kolikoj mjeri, pa
neka vlada uzme i tu činjenicu u obzir i uvaži ju do-
ično pri riješenju jezičnog pitanja! (Odobravanje). Pod
dojmom moga govora izrekao sam ove riječi, ali ne-
mam petrebe da ih ispravljam, jer sam rekao istinu.
koju svak vidi i izrazio sam želju, kojoj, se niko pra-
vedan i razuman neće oprijeti. (Odobravanje).

Ako smo za slobodom zanešeni mi Hrvati, ako
nas vodi pravi zdravi liberalizam, nećemo kao ljudi slo-
bode zanijekati svojim sugragjanima pravo, da se oni
u mjeri, koja ne dira narodni karakter zemlje, služe
jezikom, koji zovu svojim — bilo pravom, bilo nepra-
vom. (Odobravanje).

Vraćam se kako sam malo prije na

 

glavni razlog koji nas svjetuje, da sve svoje sile ulo-
žimo proti invaziji nijemstva. Nije samo raslog upravne,

sjeverni narodni kolos prijeti da onemogući, da mi Hr-
vati postignemo ono, što kao narod želimo U uvagja-
nju njemačkog jezika moramo  uvigjeti pripravljanje
zemljišta onoj invaziji, koja je svoj prvi šator raza-
pela u Beču. [za ovog prvog šatora proviruje velika
Germanija. koju prati nekoliko milijona oboružanih Teu -
tona sa sjevera na jug. (Odobravanje). Velika Germa-
nija, za koju je jednako oduševljen cesar Vilelm kao i
zadnji njemački commis voyageur na Balkanu,
stupa polagano na evropski jug, da podvrgno svojoj
sili, kao nekoć Franci, i ove divne krajeve, koje je
Bog dao Hrvatu za domovinu. Vidim veliku Germaniju
kako stupa na balkanske poljane, da ostvari svoje po-
hlepne težnje, koje svak poznaje, ko poznaje osvajačku
ćud njemačkog naroda, koji ne zna lučiti tugje od svo-
jega. Vidim Germaniju, pohlepnu za tugjom mukom,

kako se baca na Balkane da ih proguta. (Urnebesno

odobravanje).

Nije ovo vizija, a nije ni ideja, koja bi mogla svo-
jom izvornosti iznenaditi, već je ovo realna težnja sveu-
kupnog nijemstva, istina koja mora da zabrine, da
dirne, da strese i svakoga od nas. Ovo je istina
koju vidi čitava Evropa, samo ju Aus-
trija ne vidi.

Pratimo li modernu političku literaturu u čitavoj
Evropi, mi ćemo svugdje, u svakom narodu naći veli-
kih umova, koji znadu i objektivno i temeljito prosu-

gjivati megjunarodne odnošaje, koji pokazuju na Ger-

maniju, koja svojom osvajačkom politikom prijeti, sa
sjevera čitavomu jugu evropskom. (Odobravanje).

Prijeti svima nenjemačkim narodima u ovoj monar-
hiji — i onima koji trpe i onima, koji uživaju. Prijeti
Hrvatima, koji stenju pod maqjarskom silom, kao i
Magjarima istim.

Ali Magjari, opojeni svemagjarskom idejom, neće
da uvide, da su orugje Teutona, i da će doći vrijeme,
kada će im Nijemac, ako se njegov san obistini, reći:
Cruče ne trebam te više, možeš otići. (Tako je jako
dobro !

Pogibelj od Njemačke prijeti ne samo nenjemač-
kim narodima u Austriji i balkanskim marodima, već
prijeti, i jednom velikom narcdu na ovomu jugu, našoj
susjednoj Italiji.

Ovakove misli mogu se na prvi mah pričinjati kao
nešto, što fautazija raspaljena rodoljublja snatri, ali što
u istinu ne opstoji. Ne radi se o fantaziji, već se radi
o realnoj stvari, o realnoj pogibelji, koja prijeti čitavom
jugu Evrope od navale germanske sa sjevera. Koja je
nuždna povka spram takove pogibelji? Jedina pouka
jest ta, da svi narodi, koji su ugroženi, stisnu se rame
u? rame i uznastoje, da se opru zajedničkoj pogibelji
sjedinjenim silama. Od Alpa do Marice na obranu pro-
ti Nijemstvu. (Frenetično odobravanje).

U ovoj složnoj obrani svih južno-evropskih naro-
da ko bi mogao što da izgubi ? Nitko! A dobili ai svi,
jer bi su?bili veliku pogibelj, koja prijeti svima skupa
i svakomu posebice. A u isto doba razvio -bi se izme-
gju naroda osjećaj izmjeničnog podpomaganja, osjećaj
zajedničkog rada u promicanju uzvišenih ciljeva kultur-
nog čovječanstva megju narodima, koji nemaju ništa,
što bi ih imalo trajno dijeliti. (Opće odobravanje).

Mi živimo s talijanskim narodom preko mora kag
pogranični susjedi. Ima megju nama doista borbe i raz-
mirica, o kojim se često govori u javnoj štampi i u za-
konodavnim zborovima. Ali ako se stvar [dobro promo-
tri s visine, odakle se vide samo velike stvari, a sitno
isčezavaju, uvidit će se, da nas od talijanskoga naroda
dijele jedino razmirice radi granica jezičnih Ne dijeli
nas borba, u kojoj jedan drugomu radi o glavi, ne di-
jeli nas borba, koja ugrožava izmjenični narodni opsta-
nak. Ne radi se o borbi do istrage, koja ide za tim da
jednog ili drugog nestane. To barem nije zahtjev  pra-
vih i zdravih interesa jednoga i drugoga naroda. Bude-
mo li znali biti toliko politički zreli, da sporove zbog
jezičnih granica, koji, obzirom na velike probitke na-
rodnog života, moraju se smatrati uzgrednim pitanjima,
budemo li ove sporove znali riješiti sami, pokazat će-
mo se zreli, da vladamo narodnim udesom i sposobni
da zastupamo prave velike narodne interese. Kod ure-
gjenja granica jezičnih izmegju dva naroda, radi se 0
tom, da se dovrši trzanje, koje iscrpljaje izmjeničnu
snagu i zavagja dva naroda, koji bar s razloga susjed-
stva upućeni su jedan na drugoga. Mi Hrvati ne misli-
mo doista osvajati Italiju, a nadam se, da nijedan po-
litičar talijanski, koji zaslužuje ozbiljno takvo ime, ne-
će zahtijevati ove naše obale za svoj narod, obale, ko-
je je narav razdijelila nepremostivim morem, morem,
koje istodobno dijeli i sjedinjnje. (Odobravanje urnebesno!)

Narav dala je more, da ova dva naroda dijeli i
brani kao najbolji bedem protiv tugje navale, more,
općilo kulture i napretka, da ih u kulturnom pregauću
dovodi u doticaj, i izmjenično približuje. Jadransko mo-
re, sinje naše more ne smije da bude živalj nesloge
izmegju dva naroda, ono mora da bude živalj mira, koji
će krvatski narod približiti talijanskom u duševnom
pogledu. Ovo divno more, poštrapano krvi hrvatskih i
talijanskih sinova, bit će sredstvo, koje će hrvatskome
narodu donijeti simpatije velikog naroda talijanskog,
koji će, nadam se, ako se ove tople želje jedan dan
ostvare, pronijeti iskićeno slavom hrvatsko ime kroz
Evropu jednako, kako ga je kaljalo 1848 i susljednih
godina, kad su naši nesretni sinovi kvasili svojom krvi
poljane talijanske na štetu Italije, a na svoju štetu i
sramotu. (Buka. Odobravanje Biankini: Pod njemački
moraš! Njihova je sramota! Pljeskanje. Presjednik zvoni).

Riječi, koje progovaram, izražaj su
razmišljanja, koje, cijenim, da nijedan ozbiljan otačbe-
nik neće omalovažiti. Izražaj su
koju mi Hrvati dugujemo
njih krvavih dogogjaja u
vanje), za koje hrvatskom