Br. 32.

TK TENA ši beki san Ja

Dubrovnik 11. maja 1909.

o. em.

God. XVIII.

IZLAZI UTORKOM i PETKOM
Cijena je listu na godinu:
za Austro-Ugarsku, Bosnu i Heree-
govinu K 12; za Srbiju i Crnu Goru
K 15; za sve ostale zemlje franaka
16 u zlatu; za Dubrovnik K 10;
na po i četvrt godine surazmjerno.
Pretplata i oglasi šalju se admini-
straciji lista a dopisi uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju. Nefran-
kovna pisma ne primaju se. —

DUBROVNIK

POJEDINI BROJ 10 PARA

Za oglase, računska izvješća i sli-
čne objave plaća se 12 para po
petitnom retku (sitnijeh slova). Ako
se više puta uvršćuju, onda po po-
godbi. — Za priposlana, izjave i
javne zahvale plaća se od petitnog
retka 20 para.

Plativo i utuživo u Dubrovniku.

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik Kristo P. Dominković.

gc=

Srpska Dubrovačka Štamparija Dr. M. Gracića i dr.

U IME NJEGOVA VELIČANSTVA CARA!

Ć. K. Okružni Sud u Dubrovniku na
prijedlog ć. k. Državnoga Odvjetništva, o-
dlučio je da sadržaj čitavog uvodnog članka
»Ucjena za oslobođenje nevinih“ tiskana na
41, 2, 8, i4stupeu I. te 1, stupcu II. stranice
političkog časopisa ,Dubrovnik“ br. 81, koji
je izašao u Dubrovniku na 7. maja 0. g. pod
vdgovornim uredništvom Krista P. Dominko-
vića sačinjava zločinstva smetanja javnog
mira predviđena u 8 65 a) k. z.

Potvrđuje se izvršena zapljena, zabra-
njuje se daljnje širenje lista u pogledu za-
plijenjenog članka, određuje se uništenje
zaplijenjenih istisaka kao i onijeh koji bi se
slučajno još zaplijenili suviše rastava doti-
čnog štamparskog sloga i objelodanjenje pre-
sude u nastajnom broju istog časopisa i uprav
na I stranici istoga a to sve po S 498 k.p. i
$ 20 zakona 17 decembra 1868.

Razlozi

Sadržajem zaplijenjenog članka očito se
nastoji da se razdraži prezir imržnju protiv
austrijsko državne uprave učin ovaj koji se
označuje zločinstvom po S 65 a) k. z. pak
je stoga red bilo osuditi kao gore

C. K. Okružni Sud u Dubrovniku odio IV.
na 8 maja 1909.

BOJANIĆ.

Sloboda štampe.

Posljedni i predposljedni broj
našeg lista našla je premilostiva
naša cenzura za zgodno da zapli-
jeni, e da na taj način dade vidna
izraza razglašenoj slobodi štampe,
koju mi Srbi, — a naročito mi u
Dubrovniku — uživamo. Sve slo-
bode, pa i ona štampe, kojima
su nas naši gospodari ili praznim
obećanjem, ili čak i zakonom usre-
Ćili, ostaju i u svojoj formi i u
teoriji dosta široke, da im se kad-
kada može i zaviditi, ali u praksi
nikako i ne postoje. To smo mi
Srbi do sada u više navrataka is-
kusili, i shvatili smo da će uzako-
njene slobode imati za nas vrije-
dnosti jedino onda, ako postanemo
slijepi sluge svojih gospodara, koji
od nas traže da se odreknemo i
svoga imena i svoje narodnosti i
svojili osjećaja. Ne znamo što naše
usrećitelje podržava ovako dugo

u tvrdokornosti, te se prama nama
uvijek drže iste mjere, ali svakako
mogli su se do sada uvjeriti u
dvije stvari: jedno, ni progoni, ni
muke, ni patnje nijesu nas mogli,
niti će nas moći natjerati da se
odreknemo našeg milog srpskog
imena, i da prigušimo osjećaj za
sve nas u kojima ista srpska krv
teče, pa gdjegod se nalazili; drugo,
da naš rad, upravo borba za sa-
moodržanje, kreće se u granicama
zakona, za toi sve ono što se
proti nama preduzimlje nema niti
može imati onog uspjeha na koji
se sa izvjesnih strana misli.
»Dubrovnik“, jedini je srpski
politički list na našem Primorju.
Njemu je sveto sve što je srpsko,
kuća mu je čitavo Srpstvo. Polo-
žaj nam jetakav, da nam nameće
dvije dužnosti: dužnost vršenja
građanskih dužnosti, i dužnost o-
sjećaja u granicama zakona, jer
krv nije voda. Vršimo savjesno i
jedno i drugo. Ali vršenje naših
dužnosti odavna ne prija izvjesnim
faktorima, pa za to i sva kampa-
nja protiv nas gdjegod se nalazimo.
Za sada kao da nam ne mogu
ništa. Proti nama i našem listu
intriguira se sa više strana, ali kao
da će se jedino uspjeti u zaplje-
nama nanoseći nam materijalne
štete. Predprošli broj nam je za-
pljenjen, jer smo protestvovali proti
onim niskim napadajima i izruga-
vanjem Kralja Petra pred zagreba-
čkim procesom ,veleizdajnika“. To
je od nas zahtjevalo i poštenje i
osjećaj, a radi toga morao je svak
da protestuje ko se poštenjem po-
nosi. Naša censura je taj članak
zaplijenila, i suviše nam je pod-
metnula u nedostatku razloga, da
se je s tim člankom nastojalo
razdraživati na mržnju i prezir

protiva vladara. Takovu objedu,
koja ima svoj stanoviti cilj, naj-
odiučnije odbijamo, jer ako niko,
a ono su Srbi znali i svojom krvi
mnogo i mnogo puta posvjedočiti
kako se vrše građanske i drža-
vljanske dužnosti. Ovim načinom
mogu samo da razdraže na mržnju
i prezir protiv sebe oni, koji ,U
ime Njegovo“ nama podmeću mr-
žnju protiv našeg premilostivog
vladara. Možda je sve ovo befehl,
ali bi i on imao imati neke gra-
nice, a ne bi smio da bude zaštita
djelima i postupanju potčinjenih.
Naša censura kao da je s befehlom
u ruci uzela neograničenu vlast.
Posljednja zapljena mašeg lista
svakako je unicum naše censure.
Ko hoće da znade što je državni
odvjetnik u Dubrovniku našao za
potrebito da zaplijeni, sve će: naći
u listovima koje veže sasvim je-
dnaki zakon, za koje vrijede sa-
svim isti paragrafi kao i za nas;
naime, to će naći u zadarskim i
spljetskim listovima. Gornja odlu-

ka zapljene označuje natpis toga

članka. Hoće li se valjda s ovim
da se po malo uvuče sistem Rau-
chove vladavine ?

Znamo, da naša premilostiva
censura nije nam ni malo sklona,
prosto za to jer smo Srbi, ali bi
se barem morala toliko uzdržati,
da svojim držanjem barem privi-
dno posvjedoči dopuštenu slobodu
štampe.

Praktična slavenska uzajamnost.

Dubrovnik, maja 1909.

I opet fraze? -— Nije nam baš na
pameti da izlijevamo patriotska čuv-
stva. Izlijevi, riječi o. uzajamnosti
slavenskoj, fraze su samo. Nama je
baš mnogo do toga, da već jednom
riječ postane djelom, da se u istinu
počne nešto da radi i na praktičnom

Pečat, zastava i grb dubrovačke republika.
(3).

Dok je pečat trebao već u staro
doba da se posvjedoči istinitost nekog
javnog ili privatnog pisma ili da se
pismo zatvori od nepozvanih oči, za-
stavu ili barjak nosili su već stari na-
rodi, kada su ušli u boj, te su se oko
jedne iste zastave okupljali ljudi što
su bili pod jednijem istijem zapovje-
dnikom ; zastava je dakle isprva bila
znak za okupljanje i vođenje vojnika
u boj, a tek docnije postala je kao
Simbol države, vladara, grada itd. te
nije samo vodila vojnika 1 boj, nego
se je i vila u svakojaktm prigodama,
u mirno i u ratno doba, i na javnim
i privatnim zgradama, na brodovima itd.
Kad se Dubrovnik pojavlja na histori-
čkom polju (u prvoj polovici IX. v.),
zastave su već davno bile takovim
simbolima državne ili lične vlasti, pa
možemo svakako vjerovati, da su se
već tada vile i u Dubrovniku. Kakve

su to bile zastave? Treba razlikovati
zastavu, koja je bila znak državne vlasti
u Dubrovniku, od zastave, koja je bila
simbol samoga Dubrovnika: ona je
prva bila iz početka bez sumnje bi-
zantinska zastava, i doista znamo, da
su g. 1171, kad su se Mleci zaratili
s Bizantijom, mletačke lađe došle pod
Dubrovnik, a da su Dubrovčani branili
svoje zidove pod ,carskijem zastava-
ma“, ali Mlečići osvojiše Dubrovnik,
skinuše carske zastave i zamijeniše ih
svojim sa Sv. Markom-lavom (Jireček).
Dok je pak Dubrovnik bio pod mle-
tačkom vlasti (od g. 1205 do g. 1358),
valja da se je na dubrovačkijem zido-
vima vila mletačka zastava; svakako
se spominje da je 16. II. 1329. na
općinskom trgu (in platea_comunis)
narod s velikim veseljem primio barjak
Sv, Marka što ga je (s novijem kne-
zom) poslao mletački dužd (Monum.
Ragus. V, 261). Ali u mletačko se doba
spominje i pravi dnbrovački barjak sa

sv. Vlahom; za prvi put u samom po-
četku dubrovačkoga statuta od g. 1272,
gdje se propisuje, da će se svaki novi
dubrov. knez, čim dođe iz Mletaka,
pred javnom skupštinom zakleti, da
će pravo vladati gradom i čuvati stare
zakone i pravice, a da će mu se tada
predati u ruke ,barjak sv. Vlaha“, a
time i vlast nad građom. Docnije se
u protokolima dubrov. vijeća spominje
više puta općinski barjak (vexillum
comunis), pa nema sumnje da je to
taj isti barjak sv. Vlaha o kojemu je
govor u statutu. Kad je pak g. 1358.
Dubrovnik prešao pod vlast ugarskoga
kralja Ljudevita Velikoga, kralj je svo-
jom poveljom 27. maja te godine među
ostalijem stvarima tražio, ,da nose nje-
gov barjak ili grb i na suhu i po
moru“. I doista 28. III. 1359. veliko
je vijeće odlučilo, da se ovlasti knez
i malo vijeće, da dobave iz Mletaka
»barjak (conialonum) i nekoliko za-
stava (banderias) s grbom gospodina

polju u smislu slavenske uzajamno-
sti. Česi n. pr. nijesi frazeri kao mi.
Oni znadu da rade, i mnogo rade u
tom pogledu. Nijesmo samo jedanput
čitali u češkim novinama, a naročito
u ,Nar. Listyma“ ,Času“ ,Samostal-
nosti“, ,Českem Slovu“ i ,Slovan-
skem Pfehledu“ zgodnih predloga o
praktičnoj slavenskoj uzajamnosti. Pa
nijesmo samo čitali! — Vidjeli smo
to na svoje oči, kako Čeh znade da_
odmah provađa u djelo svoje riječi,
svoje misli. Opažamo da svake godi-
ne raste broj Čeha, koji pohađaju
naše krajeve, a u Dubrovniku ih vi-
dimo kroz čitavu godinu u velikom
broju. Više ih je svakako, mnogo više
nego Nijemaca. Ne zaboravimo, dd je
to velika korist za naš grad. Ne treba
da spominjemo kako su Cesi do-
čekali u Pragu zagrebačke dake emi-
grante, kako u opće gledaju na nas,
kako naše dake na svojoj universi
potpomažu. Mi smo u tome pogledu
mnogo zaostali. Nijesmo kadri, da
prijateljima i braći vratimo milo za
drago. Dođe Ceh u naš grad, a u
kafanama ne nalazi svojih novina;
odgovaraju mu njemački. Na dopi-
snicama nalazi ili samo njemačke
natpise ili su dvojezični, ali nikako
bez njemačkog. Kad promislimo kako

.Nijemei Cehe ugnjetavaju, kako nje-

mački gazde tjeraju češke radnike iz
svojih fabrika samo ako ne će da u
njemačke škole šalju svoju djecu, itd.
onda ćemo lako moći da shvatimo

njihovo raspoloženje, kad kod nas
naiđu na ovakovo — gostoprimstvo.

Već bi jednom morali tome doći
kraja, ako ne radi Čeha a ono radi
nas, radi našeg obraza. Njemac je
isto tako naš dušmanin kao češki.
Zađemo li u dućane, same njemačke
i madžarske firme, i to obično firme
onih fabrikanata koji s najvećom
mržnjom navaljuju na sve što je sla-
vensko, što je češko, što je naše.
Ovakovim djelovanjem mi potpoma-
žemo našeg dušmanina Njemea. Ne-
ka nam je uvijek pred očima silna
premoć njemačka, koja uprav gvo-
zdenom nogom stupa na Balkan, a
preteča joj je njemački kapital, koji
se sve više i više uvlači u našu ze-

kralja ugarskoga za dubrov. galije i
brodove“ (Monum. Ragus. II. str. 268);
nekoliko dana docnije (8. IV.) malo
vijeće odredi dva vlastelina da idu u
Mletke i da osim drugih stvari naruče
i jedan veliki barjak na način kata-
rišta (penuna) od predenog muslina
s grbom gospodina kralja ugarskoga,
s bijelim srebrom i s pozlaćenim sre-
brom; što ljepši i što veći, za 30 zla-
tnih dukata. Još 2 zastave od prede-
nog muslina s istijem grbom, duge
4 lakta a široke prema dužini. Još 1
zastavu od predenog muslina dugu 3
lakta i razmjerno široku, sa spomenu-
tijem grbom“ (tamo na strani 270).
Kakve su to zastave Dubrovčani god.
1359. naručili iz Mletaka, teško je ka-
zati, jer je Ljudevit Veliki imao razli-
čitih zastava: on je naime imao za-
stavu sa starijem grbom ugarskim, t.j.
S bijelim prečagama na crvenom polju,
ii pak s grbom Anžuvinaca, t. j. sa
zlatnim ljiljanima na modrom polju,