Br. 49.

Dubrovnik 13. jula 1909.

God. XVIH.

IZLAZI UTORKOM i PETKOM
Cijena je listu na godinu:
za Austro-Ugarsku, Bosnu i Herce-
govinu K 12; za Srbiju i Crnu Goru
K 15; za sve ostale zemlje franaks
16 u zlatu; za Dubrovnik K 10;
na po i četvrt godine surazmjerno.
Pretplata i oglasi šalju se admini-
straciji lista a dopisi uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju. Nefran-
kovna pisma ne primaju se. —

DUBROVNIK

POJEDINI BROJ 10 PARA

Za oglase, računska izvješća i sli-
čne objave plaća se 12 pura po
petitnom retku (sitnijeh slova). Ako
se višo puta uvršćuju, onda po po-
godbi. — Za priposlana, izjave i
javne zahvale plaća se od petitnog
retka 20 para.

Plativo i utuživo u Dubrovniku.

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik Kristo P. Dominković.

==)

Srpska Dubrovačka Štamparija Dr.'M. Gracića i dr.

Iz Zagreba i Biograda

VI.
(I po drugi put; Njemački original revo-
lucijonarnog statuta; protektorat Zemalj-
skog Odbora u Zadru.)

Moj člančić pod istim podrednim
natpisom u br. 45. ovoga lista iza-
zvao je nepotrebnu buru. Uzbunili
su se Jedinstvo i Narodni List.
Ovaj zadnji, čemu se osobito uz-
radovala zagrebačka Ustavnost,
posvetio mi je čitav članak. On
čak traži od mene, kao od poštena
i lojalna čovjeka, da ispravim svoje
tvrdnje i da Zemaljskom Odboru
dadem zadovoljštinu, koju mu du-
gujem.

Koliko sam god čitao tu ne-
opravdanu buru i u mom članku
tražio dlaku u jajetu, nijesam na-
šao ništa, što bi i najmanje oprav-
dalo tu uzbunu. Ako su njeki či-
tali i ono što nije pisano i štam-
pano u članku, ili što se moglo
podrazumijevati netačnim i povr-
šnim tumačenjem, onda je ta bura
potpuno opravdana. Kad se uzme
sami moj članak; kad se prouči
važnost onih sedam isprava, koje
sam tačno naveo, a za koje mogu
svakom čovjeku od moga povje-
renja dati sigurnu adresu, gdje će
ih moći naći, pregledati i, ako hoće,
i iotogralisati; kad se dobro pro-
čitaju moja četiri pitanja na kraju
članka, a osobito prva dva, koja
se tiču Zemaljskog Odbora u Za-
dru, — mora, zaista, svak da se
čudi uzvitlanoj buri. Radi toga že-
lim ponovo da se osvrnem na taj
posao; ne da ispravljam ili ikome
dajem zadovoljštine, jer nemam šta
da ispravljam i nemam nikome ni
za što da dajem zadovoljštine.

Prvo pitanje, koje sam postavio
na kraju moga članka, bilo je:
»Da li je cijelom Zemaljskom Od-
boru u Zadru, u kome sjedi i je-
dan Srbin, sve to poznato?“

Drugo je pitanje bilo:

» Ako je Odboru sve to poznato,
u koliko odobrava taj nezaslu-
ženi protektorat ljudi, koji su se
zavjerili protiv srpskoga naroda,
a tim nanose ogromne štete i Hr-
vatima ?

Ko poznaje snagu pojedinih ri-
ječi, mora doći do zaključka, da
u tim dvama pitanjima nema ni-
kakve potvore. Kad se pročita ci-
jeli članak i dovede u svezu sa tim
pitanjima, nema nikakvog nabaci-
vanja i sumnjičenja članova Ze-
maljskoga Odbora. Tu sam na-
prosto pitao, da li je, a podredno
ako je. Ja ne ću ovoga puta vri-
mijeniti onu narodnu: koga svrbi,

taj se i češe, jer u Zemaljskom
Odboru poznajem ljudi koji ne
bi bili u stanju, da potpomažu
ičije špijone.

Zemaljski Odbor ipak je pogri-
ješio. Pogriješio je, što je za gla-
vnog činovnika u Zemljišno-Vje-
resijskom Zavodu primio lice, koje
nije nikako, poznavao. Kad ga je
već primio i kad se otkrio posao
o kuponima, trebalo je taj posao
zabašuriti, kako je pametno reklo
Jedinstvo. Od male bruke napra-
vila se velika. Moglo je biti i bez
nje. Zar je naš svijet malo koštao
do sada Zemljišno-vjeresijski Za-
vod? Koliko je naših težačkih i
građanskih porodica propalo ma-
terijalno radi silnih nereda u Ze-
mljišno-Vjeresijskom Zavodu? Ku-
da odoše hiljade kruna i čitave
porodice, moglo je i ono tričavih
kr. 960. Goneći, bez ikakvog ra-
zloga i koristi, mak na konac, na
pretresu u Zadru dokazala se. sva
gnjiloća Zemljišno-Vjeresijskog Za-
voda. Dokazalo se i to, da je Ze-
maljski Odbor primio za činovnika
čovjeka, koji je prije malo godina
primao novčane pomoći od sara-
jevske policije. Sve to nije ipak
ništa pomoglo, da Zemljišno-Vje-
resijski Zavod dobije izgubljenih
kr. 960. Dobio je jedino to, da
je nesumnjivim izjavama, koje su
se čitale na  pretresu, dokazano
ono, što se samo povjerljivo, u pri-
jateljskim krugovima šaptalo o tom
zavodu. Sada zna, i ko hoće iko
neće, da je Zemljišno-Vjeresijski
Zavod podvornica bogatih i imu-
ćnih ljudi, koji su na dobrom po-
ložaju i koji imadu dobrih prija-
telja. Sirotinja je i na dalje ostala
pastorče, kao što je bila i do sada.
Sirotinji ne samo da taj zavod ne
da novaca, nego je upropašćava
uzaludnim otezanjem posala i sil-
nim troškovima, koje joj uzaludno
naprti.

Nadam se, da i Jedinstvo i
Narodni List mogu biti zadovoljni
ovim mojim odgovorom i obja-
šnjenjem. Da sam ja prvoga puta
drukčije pisao i direktno rekao
Zemaljskom Odboru, što mu ni-
jesam rekao, prigovori tih dvaju
listova bili bi opravdani. Ovako,
bili su neopravdani i suvišni. ——

Treće pitanje u mom članku
bilo je:

»Odje je sada njemački  ori-
ginal revolucijonarnog statuta, koji
je zaplijenjen i odnesen 20. maja
1909?“

Na to je odgovorio predsjednik
pretresa u Zadru odmah 29. juna
1909. Po Narodnom Listu i Dal-

e

mati od 30. juna predsjednik je
rekao, da nije nađen original,
nego prosti prepis revolucijonar-
nog statuta, koji je bio priložen
njemačkom izdanju Finale-a. Ne
znam, po čemu predsjednik pre-
tresa dolazi do zaključka, da je
nađeni revolucijonarni statut  pre-
pis, a ne original. Osim mnogih

drugih činjenica, koje su mi po-

znate, a koje neću sada da izno-
sim, navešću samo jednu protiv
mišljenja, da je ono prepis.
Kome nije poznato, treba da zna,
da je Finale lanjske godine u ovo
doba štampan u fri izdanja. Štam-
pan je srpski, ćirilicom i latinicom,
i njemački. Po dogovoru, u malo
dana sve velike knjižare u Austro-
Ugarskoj bile su pune tog đubreta.
Ostentativno, knjižare u Zagrebu
— to sam vidio ja — isticale su tu
knjigu: Ko je god prolazio po-
kraj tih knjižara, morao je da vidi
Finale u sva tri izdanja. Bečke i
peštanske novine, a osobito /Veue
Freie Presse, Zeit i Pester Lloyd,
pobrinule su se, da toj knjizi učine
veliku reklamu. U njekoliko svojih
brojeva pisale su o njoj. Svijet je
jurio i samo za jednu krunu mo-

gao je da kupi to čudo. Nego,

knjiga se mogla dobiti i mukte.
Nepoznate ruke iz Beča, Pešte,
Zagreba i Osijeka šiljale su Finale
na razne adrese po Hrvatskoj i
Slavoniji. U malo dana, čitava Hr-
vatska i Slavonija, i najzabitnija
sela, bila su poplavljena tom knji-
gom. Na njeke adrese dolazila su
po dva i po tri primjerka. Ko je
to šiljao i ko ih je plaćao, nije
teško pogoditi. Mnogo  primje-
raka prebačeno je i amo preko
Velebita.

Finale, dakle, mogao se dobiti
mukte, a najskuplje za jednu krunu.
Revolucijonarni statut priložen je,
naravno, svakom primjerku. U nje-
mu ima njekoliko stranica. Za pre-
pis cijelog tog statuta trebalo bi
platiti i najgladnijem pisaru njeko-
liko kruna. I taj najgladniji pisar
našao se u Spljetu, u licu dobro
nagrađenog bankovnog činovnika...
Ko hoće da vjeruje, može vjero-
vati, da je nađeni statut prepis, a
ne original. Ja u to ne vjerujem
već radi samo tog razloga.

Ovdje bih mogao da završim.
I završio bih, da Jedinstvo (br. 79)
nije odobrilo postupak istražnog
sudije u Spljetu, kad je 20. maja
1909. zaplijenio taj statut i dr.
Jedinstvo, doduše, polazi sa mo-
ralnog stanovišta, da bi dobro bilo,
kad bi se i o tim spisima iznijelo
malo više svjetlosti. Stanovište je

opravdano, ali nije zakonito. Is-
tražni sudija morao se držati samo |
zakona, a ne morala.

Moje četvrto i pošljednje pitanje
u članku bilo je:

»Zašto su taj revolucijonarni sta-
tut i ostali spisi odneseni i zapli--
jenjeni, kad nemaju nikakve sveze
sa falsifikovanjem kupona?

To pitanje ponavljam. Odmah
mogu dodati, da je takav postu-
pak bio nezakonit. Po odredbama
G$ 142. 1143. krivičnog postupka
mogu se o premetačinama zaplije-
niti i odnijeti samo oni spisi i u
opšte predmeti, koji se odnose na
proces. Da se falsifikovanje kupona
nije moglo dokazati revolucijonar-
nim statutem i onim drugim spi-
sima i pismima, to valjda znadu i
ćuci. Da se nije, po đavolu, htjelo
utvrditi, da je ono 960 K trebalo
za podizanje umišljene bune u Hr-
vatskoj, Slavoniji, Bosni, Hercego-
vini i na našem Primorju? U to
ne mogu nikako da vjerujer:, jer
suviše poštujem ozbiljnost naših
sudija. Naši sudije nijesu smiješni,
kao oni u Zagrebu, kad kažu, da
su Srbi u Hrvatskoj i u Slavoniji
htjeli podignuti bunu sa 3-4 fišeka
dinamita, koji su nađeni o preme-
tačinama u Topuskom, a za koje
je poslije ustanovljeno, da se upo-
trebljavaju za 'ov — riba. Pozna-
jem vrlo dobro i sudiju, koji je
izvršio premetačinu 20. maja, pa
mogu i za njega reći, da to nije
učinio iz zlobe i tek da se prepo-
ruči za budućnost. I suviše je sa-
vjestan i pošten, a da bi na _poli-
tičkim sitnarijama htio da gradi
svoju činovničku karijeru. Taj su-
dija u Spljetu nije, kao onaj njeki
drugi u našem Zagorju (ali je ovaj
unicum), koji, na zlo upotreblja- |
vajući svoju sudačku vlast, pa i
bez toga, sije krivična djela, kao
da je to proso ili kukuruz. Ovaj |
unicum našega Zagorja u malo
godina počinio je toliko krivičnih
i nezakonitih djela, da njegova
starija vlast nije još mogla stići
da ih sve pokupi i da ga dostoj-
no kazni. Nego, doći će i tu pir
na lopar. A

Bilo kakomudrago, potrebito je
objašnjenje, zašto je onako izvršena
premetačina 20. maja 1909. i zašto
su odneseni svi oni spisi, koji ni-
jesu imali nikakve sveze sa falsi-
fikovanjem kupona. Na to će, kad'li
tad'li doći odgovor. Odgovor na
moje četvrto pitanje tražiću i na
drugom mjestu. *

2 Dr. A. M.

o