i

jaa ,

Povodom ocjene g. D. V. u »Sr
A - Vojnovićeve » Majke Jugovića e
Nović odgovorio svome kritičaru,

sam i nato, daje & A. m

Možda ni stoga, da €.

==
; S LAZI SVA

DVNIK

1

CIJENA LISTU: ZA AUSTRO-UGARSKU, BOSNU I HERCEGOVINU NA GODINU K.

ZA SRBIJU I CRNU GORU NA GODINU K 12.—; ZA SVE OSTALE ZEMLJE NA GODINU

FRANAKA 15 U ZLATU; ZA DUBROVNIK NA GODINU K 10; NA PO GODINE I NA
GODINE SURAZMJERNO. — POJEDINI BROJ LISTA 20 PARA.

ČETVRT

PRETPLATA I OGLASI. ŠALJU SE ADMINISTRACIJI ,DUBROVNIKA“,
DOPISI SE ŠALJU UREDNIŠTVU. — RUKOPISI SE NE VRAĆAJU. — NEFRANKOVANA
PISMA NE PRIMAJU SE.

PLATIVO I UTUŽIVO U DUBROVNIKU.

ZA OGLASE, RAČUNSKA IZVJEŠĆA I SLIČNE OBJAVE PLAĆA SE 20 PARA PO PETITNOM
RETKU (SITNIJEH SLOVA). AKO ŠE VIŠE PUTA UVRŠĆUJU ONDA PO POGODBI. — ZA

PRIPOSLANA, IZJAVE 1 JAVNE ZAHVALE PLAĆA SE OD PETITNOG RETKA 30 PARA.

God. XV.

oso

KE NEDJELJE:

U Dubrovniku 8. decembra 1906.

Broj 49.

Ul mVodnog članka.

Dubrovnik, 7 decembra.

Slobodna štampa.

—————_ u
=== Iz pjesama K. Tota.

Preveo Zmaj Jovan Jovanović

Što si znojem Stek'o, mogu ti uzeti
Sinove ti mogu POd pušku odneti ; :
Blago j' bilo tugje — hajd', neka s
A za decom — šta ćeš? — smrtna su stvorenja !
AY bi mukom, stidom, gnjevom_gromom plan'o

Kad mi dirnu ono, što j' Božije samo.
Što je više, lepše, svetije i veće,

Kad .... drzne, da mi misli spreče. |

e menja!

Pa šta vele, jadni! — Misao, vele, sune,
Kroz svetinu prodre, pa se ljudi bune.
Ta pobunit,' more, ne daju se ljudi,
Samo s' sluge bune i robovi hudi.
U slobodna Sveta: razumna je duša,

I slobodan narod samo. pravdu sluša,
A od Božje pravde niko se ne boji

Do. grešni sa nedjela svojih. <<< ša

Spominju sigurnost!:0, čudna im: zbora!
I malo se dete nasmijati“ mora:

Tu. li smo sigurni — no, sigurni krasno!
Gde je jedno slovce strašno i opasno!
Gde .drkćuća sila ne dokoli radu,
“Oko opšte sreće na državnom sadu,
Nema kade, mora vazda čuvat stražu,
Da šićana slova kome što ne kažu.

Jest! “Slobodnu štampu! — I dogod nje nema,
.Sva su vaša dela obmana golema ;

Od kud tamo dela slobodna, valjana,

Gde je mis'o ropskim lancim okovana! ?

i — Pa mrzite Pi vi verige proklete,
Čini P.s'i vam doba da.ih raskinete?

Ne počinjte s nogu — vesela vam sreća! —
S duše valja počet', duša vam je preča.

bi

Naše vaspitanje.

Neznatne Stvari često puta daju povoda za
razmišljanje o velikim stvarima.

U Dubrovniku je nekih dana predstavljan
»Učitelj Flachsmann“, U Zagrebu je nekih da-

na odigrana Strassnoffiada. Izgleda na prvi mah.

da je nemoguće jedno pored drugog staviti —
učitelja Flaehsmanna i varalicu Strassnoffa. A
oni ipak stoje u vezi i to, na žalost, u uzročnoj
vezi, jer Flaehsmanni stvaraju materijal Stras-
snoffima. Servilnost pred birokracijom, koja je
tako odlično izigrana u Zagrebu, samo je po-
sljedica našeg rdavog školskog vaspitanja.

Generacije su vaspitane jedna za drugom
u tom vječnom i nerazumljivom strahu pred
svojim pretpostavljenim. Poniznost pred njima
i intrige omogućavale su jedino napredovanje u
službi. Servilnost to je bila jedina vrlina čino-
vnička. Sposobnost — to je bila neuračunljiva
veličina. Na nju se nije niko obazirao, ona nije
nikome trebala. A činovništvo — ono je davalo
ton čitavom društvu, čitavom javnom životu.
Je li onda čudo da se u tom društvu nađu er-
kveni velikodostojanstvenici i vođe jakih  poli-
tičkih i to. opozicionalnih partija, koji padaju na
koljena, čim čuju riječ »ministerijalni savjetnik“,
je li onda čudo da se crkveni velikodostojan-
stvenici pokušaju poslužiti simonijom i vođe
političkih stranaka. korupcijom ?

Riječ naj običnijeg varalice Strassnoffa ,Ja
nisam nigdje vidio toliko štrebera kao u Za-
grebu“ dovedena u svezu sa njegovim djelom
naj jača je i naj bolja kritika našeg javnog ži-
vota, Jače, bolje i kraće nije je još niko učinio.
U tomo leži ozbiljna, strana komične Strassnof-
fijevo afere:

Ali, na žalost, Zagreb u tom pogledu nije
osamljen: 5 njim stoji, i. ako možda u manjoj
mjeri, sve ono, što je bilo i što jest pod upli-
vom Beča —: Hrvatska, Slavonija, Dalmacija,
Bosna i Hercegovina, Beču su trebale sluge, ni-
jesu mu trebali ljudi. On je stoga samo sluge
i stvarao.

Novi birokratski. pravac u dalmatinskoj
srednjoškolskoj nastavi naj jasniji je dokaz tome.
Dalmacija je sada imala priličan broj svijesnih
učitelja, ali i sada ima skoro samo birokratske
Flachsmanne.. Stoga nas ne bi ni malo izne-
na“ilo, kad bi i ona u brzo dobila svoga Strass-
noffa. On; bi bio samo logični zaključak iz pre-
misa, koje već postoje.

Novi kurs, inaugurisan riječkom i zadar-
skom resolucijom, ne znači stoga samo politi-
čku emancipaciju od Beča. On znači više eman-
cipaciju duše od okova, koje joj je ,Befehl“
stvorio. U Beču se to dobro shvatilo i radi to-

* ga i jesu upeli svu snagu da novom kursu na

put stanu. Oni su svijesni, da će kasnije, ako
novi kurs uspije, imati posla sa slobodnim lju-
dima, mjesto sa slugama, da se onda ne će vi-
še milost moliti, nego pravo tražiti. Radi toga
se Beč i služio i služi svima onima, koji imaju

s njim interese zajedničke, koji u zaglupljiva-

nju vide jedino pravo na svoj opstanak. Radi
toga su popovi naj vjernije sluge Beča, radi to-
ga se oni nabacuju velikim patriotskim frazama.

Naš truli javni život, koji se je vječito ma-
nifestovao samo u puzenju, strahu, sitničarstvu
i intrigama, treba iz osnova preokrenuti. On mo-
ra stajati na temelju slobode, prave slobode.
Inače Dalmacija ne će nikad koračiti naprijed.
Ovo, kako je do sad bilo, to nije bio život, to
je bilo samo kukavno životarenje. Priznajemo,
da narod tome nije ni naj manje kriv; kriva je
vlada, ali smo krivi i mi — inteligencija. Na-
rod ima ideala, ali ih mi nemamo. Osim malo
izuzetaka, kojima se s pravom može ponositi
srpska stranka u prošlosti, ko je kod nas stra-
dao za svoje ideale? To je naj jasniji dokaz, da
ih nijesmo nikad ni imali, da mi nijesmo nikad
ni voljeli pravu slobodu, da su ideali kod nas
samo na jeziku dotle, dok ne nastupi opasnost.

Tome je krivo naše proračunjeno rđavo
vaspitanje, koje od naj većih universitetskih ra-
dikalaea stvara preko noć naj vjernije sluge vla-

dine.. Ono je jedini uzrok oportunizmu, koji da-:

nas vlada u svim granama našeg javnog života,
u svim političkim strankama. Dok se to škol-
sko vaspitanje iz osnova ne izmijeni, dok se
njegovi sadanji birokratski upravitelji ne zami-
jene sljudima, koji nauku ne smatraju zanatom,
nego jednim vrlo uzvišenim pozivom koji ne-
maju samo ljubav prema plati, nego i ljubav

prema učenicima, dotle će Dalmacija nazadovati,

stalno nazadovati.

Jedna od naj važnijih zadaća novog kursa
mora stoga biti potpuna reforma naše školske
nastave. On se ne smije ograničiti jedino na o-
stvarivanje političkih ideala,-nogo..mora uzeti
na se i ovu veliku kulturna misiju, koja je u-
jedno i politička, on mora biti začetnik ove
skromne reformacije dalmatinske. U tom svome
radu predstavnici novog kursa će moći računati
na pomoć svih elemenata, koji istinski žele do-
bra ovoj zemlji, i koji istinski vole kulturu.
Radi toga bi njegov rad morao biti krunisan
uspjehom. Tek kad to bude, kad naša inteli-
gencija bude dobro. vaspitana, kad svi slojevi

našeg naroda budu osviješćeni, tek onda ćemo

mi postati ljudi, postati slobodni građani, tek
onda će naša otadžbina moći koraknuti naprijed.

Prijestolonasljednik Kraljevine Srbije.

Rumunski list ,Univerzul“, donosi speci-
jalni dopis od svoga izvještača iz Srbije, pod
naslovom : O prijestolonasljedniku Đorđu,

.Od prije dvije nedjelje preplavili su cio
svijet telegrami iz Beča o novostima iz Beo-
grada o prijestolonasljedniku Đorđu. Pošto se
ove fantastične vijesti, i ako su zvanično i ka-
tegorično dementovane, uporno rasprostiru i
dalje u raznim oblicima, neka mi čitaoci ,Uni-
verzula“ dopuste da ovaj dopis posvetim prije-
stolonasljedniku. Đorđu, da u kratko opišem

ličnost budućega Kralja Srbije i na posljetku
da kažem nekoliko riječi o kujni, gdje se te
apsolutno netačne vijesti fabrikuju i o cilju, koji
se želi njima postići.

*

Prijestolonasljednik Đorđe je najstariji sin
Kralja Petra, i star je 19 godina. Tek je prošle
godine proglašen za punoljetnog.

Suh, srednjeg rasta, ecrnomanjast, sa ernom,
i kratko ošišanom kosom, prijestolonasljednik
Đorđe je vrlo simpatična pojava, koja imponuje
čovjeku. Njegove sjajne i male oči, uokvirene
crnim, gustim veđama, ispod širokog čela po-
kazuju višu inteligenciju jedne plemenite duše.

Kao vojnika, prijestolonasljednika hvale
svi oni, koji su imali prilike da cijene njegove
odlične sposobnosti. Dobar jahač, prijestolona-
sljednik Dorđe učestvuje u svima trkama, jašući
sam svoga konja, i rijetko se kad dešava da ne
odnese pobjedu.

Ali sve ovo još nije ništa prama njegovom
patriotizmu. Koliko sam ja mogao saznati iz
okoline mu prijestolonasljednik Srbije je patriota,
oduševljen nacionalnim idealima srpskoga na-
roda, čijem će ostvarenju posvetiti cio svoj ži-
vot i sve svoje duševne moći, o čemu govori
svojim prisnim prijateljima. Zbog toga ona pi-
tanja, koja u najvećoj mjeri interesuju srpski
narod, još sada zanimaju budućeg kralja Srbije,
te on, u koliko mu je muguće, potpomaže sve
manifestacije koje posredno ili neposredno imaju
za predmet ostvarenje srpskih narodnih ideala.

Koliko je ova pojava radosna za srpski
narod, toliko izaziva ogorčenje kod onih koji
su bili naviknuti gledati Kraljevinu pored Save
da vegetira' u sferi njihove politike.

Zainteresovani«n.tolikoj mjeri, oni su imali
mogućnosti da saznaju težnje i temperamenat
mladoga princa i smatrajući ga za opasnog po
njihove namjere i interese, nijesu se mogli uzdr-
žati od pokušaja da ga omalovaže pred srpskim
kao i pred evropskim javnim mnijenjem. Ma
kako neznatna sitnića, dobro je došla za nji-
hove namjere. Pa kad prvoizmišljene' priče ni-
jesu imale djejstva, jer su bile skroz providne,
oni su se koristili slučajem, kad su oba prije-
stolonasljednikova adjutanta dali ostavke, na o-
snovu čega su ispredali nove izmišljotine.

Istina je, da su obadva adjutanta dali o-
stavke, ali je uzrok vrlo prost: koliko je pri-
jestolonasljednik dobre duše, koliko je ubijeđeni
demokrata, on ne trpi ni laskavce, ni naduvane
veličine; sa prvima, kao i sa _drugima,-.on je
nepomirljiv. Take adjutante on nije trebao, i oni
su dali ostavke,

Stota obljetnica bugarske književnosti,

Bugarski narod proslaviće ovih dana stotu
obljetnicu svoje književnosti. Godine 1806. So-
fronije, vračski biskup, napisa prvu knjigu ,po
blgarskij prostij jezik“, gdje kaže: ,Do sada
nije bilo knjige napisane bugarskim narodnim

_—_———————
Filologija u književnoj kritici.“

U potonje vrijeme mogli smo u više pa
Wrataka čitati izraze  ,filološka zanovetanja“,
filološko ejepidlačenje“ i slično, a to Sve u
entrefiletima ,Novoga Lista“ potpisom MOM
ili Arsena Wenzelidosa. z

..G. W. žestoki je protivnik ovih zanove-
a u književnoj kritici, pa se
e svoj glas protiv
ili a i tu skoro

Kad je g. Voj-
g. W. je opet
uhvatio: priliku da skoči protiv filologije“.
Meni izgleda nekako ču
shvatanje i nije mi moguće | oR
koribinacija naći tomu pobliži uzrok. Pomisto
o on ne pozna jezika,
a da s jezikom nije
što je do sada pisao.

dlačenje“ mrsko stoga, št
Pa ne voli da drugi pozna;
na čistu vidi se po onomu ides
d se ne bih osvrnuo na to što Ma boj ža
Piše, da to ne saopštava ji si "a ne bih
Ugledan i ozbiljan u našoj Žurna 18 2.
sledan i ozbiljan u | W. nema nek

đu“ o ulomku

dno to Wenzelidesovo .
će pored svih svojih“

. ,filološko ejepi- _

a osobita

svoja: mišljenja o filologiji, koja je istakao čda
dokaže suvišnost, pače smetanje uplitanja filo-
logije. Do sada npr. nije bilo još ni jednog fi-
lologa koji bi bio javno izrazio tvrdnju o dvjema
filologijama : srpskoj i hrvatskoj, a pogotovo ni
u sebi pomišljao na to, a još manje ko bi bio
kazao, da ipak ima razlike između srpske i
hrvatske filologije. A g. W. je ipak tu svoju

tvrdnju štampao upravo u isto vrijeme kad je“
* predmet, gdje naj više treba da odvaja čisti
“ narodni izraz, kao što je u ,Trilogiji“ potreban .

g visoka s prezirom govorio o ,fiilološkom
zanovetanju i .cjepidlačenju.“

Filologija kao znanost ne može da'bude
nego samo jedna. Sužavajući obim filologije
može da bude romanska, 'germanska, slaven-
ska itd: Kad bi neko htio da je specijalizuje
na rusku, češku itd., moglo bi se i premučati
pa htjeti promisliti, dase je pomutio ili slično,
ali tvrditi, “i to kategorički, da su dvije filolo-

gije srpska i hrvatska, i to da su obje u mnogo.

čemu različne, 6, to prelazi svaku granicu i taj

bi 60 tpso morao da izgubi svako pravo i po--

menuti ime filologije i jezika. Ovo se nije smjelo
premučati i mimoići, jer je to svakako jedin-
stven slučaj da se izbacila jedna takva tvrdnja.

Što se tiče jezika u književnoj kritici on ne

smije nikako biti isključen. Zar dopuštati, da

svak piše kako ga volja i svakojakim jezičnim
pogrješkama? Zar se Begoviću ne smije prigo-

voriti, da on pravi i gramatičkih pogrješaka, a .

tako isto Marjanoviću, Đalskomu i tolikim dru-
gim? Ako se može dopustiti Tripkoviću bokelj-
skih lokalizama u Slikama iz Boke i Vojnoviću
dubrovačkijeh u ,Trilogiji“, to ne znači da u
»Majei Jugovića“ moraju biti takođe lokalizmi
i provincijalizmi, jer taj komađ zahvata: onaj

dubrovački klasični dijalekat. G. Đ. V. ima u
nečemu pravo, a u nečemu: nema, kad je kriti-
kovao jezik I. Vojnovića, a nato se nije imao
niko srditi, jer to nije ni bila nikakva kritika više
nego samo što se jezika tiče. Gosp. 1. Vojnović

u odgovoru kritičaru g. Đ. V. imao je u neče-.

mu pravo, ali opet u nečemu nije, jer koliko god
bile dobre“ one ideje što ih je u odgovoru naveo,
ipak će svak morat priznati,. da se na Kosovu
Turci nijesu mogli nikako zaklati, nego samo
poklati, a da ih je bilo samo dvoje, mogli bi
onda i da se zakolju. Nema ni g. Đ. V. pravo
kada mješte sto traži sta, ili kada mijenja či-
tave stihove i smisao, što im je. Vojnović dao.
Npr. Vojnović kaže; 2 4 0gjtk < + ;

Muž mi“Uroš — eh odavna
Na Marici poginuo.

a Đ. V. popravlja u:

*Muž mi Uroš već odavna
Na Marici poginuo.

To ćemo staviti na stranu, i ako bi bilo mnogo
zabaviti i jednomu i drugomu kad bi se htjelo
baš ,ejepidlačiti.“

"Ali da svakoj kritici književnoj mora se
obazirati i na jezik, to ne smije smetati nikomu,
pa ni g. A. Wenzelidesu. Svaka stvar, svako
djelo mora da je napisano lijepim i pravilnim
jezikom i svak ko piše mora da pozna jezik.
Ako kod drugih naroda vrijedi ovo pravilo, ono
mora vrijediti i kod nas Srba i Hrvata. A do-
duše nema nigdje naroda, gdje bi se spisatelji
usudili pisati nevaljalim jezikom Kao kod nas
i gdje bi pisci malo poznavali svoga jezika kao

što kod nas. I sasvim tim neki bi htjeli, da se

u kritikama ne zamjera jeziku. Tim bi došli do
još goreg pisanja. Morebkanać:

Beč, decembra 1906.

dk

Ba Frano Kulišić.

timom