Godina IX.

U Dubrovniku

1

4 Januara 1900.

Broj 2

> Cijena lista

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu Kruna 11.

“a Srbiju i Crnu goru na go-
dinu Kruna 12.

Za sve ostale. zemlje na godinu

franaku 15 u zlatu.
Za Dubrovnik “na «godinu Kr, 10.

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 20 para.

Prata i oglasi |

Salju se administraciji Dubrovnika
Dopisi se šalju uredništvu.

Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase priposlano, izjave,
javne zahvale, računska izvje-
šća i slične objave plaća se 20 para.
od retka (sitnijeh slova). Ako se viša
puta štampaju, po pom

Nefrankirana pisma ne pri
maju se.

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik A. Fabris

Izlazi svake Nedjelje.

Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pasarića

Austro-Ugarska i Srpstvo

Izmegju toliko teškijeh i krupnijeh pi-

* tanja, koja se odnose na unutrašnje i spoljne

prilike naše monarhije i srpsko pitanje na

Balkanu zauzimlje vidno mjesto. Sto se ovo |

pitanje ne pojavljuje uvijek u javnosti pod
svojijem pravijem imenom, to dolazi odatle
što ga se nastoji zabašuriti ili ti krstiti kakvi-
jem drugijem nazivom prama predjelu, gdje
se pojavi, i prama prilikama, koje ga iza-
zovu.

Da ne sižemo dalje u prošlost za «nas,
pa i za svakoga ko poznaje prilike i povjest,
dogagjaji od prve nevesinjske puške g. 1875.
do. prošlogodišnje biogradske parnice nijesu
drugo do pojedine epizode srpskoga pitanja,

koje se sada u ovom, a sada u onom obliku
pojavljuju, i koje će se unaprijed javljati. A.

to je 'i u prirodi same stvari, jer su narodi
živi organizmi koji ne trpe zastoja; oni se
neprestano razvijaju; ko pak zaustavlja nji-
hov prirodni razvitak, izazivlje vječne trzavi-
ce. Povjest srpskoga naroda na Balkanu kroz
posljednijeh dvaestak godina nije drugo do
neprekidni niz trzavica i potresa, nastalijeh
odredbama berlinskoga kongresa, koji je Sr-
ba na Balkanu sa svijeh strana sputio, te im
ukočio prirodni razvitak. ,

Sto se naša država živo interesuje do-
gagjajima na Balkanu i što ih najvećom paž-
njom prati, to je naravska posljedica njezina
geografskoga položaja. Osobita se psk pažnja
poklanja u Beču i u Pešti srpskijem  stvari-
ma. Skorašnja posjeta Aleksandra, kralja Sr-
bije, u Beču, te njegov izvanredno svečani i
kraljevski doček još u jačoj svjetlosti poka-
zuju s kolikijem se intesesom prate srpske

stvari. Sada se pak pronosi glas, da će i

vladar druge srpske države, knjaz Nikola,
putovati u Beč. ,Pester Lloyd“ koji je do-
sta blizu ministarstvu spoljnijeh posala veli,
da bi knjaževa posjeta, dogje li do nje, ima-
la zaista dobro značenje, i da bi se prama
knjazu Nikoli pokazalo jednako gostoprimstvo
kao i prama bugarskom knezu i kralju Srbije.

Vladari obično ne putuju i još manje
sastaju so zabave radi, s toga se punijem
pravom vladarskijem posjetama pripisuje 0s0-
bita politička važnost. Posjeta kralja Aleksan-
dra i eventualni pui knjaza Nikole u Beč od
velikoga su političkoga značenja. A da se je
tom prilikom govorilo i, dogje li do posjete
knjaza Nikole, da će se opet govoriti o srpski-
jem stvarima ili ti da se kolje izrazimo 0
srpskom pitanju, sasvijem je prirodno. Jer
kolikogod bili odnosi izmegju Srbije i Crne
Gore prilično rgjavi, srpski vladari ne sme-
ću.i ne smiju s uma smetati ono što. cijeli
grpski narod na Balkanu tišti, jer kad bi oni
samo o svojijem dinastičkijem prilikama ili
ti bolje neprilikama vodili računa, tijem ne
bi trajne koristi stekli ni za sebe ni za dru-
goga, a varali bi i sebe i drugoga. Takijem
vladarima srpski narod ne poklanja povjere-
nja, što najbolje znade bivši kralj Milan. Dan-
današnji, vladar, koji ne uživa narodnoga
povjerenja, malo vrijedi kao bilo prijatelj bilo
kao neprijatelj.

Srbi austro-ugarski ne he nego se
veseliti dobrijem odnosima izmegju Beča,

Biograda i Vetinja, jer tijem bi prestala ona.
neosnovana sumnjičenja, koja neki mutikaše|

na silu Boga hoće da izvode iz prirodne lju-

bavi i duhovnog bratimstva, što vezuje pri-
padnike svakoga naroda, pa i Srbe, ma pod
kojom državom oni živjeli. Nas pak osobito
veseli put knjaza Nikole u Beč, jer su Srbi na
Primorju mnogo stradali zbog tobožnjijeh ne-
suglasica izmegju Beča i Cetinja. Političke
mutikaše i nesavjesni agenti znali su te ne-
suglasice klevetanjem izrabiti u svoju korist
a protiv Srba na Primorju. Mi o tome ima-
mo nesumnjivijeh dokumenata. Tako stanje
još i danas traje.

Srbi austro- ugarski još bi se više vese-
lili, kad bi se našao način sretnoga postepe-
noga riješavanja srpskoga pitanja na zado-
voljstvo i korist svijeh zanimanijeh faktora.
Ali kao dobri poznavaoci želja i težnja  srp-
skoga naroda na Balkanu usugjujemo se ka-
zati: kao da je sugjeno Austro-Ugarskoj, da
s netaktičnosti i nevještine nekijeh njezinijeh
državnika strada ona sama. Ima državnika

koji svoju sposobnost odveć precjenjuju, a |

tobožnjega protivnika omalovažuju; iz toga
se izrodi niz krupnijeh pogrešaka i nepravi-
c&, koje je poslije teško izgladiti i ispraviti.
Koliko je postupak državnika take vrsti šte-
tan i sudbonosan, dokazuje najnovija nedaća
Engleske u južnoj Africi. Poznato je, da je
današnjoj engleskoj nesreći najviše kriv mi-
nistar Chamberlain sa dostojnijem mu dru-
govima. Maloga Chamberlaina ima i naša
država. Taj mali austro-ugarski Chamberlain
zove se: Benjamin pl. Kallay. Poznato je, da
Kallay vodi austro-ugarsku balkansku polit-
ku i da njom upravlja. Kakva je ta politika
prama srpskomu narodu, znade je svaki Sr-
bin u prste i mrzi je iz dna svoje duše. To
Kallay zna vrlo dobro, i mjesto da dokaže
Srbima, da nije onaki kakva ga opisuju, on,
precjenjujući sebe a potcjenjujući srpski na-
rod, radi i govori kao da gotovo Srbi i ne-
ma. On istoričar srpskoga naroda trebao bi
da zna, da je srpski narod činjenica s kojom
treba računati. On istoričar i političar trebao
bi da zna, da je srpski narod bio najbliži
uzrok i povod opadanju svemoćne otomanske
imperije. Ipak on tjera svoju. Postupak mi-
nistra Kallay-a za nas je patološki slučaj.

5 toga po našem skromnom  mnijenju
dok je ministara a la Kallay, dotle Austro-
Ugarska i Srpstvo na Balkanu biće otvorena
bijela knjiga, koja će čekati vještu ruku, da
zapiše pravednu promniu prama duhu  vre-
mena.

m m

Srbi i Hrvati

Zadarski ,Naredni List* počeo je da donosi
članke pod naslovom: ZZrvati u XIXom vieku, te
pošto pisac njihov ne će imati vremena da zaviri
u djela hrvatskoga preporoditelja D.ra Ljudevita
Gaja, “prenosimo i posvećujemo mu ovaj članak beo-
gradskih » Večernjih Novosti“ :

Naša braća Hrvati danas, kada se podigaše i
okrijepiše srpskom pomoću, na sva usta viču: kako
je sve hrvatsko. Srba i Srpstva više nema. Srpski
jezik postade hrvatski; srpske narodne pjesme —
hrvatske su; srpska književnost — hrvatska je. Od
Srba nigdje ni pomena. Mi Srbi puštamo ih i tje-
šimo se, time, što smo zaista našu braću Hrvate
naučili da pišu lijepim srpskim jezikom, a što još
tim jezikom i ne govore, nije naša krivica, i ako
bismo se mi radovali da nauče i da: govore srpski.
Od toga mi nećemo imati štete, jer ko ima, taj i
daje onome, koji nema. To je hriićunska dužnost,
& dobro fjabo nikada ge ne mož» zaboraviti, pa će
nekada i naša braća Hrvati priznati Srbima svoje,
kao što su nam i ranije priznavali sa zahvalnošću.

.

pi

Kao dokaz za to neka nam posluži , Danica
horvatska, slavonska i dalmatinska“, koju je uregji-
vao dr. Ljudevit Gaj u Zagrebu.

U 31. broju te ,Danice“ od ,1 kolovoza 1846“
godine nalazimo članak jedan sa natpisom »Cije je
Kolo“. Pod tim člankom nalazi ge kao potpis ,Ured-
ništvo“. Znači da ga je pisao dr. Ljudevit Gaj.

Čadan je povod, koji je izazvao taj članak: u
97. broju Praških novina nalazi se bilješka, kako
je neki učitelj igranja, po imenu Raab, naučio u

Beču kod tamošnjih Srba srpsko kolo i tu igru širi

po Ueškoj. Nekome se Hrvatu nije dopala ta bilješ-
ka i u istim novinama protestvovao je protivu srp-
skog kola i dokazuje, da je to slirsko kolo, jer ima
hrvatsko kolo i slavonsko kolo, a srpskog kola ne-
ma, jer Srbi i ne kažu kolo, nego 070.

> Ovoje izazvalo Dr. Gaja, da napiše čitav
članak i da toga Hrvata dobro udari po prstima,
pa onda veli od riječi do riječi ovo: ,Ajdmo na
izvor stvari; pitajmo se tko nam je kolo ilirsko sa-
čuvao? pak ćemo vidjeti, da li se može kazati, da
kolo nije srbski veće ilirski tanac. Jeda li su nam
ga sačuvali naši dobri hrvatski Provincijalci, ali
braća Kranjei ili Štajerci? — Gospodine izjasnite-
lju, kažite što vam iskreno srce na ovo pitanje od-
govara! Nije li bjelodano, da je Kolo upravo maj-

ka Srbija izdržala, i da se je kod pravih Srbaljah

i po njih kod ostale ilirske braće u Hrvatskoj i
Slavoniji sačuvalo? — Kad se o istinitosti ovoga
pitanja uvjerite, možete preći i na druga pitanja,
koja se obstanka ilirske narodnosti tiču, na pr. mo=
žete se pitati: u koga se je sačuvao čisti jezik tlir-
Ski m. koga običaji, tko li mam _je ponajviše gojio
od koljena do koljena narodne pjesme shirske? U
svakom odgovoru naći ćete Srblje i Srbstvo. Kako
dakle da se prepiremo, što je kod Srbaljah narodno,
što li nije; kod Srbaljah, u kojima od oltara do
čobana ništa biti nemože, što nebi narodno bilo;
kod Srbaljah, od kojih mi jezik u svojoj mudrosti
i u svom bogatstvu, + običaje: u svojoj izvornosti +
čistoći učiti moramo, ako hoćemo da ilirski život
obnovimo; kod Srbljah, koji su u svetinji svoga Srb-
Stva onaj narodni duh i ono rodoljubstvo  uzdržali,
kojim smo i mi u novie doba radi sloge pod pro-
stranim imenom ilirstva uskrsnuli; kod Srbaljah,
koji su nama od starine sve sačuvali, a kojima mi
malo ali sasvim ništa glede samoga narodnoga ži-
vota dati nemožemo. Ta n. pr. sav
svijet zaade i priznaje, da smo mi književnost ilir-
sku podigli i uveli; nu nama još niti iz daleka ni-
je na um palo ikada tvrditi, da to nije srbski već
ilirski jezik“.

m. wi
Ugarska i češke tožnje
Pod gornjim naslovom donosi ,Budapešti Hir-
lap“ iz pera jednoga magjarskoga naučenjaka čla-
nak o potrebi sporazuma Ugarske sa Česima. 1z
toga članka prenosimo glavne misli:

. Češke težnje ne prostiru se dalje, već
da ožive češko državno pravo, što ne znači ništa
drugo, već da Ceška u monarhiji zauzme državo-
pravni položaj, koji će biti sličan onome, što ga
zauzima Ugarska. Naravno, da bi to donijelo sa
sobom, da do istog takog položsja dogje i Galicija,
koja već i gad: ima prilično razvijenu individual-
nost. 1 kako bi u slučaj, u da se ovo ostvari, na
mjesto saveza, što ga danas sastavljaju dvije drža-
ve, stupio isti taki savez, koga bi sastavljale četiri
države, na čelu sa zajedničkim vladarem a megju
sobom s obvezom uzajamne odbrane, to je dabogme
zamisao ovakog stanja nam», Magjarima, neobična,
ali nije nikako nemoguća. Jer tako, kao što je ustro-
jen današaji dualizam, isto tako, odnosno s po-

sve neznatnom razlikom može da se ustroji i kva-
drijalizam.

Istina, da bi vladar u tome slučaju bio podi-
jeljen na četiri strane, kao što je danas podijeljen
na dvije. Da ovo nije rahat položaj, to stoji, ali za
cijelo da takogjer nije nemoguć.

Ako težnje češke, koje se pružaju do ovih gra-
nica, dogju do cilja, ne moramo se ni malo bojati, |
da će, bilo u Ceha bilo u Nijemaca, ojačati one

čiljenatje za ocijepljenje, koje se, ovdje ondje po-
javljuju. Kada jednom Česi zadobiju njihovo držav-
no pravo, onda će te tendencije u njih isto tako

nn

(čim. je bilo. doba

Kij  RK
jednim mahom prestati, kao što poslije postignutog
poravnanja prestadoše u Ugarskoj. I u Ugarskoj je
opasnost ocijepljenja bila mnogo jača, dok nam ne
htjedoše pravedne želje ispuniti. A Nijemci, oni će
u svojoj, istina u uže granice zbijenoj državi biti
mnogo veći gospodari, a da bi im samo i u kraj
pameti moglo biti da i pomišljaju, a kamo li da
ozbiljno teže, da se sa Njemačkom ujedine.

Magjari ne bi ni pravedno ni pametno a [ni
politički postupali, kad bi te češke težnje htjeli
suzbijati ili osujetiti. Ne bi postupali pravedno, jer
Češkoj upravo isto toliko prava pripada na državo-
pravnu samostalnost, kao i samoj Ugarskoj. Ceška
je isto tako samostalno izabrala sebi za kralja Fer-
dinanda 1. i primila vladalački dom Habsburški
kao i Ugarska. I Ceška je, baš kao i Ugarska, umje-
la za izvjesno vrijeme, da održi i očuva svoju samo-
stalnost protivu centralističkih navala vladalačkih.
Sva je razlika u tome, što je Ueška kasnije bila
nesrećnija nego Ugarska. Jer dočim je Marija Te-
rezija ostavila Ugarskoj nešto malo nezavisnosti, li-
šila je Cešku iste sasvim. I dočim je Ugarska tu
svoju samostalnost umjela malo po malo da zado-
bije natrag, ne htjede to nikako ispasti i Češkoj za
rukom. Ali što Ceška danas sa istoga postolja za
onim istim teži, što je Ugarska već srećno posti-
gla, to joj se ne smije zamjeriti. Ne bi li baš od
strane Ugarske pravedno bilo, da tim težnjama češ-
kim ne staje na put, nego da ih rado gleda? Pri-
stoji li se da Magjari Čehe u sretnijem im položa-
ju toliko omalovažavaju, kao da bi ih držali za ne-
sposobne da povrate svoju državnu samostalnost, do-
-- sjetimo se samo Husita i vjer-
skih ratova — u kome su Cesi i Magjari jedni
druge veoma cijenili i uvažavali! "Ta češki narod |
bješe u prošlosti isto tako vjeran slobodnim  ideja-
ma, on im je i danas isto tako vjeran, kao što «i
mi volimo da kazujemo to o sebi! Nemojmo dakle
smetati da državna samostalnost bude i češki ideal,
i da se i oni ulože isto tako za ostvarenje svoje
samostalnosti, kao što smo to učinili mi!

No ne bi bilo ni pametno, da to pokušamo
osujetiti. U sviju naroda imade težnji, koje su sa
svim prirodne i koje, čim jako ojačaju, vještački
ugušiti nije moguće. Ko hoće da stane suprot
ovakim težnjama, toga će one zbrisati ili pregaziti.
A ko ih shvati i upotrijebi, velike će .stvari moći
njima postići. Tako su velika djela stvorili oni dr-
žavnici i vladari, koji su, pojimljući težnje svoga

' doba i naroda, i identifikujući se s njima, stali na

čelo svojih naroda i poveli ih njihovom cilju: Ka-
vur, Viktor Emanuel, Bizmark i Vilim 1. Tako je ja-
ka i težnja za državnom samostalnošću takog naroda,
kakav je češki. S toga joj ne treba smetati, nego
ju valja potpomoći. Ako joj budemo smetali, može-
mo postići dvoje: Ili održanje današnjega stanja, |
koje svezi i zajednici Ugarske i Austrije i više sve-
ga stavljenom velesilskom položajn tako zvane au-
gtro-ugarske monarhije može samo štete nanijeti
ili ćemo moći postići da apsolutizam učini kraj da-
našnjem stanju; jer kraj tako jakih suprotnosti, ka-
kove postoje megju austrijskim toliko silnim narod-
nostima, na prosto je nemoguć svaki ustavan, ili šta
više parlamentaran život. Jest, al ako uspije apsolu-
tizam, on Ugarsku može raznijeti, a ako ne to, onda
ponovo baciti Ugarsku onamo, gdje bješe prije 1848,
kada je na suprot narodu stajala ne samo neogra-
ničena moć njegova vladara, nego i sva sila jedne
strane države.

Cim dakle spriječimo prirodno zadovoljenje
čeških težnja, iskrsnuće na mah samo taki odnosi,
koje Ugarskoj ne smijemo željeti.

Ali nije ni politično priječiti te težnje. Rado
vjerujemo, da težište monarhije polako, po go-
tovu neprimjetno, prelazi, na Ugarsku. Ako se to
danas opaža, onda bogme pravo ima Kovač, da non
propria virtute, sed  aliorum  imbecillitate (ne po

našoj snazi, nego sa tugje nemoći) biva to. Ali će -
jezičac na vazi odmah odskočiti natrag, čim ta im-
becillitas tamo preko prestane. A prestaće čim na-
pokon energičnim djelom urodi riješenje, da se da-
lje tako ne može. Može li ko i pomisliti, da će po-
kraj bogatije i obrazovanije (koja vajda poricati)
Austrije, kojom bi vladala apsolutna vladavina, te-
žište monarhije prelaziti na Ugarsku, kada tradici-
ja te, sa jodinstvom monarhije idontiftkovang, spso-