Godina_IX,

Broj 8.

Cijena list

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinuina godinu Kruna 11.

"a Srbiju i Crnu goru na go-
dinu Kruna 12.

Za sve ostale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu. ,
.Zx Dubrovnik na godinu Kr. 10.

Na po godine 1 na četvrt godine
surazmjerno.

: Pojedini broj lista 20 para.

U Dubrovniku 25. Februara 1900.

Pretplata i oglasi |
iji sia ul
Salju se administraciji Dubrovnika
Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju.

Za oglase priposlano, izjave,
javne zahvale, računska izvje:
šća i slične objave plaća se 20 para.
od retka (sitnijeh slova). Ako se više.
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma

ne pri-
maju se.“ , "8 pao

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik A. Fabris

Srpska Dubrovačka Štamparija A. Fasarića

K predlogu o
»Srpskoj Školskoj. Matici“

Što. naš list poklanja školi veliku pažnju,
i što prstom upire na njezine velike mane,
svagdašnji mu dogagjaji daju pravo. Što smo
pak, kod nepopravljivosti današnjega školsko-
ga sistema, došli do zaključka, da se Srbi
na Primorju moraju, opet velimo, moraju
sami pobrinuti za odgoj svoga podmlatka,
opet nam svagdašnji školski škandali daju
potpuno pravo. Ti žalosni prizori ne samo
što opravdavaju naš predlog o osnivanju ,Srp-
ske Školske Matice“, već i kazuju, da je
Skrajnje vrijeme, da se što prije prijegje od
riječi na djelo.

Jednodušno odobravanje i  jednodušni
pristanak SrbA na Primorju na predlog o
osnivanju Srpske. Školske Matice“ dokazuju
prijeku potrebu te ustanove. Oduševljeni
odzivi sa svijeh strana naše pokrajine,
“pa prilozi, koji su se već počeli kupiti za fond
»Srpske Školske Matice“ na svetosavskijem
zabavama u Kninu i u Skradinu, izričito vele,
da je osnivanje njezino narodna želja ili ti
bolje narodna potreba Srba na Primorju.

Ova dva momenta, biva, bruka na da-
našnjijem javnijem školama i narodno zahtje-
vanje, da se osnuje ,Srpska Školska Matica“,
treba da i najžešćemu našemu protivniku
začepe usta.

Paragraf devetnćsti temeljnijeh zakona
daje svakoj narodnosti pravo, da može slo-
bodno i bez zaprijeke njegovati svoje narod-
no ime, svoje narodne osobine. To što te-
meljni zakoni dopuštaju, ne smije nijedna
vlada uskratiti, jer bi se tijem ogriješila o
najelementarnije načelo pravice, pa i o pri-
stojnost. Velimo pristojnost, jer Srbi na Pri-
morju ne će osnovati ,Srpsku Školsku Ma-
ticu“ iz objesti, već iz ljute nevolje. Niko ne
daje dvostruko za jedan isti cilj, osim ako
nije primoran. Gdje je u pitanju dobitak ste-
čen krvavijem znojem, tu prestaje paradira-
nje sa frazama. Kad su Srbi na Primorju
pripravni davati dvostruko za škole, biva:
porez državi za izdržavanje današnjijeh ško-
la, od kojijeh Srbin pravom zazire kao vrag
od krsta, i priloge za osnivanje i izdrža-
vanje ,Srpske Školske Matice“, tada bi se,
opet velimo, svaka vlada ogriješila i o pri-
stojnost, kad bi ikoliko smetala ostvarenju
ove srpske narodne potrebe. Mi smo ovo
onakv uzgred spomenuli, da odgovorimo ne-
kijem hrvatskijem listovima, koji čak i vladu
pozivlju, da ne dozvoli ,Srpsku Školsku Ma-
ticu“. :

Da bi se po općoj želji što prije prešlo
ga riječi na djelo, predlažemo, da bi se sa-
zvala skupština izaslanika iz svijeh mjesta,
gdje Srbi na Primorju živu, poput one prve
skupštine u Spljetu; da se na toj škupštini
uzme na pretres predlog o osnivanju ,Srp-
ske Školske Matice“, da se izabere odbor od
vještaka koji će izraditi statute, podnijeti ih
vladi na odobrenje i učiniti sve pripreme za
dobar i uspješan rad na tom srpskom kul-
turnom preduzeću.

Ovo stavljamo na dušu srpskijem posla-
nicima, kao zakonitijem narodnijem predstav-
nicima i prvacima.

a KTR

Proslava prelaska ,,Dubrovačkog
Radničkog Društva“ u nove lokale.

Ima momenata u životu pojedinca, za-
druge pa i čitava naroda, koje ni zub vre-
mena izglodati, ni veseli časovi izbrisati, ni
bure u životu zaboravu predali ne mogu. I
minu dani radosti i žalosti, i preture se pre-
ko glave mnoge zgode i nezgode, i naniže
se godina za godinom — a ti momenti bli-
staju u našoj uspomeni tako jasno, tako ži-
vo, kao da su se jučer desili. U istoriji , Du-
brovačkog Radničkog Društva“ jedan takav
momenat — to je bez svake sumnje dan
prelaska iz starih u nove lokale i svečanost,
koja je s tijem skopčana i u minulu nedje-
lju, 18. 0. mj., proslavljena bila.

Bilo je vremenA, kad je , Dubrovačko
Radničko Društvo“, potisnuto unutrašnjim“ i
spoljašnjim neprijateljima, bilo u vrlo rgja-
vim vodama. Protivnici svega, što je srpsko,
dubrovačko i radničko, bjehu se upeli iz pet-
nih žila, da to staro i svijem nama kao ze-
nica u oku milo mezimče polože u hladan
grob. Samo golemom  požrtvovanju, živom
zauzimanju i rijetkoj istrajnosti našijeh rad-
nika i srpskog gragjanstva red je zahvaliti,
da ,Dubrovačko Radničko Društvo“ ne sumo
nije propalo nego s dana na dan sve to više
napredovalo, sve to bujnije cvjetalo. Sto su
god bili življi i žešći neprijateljski napadaji
na dubrovačko Srpstvo i radništvo, to je vi-
še broj društvenijeh članov& rastao, a druš-
tvene prostorije postajale sve to manje i
skučenije. A kada je broj članova u velike
prevalio dvije stotine, javila se potreba još
većih, prostranijih i podesnijih lokala, u koje
se je naše ,Društvo“ u prošlu nedjelju pre-
selilo na dostojan i osobito svečan način.

Već ranim jutrom moglo se je zapaziti
po gradu neko življe kretanje, komešanje i
žurba, koja je sve to veća i izrazitija bila,
što se je više približivalo 11 ura. Naročito
prostor oko starijeh društvenijeh lokala oda-
vao je krasnu, neobičnu, impozantnu sliku. Ne-
pregledna gomila društvenijeh članova, zakiće-
nih društvenijem znakom, kretala se gore-dolje
očekujući nestrpljivo, kad će kuenuti čas, da se
posljednji put sakupe na sjednicu u tim pro-
storijama. A_kada je zvonce društvenog pred-
sjednika javilo, da se otvara urečena svečana
sjednica, nagrnuše članovi na sjednicu, te se
u čas na vidjiv način pokaza, kako je ta, i
ako prilično prostrana sala, ipak malena čak
i za ovaj dosta ograničeni broj drušivenijeh
članova. Iza pozdrava predsjednika g. Karla
Gjurašića uze riječ g. Mato Harlović, te
istaknuvši, u kratkom ali jezgrovitom govoru,
zasluge pok. Nika Amerlinga, bivšeg društve-
nog pokrovitelja, i njegova brata gosp. Inje
Amerlinga za radnički stalež u opće a , Dubro-
vačko Radničko Društvo“ napose, — predloži
da g. Inju Amerlinga društvo imenuje svojim
pokroviteljem. Kome je iole poznata ona na da-
leko čuvena darežljivost g. Inje Amerlinga, koju
je on u svakoj prilici pokazivao i pokazuje,
taj se ni najmanje ne će začuditi, da je spo-
menuti predlog od svijeh bez razlike bio naj-
oduševljenije pozdravljen i aklamacijom prim -
ljen. Još su se dugo razlijegali burni poklici
u zdravlje novog društvenog pokrovitelja,
kad Srpska Muzika dade znak, da je nastao
čas, da se rekne posljednje ,Zbogom“  sta-
rim lokalima.

Duga, impozantna povorka, predvogjena
srpskom  Muzikom i društvenijem barjakom,
isukala ge, da je jedva možeš pregledati.
Gomile sakupljena naroda zgrnule se, te ra-
doznalim okom posmatraju tu krasnu kitu
dubrovačkog gragjanstva: na licu jednijeh
čitaš očito veselje i specijalno uživanje, dok
ge kod protivnika, naviknutih da sipaja mu-
drost iz naklapanja ,, Crvene Hrvatske“, uo-
čuje čugjenje i ljubomorna zavist. Na taj sve-
čani način progje društvo u svoje nove pro-

Izlazi svake Nedjelje.

| Nukovet=

storije. Ali da taj dan dobije još većeg za-
mašaja i bude od trajnijeg spomena, bješe
priregjena iste večeri u novijem lokalima vr-
va akademija sa igrankom, koja je ispala
preko svakog očekivanja.

I ako vrijeme nije baš najpodesnije bilo,
ipak prostrana i raskošno namještena sala bija-
še već ranim večerom dupkom puna, a gosti ne-
prestano pridolažahu, sve do u kasnu noć. Sli-
ka,koju je one noći davala sala za igranje, bila
je bez sumnje krasna i zanimljiva. Zamislite
prostranu dvornicu, bogato ukrašenu krasnim
ogledalima i divnim slikama, snabdjevenu sva-
kim comfortom i svijem mogućijem rekvizitima,
vanredno sjajno osvijetljenu, kao šipak punu
gragjanistva svake ruke, zamislite one krasne
ženske toilette, koje podavaju još većeg čara
krasnome spolu, izmiješane sa šarenilom na-
rodne nošnje, zamislite, da svom tom nedo-
glednom masom vlada idealni mir, ljubav i
slog», da je sve to bez razlike zadahnuto
jednim duhom a prožeto jednim osjećajem,
biva, duhom i osjećajem srpskim — pa će-
te maći iz daleka uhvatiti makar blijedu sliku
onog veselja i ponosa, što ispunjaše one ve-
čeri grudi svakom pravom  Srbinu i Srpki-

Zabavu je olvorio govorom g. Mato
Harlović, zaželjevši članovima i gostima iskre-
nu dobrodušlicu i svaku sreću i napredak.
Društveni pjevački zbor otpjevao je kompo-
zicije ,Padajte Braćo .. .“, »Mirjanu“ i 11.
Mokranjčevu. Susvim je  izlišno,
da i ovom prilikom ponavljamo ono, što smo
već u nekoliko navrataka naglasili, a što je
svakom poznato, biva, du se naš pjevački
zbor bez zazora može mjeriti sadrugim, pa
još i većim i brojnijim zborovima. Da su se
spomenute kompozicije znisla svidjele publici,
tome je najbolji dokaz ono živo, neprekidno
odobravanje, kojim su bile popraćene i koje
je po dva puta izazivalo pjevače i pjevači-
ce na pozornicu. To je u ostalom i vrlo
eklatantan dokaz, kako golema utjecaja ima
srpska pjesma na našu publiku. — Društve-
ni tamburaški zbor odigrao je milozvučno
ariju iz opere ,Nadrudar“ i kompoziciju
» Pod stavenskijem krovom“. I ove je komade
publika prihvatila burnim odobravanjem i
saslušala velikom napetošću. — Ogriješili bi
se o svoju savjest, kad ne bi osobito na ovom
mjestu istaknuli simpatično i milozvučno pje-
vanje g.gjice Ane Memunić, koja je na opće
dopadanje i odobrovanje otpjevala i ponovila
»Zamor per Vamor“ romanzu od Tosti. —
Prikazivanje Tritkovićeva komada , Pola vina
pola vode“ unijelo je u publiku veselo raspo-
loženje. O samom komadu nećemo da troši-
mo odveć riječi, jer je ime Trifkovićevo i
odveć dobro poznato u srpskoj dramatskoj
knjizi Red je samo da istaknemo valjanost
i spremu našijeh diletantkinja, g.gjica Ane
Kristić i Olge Rakić i gg. diletanata: A.
Brangjolice i R. Marića. Doduše, nije ovo
prvina, da ih gledamo na našoj pozornici,
ali, moramo priznati, da im je i ova prilika
dobro došla, da pokažu svoj glumački tale-
nat i razumijevanje. —  Izigravanje darovi
raspoložilo je goste i u velike ih razigralo. —
Tako je završila akademija na svačije zado-
voljstvo i divljenje, a zasluga za to, uz pje-
vačice, pjevače,  tamburaše, diletanikinje i
diletante, ide i gg. učiteljima Čižeku i Lede-
veru, koji su, jedan učeći tamburaški, a dru-
gi pjevački zbor, u velike doprinijeli sjajnom
uspjehu zabave.

lgranka je ispala da ne može bolje.
Vesela mladost, bez razlike spola, roda i sta-
leža, uhvatila se ove lijepe prilike, da se nai-
gra do mile volje. Uz veliku animiranost i
živahnost igralo se je u velikom broju, sve
dok nije zora zabijelila i danica lice po-
molila.

Već je u velike dan osvojio bio, kad
smo se vraćali sa zabave kući. I dok nam
se je lagani, jutrnji povjetarac igrao oko li-

Ga, u pameti su nam se rojile razne misli sa
zabave. Onujedinstvena, golema, mnogobrojna
posjeta zabave, ona uzorita sloga i. bratska
zajednica najrazličitijih elemenata — , naj.ja-
sniji je dokaz, kakvim duhom diše. dubro-

vačko gragjanstvo, a ujedno i naj  izrazitiji

odgovor na naklapanje ,Orvene Hrvatske“,
da Srpstvo u Dubrovniku sastavlja — ,šaka
budat 2 2

mao mi

Ekonomno-politični pogledi
Dubrovčanina Nikole Vida Gučetića
iz druge polovine XVI. vijekać | “7će

— Dr. Mih. V. Vujić —
(nastavak)

Prelazeći na glavno mu djelo o Državi, po-
menuti je prije svega, da je i ono takogje pisano
u lakom obliku razgovora izmegju pisca Gučetića
i prijatelja mu, poznatoga pjesnika, Dinka Ranjine,
(Domenico Ragnina, ,viteza od Malte“), pisca
pPiesni Razlike“ (1536—1607), i da je podijeljeno
u osam dana (Giornate otto, po primjeru stvara-
nja).' Već u samome početku (pri prvoj posjeti
Ranjininoj) Gučetić veli, kako se povukao od svjet-
Ske pokvarenosti i vreve u tišinu studija svojih i
odmah nadovezuje, kako bi čovjek — i to ne samo
divljak već i obrazovan ali megju tim pokvaren —
— bez zakona i vlasti bio divlja zvijer, pa čak i
po hiljadu puta od nje gori. Naš pokvareni vijek,

veli, udi dobrima, a godi rgjavima. Koga ne veže.

moral, toga. mora. da veže zakon.?) Čovjek je:
životinja druževna i politička, kojoj je Bog
dao razum, da njime ograničava tjelesne strasti »i
nagone. Čovjek je rogjen da se ugleda na Boga,
(razmišljanje odvodi, veli, čovjeka Bogu i spaja ga
sa njime), a spoljašnja priroda mu je pružena, da je
razumom saznaje i njome se u životu koristi. Na
taj cilj čovjeku služe: razum i njegova neograniča-
na moć usavršavanja  (posmatranjem  božanskijeh
tvorevina). Sve ostalo stvaranje vršeno je pravom
linijom, -a samo čovjek (po. Timey) kružnom. kao
najsavršenijom (bilje kao podloga životinji, a oboje
opet podloga je čovjeku, u koga je tjelesno nesavr+
šenstvo bogato naknagjeno savršenstvom uma. Otud,
srazmjerno prema tijelu, u čovjeka i naj jače razvi-
jen mozak). Ali je čovjek megju tim stvorenjima
sastavljen iz dva suprotna elementa: duše, koja je
božanska, i tijela, koje je kvarno (po Platonu).
Duša se ugiba pod teretom tjelesnih potreba i na-
gona i samo se suažnom voljom i pregalačkim r&-
dom uzdiže do božanstva. Porodica je  ošnoja
društvu. Čovjek je, po samoj prirodi svojoj, društve-
na životinja,“ kako 'ga“ već Aristotel “opredjeljije
(,animal sociabile e civil&“); i on se tek“w' društvu
može da usavršava. Razvijeniji čovjek sve je dru-
ževniji i obratno: čovjek što druževniji sve je'u
isti mah i razvijeniji.) Iz društva se bježi samo
od nevolje (tiranije). Miran i udoban život je, već
po riječima Aristotelovim, cilj svakoga društvenog
i državnog udruživanja. Država je usavršena zajedni-
ća, organizovano društvo ljudsko. Svako ljudsko
udruženje potiče uopšte iz dva izvora: osjećanja
ljubavi i gladi, te je prema tome i dvojako: fami-
lijarno (muža i žene zarad razmnožavanja ljudskog)
i privredno (zarad materijalnog obezbijegjenja 'ži-
vota ljudskoga). Gučetić nam jasno predstavlja, ka-
ko se razmnožavanjem porodica osnivaju nova ognji-

') Prvi dan obuhvata str. 1—60; drugi: 61—129; treći:
130—178; četvrti: 179—235; peti: 236—305; šesti: 806—323;
sedmi: 324—388; a osmi 389.—408.

?) Rgjave osobine i strasti čovjekove bjehu povod, veli on
te pametni ljudi ustanoviše zakone, kojima se zli ljudi poko-
ravaju iz straha od pravde zemaljske, a dobri opet životom
svojim ostalima za ugled služe. — Čovjekova divlja životinjska
priroda savlagjuje se u društvu običajima, moralom i zakonima.
— S toga on čovjeka i zove demonom zemaljskim.

%) Pravi cilj života ne može nikako ležati u zadovoljavanju
tjelesnih prohtjeva, već samo u duševnom usavršavanju. A zato
je prijeko potrebno dobro uregjeno društvo i pravilan drža
život. — Priroda se ugleda na božanske zakone (st t na
ideale, od kojih je ovaj svijet, po Platonu, samo jedan nedo-
voljan i nesavršen otisak), onako isto, kao što se vještina
opet na prirodu ugleda (svaki na ono, što je savršenije).

*) Covjek je, veli, podoban da se svemu nauči i beskonačno
razvije, ali to nije njegova prirodna osobina, onako, kao što
je teža osobina materije, a vazdužnost vatre, već se daje posti-
ći samo postojanim radom u društvu ljudskome,