aa

DUBROVN

IZLAZI SVAKE NEDJ ELJE

|

ra! " : đ,XćX?,? RR
=
= P=

CIJENA LISTU: ZA AUSTRO-UGARSKU, BOSNU I HERCEGOVINU NA GODINU K. 11 —

ZA SRBIJU I CRNU GORU NA GODINU K 12.—; ZA SVE OSTALE ZEMLJE NA GODINU

FRANAKA 15 U ZLATU; ZA DUBROVNIK NA GODINU K 10; NA PO GODINE I NA ČETVRT
GODINE SURAZMJERNO. — POJEDINI BROJ LISTA 20 PARA.

PRETPLATA I OGLASI. ŠALJU SE ADMINISTRACIJI »DUBROVNIKA“.
DOPISI SE ŠALJU UREDNIŠTVU. — RUKOPISI SE NE VRAČAJU. — NEFRANKOVANA
: PISMA NE PRIMAJU SE. >

PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU.

ZA OGLASE, RAČUNSKA IZVJEŠĆA 1 SLIČNE OBJAVE PLAĆA SE 20 PARA PO PETITNOM
RETKU (SITNIJEH SLOVA). AKO SE VIŠE PUTA UVRŠĆUJU ONDA PO POGODBI. — ZA
PRIPOSLANA, IZJAVE I JAVNE ZAHVALE PLAĆA SE OD PETITNOG RETKA 30 PARA.

God. XV.

U Dubrovniku 14. oktobra 1906.

Broj 41.

a
Dubrovnik, 13. oktobra.

U politici kao i u privredi i
religiji ideje se pobijaju samo
idejama, Principi samo princi-
bima. Za neko vrijeme mogu
možda bajoneti i topovi ugušiti
teorije i održati materijalni red,
ali ako ove teorije prodru u sferu
inteligencije, onda postaju ideje
činjenicama; koje odnose pobjedu
nad politikom i Privredom.

3 Cavour.
<“ U Zadru izlazi jedan pravaški list, koji
izdaje jedan “katolički svećenik. List, koji
nosi ime , Hrvatska Kruna“, donosi u svom
222 br. od subote 6. oktobra članak protiv
»hotratske“ politike Biankinijeve, u kojem
čitamo i ovaj pasus :

»Došao u Dubrovnik Nadvojvoda i sve bilo
u redu, dok vaši saveznici »Srbi“ nisu povriedili
gostoprimstvo onom izazovnom ovacijom crno-
gorskom prestolonasljedniku. Pun Dubrovnik ,be-
čana“, pa doušili nadvojvodi i ovaj ne dao pri
oproštaju ruku D.ru Peri Čingriji. Iz toga ste
izveli demonstraciju kralja i njegovog nasliednika
protiv riečke resolucije.

>A mi, mi smo iz svega toga izveli — ko-
međiju. Jer drugo i nije. A pošto smo to i kon-
statirali, postali smo denuncijanti prama gore,
pred priestoljem ! Onaj broj ,Hrvatske Krune“,
u kom smo tu komediju zabilježili, a u kom se
samomu D.ru Peri Čingriji nije ništa spočitnulo,
jer bi to glupost bila, pošto on ne može biti
odgovoran za ekzaltacije dubrovačkih »Srba“,
odposlan je pred samo priestolje i tamo je po-
budio — senzaciju !«

U Sarajevu izlazi pravaški list ,Hrvat-
ski dnevnik“, kome je vlasnik nadbiskup
Stadler, koji uređuje jedan katolički sve-
ćenik. U svakom broju toga lista donose
se najgrđe denuncije protiv Srba pravosla-
vnih i Muslimana.

U Zagrebu izlaze ,Hrvatsko pravo“ i
»Hrvatstvo“, u Dubrovniku ,Prava Crvena
Hrvatska“, u Mostaru ,Osvit“ it. d. it. d.

Svi su listovi popovski, svi su listovi de-

nuncijantski.

Ljudi, koji imaju poziv da čuvaju mo-
ral u narodu, ruše ga na najbezobzirniji, na
najbezobrazniji način. Njihova nedjela prešla
su sve granice. Mi ne znamo dokle će to
trajati, dokle će se u ime kršćanske ljubavi
Propovijedati mržnja, dokle će ta bezdušna
ana klika sijati buru u našem nesretnom
narodu. Ali znamo da i naše strpljenje ima
Svoje granice. Mi ćemo početi da se branimo
i ne ćemo birati sredstava za obranu isto
kao što naši napadači ne biraju sredstava
Za napadaj. Ne ćemo biti nemoralni u tom
Poslu kao oni, ali ćemo biti energičniji nego
Oni. Obrana naše slobode, obrana našeg
naroda to nam imperativno nalaže.

U toj obrani mogu stradati pojedinci,
ali ne će stradati, ne može stradati cjelina,

ne može stradati misao. U dosadanjem pro-

gonjenju Srba mogla je vidjeti ta crna klika
i njeni saveznici, kako progoneći pojedince
Oi samo koriste misli, koju ti progonjeni
Pojedinci zastupaju. Dugi vijekovi nepre-
kidne borbe za opstanak učinili su borbu
elementom našeg života. Mi bez nje ne mo-
žemo napredovati. Sadanja privremena _ma-
laksalost to je upravo posljedica nestašice
Orbe u ovo posljednje doba. Srbi prepu-
Šteni samim sebi izdržali su u prošlim de-
cenijima mnogo intriga, mnogo napadaja.

društvu sa slobodoumnim Hrvatima oni će

to još lakše izdržati. Nas tješi pozdrav naše
braće iz Banovine, da Dalmacija nije više
odsječena grana. Mi znamo, da je u ai
setom vijeku teško vladati bez naroda, a da
je nemoguće vladati protiv naroda.

Ove najnovije denuncijacije ostavljaju
nas stoga potpuno mirne. Mi smo svjesni
da se ni u čem nijesmo ogriješili o svoju
dužnost. Ako neko ima računa da spontane,
nepripravljene omladinske ovacije prika-
zuje kao demonstraciju, neka to i dalje čini.
Mi znamo da je bilo i da će biti nepatriot-
skih Hrvata, koji će ovu manifestaciju odu-
ševljenja zajedničke omladine predstavljati
kao makinaciju srpsku isto kao što je bilo
nepatriotskih Srba, koji su — kao onaj u
gradačkoj ,Tagespost“ — htjeli odgovor-
nost za to baciti na ,lukave“ Hrvate, koji
da su tu stvar započeli, da Srbe predstave
nelojalnim.

Zlih ljudi ima svagdje. Nas ne boli, kad
to čine kojekakve od naših neprijatelja pla-
ćene protuve, ali nas boli, kad to čine vjer-
ski propovjednici, koje mi plaćamo, kad se
među njima nađe i takvih, koji su toliko
obraz izgubili, da svoje denuncijanstvo otvo-
reno priznaju i da se njime javno ponose.

Neka se onda kasnije niko ne čudi,
ako se moradnu pojedinci kao svećenici
kajati za ono, što su učinili kao političari.

RA :
Y Antun Fabris.

Na današnji dan javilo se prije dvije go-
dine iz Dubrovnika — >Fabris je umro.« I ci-

jelo Srpstvo je zaplakalo. Svak je bio svjestan
da je tim srpska misao mnogo izgubila. Um,
poštenje i energija kod nas su rijetko udruženi.
A to je sve sadržavala jedna riječ — Fabris.
Stoga je ta riječ postala razumljiva i idealna
Srbima svima i svuda, stoga je svaki Srbin
osjetio, da je nešto svoje vlastito izgubio, kad
je čuo da je Srpstvo Fabrisa izgubilo.

Sudbina mu nije dopustila da dočeka vi-
dan uspjeh rada, kome je on temelj udario. On,
veliki idealista, nije mogao ni sanjati da će
uspjesi tako brzo doći, da će iza sloge srpsko-
hrvatske doći tako brzo srpsko-hrvatska koa-
licija i srpsko-hrvatska vlada. A ipak je radio,
radio je za budućnost, radio je za druge, jer je
znao da on toga doživjeti ne će.

Sad, da je živ, on bi sa vijencem slave
višio onu istu dužnost, koju je vršio sa vijen-
cem mučeničkim, sad bi on znao iskoristiti da-
našnju situaciju, koja je dobrim dijelom njegova
zasluga. On, koji je stvorio, znao bi je naj bo-
lje cijeniti.

A ovako?

Ovako nama preostaje samo da nad nje-
govim grobom naričemo i da ćekamo buduća
svjesna pokoljenja, koja će na tom kamenu, o
koje su se tolike bure razbile, sazidati crkvu
našu, crkvu jedne lijepe i uzvišene misli!

Iz Bosne i Hercegovine.

U okupiranim re izgleda da je još
srednji vijek. U posljednje vrijeme dolaze nam
takve vijesti, da svakoga moraju iznenaditi.
Opoziciona štampa se nemilosrdno od preven-
tivne cenzure kasapi, njeni urednici dobivaju
dnevno po nekoliko tužaba ,radi uvrede pošte-
nja“ vladinih činovnika. Sad opet javljaju o
premetačinama u tri varoši i o jednom proklet-
stvu. Tako se radi u glavnim gradovima, gdje
ima domaće inteligencije. Kako je tek u varo-
šicama i selima?

Ljudi, koji danas stoje na vrhovima bo-
sansko-hercegovačke uprave, toliko su nespo-
sobni političari, da moraju iznenaditi svojom
nesposobnosti i naj običnijeg lajika u politici,
Oni hoće ljubav tamošnjeg naroda da zadobiju

nasiljem.

Za njih su uzalud svi događaji iz naj
bliže prošlosti, uzalud sva istorija našeg naro-
da. Oni svu svoju političku mudrost i na dalje
osnivaju samo na nasilju i intrigiranju. Oni
zaboravljaju da žive u dvadesetom vijeku, kad
ništa ne može ostati sakriveno, kad ništa ne
može ostati bez brze reakcije.

Uzdržavamo se za sada od daljeg komen-
tara donoseći dopise naših dopisnika, koji sami
za se naj rječitije govore.

Sarajevo, 7 oktobra.

(Premetačina u Sarajevu). Već smo se
navikli na rasprave protiv urednika opozicional-
nih listova. Sad su došle na red premetačine.
U petak 5 0. m. premetnuta je kuća profesora
Šćepana Grdića, kod koga stanuje njegov brat
Vasilj Grđić, bivši urednik »Srpske Riječi“. Njih
ni jednog nije bilo kod kuće. Došao je istražni
sudija sa pisarima, poslužiteljem, policajnim ko-
mesarom i mahalbašom i svaku sitnicu prebrao,
ali nije ništa našao. U odluci, kojom su kasnije
izvijestili profesora Šćepana Grđića o preme-
tačini, stoji da su premetačinu izvršili, jer po-
stoji sumnja da je novinar Vasilj Grđić počinio
Zločin uvrede Veličanstva i da se pisma i spisi
6 tom nalaze u njegovom sadanjem stanu.

O daljem razvitku stvari izvijestiću Vas.

Mostar, 9 oktobra.

(Gradsko vijeće. Premetačine u Mostaru i
Nevesinju. Jedna anatema). Kako sam već je-
dnom prilikom spomenuo, našem gradskom vi-
jeću istekao je mandat na 19 septembra, a
novi izbori nijesu obavljeni, niti su za to uči-
njene kakove pripreme. Sadanji štatut grad-
ske opštine predvidio je ovakav slučaj, te,
prema $ 18. istog, vijeće ima dai dalje oba-
vlja poslove do novijeg izbora, na osnovu
čega je gradsko poglavarstvo sazvalo članove
vijeća u sjednicu za 8. o., kojoj je bio dnevni
red: izbor komisije za pregledavanje i potpisi-
vanje vina, te proračun za 1907. godinu.

Obzirom na okolnost, što se popisivanje
vina beš štete ne bi moglo odlagati, vijeće je
izabralo komisiju za taj posao, dočim jedno-
glasno je odbilo učešće u izradi proračuna za-
htijevajući, da se već jedan put potvrdi od na-
ročitog odbora izrađeni štatut, te da se na
osnovu novog štatuta ustanovi proračun.

*

Politička vlast u Nevesinju pretražila više
uglednijeh građana pravoslavnih i muslimana
pod izgovorom, da traži nekakve zabranjene
spise. Pretraživano je po stanovima i dućanima.
Iz Mostara je izaslan u Nevesinje naročiti dr-
Žavni odvjetnik, koji je u Nevesinju poveo
istragu nad dotičnim građanima. U Mostaru je
pretražena kuća Luke Grđića. Razumije se, da
se ni kod koga nikakvi zabranjeni spisi nijesu
našli, što znači, da je vlast opet nasjela nekoj
denuncijatskoj duši.

*

U prošlu nedjelju zbio se ovdje jedan do-
gađaj, koji nas opominje na doba inkvizicije.
Zbio se čin anatemisanja i prokletstva u ovda-
šnjoj rimokatoličkoj crkvi. Evo što je u stvari:

Askultant kod okružnog suda g. Tambić
sporječkao se u kafani sa jednim pješadijskim
kapetanom, uslijed čega je kapetan Tambića
pozvao na dvoboj, kojeg je Tambić i prihvatio,
te prilikom dvoboja pozvao za svoje svjedoke
N. Spuževića i Oreča. Tambić je pobijedio ka-
petana.

Zbog ovog dvoboja (?) bacila je rimokato-
lička crkva anatemu i prokletstvo, koliko na
Tambića toliko na Oreča i Spuževića, koje je
prokletstvo u prošlu nedjelju svečano proglasio
sveštenik u crkvi.

Na razjašnjenje ove anateme mi dodajemo
đ naše strane, da su Tambić, Oreč i Spužević
napredni Hrvati, za slogu sa Srbima i pristaše
riječke rezolucije. \

Mostar, 11 oktobra.

(Demonstracije). Uprava ovdašnje duhan-
ske fabrike saopštila je juče mnogim fadenicama,
da za danas ne dolaze na rad, jer za njih nema
dovoljno posla. Pri svemu tome radenice su
došle, da rade; ali njih oko stotinu nije pri-
pušteno na rad, uslijed čega su ove demonstri-
rale pred fabrikom,a zatijem se vratile kućama.

Uzrok nedostatku posla dolazi otuda što ovda-
šnja fabrika iz Sarajeva dobavlja gotove ciga-

rete zvane ,Bosna“, protiv čega radenice nego-

duju i zahtijevaju, da se i ovi cigareti izrađuju
u ovdašnjoj fabrici.

U siromašnoj Hercegovini skoro jedino
uspijeva duhan. Siromašna Hercegovina bi mo-
rala imati naj više udjela i pri njegovom pre-
rađivanju, jer je to jedina njezina industrija.

Srbija ma putu preobražaja.

Ugledni ,Trgovinski Glasnik“ u članku
pod ovim natpisom piše:

>Naše žito ne ide više u ,pogranični pro-
met“ da podiže tuđu industriju. Ono je na tri
strane našlo sebi puta i ni najmanje ne zazire
od austro-ugarske visoke carine. Sulina, Varna
i Solun dali su mu novi pravac i uputili ga na
pijace, koje ničeg zajedničkog nemaju s našim
državnim nabavkama. Strahovali smo: šta ćemo
i kuda ćemo s hranom poslije uvećanih carina
od strane Austro-Ugarske, a danas, kad hrana
gravitira Varni i Solunu, naš poljoprivrednik
od svake metarske cente dobiva dinar više.

Naše svinje, u mjesto da pretrpe po ne-
koliko zaraza od Beograda do Pešte, a na štetu
naših privrednika, ne potucaju se sada dalje od
Beogradske Klanice. Tu se pokolju i meso nji-
hovo preradi. Sa svih strana javljaju se kupci,
i samo jedna kuća iz Bordoa zaključila je po-
godbu za 100.000 kgr. mesa.

Bezbrojne ponude stižu ministarstvu na-
rodne privrede za razna industrijska preduzeća:
preradu mesa, voća, zelena, drveća i ostalih si-
rovina. Trgovačko Udruženje gotovo je da pre-
duzme destilaciju nafte, a pojedinci i korpora-
cije javljaju se za fabrikaciju spiritusa, artije,
izradu poljoprivrednih sprava itd,

Duh inicijative probuđuje se, i naša zemlja
na putu je preobražaja. Počeli smo se otresati
učmalosti i one rđe, koja nas je nagrizala če-
tvrt vijeka. Počeli smo uviđati, da Beč i Pešta
nijesu naše jedino uzdanje, nijesu naša jedina
sreća, naš jedini spas.«

Na adresu talijanske
akademske omladine.

Pred malo dana imali su talijanski akade-
mičari iz Dalmacije svoj redoviti sastanak u
Zadru. Jedan govornik govoreći o novo osno-
vanomu zavodu Sv. Dimitrija u Zadru, te kri-
tikujući osnovu nastave i vaspitanja u zavodu,
došao je do jedne veoma besmislene zamjerke,
pri kojoj su svi učesnici kongresa pokazali svo-
ju zasukanu mržnju i ponižavanje svega što je
naše ne znajući se pri tome držati dostojanstva
svoga položaja i uščuvanja pretpostavljene im
kulture i naobrazbe. Govornik je naime Pri pre-
tresanju osnove obuke na tako nemili način i-
sticao talijansku kulturu, a da ta više odskoči,
htio je da istakne niskoću stepena našeg ulju-
đenja pominjanjem Kraljevića Marka i narodnih
pjesama. Kad je pomenuo Markovo ime, u dvo-
rani nastade smijeh i veselost isto kao pri spo-
minjanju narodnih pjesama. Dante na jednu
stranu, a narodne pjesme na drugu — kaže
govornik — a prolomila dvorana smijehom i
veselošću, a kad je govornik kazao, 8 da ne

uvrijedi inteligenciju protivnika ,narodne pje- >

sme na jednu, a Dante na drugu“, onda opet
ponovni smijeh mladića. Čujte, talijanski kole-
ge, i našu riječ: Mi se vama smijemo veselije
nego vi našim svetinjama, jer one su tako vi-
soke, da ne čuju vašeg smijeha. Našijem su se
narodnijem pjesmama divili i dive se i Talijani
i Nijemei i Francuzi i Inglezi; njihovu je lje-
potu, divotu i slatkoću shvatio i uživao i Her-
der i Gčthe i Fortis i Tomaseo i dr. mnogi ka-
ko onda tako i danas, a vi ste toliko maleni,
tako neznatni, da sve to ne možete da dokuči-
te. A ako je i jednoga od vas savjest zakinula
za takav čin, koji pokazuje ignoranciju, to malo
nježnosti sigurno mu je još ostalo od lijepe naše

narodne pjesme, jer vas je polovinu čitavu ro-

đena majka na koljenima babovala pjevuckajući
narodne pjesme. Kamo sreće, da poznate silu
struna djedovskih nam gusala! Ah, lijepo je i
slatko ime Talijan, mi se divimo ideji, koju je

to ime u svoje vrijeme snovalo i ostvarilo, mi

se veoma rado laćamo i Danta i svih drugih