Godina XV.

U Dubrovniku 2. Februara 1906.

«Broj 5.

Gijena lista

Za Austro-Ugarsku, Bosnu ;

a

Hercegovinu na godinu Kruna 11.

Za Srbiju i Crnu goru na go
tinu Kruna 12.

Z» sve ostale zemlje na godini
anaka 15 u zlatu.

t

Za Vubrovnik na godinu Kr, 1

Na po godine 1 na čeivrt godir:
urazmjervo.

Pojedini broj lista 20 para.

DAUVNIK

Pretplata i oglasi

Saju se administraciji Dubrovnik»

Dozgisi se šalu uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase, priposlano, izjave
javne zahvale, računska izvje
šća i slične objave plaća se 20 par
od reika (sitnijeh slova). Ako se viš«
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankovana pisma ne pii-
maju ae.

Vlasnik i izdavatel Dr. Mato Gracić.

Izlazi svake nedjelje.

Odgovorni urednik Antun Zipfel.

.Dubrovnik, 1. februara 1906.

Protiv volje i interesa ogromnog dijela
svojih državljana oglasila je austro-ugarska
vlada carinski rat Kraljevini Srbiji. Iza pri-
jetnja i pomirljive note ona je našla za
shodno, da ponovo zaprijeti. Srbijanska vlada
čuvajući dostojanstvo svoje države odgovo-
rila je, da se prijetnja ne boji i započeto je
s austrijske strane prije isteka ugovora sa
neprijateljstvima. Prirodno je, da ni Srbija
nije ostala“ dužna. Ali pored sve: bujnosti
temperamenta njenih gragjana ona je ostala
mnogo hladnokrvnija. Radi toga i radi pra-
vedne stvari koju zastupa, ona je zadobila
za se simpatije cijelog svijeta, cijelog neza-
visnog javnog mnijenja. U ovoj borbi te
simpatije ne će biti od male vrijednosti.

Ali za Srbiju, za njezinu ulogu na Bal-
kanu imaju još veću važnost od ovih općih
simpatije Južnih Slovena, koji su bez izuzetka
stali na branik pravedne stvari Srbijine,
stvari balkanske. Prije tri godine to ne bi
bilo moguće. Sada je san postao javom. Južni
Sloveni otresli su se predrasude, da na svoje
političke i kulturne zadatke gledaju kroz tugje
naočare. U očima svih njih Srbija stoji da-
nas visoko, vrlo visoko. Ponižavani i ugnje-
tavani kroz stoljeća oni nijesu mogli do sadu
misliti, da će u maloj Srbiji biti patriotizam
tako velik, da svi njeni gragjani zaborave
stranačke obzire i lične interese, da se svi
iskupe pod jednu zastavu, kad je čast nji-
hove otadžbine u pitanju. I kad se carinski
rat smiri, kad se sve zaboravi, ovo se ne će
i ne može zaboraviti.

Kako će se ovaj rat svršiti, nije teško
predvidjeti. Iza velikih žrtava, kojih će biti
“na obje strane, Srbija će sigurno morati o-
stati pobjednik. U njoj će se možda žrtve
osjećati jače, ali će za to postignuti rezultat
— nezavisna, u punom smislu riječi neza-
visna_ Srbija, i ispuniti davnu želju njenih
gragjana. Srbija će sigurnu naći pijacu za

svoje sirovine, ali će teško biti Austro-
Ugarskoj stvoriti pijacu za svoje industrij
ske proizvode. Veliki dio njenih radnika
ostaće bez posla, cijena životnim namirničamau
poskočiće. U Austriji nema onog patriotizmu,
koji su na beogradskom zboru pokazali žain-
teresovani srbijanski gragjani. Njezini radnici
i industrijalci ne će se lako pomiriti s mišlju,
da izgube svoju eksistenciju odnosno 80,
dobitak za ljubav nekoliko fraza grofa Golu-
hovskoga. Ako bude odista uvedeno ojiće
pravo glasa, to će se sigurno odmah osjetiti.
Narod za stalno ne će odobriti politiku svoj h
ministara, koji žele da Balkanu poreku pravo
na obranu. :

Balkanski narodi sa svoje strane ne će
nikad ove lekcije zaboravili, niti će smetni.ti
s uma zahvalnost što je duguju plemenitom
grofu Goluhovskom od Goluhova, koji je od
njihovog strašila postao nehotice njihov —
učitelj. Zahvalni Balkanci, koji sad svoju po-
litiku ne osnivaju na platonskim  izjavamu,
ljubavi, nego na svojim realnim interesima
podignuće sigurno mudrosti svoga učitelja
monumentum  aere perennius — spomenik
trajniji od mjedi — koji će nositi ime —-
»balkanski savez“.

PIRA ee

Carinski rat Srbije
i Austro-Ugarske.

Srbija je na represalije odgovorila represa-
lijama. Kad Austro-Ugarska ne da ulaska ne-
noj stoki i svinama, ne da ni ona nezinim fa-
brikatima. Država i mnogi privatni otkazali su
sve svoje zaklučke, koje su sklopili sa austrij-
skim trgovcima.

Visina nihova iznosi oko 22 miliona dinara.
Sva evropska štampa, a naročito francuska i
engleska stoji na strani Srbije. U austrijskom
parlamentu uputiće poslanik Vuković interpela-

ciju o ovom pitanu.
*

(Intervjev sa srbijanskim ministrom  fi-
nansije o carinskom ratu).

Neki dan je ministar finansija dr. Milovan
Marković primio jednog saradnika ,Beogradskih
Novina“ u negovom kabinetu, i dao mu po-
trebna obavještena o mjerama, koje misli vlada
naša preduzimati spram Austro-Ugarske.

— U varoši se juče pronijeli glasovi, da
se vlada nosi mišlu, da na represalije Austro-
Ugarske odgovori represalijama i da ste vi već
izdali potrebne instrukcije carinarnicima našim
u tom smislu! — rekao je naš saradnik.

— 'Toje netačno, — reče ministar odsudno.
— Srpska vlada bila je i ostala na stanovištu,
da prema Austro-Ugarskoj vodi legalnu borbu.
Trgovinski ugovor između nas i susjedne mo-
narhije još važi i važiće do 17. februara o. g.
Sve dotle mi smatramo, da između nas i Austro-
Ugarske postoji ugovorno stafie i mi nećemo da
gazimo međunarodni ugovor iz puno razloga,
ai za to, da ne bi izgubili simpatije cijele
Evrope, koje danas uživamo. Ako se Austro-
Ugarska prihvatila nasilnih mjera prije nego
što je rok ugovoru istekao, noj se nikad toliko
ne bi zamjerilo, kao nama malima. Ugled Sr-
bije očuvaće se baš u tome, što će mo mi kao
i uvijek poštovati ugovore, iz kojih potiču i
obveze, koje smo mi uvijek pa i sad tačno ispu-
favali. Druga je stvar, ako se mi doslovee, što
no vele bukvalno držimo ugovora bez onih sil-
nih raspisa, koje su naše vlade u toku nekoliko
godina izdavali, a u cilu lakšeg izvršena i ca-
rinskog manipulisana samog ugovora... Razu-
mije se, bez tih povlastica, koje su, može se
reći, išle samo na uštrb Srbije i u olakšicu
austrijskog uvoza u Srbiju, saobraćaj će biti o-
težan, ali ta otežica kao što rekoh ne će proisti-
cati zbog kakvih nasilnih mjera, koje mi ne
mislimo ni preduzimati, nego isklučivo iz samog
ugovora...

— Nema sumne, da će nam carinski rat
donijeti i deficit u našem privrednom bilansu,
koji će izazvati deficit i u bugetu. Kako misli
vlada da pokrije taj deticit?

— O tom deficitu — reče ministar — za
sad je vrlo rano govoriti. Pročitao sam, da neki
bečki ,stručnaci“ prema izvozu Srbije u Austro-
Ugarsku cijene, da bi taj deficit u našem pri-
vrednom bilansu bar za prvu godinu iznio na
20 miliona dinara, To je pretjerana suma. Ja
sam duble proučavao to pitane i evo do kakvog
sam zaklučka došao. Izvoz naših svina u Austro-
Ugarsku predstavla sumu od oko 15 miliona
dinara. Ali, kad se upitamo: da li mi samo
svine izvozimo ili — prerađen kukuruz? Mi
ovdje hranimo svihe našim kukuruzom. Kad
ne bi svine hranili, ostao bi nam kukuruz za
izvoz. Dakle, prema tome ona cifra od 15 mi-
lijona, koja se uzima kao šteta zbog zabrane
izvoza svira, imala bi se znatno smahiti.

— Dale — nastavio je ministar — vala
znati, da Austrija ne može zabraniti tranzit
mesa drugim državama, ako se tom nasilnom
mjerom poslužila samo prema Srbiji. Ima puno
trgovaca, stranih podanika, ne treba da ih re-
đam, koji će preko svojih vlada izdjejstvovati
slobodan tranzit kroz Austro-Ugarsku, za meso,
koje oni budu kupili ovdje u Beogradu. Ima
trgovaca iz Nemačke, Belgije, Franevske i dru-
gih država, kojima Austrija ne može zabraniti
tranzit iz prostog razloga, jer je ona i sa Bel-
gijom i sa Nemačkom i sa Francuskom u ugo-
yornom stanu. Ona dakle ne može ratovati sa
cijelim svijetom, ako ratuje s nama...

— Što se tiče pitala -- nastavio je mini-
star — o tome, kako sad stojimo sa brojem svilia
spremlenih za izvoz, mogu vam reći, da broj
fihov ni u kojem slučaju ne premaša 15.000.
Ali ni taj broj nije tu, gotov da se izveze. Naši
izvoznici obično traže kod ministarstva privrede
uvjerena mnogo ranije, nego što su im svile
sazrele za izvoz. Treba po nekad da prođe i
dva i tri mjeseca, pa da im svine budu takve,
da ih mogu izvesti. Prema tome,- taj je broj
mnogo mahni i šteta, ili bole reći, deficit u na-
šem privrednom bilansu biće prema tome mno-
go mani...

— Na posljetku mogu vam reći — reče
ministar — da su našoj klanici već stigle di-
rektno iz Francuske i kona porugbine za
liferaaiju mesa. Cijene su dosta povolne, pa kad
se i to uzme u obzir, onda će šteta na našoj
strani biti tako reći neznatna. Drukčije već sto-
ji sa Austro-Ugarskom. Oskudica u mesu već
se počela osjećati u Pešti i u Beču. Pored toga
vala uzeti u obzir, €“ ima puno fabrika u Au-
striji, pa razumiju se i favričkih radnika, koji
isklučivo žive od Srbije. Na jednoj strani tamo
će skočiti cijena jednoj vrsti životnih namirnica
(mesu), na drugoj nastaće besposlica, a even-
tualno uslijed suvišne produkcije i obustava ra=
da u mnogim austrijskim fabrikama. Dakle i
Austro-Ugarska imaće deficita u svome privre-
dnom bilansu kao i mi.

— Culo se, da je država otkazala svoje
porugbine u Austriji? — zapitao je naš sa-
radnik.

— To je tačno. Sve porugbine naše dr-
žave telegrafski su otkazane u Austriji. Sa svim
prirodno. Ne možemo nabavlati ništa iz one dr-
žave, koja nam je objavila rat prije, no što je
na to imala prava.

— A famozni zajam, šta «će s nime biti?
— zapitao je naš saradnik.

— O nemu više ne može biti ni govora.
Zajam se ne će ni iznositi pred Skupštinu i vla-
da smatra, kao da on više i ne postoji. Kako
bi mogli da ostvarimo zajam, koji je zaklučem
u državi s kojom smo u carinskom ratu ? Pret-
postavka je, da bi se takav zajam imao i rea-

Podlistak.

Aleksandrijsko Pitane.
(kraj).

Noiij se od toga doba više ne pomine u
francusko-dubrovačkom sporu. Umrije prilično
mlad u Bajoni 1595.

pAli tek se u Francuskoj duhovi malo
utišaju_ mirom u LaRochelle (25 juna 1578),
kra] obrati pažfu na aleksandrijsko  pitane.
Sekretaru koga šiluše u Carigrad da pomogne
Nofij-u naredi da preda agentu u Dubrovniku,
Bertu, nove instrukcije i jedno pismo za Re-
publiku (21 oktobra 1573). Ovo se kraljevo pi-

smo u dubrovačkom Državnom Arkivu na ža-
lost više ne nalazi.!)“ Ali iz sačuvanog Berto-
vog izvještaja saznajemo, da je poslanik predao
kralevo pismo Gospodi, i da im je na široko
razložio o kralevom stanovištu. Gospoda mu
odgovoriše ,fort gratieusement“ da oni nijesu
ništa htjeli da učine protiv krala i negove za-
stave, da smatraju najvećom nesrećom, te bi ih
mogla zadesiti, kad bi izgubili kralevu milost,
ali da se nijesu mogli odreći davno stečenijeh
povlastica. U ponovnoj audijenciji kod kneza,
Bert primi samo ne određenijeh izjava, dok mu

') »Ma da je zabiležen u generalnom katalogu pod
signaturom Fo XIV Nes 456 sec. XVI. Možda će jedan dan
iskrsnuti iz jednako ne otvorenijeh sanduka koje je pok.
dubrovački građanin g. P. Negrini zavještao dubrovačkoj
općini i koje bi trebalo da državni Arhiv revendicira,
jer sadržavaju stotine javnijeh isprava, a među ostalijem
originalnih pisama stranijeh vladalaca Republici. Ti su
dokumenti bez sumiie početkom prošloga vijeka ukrađeni

iz Državnoga Arhiva, pa od g. P. Negrini-a otkupleni
od raznijeh trgovaca.“

Senat najposlije priopći nama poznatu odluku,
da pošale vlastelina u Pariz da izvijesti krala
o cijelom toku spora.
*k
»Od onoga dana, kada dubrovačka gospoda
odlučiše da pošalu jednoga vlastelina na fran-
cuski dvor pa sve do onoga dana kad franeuski

KĆ agent u Dubrovniku saopšti kralu tu odluku

Republike, minuše punijeh devetnaest mjeseca.
Kako se objašnava odlagane tako značajnoga
posla? Zašto se nije ni poslao vlastelin u Pariz,
a ni produžilo pismeno pregovarane sa Noijom
ili sa kralem? Mi ne možemo da, na osnovi do-
sada nam poznatijeh isprava, tačno odgovorimo
na to pitane. Sve što možemo i smijemo reći
jest ovo: Republika se po svoj prilici nadala,
da će uspostavljene normalnih odnosa između
Mletaka i Porte uspavati u isto vrijeme i fran-
cuske zahtjeve, jen je nesumnivo da je dubro-
vačka trgovina u Levanti pretrpjela bila dosta
znatnu štetu od mletačko-turskoga mira. Kad
se pomisli da u ratno doba trgovina neutralni-
jih država raste, a sa mirom opada, i da je to
jedan opšti i prirodni fenomen koji vrijedi za
XVI vijek kako i za XX, ne trebamo se čuditi
da je Dubrovnik naročito osjećao to skakane i
padane evropskoga barometra, on koji je naj-
više i živio od neutralnosti zastave. Pak Du-
brovnik bješe za sve vrijeme tursko-mletačkih
pregovora obratio svu svoju pažnu na Carigrad.
Aleksandrijski spor bi trenutno skinut sa dne-
vnoga reda. Da ne bi životni interesi Republike
pretrpjeli štete, Senat bješe izaslao u Carigrad
kao izvanredne poklisare Marina Tudizića (Tu-
disi) i Đura Menčetića (Menze). Nihove su in-
strukcile glasile da dobro paze na tursko-mle-

tačke pregovore o miru i da svim silama spri-
ječe odredbe ugovora koje bi ugrozile interese,
šta više samu nezavisnost Dubrovnika.

»Politička situacija biće dakle djejstvovala
na Senat da odloži pregovore sa Francuskom.
Ali se tome glavnome razlogu po svoj prilici
pridružio još jedan, sporedan a ipak dosta va-
žan za one fine račungije. Poznato je da se
Republika za diplomatske svoje poslove često
služila sa svojim podanicima koji se nalažahu
kod stranih dvorova. Može se slobodno reći, da
u nijedno doba nije bilo dvora u Evropi. na
kome se kakav sin Dubrovnika ne bi nala-
zio bilo kao savjetnik, bilo kao ministar, bilo
kao vojnik ili prosto kao duhoviti i spremni
ćtranger de distinetion. O tome faktu imamo
mnoštvo glasovitijeh primjera: od one dubro-
vačke vlastele na srpskijem dvorovima XIV i
XV vijeka sve do Gradić4, Gundulića i Boško-
vića XVII i XVIII vijeka.“

,Takav se slučaj bez sumne zbio i sa vla-
stelinom Đurom  Gučetićem ((Gozze), članom
jedne od najslavnijih i najstarijih dubrovačkih
vlasteoskih kuća tog imena, kome sada u dio
pade zadatak da za Republiku ugovori sa fran-
cuskim dvorom trajan sporazum u Aleksan-
drijskom sporu. Mi znamo iz Bertovog pisma
da se Đuro Gučetić nalazio u sviti jednoga kar-
dinala na francuskome dvoru. A iz službenijeh
direktnijeh i indirektnijeh izvora saznajemo, da
se taj vlastelin doista nalazio u Francuskoj i
da se Republika koristila negovim bavlenem
na francuskome dvoru, da mu naprti misiju od
presudne važnosti za otagbinu. Jer da je taj
Gučetić bio u Dubrovniku, fegovo bi se ime
spominalo u zapisnicima Senata, A u jednome

T

pismu Republike upravlenom na Gučetića iz-
rekom mu se naređuje da ne ostavi francuski
dvor, jer ima da pregovara sa kralem o jednom
javnom poslu. Iz svega ovoga izvijesno znamo
samo toliko, da se taj Gučetić već nalazio u
Francuskoj u sviti jednoga erkvenoga veliko-
dostojnika, i da se u određenom času Republika
nim poslužila da u djelo privede svoj zaklučak
od 7 avgusta 1572. I to će biti jedan od razloga
zašto je Senat toliko odugovlačio poslanstvom
u Francusku.“ :

»Mi smo u dubrovačkom državnom arhivu
imali sreću da nađemo jedan dragocjen svežan
u kome se nalazi Gučetićeva prepiska, ali na
žalost nepotpuna. Sačuvala su nam se samo
četiri pisma. Nihova jo sadržina tako zanimliva,
da nas primorava da dvostruko žalimo djelo-
mični gubitak ovih dokumenata prvoga reda.

»Prvo Gučetićevo pismo nosi datum 6 maja
1575. Kral se bješe namjestio u Bois de Vin-
cennes da se otme zagušlivome pariškome vaz-
duhu (8 marta). Kraleva okolina bješe zabrinuta
za fegovo zdravlje. Groznica lagano  trošaše
Karla IX. Negovo tijelo bijaše savijeno. Ne
bješe mu nego 22 godine, a već izgledaše kao
starac. Sa tim sićijavim tijelom imaše nepre-
kidno da se bori protiv zavjera hercega d' Alen-
ćon i Navarskoga krala (Roi de Navarre) —
poznijega Henrika IV — koji šćahu, naročito
prvi, da se dočepaju generalnoga namjesništva
Kkralevine. Već jednom kra] bješe pomilovao za-

vjerenike. Ali se nova zavjera bješe skovala i

kra] »razjaren zbog izdajstva kome od skora
bješe prethodio oproštaj« naredi, da se Alanson
i Navarski kra| stave pod dobru stražu. D' Alan-
son, na ispitu pred sudijama, kompromitova

10
0