Br. 64.

> xa

Dubrovnik 3. septembra 1909.

>

God. XVIII.

IZLAZI UTORKOM i PETKOM
Cijena je listu na godinu:
Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Herce-
govinu K 12; za Srbiju i Crnu Goru
K 15; za sve ostale zemije franaka
16 u zlatu; za Dubrovnik K 10;
na po i četvrt godine suraznijerno.
Pretplata i oglasi šalju se admini-
straciji lista a dopisi uredništvu.
Rukopisi se ne vraćaju. Nefran-
kovna pisma ne primaju se. —

DUBROVNIK

POJEDINI BROJ 10 PARA

Za oglase, računska izvješća i sli-
čne objave plaća se 12 para po
petitnom retku (sitnijeh slova). Ako
se više puta uvršćuju, onda po po-
godbi. — Za priposlana, izjave i
javne zahvale plaća se od petitnog
reika 20 para.

Plativo i utuživo u Dubrovniku.

Vlasnik, izdavatelj i odgovorni urednik Kristo P. Dominković.

K-—=2-)

Srpska Dubrovačka Štamparija Dr. M. Oracića i dr.

Poslije krivošijskih manevara,

Nema baš mnogo vremena od-
kako pamtimo katastrofu kod Bi-
leka, kada je naporni marš vojske
zabilježio nekoliko suvišnih i ne-
potrebitih žrtava jake mladosti, koja
se je zaklela da će caru vijerno
služiti. Vršeći svoju službu i sli-
jepo slušajući zapovijed starijih,
nijesu ni za dlaku zastranili od svoje
dužnosti i pali su tada kao žrtva
vijernosti i odanosti prama onome,
za koga ih dužnost veže. Ta oda-
nost i vijernost ne bi ni za dlaku
bila manja, da su pretpostavljeni
tada imali malo više duševnosti, i
da su mješte bilećske katastrofe
usnažili i stekli onu ljubav svojih
potčinjenih, koja treba da vlada
između starijih i mlađih. Viši faktori
uvidjeli su tada veliku pogrješku
vinovnika bilećke katastrofe i od-
govorni su morali, ako i djelomi-
čno, da povuku posljedice, jer je
neopravdanost prekomjernog i ne-
mogućeg napora bila jasna.

Ovogodišnji manevri, koji su se
izveli po Krivošijama u Boki Ko-
torskoj, ne zaostaju ni malo za bi-
lećskom katastroiom, jer je i ovo-
ga puta palo nekoliko žrtava, bez
kojih se moglo proći, a da spre-
ma vojske ni malo ne izostane.
Već u početku, u pripremama pred
manevre, pao je jedan vojnik u-
siljed udara sunčanice. Nestašica
vode i poznavanje iz prošlih go-
dina, kako je teško vršiti velike
manevre po krivošijskim brdima,
dalo je povoda, da je jedan dio
štampe, — što! potpuno odobra-
vamo — upozorio viša mjesta, da
se sve uzme u obzir, i da se pri
takovim prilikama ovoga ljeta izo-
stave ove teške vježbe. Ali izgleda,
da na višim mjestima svaki glas
javne štampe smatraju za bagatelu,
te se ni ne osvrću na nj. Na ža-

lost, istina je, da se kroz javnu
štampu češće protura ono čemu
ne bi bilo mjesta, ali gdje se tiče
života sinova domovine, koji ni u
običnim vježbama ne štede života
za svoga vladara, tu treba i mora
da se uvaži glas, ako se hoće da
se posvjedoči očinska ljubav, kao
što naša mladost posvjedočuje si-
novljevu vijernost i odanost. Ako
sa strane pretpostavljenih nema
toga, onda je neminovno moralo
doći i do bilećske katastrofe i do
nesreća koje su se desile pri ovo-
godišnjim manevrima u Krivošijama.

Osim onoga, te ga je sunčanica
usmrtila, dvojica su poginula od
groma, jedan, udaren teško gro-
mom, leži još i dan-danas. Osim
toga jedan je nastradao, jer, pe-
njući se uz vrlet po najžešćoj kiši
— jer je bila zapovijed — otrgnuo
se je kamen za koga se je uhva-
tio, i on se je strmoglavio a ka-
men mu je prebio u kostima i
noge i ruke. Naporni marševi, koji
su po nekada trajali do 14 satk
mnoge su onesposobili, tako da
na jednom odijeljenju od 700 ljudi,
povraćeno ih je 200, jer su ili
obnemogli ili oboljeli. Osim toga
vrlo rđava hrana kod mnogih je
prouzrokovala teške trbušne bole-
sti, a izmjenična pripreka sunca sa
jakim kišama prouzrokovala je kod
mnogih zapaljenje pluća. Bilo je
dana, kada se je uza sve naporne
marševe, trpjelo i glad i žeđu.

Ne pišemo ovo ni da napravimo
kakvu senzaciju ni zato što bi nam
se, možda, kao Srbima lako moglo
podmetnuti da smo proti našoj
vojsci ili čak da smo revolucijo-
narci, veleizdajnici,  antidinastičari
it d, jer to su nazivi, koji se
dandanas nama, bez razloga, vrlo
lako i sa stanovitom svrhom pri-
mjenjuju.

Ovdje smo navlaš sebe, kao

Srbe, istakli, jer smo ovo dana
čitali zvanične demante, da sve ove
vijesti o krivošijskim manevrima
ne odgovaraju istini a da, u neku
ruku, lažno i tendecijozno potiču
iz srpskog vrela. Takove demante
mi smatramo kao jednu vrst obi-
lazne denuncije, te  protestujući
proti tome, javno kažemo, da je
istina ono što smo danas naveli.

Čudi nas samo da na višim
mjestima — barem prama izjava-
ma — ništa o ovome ne znaju,
jer, kažu, nemaju o ovome nika-
kvih vijesti. A zašto ih nemaju?
Manevri su bili i prošli, a oni koji
su morali i najmanji detalj sa ovih
manevara da još davno imaju, do
sada o svemu ne znaju ništa. Gdje
su raporti ? Ili ih se možda po
malo prekraja, te se s toga s njima
odugovlači ?

Štedite naše sinove, jer oni eto
znaju da i u mirno doba žrtvuju
Svoj život vršeći dužnost. Zar vam
nije dovoljno dokaza dala prolivena
krv naših junačkih sinova u pro-
šlosti?!.... Očinska briga našeg
premilostivog vladara istakla se je
u dosta prilika i On je znao svaki
put da je posvjedoči. A vi, koji
zastupate Nj. Veličanstvo i Njegovu
volju, vršite ono što vam je On
kazao, vršite njegovu ljubav, nje-
govu očinsku brigu prama sinovi-
ma, a ne da vam se mora kazati:
kod vas, carska se poriče /

Pisma iz sjeverne Dalmacije.

XXI.

Planine, što okružuju i presijecaju
krajeve sjeverne Dalmacije, skoro sve
su, ili nastavak bosanskijeh, pak hr-
vatskih planina. Zna se i utvrđeno
je, da se bosanske šume broje među
naj izvrsnije po vrsti i kakvoći na
svijetu. Za njima odmah dolaze one
hrvatske. Zna se još i to, da su ove
naše planine, kao posestrime bosan-
sko-hrvatskih planina obilovale šu-

mom i svakovrsnim drvom za građe-
vinu i gorivo. Prilike su se izmijenile
i u ovo zadnje doba, a da i ne go-
vorimo o prvašnjim. Gdje je bilo prije
izobilja drva za građu i gorenje, pak
onda, popaše i žira, danas je vrlet i
pustoš. Vidjeli smo, po mnogim mje-
stima otprije šumovitim, gdje se hljeb
grije i peče na slami i granju.
Narod je ove svoje planine volio i
poštovao do obožavanja. Sami obra-
zovani Jeleni, tako su poštovali i sla-
vili svoja brda, da su u njima opre-
djeljivali sjedišta svojih bogova. Pla-
nine su zajista mnogo uticale na kul-
turu i razvitak našega gorštaka. On
je po njima odijeljen od ostaloga svi-
jeta, poprimio njeke osobene misli,
nazore, osjećaje i navike. Tako, br-
đanin upućen na svoju goru, slabo
razabire za ostali svijet. Zadovoljan
je sa onim što ima. Kako kultura
teže i sporije dospijeva u brdine i
planine, tako su i oni ostali u mno-
gočem konzervativni. Udaljenost od
svijeta, sačuvala je njihovu prostotu
i nepokvarenost, što se tiče narodnog
jezika i nošnje. Upliv s polja, koji
se je provlačio ponajviše saobraćajem,
zbrisao je njekoliko lijepih vrlina na-
rodnih, ali je u poslu ipak ostao još
istrajan i valjan, samo što nije još
savremen u izboru alata i oruđa.
Tako su, naše šume i planine, imale

svoga udjela pri razvijanju narodnih

osebina.

Trebalo je, a bilo je korisno i pravo,
ove šume podržavati i njegovati ih
s više razloga. Bile su one, a i danas
ostaju prvi uvjet opstanka ovdašnjeg
gorštaka. Republika mletačka, prva
je zaista počela da sječe i ruši naše
šume i drva za građevinsku uporabu.
Ni po jada, da se barem postarala,
te pomladila, ono što je iza njene
sjekire ostajalo. Jer, kada je sa dr-
vljem naših planina sagrađivala svoje
galije, kao bojne đemije; pak onda
utvrđivala mletačke lagume, i davala
materijal naš za građevine po afri-
kanskim gradovima, valjalo je da bude
obazriva prama ovoj grudi. Daj budi,
zbog vlastite koristi i lijepe uspomene.

Da predstavimo samo jednim pri-
mjerom, ovu grdnu štetu mletačke
vladavine na naš račun, navestićemo
ovdje jednu historijsku činjenicu.

....—.......——————— ....o.Z.—e—_ee vena nana

Fk a Loa

Porodica Natali u Dubrovniku.

(konac; isp. br. 63. .Dubrovnika“.)

Od prvoga Natali, kapetana Mata,
rodi se Jakob Mato. Ovaj se oženi
za donnu Anicu, kćer Tadije Petra
Nale ili Nalješkoviča. Ovi Nale bili
su od odlične pučanske porodice XVI.
vijeka u trgovačkoj vezi sa Pracato-
vićima, biva s Ivom, stricem Miha
Pracata. Jakob Mato Natali ube-
re plod djelatnosti svog oca, jer
1667. g., kako smo prije kazali, steče
za se i za potomke dubrovačko vla-
steostvo. Jakob po svoj prilici življa-
še onijem sjajem, koji se pristojaše
dubrovačkom vlastelinu, te založi kon-
teu Telvana u Tirolu, koja poslije do-
đe u ruke konta Giovanelli-a u Mle-
cima, kako pripovijedaše biskup Sorgo-
Bobali Ivu Natali, koji napiše rodo-
Vnicu svoje porodice. Jakob Mato i-

mao je kćer Anicu, koja je bila udata
za Stijepa Sorga Bobali i tri sina, od
kojijeh Marin Jakob bješe oženjen
kao i otac za jednu Nale, t. j. Maru
Jerovu Nale. Imao je jednu kćer i
sedam sinova.

Marinov sin Jero, koji se rodi 16.
marta 1684. g., zabilježen je u rodo-
slovju jedini sa potomcima između
braće, kojijem nije napomenut nijedan
potomak. On je djed braće Natalića,
koji odvojiše u doba pada republike,
t.j. otac njihova oca Petra. Jero je
prvi od Natalića, koji je uzeo Rusiju
kao širu svoju domovinu za Petra
Velikoga, te otiđe u onu zemlju u
vojničku službu, tako i prva i druga
njegova ženidba posljedica su ove
njegove odluke. Bio je prvi put ože-
njen za Mariju kćer Simeona von
Dutthe, vestfalskog plemića, brigadira
u ruskoj vojsci. Majka njegove žene

bijaše također kći đenerala u ruskoj
vojsci Skoćanina Gordona. Prva mu
žena rodi kćer Dulijanu, te iza prvog
rođenja umrije. Ona se udade za je-
dnog Zlatarića, koji su bili isto kao
i Natali dobili 1667. g. dubrovačko
vlasteostvo iza velikog potresa a Zla-
tarići izumriješe početkom XIX. v.
Ne znamo, je li se više od dva pu-
ta oženio, ali poznamo i ime i pori-
jetlo njegove druge ili treće žene, koja
mu rodi sedmero djece. Ova druga
žena, Sofija, bješe kći Antonija Trane,
podadmirala i ,generalequipage-ma-
stera“ u službi ruskoga cara Petra
Velikoga. Po mjestu rođenja dvojice
od njegove djece vidi se ipak da je
on živio i izvan Rusije i izvan Du-
brovnika i možda da od nekoliko go-
dina ne bješe više u ruskoj službi,
jer mu se sin Mato Domo rodi 17.
aprila 1737. u Beču a kći Jozelia-

Kate-Antonija 21. aprila 1742. u Tagtu.
Za drugu njegovu kćer Martu, i mi-
mogred kažući, znamo da je umrla
tek 1820. iza pada republike, a po-
što se rodila 11. novembra 1728, zna-
mo da je umrla, kad joj je bilo 92 g.

Da Jero Natali već početkom 1736,
nije bio više u službi ruskoj, nego u
Dubrovniku i da je bio vrlo ugledno
lice, proističe iz otvorenog pisma od
25. aprila iste godine, koje dobi od
dubrovačke vlade. To je otvoreno pi-
smo, kojijem knez i dubrovačka vla-
stela naj toplijem riječima preporučuju
Jera Natali svijem vladarima i vla-
dama zemalja, u koje bi došao, jer
putuje za svoje privatne posle, te mole
vladare i vladu, da mu budu pri ruci
kao građaninu države, koja goji naj
iskrenije osjećaje prijateljstva prama
onoj državi, u koju dolazi Jero. Ovo
je otvoreno pismo pisano latinski na

/3/