Godina XI. df U Dubrovniku 11 Maja 1902 Broj 19 Gijena listi, Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu na godinu Kruna 11 Za Srbiju i Crnu goru na go- dinu Kruna 12. Za sve ostala. zemlje na godinu franaka 15 u zlatu. Za Vubrovnik na godinu Kr, 10 Na p6 godine i na četvrt godine surazmjerno. > Pojedini broj lista: 20 para. JUBROV IK Pretplata i oglasi Salju se administraciji Dubrovnika Dopisi se šalju uredništvu. Rukopisi se ne vraćaju. Za oglase priposlano, izjave, “ javne zahvale, računska izvje. šća i slične objave plaća se 20 para. od retka (sitnijeh slova). Ako se više puta štampaju, po pogodbi. Nefrankirana pisma ne pri- maju se. Z Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik A. Fabris Kzlazi svake Nedjelje. Srpska Dubrovačka Štamparija A. Pusarića > Ono što je izgledalo nemoguće i za ne- vjerovanje dogodilo .se. Probudio se stari frondeurski Štrosmajerov duh. Stari djako- vački vladika koji je časno i slavno počeo svoju biskupsku karijeru poznatom opozicijom protiv oportuniteta proglašenja papine nepo- grešivosti na Vatikanskom vaseljenskom sa- boru, koji je kroz mnogobrojne godine pred- stavljao u hrvatskoj polovici našega naroda jugoslavensku ideju, pomlagjeni Ilirizam, dru- žbu sa Srpstvom, prislanjanje na pravoslavnu i slavensku Rusiju, koji je za više od dva decenija. bio strašilo Starčevićanizma, šef »slavo-srpskepas-mine“, najgorljiviji dušmanin hrvatskog bezumnog, sitničarskog radikalizma, stari vladika, liberalni prijatelj Ristića i knjaza Mihajla, dokončava svoju karijeru frondeur- skim pismom proti papi, njegovom vrhovnom auktoritetu u katoličkoj erkvi i sebi. On, Strosmajer savija svoj gospodski duh pred slavohljepnim sarajevskim nadbiskupom po porijeklu Nijemcom, pred protagonistom tu- žno-šaljive hrvatske igre na slavenskom jugu. Buntovničkim i grubim pismom na nadbi- skupa Josipa Stadlera otkriva taj nekada ot- meni duh silno stješnjavanje svoga narodnoga orizonta. Ustaje najzad na Lava XIII sabla- žnjivim protestom nedoglednih posljedica koji je ujedno i simptom neke neobične evolucije u t zv. ,hrvatskom episkopatu“ na koji mo- ramo obratiti našu naročitu pažnju. Pismo o kome će malo niže biti govora datirano je doduše 7. Aprila, a papino je pismo na nadbiskupa Posilovića od 10. istog mjeseca. Strosmajerova poruka Stadleru nije mogla, dakle, biti odgovor papinoj poslanici upravljenoj na njegovoga hierarhičnoga po- glavara. Ali Strosmajerovo pismo odobrava buntovnički Stadlerov prosvjed. Službeni list sarajevske nadbiskupije ,, Vrhbosna“ predaje javnosti 5. ov. mjeseca Štrosmajerovo pismo od 7. Aprila, dakle mjesee dana poslije pa- pinoga pisma Posiloviću i mi usljed toga moramo držati da je demonstracija Štrosma- jerova naperena ne samo protiv crnogorsko- vatikanskog sporazuma od 7. Marta (a to bi već bio buntovnički akt) nego i proti papi- nome pismu od 10. Aprila, a to je ogroman fakt. Ali prije svega malo istorije. Brevom Apostolskim od 1. Avgusta pro- šle godine stari hospicij ,,S. Hieronymi Hly- ricorum in Urbe“ provržen je u kolegij S. Hieronymi pro Croatica gente“. Ovo je gola glavna činjenica. Političko značenje te gla- sovite titule nijesu porekli Hrvati. Oni su se biskupima poslužili da izdjejstvuju od Apo- štolske Stolice neko svečano priznanje Velike Hrvatske koju je Starčević zamislio kao fili- jala Magyarorszaga, a Štrosmajer sam poslije glasovitog puta u Bosnu svečano primio. Biskupi koji navedoše Sv. Stolicu da ilirsko ime prevede u panhrvatsko znali su vrlo dobro da rade političku stvar, znali su da ilirsko ime nije bilo samo .hrvatsko, znali su da hrvatsko ime nije nikad ni poznato bilo u Bosni, Hercegovini, Dubrovniku, Boki Kotorskoj, dakle u pet dieceza od petnaest pomenutijeh u Brevu ,Slavorum Gentem“, znali su da će cijeli srpski narod ustati pro- tiv tog atentata na njegovo ime i na njegovu davnu i sadašnju istoriju, znali gu da je Bar u Crnoj Gori, du su Barani Srbi, da Orna Gora ima s Papom konkordat i da je ona POzvata da pravno zastupa crnogorske Srbe, biskupi su sve to znali i vrlo dobro znadu, ali su usprkos tome sklonili Vatikan da učini tabula rasa od Srpsiva i da dA Hrvatima bar u Rimu obmanu Veliko-Hrvatske kralje- vine, kad su u njihovom bijelom Zagrebu tako duboko pali da ne mogu ni da dopisne karte šilju u gvijet bez madžarskoga ,Le- velezć-Lap“ . : ŠTROSMAJER PROTI PAPI I SEBI Protiv tog klerikalnog pokušaja da se Papa prizna sljedbenikom Starčevićevih ha- lucinacija, ustade u svoj jakosti svoga dr- žavnoga i nacionalnoga prava Crna Gora koju Stadler, taj predsavnik silne Hrvatske države, pa njene vojske, zastave i diploma- cije, u prezirljivom smislu zove ,malenom“. I ta malo Crna Gora, doista prostorom ma- lena, ali velika jer nezavisna, a nezavizna jer je oružjem u ruci izvojštila svoju slobodu, kroz svoje poslanike u Rimu u četiri mje- seca razori cijelu Zvonimirovu Imperiju i potpisa sa Papom Lavom XIII ugovor od 7. Marta koji je u svačijoj uspomeni. Biskupi se ,hrvatski“ tako malo nadahu tom udarcu, da su u velikodušju njihovome predložili bili kardinalu Rampolli da se Crnoj Gori baci kao skrajna koncesija formula: ,pro croa- tica gente et pro catholicis Serbis Arehidioe- cesis Antibarensis“. Manevra bješe vješta i lukava. Toliko smo radi priznati nadbiskupu Stadleru. Usvajanjem te formule odvajala se doduše, dajbudi prividno, Crna Gora iz ,ze- malja hrvats! rune“ ali zato još jače izbi- jaše na vidje! = oglašenje ,hrvastva“ srpske Bosne i Herceg. vine, srpskoga Dubrovnika, srpske Boke. I mi smatramo ne malom za- slugom ernogorske vlade i njenih prestavnika u Rimu što se ta formula") najenergičnije od- bila i što je tim ponovni pokušsj veliko-hr- vatske propagande ugušen, kako to naivno priznaje sam sarajevski mitropolit. Poslije obnarodovanja ernogorsko-vati- kanskoga sporazuma bila bi imala prestati svaka opozicija t. zv. hrvatskih biskupa. Oni, duhovni nadpastiri, po prevashodstvu učitelji teologije i kanonskoga prava, imali su znati i znali su — usprkos afektaciji hrvackih po- litičara i novinarskih piskarala — da taj ugovor ne postoji za Hrvate, onako od prilike kako hrvatsko-ugarska nagodba nije postojala za Antuna Starčevića — da nema u istoriji er- kve katoličke primjera da bi Pape porušile, iz sopstvenog pobugjenja, ugovor sklopljen sa ma kojom državom, imali su najzad znati i znali su, da je budalasto i pomisliti, da će Lav XIII 30. Marta porušiti ugovor potpisan izmegju njegovog državnog sekretara i crno- gorskog poslanika 7. onog istog mjeseca, jer kad bi se po slučaju na to riješio, značilo bi prosto da prekida odnošaje sa Crnom Go- rom, da ukida konkordat od god. 1886. do kojega Lav XIII. drži — ne budi žao nad- biskupu Stadleru — malo više nego li do »pro croatica gente“. Nadbiskup je Stadler, dakle, sve to vrlo dobro znao kad je u oči velike nedjelje ostentativno ostavio svoju er- kvu i pohitao u Rim da preda Papi jedan protest čijoj drskosti i nepristojnosti nema možebit javna primjera u istoriji katoličke crkve. Sve je u tom dokumentu promišljeno da laska niskim instinktima sadašnje hrvatske generacije, koja misli da će popovskom po- moću doći do formacije nekakve južne Po- ljačke na razvalinama Srpstva. Sve je pro- računano da zadrži u rukama klera hrvatski pokret, da se najčistije pravaštvo, taj sinonim divljačkog sektarstva koje se samome fana- tičaru Pavlinoviću bilo zgadilo, stavi u službu najtjesnogrudnijega religioznoga fanatizma. »Mač i kalež —" Viribus unitis“, to je sinteza Stadlerovog prosvjeda. Taj fantastični spis vrvi insultima protiv papskog prestiža, protiv dužnog poštovanja Petrovoj stolici. U poniz- noj jezuickoj formi, nadbiskup Stadler ima drskost reći Papi, da je povratak na ,besmi- sleni naziv ilirski“ naveo mnoge na žalosnu misao da progju na raskol! Vidite li Hrvate prolaziti u pravoslavlje zbog ilirskoga imena, i vidite li Stadlera izricati ovakvu besmisli- !) Vigji Stadlerov prosvjed od 30. Marta, i službeni erno- gorski exposć od 5. Aprila oy, god. < cu pred papinim prijestolom ? Papina odluka, govori Stadler, nametnuta je Svetom Ocu diplomatskim ciljevima i jedino na štetu Hr- vata. I to je lijep komplimenat Lavu XIII. Najzad taj biskup teolog traži od pape ništa manje nego da se ukine ugovor Svete Stolice sa Crnom Gorom! Čovjeku se ima pričinjati da sanja. A kako ne požaliti starca u Vati- kanu koji ima da sluša ovake drskosti i da ih proždre ad evitanda mala majora? Ali nadbiskup sarajevski bješe dužan sebi i svo- jim mandantima da ošine uz Crnu Goru i Magjare, prestaviv ih kao tobožnje saveznike : Madžare, da bi pod plaštem biskupskoga imu- niteta stekao za svoje planove i za svoju politiku popularnost svih šara hrvatskih stra- naka. Da pak bude ugodan gospodi na sa- mim musalama, da mu oproste ekskursiju proti Madžarskoj, umetnuo je ovaj erkveni velikodostojnik i jedno mjesto proti Ornoj Gori, u kome se taj bivši profesor zagrebačkog universiteta nije stidio uzimati iz Prodanovi- jeh spisa sve histerične budalaštine koje je urednik ,Hrvatske Krune“ iznio proti ovoj srpskoj državi. Zu nadbiskupa Stadlera barski i ucinjski okruzi priznavahu se do prisaje- dinjenja sa Crnom Gorom katolički i Arvatski (opet formula katolik — Hrvat!) i ako se sada priznavaju srpskim tome je razlog što im je srpsko ime ,naložio“ knjaz OCrnogor- ski, ali ,dase bistro kaže“ nijesu ni Srbi ni Hrvati nego — Arbanasi. (Dakako dok ih Austrija ne zauzme, jer će tada postati preko noći ,zgoljni Hrvati!“) Ovake smo stvari do sada slušali od neodgovornih lica, od blesas- tih političara, od propalih novinarA. Pred nekoliko godina biskup bi Štrosmajer javno bio ustao ili, dajbudi, gnušanjem bi se kroz njegov organ u Zagrebu izrazio o takvim smiješnim, i ujedno perfidnim izjavama. Sada je to postalo pod perom nadbiskupa Stadlera salonsko, programatično mišljenje svakoga dobroga Hrvata. Sada Stadlerovim ekspeto- racijama Strosmajer javno povlagjuje! Sto nam treba novih dokaza i drugih rasprava. Ova je sama okolnost dovoljna da se pro- mjeri ogromna evolucija ,hrvatske misli“ od Roičkih sastanaka djakovačkog vladike sa srpskim državnikom do Stadlerovih sarajev- skih preklamacija. Kako će Papa odgovoriti Stadleru i hoće li mu odgovoriti? To je prvo pitanje koje je svak regbi postavio nakon čitanja sarajevskog pamfleta. Treba se diviti taktu i veličanstvu Papinoga pisma nadbiskupu Po- siloviću. Prije svega Sladlerov prosvjed za njega ne postoji, niti će on odgovoriti sa- rajevskome nadbiskupu, ma kako prostran bio njegov mandat. Papa piše nadbiskupu zagrebačkome kao prvome pomenutome u bre- yu ,Slavorum Gentem“ i kao prvome crkve- nom velikodostojniku kraljevine Hrvatske i Slavonije. Naregjuje mu da to pismo saopšti njegovim drugovima pomenutijem u apoštol- skom pismu. Iz toga tako korektnoga i pravno osnovanoga postupka, odma su hrvatski no- vinari izveli da Papa smatra nadbiskupa Za- grebačkoga hrvatskim primasom“ i da su svi ostali biskupi, biskupi Hrvat& ,,croaticae gentis“. ,Koješta!“ rekli bi naša braća Srbi- janci. U papinom pismu nema ni jedne riječi kojim bi se pokazalo da govoreći o hrvat- skome narodu, Lav XIII. smatra sve katolike ostalih dijeceza Hrvatima. To je tumačenje niklo u moždanima hrvatskih urednika koji se ovim tješe za putpuno odbijanje hrvatskih zahtjeva sa strane Vatikana. Stadler je tražio ukinuće crnogor- Sko-vatikanskog ugovora. Papa piše Posilo- viću, da je on kolegiju vratio onaj naziv koji je nosio tečajem od četiri stoljeća, a da se niko nije protivio (treba paziti na finu ne- | hotičnu ironiju ovijeh riječi!), te je on potvr- jen nepomičnom i mirnom navadom i da se tvrdo nada da će naredbu njegovu. katolici hrvatski ,s pouzdanom mišlju i s voljom bez bojazni primiti i sinovskim posluhom popra- titi“.') Cini nam se da je to, usprkos rgja- vom ,hrvatskom“ prevodu, vrlo jasno. Papa je ,poslije duga i vrlo teška raspravljanja“ naslov promijenio. Povratio je stari naslov protiv kojega 400 godina Hrvati nijesu pro- testovali. Ne će da ništa više mijenja. Traži Sinovski posluh svih katolika Hrvata, dakako osobito hrvatskoga sveštenstva. Kako je to sveštenstvo odgovorilo jasnoj i kategoričnoj poruci Lava XIII? To je samo zanimljivo i važno, ne ono što su političari ispisali na mukotrpnoj hartiji. Katoličko je hrvacko sveštenstvo u velikoj svojoj većini odgovorilo Papi bunom i neposluhom. Jer što je nego buna i neposluh šiljati brzojave i udrese nadbiskupu Stadleru kojim se odob- rava, i poslije Papinog rješenja, prosvjed sarajevskog nadbiskupa? Sto je nego buna govor šefa zagrebačkoga kaptola nadbiskupu Posiloviću? sto je nego buna i neposluh govor popa Biankini u Carevinskom Vijeću? Hrvatsko je sveštenstvo, dakle, u ogromnom broju ustalo protiv papinog auktoriteta. Dalo je šizmatičkome pokretu svoj blagoslov. Od sada u buduće papine će se naredbe u ovi- jem zemljama primati i neprimati, poštovati i nepoštovali, kako je kome milo, kako kad naredi Stadler u Sarajevu, Biankini u Zadru. Najzad se buntovnicima pridružio i stari Strosmajer! Vrhbosna“ organ sarajevske nadbiskupije donosi Strosmajerovo pismo na Stadlera i mi ga zbog svoje velike zname- nitosti ispisujemo ovdje iz ,Obzora“ od 5. Maja br. 1083. Pismo djakovačkog vladike glasi: »Hvala Vam iz svega srca i iz sve duše, da ste mi o našem rimskom Zavodu »Hieronymi Croatorum de Urbe“ pisali. Još me jedno raduje, a to je da sveti Otac dobro o meni misli i da me pozdravlja. Kao što sam do sad bio zadovoljan sasvim, što ste Vi u tom obziru u Rim pisali, tako sam ta- kogjer sa Vašom prestavkom u ime episko- pata hrvatskog posve zadovoljan. Bog Vas brate blagoslovio! Ono što seo meni u Rimu govori nije istina. Ja sam istog osvjedočenja kao i Vi, da rieč ,Ilyricorum de Urbe“ ne Znači ništa. Croatorum de Urbe“ riječ je jedina, koja samoj stvari odgovara. Bog Vam sav apostolski trud naplatio! Preporučujem ge Vašoj miloj uspomeni, Vašoj bratskoj lju- bavi, Vašoj pobožnoj molitvi. Vaš prijatelj i brat u Isusu. U Djakovu dne 7. trav. 1902 Jozip Juraj Strossmayer biskup hrvatski i srijemski. « Strosmajer je, dakle, sa Stadlerovim prosvjedom posve zadovoljan. Doktor teolo- gije i filozofije, biskup pridružen papinom prijestolu, potpisuje Stadlerov zahtjev da se ukine Papina naredba zadržana u crnogorsko- vatikanskome sporazumu od 7 Marta o. g. Stari Ilirac, začetnik Jugoslovenstva, prijatelj i sumišljenik knjaza Mihajla i knjaza Nikole, zadovoljan je sa napadajem na Crnu Goru i sa Stadlerovom etnografskom tezom o bar- skom i ucinjskome okrugu. Da to pismo nije štampano u ,Obzoru“, njegovome organu, mi bismo pomislili da to nije moguće, da se tu radi o bestidnoj mistifikaciji Riječ ,llyricorum de Urbe“ ništa ne znači, piše djakovački vladika. Državni se- kretar Lava XIII u članku 1. crnogorsko- vatikanskoga sporazuma jasno u ime Pape daje definiciju ilirskoga imena: »Zavod Sv. Jeronima odsad će se u buduće zvati: ,,Uol- legium Hieronymianum Illyricorum“ pod ko- *) U velike žalimo što zagrebačka kancelarija, u koliko je nama poznato, nije saopćila Zatinski tekst papinoga pisma. Tada bismo tek saznali za pravi smisao papinijeh rijuči. Zašto nije to učinila? :