VIE

Cijena: za Dubrovnik na godinu fior. 4. — Za Austro-Ugarsku, Bosnu i Herce- | Pretplata se i oglasi šalju administraciji , Dubrovnika“. — Dopisi se šalju
govinu na godinu fior. 4 i 50 novč. — Za Srbiju i Ornugoru na godinu fior. 5. — | j ioli . uredništvu. — Rukopisi se ne vraćaju. — Za oglase, priposlano, izjave, javne
Za sve ostale zemlje na godinu franaka 15 u zlatu. — Na po godine i na četvrt | 11 lazi Svake N gdjelj b. zahvale, računska izvješća i slične objave plaća se 6 novčića od retka. Ako se
godine surazmijerno. — Pojedini broj lista zapada 10 novčića, više puta štampaju, po pogodbi.
Ni a re CR To Kevusi da db s L
* lev/ . : .
Broj 7. U Dubrovniku 14. Avgusta 1892. Godina I.

Vjera i politika.
I.

Jedna od najglavnijeh i najznamenitijeh ta-
čaka našega programa ta je, da se ne ćemo ni
najmanje osvrtati kako se ko krsti i da li se klanja,
da ne ćemo dakle miješati vjeru s narodnošću, jer
se narodnost označuje po sasvim drugijem obilje-
žjima, te mogu lijepo pripadati jednoj te istoj na-
rodnosti šljedbenici različitijeh vjerozakona, kako
nam to očito dokazuju gotovo svi kulturni narodi
ovoga svijeta.

Nijesmo mogli, obzirom na današnje naše
prilike a da ne uvrstimo ovu tačku u naš program,
i da je mukom mimoigjemo; ali iskreno kažemo,
kad smo priznali potrebu da ovo istaknemo, sram
nas je obuzeo, rumenilo nam je lice oblilo.

Što bi za cijelo morao promisliti jedan strani
učeni čovjek o našijem  razmiricama, kakav bi
pojam imao steći o kulturnijem odnošajima  srp-
skoga i hrvackoga naroda, kad bi vidio da je
jedna politička stranka prisiljena, da naglasi vjer-
sku toleranciju, kao da se to više u našemu kul-
turnome vijeku ne shvaća samo po sebi, kako da
nije odavna blagodatni duh kulture i liberalizma
pročistio sredovječnu intoleranciju.

I kod nas nazad malo vremena vladala je u
ovome pogledu najbolja snošljivost, nikome nije
ni na um padalo, da vjera može dijeliti brata, da
se po vjeri imaju dijeliti narodi, da razne vjero-
ispovjedi imaju izdupsti provalu izmegju jednokrvne
braće, da jedni proti drugijema imaju gojiti mr-
žnju u javnome i privatnome životu, da imaju gle-
dati da ih satru, upropaste, unište.

Nema tome mnogo godina, da su sami sve-
ćenici i jedne i druge vjere, katoličke i pravosla-
voslavne, lijepo u sporazumu i ljubavi izmegju
sebe živjeli, da su ista načela gojili, a kako ovi
vjerski prestavnici, tako i puk. Po mnogijem dal-
matinskijem mjestima, kod svijeh znatnijeh crkve-
nijeh svečanosti sudjelovali bi i jedni i drugi. Ka-

tolici bi učestvovali i javnijem pravoslavnijem
ophodima, a pravoslavni katoličkijem, i tako isto
našijenr-domaćijem slavama kao n. p. krsnome
imenu, te megjusobno kumovali i bratimili se.

Zar nije ovo bilo lijepo i plemenito? Zar je
bolje da se megju sobom koljemo radi vjere, nego
li da živimo u miru i u ljubavi?

Da nije lijepo i plemenito bilo, ne bi narodi
potoke krvi prolili, da izvojuju vjersku snošljivost,
da utuku sredovječni despotični sistem vladanja
,cujus regio illius religio“, ne bi slovio širom naše
Čegarevine najslavniji od bivšijeh Ćesara genijalni
Josip II., koji je zakonitijem putem, biva, njegovi-
jem ukazom vjerske snošljivosti —  Toleranzedikt
30. Oktobra 1781. — udario najplemenitiji pravac
današnjega Austro-Ugarskog ustava. Po našemu
ustavu, biva po članku XIV. Državnog temeljnog
zakona 21. Dekembra 1867. Br. 142., obezbijegjena
je svakome sloboda vjere i savijesti, a naš kazneni
živi zakon po S, S 122, 302 i 303 kazni zločin-
stvom odnosno prestupkom one, koji smetaju vje-
rozakone zakonito priznane, megju kojijema je i
pravoslavni: ili koji druge rskaju, potiču ili na-
stoje da zavedu na neprijateljstvo proti različitijem
narodnostima, proti družbama budi vjerozakonski-
jem budi drugijema; ili koji nastoje da ponize
nauke, običaje ili uredbe kojegod u državi zako-
nito priznane crkve, kao što je i pravoslavna, ili
družbe vjerozakonske. I sami svećenici moraju
najstrožije poštovati ove kaznene i ustavne n.opise
a osobito kao urednici i pisci po novinama. Na
to ih ne duži samo naglašena podanička, nego
i crkvena dužnost, jer kršćanski vjerozakoni, a
ogobito katolički a još osobito rimokatolički, sma-
traju članovima svoje crkve svakoga  krštenoga
čovjeka, i dužni su po načelima svete matere crkve
ljubiti ga i poštovati. Neka narod razuman sada
sudi, da li mu se svećenici vladaju po navedenijem
propisima državnog ustava i zakona, i svete ma-
tere crkve. Mi velimo da je to tako bilo prije,
kada smo uživali mir, ljubav i blagostanje.

Ali se sada nasuprot stvari naopako okre-
nuše. Mjesto da napredujemo nazadujemo, mjest
da vjerska snošljivost još veća postane, mjesto i
preotimlje maha najernji, najgluplji fanatizam,
će sramotnu ljagu baciti na naš sadašnji nar
život.

Ovakovu pojavu doživjesmo u ovo zadnje vf
jeme i kod velikijeh kulturnijeh naroda, kod  ko-
jijeh se stao razvijati antisemitizam.

Vidjeli smo kakvijeh je žalosnijeh  pošljedica
imao za sobom antisemitizam, ali uz njega je pri-
stala posve neznatna manjina, sastavljena od  ne-
zdravijeh elemenata, dok ogromna većina, zdrava
inteligencija i pošteni harakter ustadoše svuda da
mu se opru, da ga pobijaju i da mu na put stanu.

I kod nas, kako rekosmo, doživjeli smo tu
gadnu reakciju; ali kod nas ta pojava nije na-
stala kao antisemitizam, nego kao antipravoslavlje,
kao što ćemo vidjeti u narednom broju.

Ljetopis popa Dukljanina.
: VII. |

Najnoviji su pjevači i pripovjedači mnogo
stvari izvrnuli i hronologijski poredak pomrsili;
mnogo promijenili, izostavili, pridodali. Ko bi se
danas usudio, da na osnovu tijeh pjesama i priča
piše istoriju srpskoga naroda? Ko bi se usudio,
da kojem njihovom dogagjaju od prve vjeruje, a
da ne zaviri u najnovija istraživanja, da li je baš
to tako? Mi smo te pjesme i priče gledali u ru-
kama marljivijeh filologa, ali nikada u rukama
valjanijeh istoričara; zato je pametno rekao Ivan
Broz da je ,najnovije doba iznijelo narodnu poe-
Ziju iz njezine skromnosti i odredilo joj časno
mjesto u književnosti“. Današnji umni razvitak
daje zaslugu, kako kome pripada. Istina Bog da
jedan drugome rasvjetljuje tmine i da jedan dru-
goga pomaže, ali oba idu različitijem putem, dok
otkriju istinu, koja obojici služi. Sumnja je dobra,
rekao je Dr. Ante Starčević, ali to samo na po-
četku i ako je kratka. Duga sumnja ubija duh.

PODLISTA K

OPET GUNDULIĆ I HRVATI.

(nastavak i svršetak).

U br. 27. C. H. nastavlja svoje kritično pretresanje
našeg člančića u podlisku ovog lista br. 4., te započinje
ovako: ,I mi znamo za Valentića (recte Volantića) i Mar-
kovića i Sijerkovića. Nu sva njihova nastojanja nijesu
Gilj postigla“. Ali je g. kritičar zaboravio da nam kaže,
koju su cijelj ti ljudi imali pred očima. Ako je valjda taj,
da se naš narod upozna neumrlom radnjom našeg Gun-
dulića, mi cijenimo da su taj cilj potpuno postigli, tim
više što još i prije, nego su se oni toga posla latili,
»Osman“ je vazda od svakoga, a navlastito od
ljudi naučnijeh bio u velikoj čijeniičasti uzdr-
žan i po mnogijeh država i kraljevina, ne samo
slovinskijeh iskan, prepišivan i pomnjivo ču-
van; ovako nam sam 0. Marković pripovijeda u predgo-
voru dubrovačkog izdanja od 1826. g. Tugjem svijetu pak
Gundulić je bio poznat po talijanskijem i latinskijem
prijevodima, a bogme i Francuzima omilje ta divna epopeja
po onijem ulomcima, što je na francuski preveo vojvoda
Sijerković.

Da je gotovo dvjesta godina prošlo prije neg su
Dubrovčani bili u stanju da ga štampom objelodane, to
nam se razborito ne može upisati u grijeh, ni tobož pri-
pisati našem nehajstvu i nemaru, e je stoprv 1783. g.
Dubrovnik otvorio svoju prvu štampariju, a silno mnoštvo
rukopisnijeh egzemplara, što se još nalaze, jasno dokazuju
u kolikoj su cijeni stari naši držali Gundulićev glavni rad.

Što se Sijerkovićeva popunjenja tiče, i mi smo pri-
znali, kao što i sada priznajemo, da će imati po koji ne-
dostatak; no ipak stoji, da su Dubrovčani prvi popunili
Osmana prije neg su u nj Hrvati stali zabadati ruke. 'To
smo mi tvrdili i to sada ponavljamo.

C. H. postavlja nam pitanje: ,A što su igda Srbi
učinili da u stranome svijetu, najpače u našemu narodu,
rašire slavu književnosti dubrovačke a Gundulića napose?
Zdur na ovo pitanje nije odgovorio“. — Polako, g. pro-
fesure, ako su brzi volovi, zemlja je davno podijeljena. Ja
se nijesam nikada hvalio da sam chiaroveggente, pa
kako sam vam mogao da odgovorim na što me do danas

nigda ne upitaste? No, pošto mi sad upravljate taj upit,

evo vam i odgovora.

Prije svega da Srbi nijesu baš ništa u tom pogledu
učinili ne bi bilo čuda, e je i tako Gundulić njihova
slava, te je srpski narod dobro znao za Osmana i rado
se podvrgavao mučnom poslu da ga prepisuje i na pamet

uči. Ipak godinu dana kasnije kako štampom izagje na
svijetlo prvo potpuno izdanje latinicom (1826. g.), Srbi
se požuriše da ga i ćirilicom preštampaju (u Budimu 1827);
pa kao što Talijanci imadu svog Danta ne samo u tos-
kanskom narječju, nego su ga preveli i u napulitanski i
još u koji dijalekat, tako su i Srbi preveli Osmana iz
jekavštine u ekavštinu, da bude pristupan i onijem Srbima
koji se tog govora drže. Tomu se g. profesur čudi i sne-
biva, e mu se čini čudno prevagjati iz jednog narječja u
drugi, te nas sve jednako goni onom: šta su Srbi učinili
da u našemu narodu rašire slavu Gundulića i drugijeh
starijeh dubrovač. pisaca. Čujte dakle, g. profesure, kako
je Srbin G. Nikolajević pisao o našijem starijem pjesni-
cima još 1835. g., dakle nekoliko prije nego je L. Gaj
sakupio po Dubrovniku starinske knjige i rukopise: ,Isti
Rusi, kao Lomonosov, Sumarokov, Heraskov i proči, ne
spominjući poljske i pemske (česke) stihotvorce, mnogo
su docnije svoja stihotvorenija štampali nego li Minčetić,
Držić, Čavčić i drugi, kojijeh sočinenija već su u 1500
gdjekoja na svijet izdana“. Isti Nikolajević, vas zanesen
ljepotom našijeh starijeh klasika, kliče: ,Kamo sreća da
ge hoće koji Srbin naći, da ova sočinenija, ako ne sva
zajedno, a ono bar jedno po jedno, ili koje mu se bolje
dopada, u svijet izda“. — Nije li tijem riječima Nikola-
jević možda potaknuo braću Hrvate na izdavanje starijeh

Mn“