Godina IX. U Dubrovniku 4 Marta 1900. Broj 9. Gijena listi 28 Austro-Ugarsku, Bosnu i Hercegovinu na godinu Kruna 11. "a Srbiju i Crnu goru na go- dinu Kruna 12. Za sve ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu, Za Dubrovnik na godinu Kr. 10. Na pč godine i na četvrt godine surazmjerno. Pojedini broj lista 20 para. Pretplata i oglasi Salju se administraciji Dubrovnika Dopisi se šalju uredništvu. Rukopisi se ne vraćaju. Za oglas» priposlano, izjave, javne zahvale, računska izvje- šća i slične objave plaća se 20 para. od retka (sitnijeh slova), Ako se više puta štampaju, po pogodbi. Nefrankirana pisma ne pri- maju ge.“ Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik A. Fabris Izlazi svake Nedjelje. Srpska Dubrovačka Štamparija A. Fasarića Jošte jedan prilog Hrvatsko-slavonski sabor na svečan na- čin pokopao je srpske peticije, a grob im je spremio u zdanju same visoke vlade. Ko ne pozna našu krasnu braću, mogao bi za- viditi Srbima način i mjesto sahrane srp- skijeh peticija. Nama pak to ni najmanje ne imponuje, jer vrlo dobro znamo i za uzrok zašto se srpske peticije nijesu a limi- ne odbile, već predale vladi na proučavanje, Uzrok je tomu, što ban još nije sasvijem siguran, hoće li jedno krilo koalirane opo- zicije uskočiti u vladin tor. Dok se to ne dogodi, Srbi poslanici, vladinovci, još su po- trebni, još se mogu izrabljivati i upotreblja- vati i protiv interesa srpskoga naroda. Srpski listovi zgodno primjećuju, da se u zaključku sabora o srpskijem peticijama odmah na čelu vidi — neistina. Oni vele: Zur treba i to proučavali, da srpska ćirilica bu- de ravnopravna sa latinicom ? Zar i to treba proučavati, da se srpska zastava može isti- cati? Zar treba i to proučavati, da se iz ze- maljskijeh sredstava podupiru srpske prosvjet- ne i kulturne potrebe? Za to ne treba prou- čavanja. Ovi srpski zahtjevi nijesu novina; oni su poznati banu i saboru; što više ban ge o njima u saboru više puta povoljno izra- zio. Ali se kod bana od nekoga vremena Opaža Znatna promjena naprama Srbima. Sjećamo se, kojom je zluradošću ,,Obzor“ otrag dvije-tri godine donio bilješku, da ban nije prisustvovao svetosavskoj besjedi u Za- grebu, na koju je prije redovito dolazio. Ne ćemo da ispitujemo, što je tome uzrok, i ako ga ne bi bilo teško naći u izvjesnoj protusrpskoj politici na svijem linijama. Srbi se mogu na to pravom žaliti, ali na prvom mjestu treba da traže računa od Srba vla- dinovaca, koji su takogjer sukrivci današnje- ga položaja. Prigodom rasprave srpskijeh pe- ticija moralo je nastati za Srbe vladinovee: ili ispunjenje pravednijeh zahtjeva srpskoga naroda zakonodavnijem putem, ili polaganje mandata. Razumijemo, da oni iz raznijeh ličnijeh obzira ne mogu voditi opozicije, ali je trebalo da očuvaju svoj i narodni obraz, trebalo je da ne budu, kao Srbi, sukrivci atentata na srpsko ime, na srpske svetinje. Sa srpskijem klubom razračunaće se srpski narod u Trojednici. Ali što da reče- mo o Hrvatima raznijeh boja i šara? Što da rečemo o njihovu pjemonteštvu na Balkanu? Sahranjenjem i odbijanjem srpskijeh peticija, Hrvati gu pokazali, da ne umiju čuvati ni snagu Trojednice, a kamo li da grade » Veliku Hrvaisku“, u kojoj eto oni ne će nikome ništa da priznaju. Snaga Trojednice može počivati samo na slozi srpskoga i hr- vatskoga naroda, s toga vojevanje protiv Srpstva znači potkopavati svoju otadžbinu. Pri takom radu, hrvatski političari nemaju prava tražiti, da im se Srbi pridruže, a još manje smiju svojatati srpsku Bosnu i Her- cegovinu. Hrvati svojom politikom protusrp- skom sami sebi noge podsijecaju, i kad Srbi ne bi vodili računa o općem narodnom inte- resu, trebalo bi da podržavaju Hrvate na tom sklizavom putu, dok se sasvijem ne sur- vaju u magjarski ili ti njemački bezdan. Evo prilike da nekoliko riječi obratimo i našoj braći Slovencima, koji su se od nekoga vremena počeli zagrijavati za pravaški pro- gram, te usljed toga nepravedno i neoprezno prama Srbima postupaju. Dva puta smo na ovom mjestu kazali i dokazali, kakva bi mo- rala biti uloga naše braće Slovenaca u srpsko- hrvatskom sporu. Oni, kao Slaveni i zago- vornici slavenske uzajamnosti, trebalo bi, da se mnogo čemu nauče iz rasprave o srpski- jem peticijama, u kojijem se nije tražila ni- kakva državo-pravna izmjena već samo rav- nopravnost Srba sa Hrvatima, što više tra- žila se i financijalna neodvisnost, što proši- ruje autonomiju Hrvatske i Slavonije. Bili, recimo, sutra Slovenci, združivši se sa Hr- vatskom i Slavonijom, pristali, da im se ni- ječe ime i narodne osobine? Cijenimo, da ne bi. Pa kad ne bi oni na tu žrtvu svojevoljno pristali, zašto pristajanjem uz pravašku politiku otežavaju i kompliciraju srpsko-hrvatski spor? Slovenački političari svojijem platoničkijem izjavama u prilog pravaškoga programa ogri- ješuju se o Slavenstvo isto toliko koliko i pravaši, jer je slarčevićanstvo negacija Sla- venstva. moo dd ni Stojan Novaković Srpska Knjiga, Ova kujiga*) zaslužuje naročitu pažuju. Prije svega za to što njen pisac, u pitanjima književnijem kao i u svima pitanjima općega zna- čaja, S pravom uživa pun i pravi autoritet odlična poznavaoca. Gosp. Novaković je, naime, ne samo književnik i naučnik neosporno velike vrijednosti, nego u istoj mjeri i praktični pezaavalac svijeh kujiževnijeh prilika u Srpstvu, i pažljivi posmatra- lac cijeloga književnoga kretanja našeg. Rijetki su | ljudi koji bi uspjeli da ovakvi postanu. Za to se hoće, pored potrebnoga talenta i ozbiljne spreme, još i osobitijeh povoljnijeh prilika. A gosp. Nova- ković je, doista, pored ovog talenta i spreme imao i ove povoljne prilike. On odavna radi na književ- nosti; on je ne samo pisao knjige nego i uregjivao književne listove; on je dugo godišta član Čupićeva Odbora, Kolarčeva Odbora, nekadašnji tajnik Srpskog Učenog Društva, član i nekadašnji predsjednik Srp- ske Kraljevske Akademije, nekadašnji predsjednik Srpske Književne Zadruge, nekadašnji ministar prosvjete; on je čovjek, dakle, koji je bio na mje- stima, gdje je mogao vidjeti na vrelu sve potrebe književne i snage kojima književnost raspolaže; koji je patronirao svako važnije književno preduzeće srp- sko; koji je, radeći Srpsku Bibliografiju i Istoriju srpske književnosti, imao prilike da pozna i prouči našu književnu atmosferu u cijelom prostranstvu njenom, a kao dugogodišnji upravitelj Narodne Bi- blioteke u Biogradu, da pozna zahtjeve i ukus či- talačke publike. Jednom riječi, sve što je god slu- žilo jednomu čovjeku da postane praktični pozna- Valac književnijeh prilika, imao je gosp. Novaković, i za to glas takvoga poznavaoca je doista ono što najviše u publici izaziva pažnju i interes knjizi, čiji Daslov gore ispisasmo. Što još ovu pažnju izaziva, to je književna važnost samijeh pitanja, koji se u knjizi rasprav- ljaju. Doista pitanja (da samo najglavnija od ovih pomenemo) o načinu rasturivanja srpske knjige, o organizaciji knjižarske trgovine, o stvaranju i jača- nju čitalačke publike, jesu pitanja od tako živog interega za sve one, koji se ma u kom obliku knji- ževnošću zanimaju, i od tako općega značaja za sve koji srpski misle, da bi knjiga, koja ta pitanja pretresa, imala prava na jači interes čitalačke pu- blike, sve da ja je pisao i čovjek manjega autori- teta. Pitanja su ova osnovna, elementarna, prva kojima književnost ima da pokloni svoju pažnju, prva koja imaju da se u književnosti riješe, ona od čijeg riješenja zavisi cjelokupan razvoj naše knjige, njen ugled i značaj, njen put i pravac, i nama je veoma milo što se gosp. Novaković, koji “4. Sogaka. Kujiga, njeni prodavci i čitaoci u XIX. vijeku pred osvitak XX. vijeka razmatrao i bilježio Stojan Novaković. Izdanje Srpske Književne Zadruge. Beograd. Državna štampa- rija kraljevine Srbije. 1900, se u nekoliko prilika ranija doticao ovijeh pitanja (mi se naročito lijepo sjećamo onoga veoma koris- noga članka njegova u ,Brankovu Kolu“, kojim je odnose srpske knjige s drugoga gledišta posmatrao), što ge, velimo, on napokon poduzeo da ta pitanja, njemu tako draga i davno poznata, u punoj opšir- nosti iznese i raspravi. Pitanja ova nijesu u kojizi gledana samo u fazi, u kojoj se denas nalaze. Da bi se razumjelo današuje književne prilike, trebalo je unijeti i malo istorije nekadašnjijeh prilika. Gosp. Novaković je, sa poznavanjem i savjesnošću koje su mu svojstve- no, dao i taj istorijski prijegled književnijeh prilika u mnogomu pogledu interesantan, naročito za nas ovamo koji manje poznajemo kako su stajali knji- Žževni odnosi nekad u Srbiji i Vojvodini. Mi upu- ćujemo čitaoca da taj prijegled sam pročita. On će u njemu vidjeti kako je srpska knjiga stojala u raznim pokrajinama našim a u svima epohama naše prošlosti, počev od srednjega vijeka pa do danas. Ditalac će u tome imati ne samo jednu poučnu lektiru iz široke oblasti književne povjesti, nego i lektiru koja ragja muoge ideje širega i općega značaja. Na koliko je samo mjesta, da samo jednu vrstu ovijehh ideja pomenemo, gosp. Novaković, koji najbolje poznaje srpsko kretanje u Staroj Srbiji i Maćedoniji kao i srpsko bugarske odnose u opće; na koliko li je mjesta, velimo, on dodirnuo i ove okolnosti našega narodnog života! U kakvoj se Svjetlosti ukazuju ove okolnosti i kakav se horizo- nat otvara čovjeku koji pročita ona mjesta o jedi- noj srpskoj kujizi koja je štampana 1858. u tada još neoslobogjenom Nišu, ili mjesta o radu Hadži- Aleksivu u jugo-istočnom dijelu Srbije! Za sve Srbe ta su mjesta, kao i druga slična, od velikoga iuteresa, jer su od velikoga značaja po narodnosnu ideju našu. Nama je žao što se ne možemo zadržati na tim sporednim mjestima ove vrlo sugestivne knjige, kao ni u opće na ovom istorijskom prije- gledu. Mi možemo samo preporučiti cijelu oyu par- tiju djela kao vrlo marljivo ragjenu. Naročito se u njoj ističu uspomene o starim knjigo-prodavcima srbijanskim i onaj dokumentirani prijegled rada naših starijih knjižara izdavača, U govoru o ovim izdavačima (kad smo ih već pomenuli, recimo jednu primjedbu od naše strane), | žao nam je samo što se gosp. Novaković nije oba- zreo i na Dubrovnik i nije pomenuo jednu obitelj dubrovačku koja je stekla nesumnjive zasluge u tom pogledu. To je svima Dubrovčanima dobro poznata obitelj Martekinija, čiji je posljednji izdanak ,prije kratkog vremena nestao s ovog svijeta. Martekini je bio izdavač one vrste u koju gosp. Novaković ubraja Josifa Milovuka i druge, koji se nijesu oba- zirali na zahtjeve prosto narodne publike nego se rukovodili literarnim kriterijama. Rad je Marteki- nijev bio uložen gav u to da, po svojim silama i sredstvima, izda do tada još neobjavljeno blago stare dubrovačke književnosti. Prije no što je Za- grebačka Akademija i postojala, i prije no što su Zagrepčani u opće i pomislili na izdavanje starih dubrovačkih pisaca, Martekini je otpočeo izdavati te pisce, u manjijem razmjerima naravno ali i sa manje tjesnogrudnosti. On je ne samo prvi izdao Osmana nego i ostala djela Gundulićeva: 1837. Dubravku, Dijanu i Armidu; 1838. Ljubavnika sramežljiva, Pjesan Ferdinandu 11, Suze sina raz- metnoga, Sedam psalam pokornijeh i Od veličanstva božijeh; 1843. Proserpinu, i 1852. U smrt Marije Kalandrice. Uz to se nije samo zadržao na Gunduli- ćevim djelima nego je izdavao i djela drugijeh sta- rijeh dubrovačkih pisaca. Tako je 1832. izdao Anice Boškovićeve Razgovor pastijerski; 1838. Čubranovi- ća Jegjupku i Tome Ivanovića Plač blažene Marije Djevice; 1839. Gjorgjićeva Marunka i Pjesnički Vijenac iz raznijeh pisaca; 1840. Dživa Gundulića Sunčanicu; 1849. Jurja Higje prijevod Horacijevih Pjesama liričkih i Bunićevu Mandaljenu pokornicu; 1850. Betondića prijevode Ovidijevih Heroida_ i Kanavelovićevu pjesmu Ivan Sobjeski; 1864. Luka Bone Ariona i Aretuzu i t. d. K ovomu valja na- dodati i nekoliko svezaka godišnjaka Dubrovnika u kom su, pored spisa Meda Pucića, Matije Bana i drugih Srba koji su i izazvali i rukovodili cio rad Martekinijev, ugledali svijeta takogje spisi sta- rijeh pisaca, kao, na primjer, Plandovanja Buniće- Va, i dr. Osim toga i inače se rad Martekinijev odnosio na upoznavanje sa dubrovačkom prošlosti. U taj rad možemo ubrojiti Kaznačićeve Alcune pa- Jine su Ragusa i naročito onu izvrsnu knjigu Gal- leria dei Ragusei illustri. Martekini ima nesumnji- vijeh zasluga za upoznavanje dubrovačke književ- nosti. Što se tiče kakvoće njegovih izdanja, u koji- ma je pokatkad bilo i odličnih uvoda i bogatih komentara, to se ona, kao plod vremena u kojem kritika teksta nije bila vrlo razvijena ni poznata, mogu slobodno uporegjivati sa doenijim izdanjima zagrebačke Akademije koja često puta ni najmanje ne odgovaraju modernom dobu u kojem živimo. Ali ostavimo to i pregjimo na glavne ideje knjige gosp. Novakovića. Mi ćemo ih pregledati. svojim redom. Gosp. Novaković nalazi da su, na kraju pro- šloga i u početku ovoga vijeka, za izdavanje i ra- sturanje srpske knjige bila ova dva načina: prenu- meracija i prodaja na sajmovima (vašarima), Oba su ta načina, nastavlja on, danas potpuno zasta- rjela. Prenumeraciji je prošlo vrijeme čim su knji- ge učestale. Samo u prvim vremenima kad je pro- svijećeni Srbin mogao smatrati za akt rodoljublja prenumerisati se na kakvu srpsku knjigu; samo u tim vremenima mogli su spiskovi prenumeranata trijumfalno nositi imena ovijeh, onako okićena bio- gradskijem podacima kao što u ovoj knjizi kod jednoga vidimo zabilježeno: ,Pejo Gavrilović, unuk Teodora Vujanić#, rogjen u Hercegovini, u nahiji gačanskoj, u selu Kazancima, majstor kantarski.“ Docnije je ova laskava čast sve više gubila vri- jednost i prenumeracija je izgubila uslove svoga života. Tako je isto iz drugih uzroka izgubila smi- sao i prodaja knjiga na sajmovima i napokon je ispalo to, da su nekadašnja srestva za širenje i pu- blikovanje knjiga propala kao nemoderna i neupo- trebljiva. Za to se gosp. Novaković, izloživši po- tanko istoriju i smisao ovijeh sredstava, i pita ko- ja se sredstva imaju sad upotrijebiti za širenje knjige, sad kad su starija propala. Tražeći njih, gosp. Novaković nailazi na dva glavna činioca, možda i na dvije glavne smetnje širenju knjige, naime: na čitalačku publiku i knjižarsku trgovinu. Čitalačka publika! Prije svega, koja je čita- lačka publika? Jedan od glavnijeh zadataka, veli gosp. Novaković, bio bi da ,zbliži i potpuno sa- stavi Srpstvo i Hrvatstvo“, da ujedini obje publike. Lijepo. To bi doista bio jedan od glavnijeh zada- taka i jedna od najvećijeh želja naših. Ali evo, da opet citiramo gosp. Novakovića, najveće smetnje u tome što se sa strane hrvatske rad ne pokazuje iskren: ,ima primjera da jedni isti pisci u Hrvata dvostruko rade, i to u vrhovnoj književnosti unio- nistički a u prostonarodnoj separatistički. Može li ge tako opća stvar unaprijediti?“ Pa onda ima uvijek i sve više i više onog stvarnog neprijatelj- stva hrvatskog prama Srbima. ,Izgleda, veli gosp. Novaković, da Hrvati misle, da iz jedinstva, u na- čelu stvorenog ali neizvršenog, mogu sa svijem istisnuti srpsko ime, ograničivši ga, može biti, je- dino na Kraljevinu Srbiju.“ I to neprijateljstvo, ta borba oko imena — nama će se dopustiti ovo malo odstupanje od našeg predmeta — gosp. No- vaković uzima vrlo ozbiljno, i riješava pitanje onako kako treba, mudro i energično. ,U istini, veli on, način konačne rasprave i morala bi biti propast jednoga imena. Samo se smeće s uma da se taj posao ne vrši bez političke sile, bez ujedinjenja državnog. Da Hrvati imaju svoju državu pa da ova pokori Srbiju, ili da se to dogodilo negdje u isto- riji, prije sedam osam vijekova, od toga bi pokuša- ja bez sumnje što to ispalo, i ako uspjeh ne bi bio potpun. U naše čovječanstvene dane to je već nemogućno.“ Ali, da ostavimo ovo pitanje, kad naša pu- blika ne može, pri današnjim težnjama hrvatskim, da bude srpsko-hrvatska, onda nek bude manja. Kao god gosp. Novaković, tako i mi smatramo da je dovoljna čisto srpska publika, i tako isto nala- zimo da je ,k onom težem i udaljenijem zadatku (ujedinjivanju srpske i hrvatske publike) pravi put samo u stvarnom i potpunom ujedinjenju srpske čitalačke publike.“ Nalazimo dalje, da je za ove stvari veoma utješna okolnost koju gosp. Novaković ističe, naime, ,da je svakolika hrvatska publika isprobijana srpskom, dokle se srpska drži u kom- paktnim masama.“ Napokon smatramo za zlata