i jaa , Povodom ocjene g. D. V. u »Sr A - Vojnovićeve » Majke Jugovića e Nović odgovorio svome kritičaru, sam i nato, daje & A. m Možda ni stoga, da €. == ; S LAZI SVA DVNIK 1 CIJENA LISTU: ZA AUSTRO-UGARSKU, BOSNU I HERCEGOVINU NA GODINU K. ZA SRBIJU I CRNU GORU NA GODINU K 12.—; ZA SVE OSTALE ZEMLJE NA GODINU FRANAKA 15 U ZLATU; ZA DUBROVNIK NA GODINU K 10; NA PO GODINE I NA GODINE SURAZMJERNO. — POJEDINI BROJ LISTA 20 PARA. ČETVRT PRETPLATA I OGLASI. ŠALJU SE ADMINISTRACIJI ,DUBROVNIKA“, DOPISI SE ŠALJU UREDNIŠTVU. — RUKOPISI SE NE VRAĆAJU. — NEFRANKOVANA PISMA NE PRIMAJU SE. PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU. ZA OGLASE, RAČUNSKA IZVJEŠĆA I SLIČNE OBJAVE PLAĆA SE 20 PARA PO PETITNOM RETKU (SITNIJEH SLOVA). AKO ŠE VIŠE PUTA UVRŠĆUJU ONDA PO POGODBI. — ZA PRIPOSLANA, IZJAVE 1 JAVNE ZAHVALE PLAĆA SE OD PETITNOG RETKA 30 PARA. God. XV. oso KE NEDJELJE: U Dubrovniku 8. decembra 1906. Broj 49. Ul mVodnog članka. Dubrovnik, 7 decembra. Slobodna štampa. —————_ u === Iz pjesama K. Tota. Preveo Zmaj Jovan Jovanović Što si znojem Stek'o, mogu ti uzeti Sinove ti mogu POd pušku odneti ; : Blago j' bilo tugje — hajd', neka s A za decom — šta ćeš? — smrtna su stvorenja ! AY bi mukom, stidom, gnjevom_gromom plan'o Kad mi dirnu ono, što j' Božije samo. Što je više, lepše, svetije i veće, Kad .... drzne, da mi misli spreče. | e menja! Pa šta vele, jadni! — Misao, vele, sune, Kroz svetinu prodre, pa se ljudi bune. Ta pobunit,' more, ne daju se ljudi, Samo s' sluge bune i robovi hudi. U slobodna Sveta: razumna je duša, I slobodan narod samo. pravdu sluša, A od Božje pravde niko se ne boji Do. grešni sa nedjela svojih. <<< ša Spominju sigurnost!:0, čudna im: zbora! I malo se dete nasmijati“ mora: Tu. li smo sigurni — no, sigurni krasno! Gde je jedno slovce strašno i opasno! Gde .drkćuća sila ne dokoli radu, “Oko opšte sreće na državnom sadu, Nema kade, mora vazda čuvat stražu, Da šićana slova kome što ne kažu. Jest! “Slobodnu štampu! — I dogod nje nema, .Sva su vaša dela obmana golema ; Od kud tamo dela slobodna, valjana, Gde je mis'o ropskim lancim okovana! ? i — Pa mrzite Pi vi verige proklete, Čini P.s'i vam doba da.ih raskinete? Ne počinjte s nogu — vesela vam sreća! — S duše valja počet', duša vam je preča. bi Naše vaspitanje. Neznatne Stvari često puta daju povoda za razmišljanje o velikim stvarima. U Dubrovniku je nekih dana predstavljan »Učitelj Flachsmann“, U Zagrebu je nekih da- na odigrana Strassnoffiada. Izgleda na prvi mah. da je nemoguće jedno pored drugog staviti — učitelja Flaehsmanna i varalicu Strassnoffa. A oni ipak stoje u vezi i to, na žalost, u uzročnoj vezi, jer Flaehsmanni stvaraju materijal Stras- snoffima. Servilnost pred birokracijom, koja je tako odlično izigrana u Zagrebu, samo je po- sljedica našeg rdavog školskog vaspitanja. Generacije su vaspitane jedna za drugom u tom vječnom i nerazumljivom strahu pred svojim pretpostavljenim. Poniznost pred njima i intrige omogućavale su jedino napredovanje u službi. Servilnost to je bila jedina vrlina čino- vnička. Sposobnost — to je bila neuračunljiva veličina. Na nju se nije niko obazirao, ona nije nikome trebala. A činovništvo — ono je davalo ton čitavom društvu, čitavom javnom životu. Je li onda čudo da se u tom društvu nađu er- kveni velikodostojanstvenici i vođe jakih poli- tičkih i to. opozicionalnih partija, koji padaju na koljena, čim čuju riječ »ministerijalni savjetnik“, je li onda čudo da se crkveni velikodostojan- stvenici pokušaju poslužiti simonijom i vođe političkih stranaka. korupcijom ? Riječ naj običnijeg varalice Strassnoffa ,Ja nisam nigdje vidio toliko štrebera kao u Za- grebu“ dovedena u svezu sa njegovim djelom naj jača je i naj bolja kritika našeg javnog ži- vota, Jače, bolje i kraće nije je još niko učinio. U tomo leži ozbiljna, strana komične Strassnof- fijevo afere: Ali, na žalost, Zagreb u tom pogledu nije osamljen: 5 njim stoji, i. ako možda u manjoj mjeri, sve ono, što je bilo i što jest pod upli- vom Beča —: Hrvatska, Slavonija, Dalmacija, Bosna i Hercegovina, Beču su trebale sluge, ni- jesu mu trebali ljudi. On je stoga samo sluge i stvarao. Novi birokratski. pravac u dalmatinskoj srednjoškolskoj nastavi naj jasniji je dokaz tome. Dalmacija je sada imala priličan broj svijesnih učitelja, ali i sada ima skoro samo birokratske Flachsmanne.. Stoga nas ne bi ni malo izne- na“ilo, kad bi i ona u brzo dobila svoga Strass- noffa. On; bi bio samo logični zaključak iz pre- misa, koje već postoje. Novi kurs, inaugurisan riječkom i zadar- skom resolucijom, ne znači stoga samo politi- čku emancipaciju od Beča. On znači više eman- cipaciju duše od okova, koje joj je ,Befehl“ stvorio. U Beču se to dobro shvatilo i radi to- * ga i jesu upeli svu snagu da novom kursu na put stanu. Oni su svijesni, da će kasnije, ako novi kurs uspije, imati posla sa slobodnim lju- dima, mjesto sa slugama, da se onda ne će vi- še milost moliti, nego pravo tražiti. Radi toga se Beč i služio i služi svima onima, koji imaju s njim interese zajedničke, koji u zaglupljiva- nju vide jedino pravo na svoj opstanak. Radi toga su popovi naj vjernije sluge Beča, radi to- ga se oni nabacuju velikim patriotskim frazama. Naš truli javni život, koji se je vječito ma- nifestovao samo u puzenju, strahu, sitničarstvu i intrigama, treba iz osnova preokrenuti. On mo- ra stajati na temelju slobode, prave slobode. Inače Dalmacija ne će nikad koračiti naprijed. Ovo, kako je do sad bilo, to nije bio život, to je bilo samo kukavno životarenje. Priznajemo, da narod tome nije ni naj manje kriv; kriva je vlada, ali smo krivi i mi — inteligencija. Na- rod ima ideala, ali ih mi nemamo. Osim malo izuzetaka, kojima se s pravom može ponositi srpska stranka u prošlosti, ko je kod nas stra- dao za svoje ideale? To je naj jasniji dokaz, da ih nijesmo nikad ni imali, da mi nijesmo nikad ni voljeli pravu slobodu, da su ideali kod nas samo na jeziku dotle, dok ne nastupi opasnost. Tome je krivo naše proračunjeno rđavo vaspitanje, koje od naj većih universitetskih ra- dikalaea stvara preko noć naj vjernije sluge vla- dine.. Ono je jedini uzrok oportunizmu, koji da-: nas vlada u svim granama našeg javnog života, u svim političkim strankama. Dok se to škol- sko vaspitanje iz osnova ne izmijeni, dok se njegovi sadanji birokratski upravitelji ne zami- jene sljudima, koji nauku ne smatraju zanatom, nego jednim vrlo uzvišenim pozivom koji ne- maju samo ljubav prema plati, nego i ljubav prema učenicima, dotle će Dalmacija nazadovati, stalno nazadovati. Jedna od naj važnijih zadaća novog kursa mora stoga biti potpuna reforma naše školske nastave. On se ne smije ograničiti jedino na o- stvarivanje političkih ideala,-nogo..mora uzeti na se i ovu veliku kulturna misiju, koja je u- jedno i politička, on mora biti začetnik ove skromne reformacije dalmatinske. U tom svome radu predstavnici novog kursa će moći računati na pomoć svih elemenata, koji istinski žele do- bra ovoj zemlji, i koji istinski vole kulturu. Radi toga bi njegov rad morao biti krunisan uspjehom. Tek kad to bude, kad naša inteli- gencija bude dobro. vaspitana, kad svi slojevi našeg naroda budu osviješćeni, tek onda ćemo mi postati ljudi, postati slobodni građani, tek onda će naša otadžbina moći koraknuti naprijed. Prijestolonasljednik Kraljevine Srbije. Rumunski list ,Univerzul“, donosi speci- jalni dopis od svoga izvještača iz Srbije, pod naslovom : O prijestolonasljedniku Đorđu, .Od prije dvije nedjelje preplavili su cio svijet telegrami iz Beča o novostima iz Beo- grada o prijestolonasljedniku Đorđu. Pošto se ove fantastične vijesti, i ako su zvanično i ka- tegorično dementovane, uporno rasprostiru i dalje u raznim oblicima, neka mi čitaoci ,Uni- verzula“ dopuste da ovaj dopis posvetim prije- stolonasljedniku. Đorđu, da u kratko opišem ličnost budućega Kralja Srbije i na posljetku da kažem nekoliko riječi o kujni, gdje se te apsolutno netačne vijesti fabrikuju i o cilju, koji se želi njima postići. * Prijestolonasljednik Đorđe je najstariji sin Kralja Petra, i star je 19 godina. Tek je prošle godine proglašen za punoljetnog. Suh, srednjeg rasta, ecrnomanjast, sa ernom, i kratko ošišanom kosom, prijestolonasljednik Đorđe je vrlo simpatična pojava, koja imponuje čovjeku. Njegove sjajne i male oči, uokvirene crnim, gustim veđama, ispod širokog čela po- kazuju višu inteligenciju jedne plemenite duše. Kao vojnika, prijestolonasljednika hvale svi oni, koji su imali prilike da cijene njegove odlične sposobnosti. Dobar jahač, prijestolona- sljednik Dorđe učestvuje u svima trkama, jašući sam svoga konja, i rijetko se kad dešava da ne odnese pobjedu. Ali sve ovo još nije ništa prama njegovom patriotizmu. Koliko sam ja mogao saznati iz okoline mu prijestolonasljednik Srbije je patriota, oduševljen nacionalnim idealima srpskoga na- roda, čijem će ostvarenju posvetiti cio svoj ži- vot i sve svoje duševne moći, o čemu govori svojim prisnim prijateljima. Zbog toga ona pi- tanja, koja u najvećoj mjeri interesuju srpski narod, još sada zanimaju budućeg kralja Srbije, te on, u koliko mu je muguće, potpomaže sve manifestacije koje posredno ili neposredno imaju za predmet ostvarenje srpskih narodnih ideala. Koliko je ova pojava radosna za srpski narod, toliko izaziva ogorčenje kod onih koji su bili naviknuti gledati Kraljevinu pored Save da vegetira' u sferi njihove politike. Zainteresovani«n.tolikoj mjeri, oni su imali mogućnosti da saznaju težnje i temperamenat mladoga princa i smatrajući ga za opasnog po njihove namjere i interese, nijesu se mogli uzdr- žati od pokušaja da ga omalovaže pred srpskim kao i pred evropskim javnim mnijenjem. Ma kako neznatna sitnića, dobro je došla za nji- hove namjere. Pa kad prvoizmišljene' priče ni- jesu imale djejstva, jer su bile skroz providne, oni su se koristili slučajem, kad su oba prije- stolonasljednikova adjutanta dali ostavke, na o- snovu čega su ispredali nove izmišljotine. Istina je, da su obadva adjutanta dali o- stavke, ali je uzrok vrlo prost: koliko je pri- jestolonasljednik dobre duše, koliko je ubijeđeni demokrata, on ne trpi ni laskavce, ni naduvane veličine; sa prvima, kao i sa _drugima,-.on je nepomirljiv. Take adjutante on nije trebao, i oni su dali ostavke, Stota obljetnica bugarske književnosti, Bugarski narod proslaviće ovih dana stotu obljetnicu svoje književnosti. Godine 1806. So- fronije, vračski biskup, napisa prvu knjigu ,po blgarskij prostij jezik“, gdje kaže: ,Do sada nije bilo knjige napisane bugarskim narodnim _—_——————— Filologija u književnoj kritici.“ U potonje vrijeme mogli smo u više pa Wrataka čitati izraze ,filološka zanovetanja“, filološko ejepidlačenje“ i slično, a to Sve u entrefiletima ,Novoga Lista“ potpisom MOM ili Arsena Wenzelidosa. z ..G. W. žestoki je protivnik ovih zanove- a u književnoj kritici, pa se e svoj glas protiv ili a i tu skoro Kad je g. Voj- g. W. je opet uhvatio: priliku da skoči protiv filologije“. Meni izgleda nekako ču shvatanje i nije mi moguće | oR koribinacija naći tomu pobliži uzrok. Pomisto o on ne pozna jezika, a da s jezikom nije što je do sada pisao. dlačenje“ mrsko stoga, št Pa ne voli da drugi pozna; na čistu vidi se po onomu ides d se ne bih osvrnuo na to što Ma boj ža Piše, da to ne saopštava ji si "a ne bih Ugledan i ozbiljan u našoj Žurna 18 2. sledan i ozbiljan u | W. nema nek đu“ o ulomku dno to Wenzelidesovo . će pored svih svojih“ . ,filološko ejepi- _ a osobita svoja: mišljenja o filologiji, koja je istakao čda dokaže suvišnost, pače smetanje uplitanja filo- logije. Do sada npr. nije bilo još ni jednog fi- lologa koji bi bio javno izrazio tvrdnju o dvjema filologijama : srpskoj i hrvatskoj, a pogotovo ni u sebi pomišljao na to, a još manje ko bi bio kazao, da ipak ima razlike između srpske i hrvatske filologije. A g. W. je ipak tu svoju tvrdnju štampao upravo u isto vrijeme kad je“ * predmet, gdje naj više treba da odvaja čisti “ narodni izraz, kao što je u ,Trilogiji“ potreban . g visoka s prezirom govorio o ,fiilološkom zanovetanju i .cjepidlačenju.“ Filologija kao znanost ne može da'bude nego samo jedna. Sužavajući obim filologije može da bude romanska, 'germanska, slaven- ska itd: Kad bi neko htio da je specijalizuje na rusku, češku itd., moglo bi se i premučati pa htjeti promisliti, dase je pomutio ili slično, ali tvrditi, “i to kategorički, da su dvije filolo- gije srpska i hrvatska, i to da su obje u mnogo. čemu različne, 6, to prelazi svaku granicu i taj bi 60 tpso morao da izgubi svako pravo i po-- menuti ime filologije i jezika. Ovo se nije smjelo premučati i mimoići, jer je to svakako jedin- stven slučaj da se izbacila jedna takva tvrdnja. Što se tiče jezika u književnoj kritici on ne smije nikako biti isključen. Zar dopuštati, da svak piše kako ga volja i svakojakim jezičnim pogrješkama? Zar se Begoviću ne smije prigo- voriti, da on pravi i gramatičkih pogrješaka, a . tako isto Marjanoviću, Đalskomu i tolikim dru- gim? Ako se može dopustiti Tripkoviću bokelj- skih lokalizama u Slikama iz Boke i Vojnoviću dubrovačkijeh u ,Trilogiji“, to ne znači da u »Majei Jugovića“ moraju biti takođe lokalizmi i provincijalizmi, jer taj komađ zahvata: onaj dubrovački klasični dijalekat. G. Đ. V. ima u nečemu pravo, a u nečemu: nema, kad je kriti- kovao jezik I. Vojnovića, a nato se nije imao niko srditi, jer to nije ni bila nikakva kritika više nego samo što se jezika tiče. Gosp. 1. Vojnović u odgovoru kritičaru g. Đ. V. imao je u neče-. mu pravo, ali opet u nečemu nije, jer koliko god bile dobre“ one ideje što ih je u odgovoru naveo, ipak će svak morat priznati,. da se na Kosovu Turci nijesu mogli nikako zaklati, nego samo poklati, a da ih je bilo samo dvoje, mogli bi onda i da se zakolju. Nema ni g. Đ. V. pravo kada mješte sto traži sta, ili kada mijenja či- tave stihove i smisao, što im je. Vojnović dao. Npr. Vojnović kaže; 2 4 0gjtk < + ; Muž mi“Uroš — eh odavna Na Marici poginuo. a Đ. V. popravlja u: *Muž mi Uroš već odavna Na Marici poginuo. To ćemo staviti na stranu, i ako bi bilo mnogo zabaviti i jednomu i drugomu kad bi se htjelo baš ,ejepidlačiti.“ "Ali da svakoj kritici književnoj mora se obazirati i na jezik, to ne smije smetati nikomu, pa ni g. A. Wenzelidesu. Svaka stvar, svako djelo mora da je napisano lijepim i pravilnim jezikom i svak ko piše mora da pozna jezik. Ako kod drugih naroda vrijedi ovo pravilo, ono mora vrijediti i kod nas Srba i Hrvata. A do- duše nema nigdje naroda, gdje bi se spisatelji usudili pisati nevaljalim jezikom Kao kod nas i gdje bi pisci malo poznavali svoga jezika kao što kod nas. I sasvim tim neki bi htjeli, da se u kritikama ne zamjera jeziku. Tim bi došli do još goreg pisanja. Morebkanać: Beč, decembra 1906. dk Ba Frano Kulišić. timom