x

U

|

A

Taksa plaćena u gotovu

GODINA XXIV

izlazi svake subote.

Pretplata u Jugoslaviji Din.
48- godišnje. Polugodišnje
i tromjesečno srazmjerno;
za strane zemlje Din 96-
za Englesku, Ameriku i
Australiju Din 144'—

Pojedini broj din 1--

m 4)s 93%

md

Dubrovnik, 3 maj 1937

INIH

Broj 14

Dopisi se šalju uredništvu
a pretplata, oglasi i javne
zahvale administraciji lista.
Ruko; isi se ne vraćaju; ne-
frankirana pisma se ne pri-
maju. Oglasi se plaćaju po
dogovoru, a za javne za-
hvale i priposlano Din 7'-
za svaki centimetar visine
jednog stupca.

Vlasnik, izdavač i urednik; DOMINKOVIĆ P. KRISTO

Osnovan

189% god.

Uredništvo i administracija: Kraljice Marije br. 2

Dubrovnik, Spasovo 1937
Ovih smo dana dobili preko
novina jednu vrlo interesantnu
vijest, koja nas nije iznenadila
zato što serslične vijesti često
pojavljuju 1 poriču, pa im se ne
može poklanjati naročita pažnja,
a i nemaju druge svrhe, nego tla
uzbuđuju narod i da ga još jače
dizorjentišu u našoj unutrašnjoj
politici. Prema toj vijesti dakle,
kao da je beogradska Udružena
opozicija prihvatila većim dijelom
uslove dra. Mačeka za riješenje
»hrvatskoga pitanja“, naročito sa-
ziv konstituante, odlučnije me-
tode u rješavanju tog pitanja, i
načelo složene države,

Preina informaciji ,, Vremena“,
značilo bi da su šefovi Udružene
opozicije prihvatili. samo većim

dijelom dr. Mačekove zahtjeve,

dakle da ima još i dragih zah-
tjeva, na koje opozicija nije pri-
stala, ali da. je svakako  šaziv
konstitunante priivaćen, ma dase
još ne zna kod kakvim uslovima
i da lidr. Maček na njih pristoje.

Mi ne možemo nego da sa ve-
likom r servom primimo ovakve
je liče na priču “o sto
jer kako smo prije ka-
zali, na njih smo navikli, pa ka-
ko nas nijesu iznenadile kad su
Se pojavile, tako nas neće izne-
naditi ni kad buduđemantovane.

Samo ušto ne možemo da po-
vjerujemo, to je da bi poslije o-
volikog vremena otkako se  po-
vlači ,,hrvatsko pitanje“, koje je
zaokupilo sve naše odličnije po-
litičare, stvar imala da svrši o-
nako, kako je mogla da svrši na
Prvom početku, bez ikakve  po-
trebe da se toliko odugovlači, da
se duhovi bune i da se troši vri-
jeme utomah. Ne to da žalimo
toliko za izgubljenim vremenom,
okoje se zaista moglo iskoristiti u
bolje svrke, u ozbiljnijem radu
na korist naroda i države; jer a-
ko se pretpostavlja da je ,,hrv.
Pitanje“ jedno veliko, vrlo kom-
Plikovano pitanje kako ga neki
drže, onda je sasvim ruzumljivo,
da ono ne može preko noći da
Se riješi. Ali da se poslije toliko
muke i naprezanja dođe do o
Vakve solucije, da se poslije dvi-
je godine dana prihvaćaju a li-
Mine zahtjevi dr. Mačka, to je
nešto što ne možemo da razumi-
jemo, ni da vjerujemo. Svakako
da jedno ovako riješenje, ne
bi bilo mnogo laskavo za Udru-
ženu opoziciju. Ipak se ne može
Pretpostaviti da je tome bio uz-
Tok neumješnost, ili nedostajanje
dobre volje, jer ljudi koji Su na
Poslu ubrajaju se među najodlični-
Je naše političare. Nego možda
Je iznurenost, rastroj živaca koji
im je ispred nelogične i ničim
Ne opravdane upornosti naše bra-
|će, oduzeo svu energiju i volju
za dalji rad. Ali u tom slučaju

Vijesti ]

vukova,

red bi bio da odustanu Sasvim
od rješavanja takog pitanja i da
prepuste drugima da se njim po-
zabave. Nije vjerovatno da oni
drže da ga sjem njih niko drugi
ne može da riješi. Ako su i sa-
mi o tome ubijeđeni, a željeli su
da se stvar jednom privede kra-
ju, mogli su posavjetovati braću
da jednostavno napuste svoju do-
sadanju apstinenciju i da uzmu
udjela u radu skupštine, koja je
jedini kompetentni forum za rje-

šavanje legalnim putem: svakog
njihovog pitanja, a da su sva
druga sretstva samo  smicalice,

koje im ne donose 1uikakve ko-
risti, nego samo štete. Mine vje-
rujemov da im se mogao dati bo-
lji savet od ovoga. Jer ma koli-
ko se Opozicija zaista trudila i
mučila kako će da se dođe do
željenog sporazuma, mi ne uala-
zimo jednakog oduziva, ni dobre
volje kod dr. Mačka i njegovih
ljudi, Dr. Maček se zaodjenuo
nekim plaštom tajanstvenosti, ži-
vi u oblacima i samo čeka da ga
dobri bog uadahne uekom  dob-
roin idejom koja međutim nika-
ko ne dolazi. A njegovi ljudi sa-
ma galame, držeći da mogu vi-
kom i bukom da svrćte na sebe
pežnju cijeloga: svij Civično

istupaju protiv svake ideje spo-
razuma javnim demoustracijama.
sAgituju putem štampe, crkve,
Škole, svim dozvoljenim i nedo-
zvoljenim  sretstvima, šikaniraju
Svakoga ko im je na domaku, a
ko se ne krsti njihovim ittenom,
tako da bi ih se moglo s pra-
vom zapitati, kad već ne prizna-
ju nikoga sjem sebe same, sa
kime onda vode tu borbu, što
treba još da od nas traže, kad
smo šaka jada, o kojoj ne bi bi-
lo potrebno da vode brigu ?

I kako može da se u ovakvim
prilikama nešto ozbiljno misli i
radi, kad je sav naš javni život
zaokupljen njihovim fantastičnim
Pitanjima i pretjeranim zahtjevi-
ma, pa i sa najboljom voljom i
riješenosti da ih se zadovolji u
granicama mogućnosti, onako ka-
ko čovječji razum i ugled drža.
ve i pravde mogu da dopuste —
kad oni sa takom ležernošću se
odnose naspram uašeg rada, ne
priznajući i drugima jednaka pra-
va koja za sebe traže, ignorišući
čak.i našu narodnu skupštinu, je-
dino kompetentno mjesto gdje bi
mogli da izlože sve svoje želje
| ako su samo opravdane.
| “Ako Udružena opozicija nije
uspjela u svom mučaom  predu-

= LE. S A e Za

| mirne duše prepustiti

| staje biti

«jenili, — bio bi

zeću da jedan dio naše braće
privede razumu i shvaćanju na-
rodnog jedinstva, to će biti je-
dan dokaz više, da je radila le-
alno sve što je mogla, da odvra-
ti braću od upornosti, koja po-
pomalo i smiješna.
Neuspjeh Opozicije ne znači ka-
pitulaciju, nego časno  odustaja-
nje od daljih teških napora i
bezuspješnih briga, koje može
drugima.
Ali prihvaćanje zahtjeva koje bi
nam braća htjela imperativno
nametnuti bez ikakvog logičnog
razloga, bez ikakva prava, nego
iz puke obijesti — jer im jei
odviše dobro, jer imaju ono što
nijesu ni sanjali, ovu slobodnu i
veliku državu, koja je naša isto
kao i njihova, za koju da su što
žrtvovali i stradali bolje bi je ci-
težak grijeh
protiv svoje savjesti za svakog
pravog sina ove napaćene zemlje,
kome je povjerena sudbina ove
države, za koju su se i oni sami
borili, stradali i pregorjeli živo-
te svojih najmilijih; bio bi .neo-
prostivi grijeh koji bi zadrmao
temeljnim zakonima ove države, a
taj grijeh — mi smo ubijeđeni
— neće maknuti na svoju dušu
nijedan razborit € pošten čovjek

Iz knjige:

Što ireba

Prema pobjeđenom nepri-
jatelju, koji se preda, budite
čovečni i milostivi, jeronta-
da prestaje biti neprijatelj,
nego ostaje samo čovek, a
prema  čoveku treba bi-
ti čovečan. — Kuće, imanja,
čast i obraz pobeđenog ne-
prijatelja i njegove porodice
štedite i štitite, kao i kuće,
imanja i čast svoga šopstve-
nog naroda, jer to zahteva
ne samo čovečnost i naša
kršćanska vera, nego to i“o-
likuje junacima...

Viteški Kralj Ujedinitelj

Aleksandar I Karađorđevic
svojim junacima kad su prešli staru
tursku granicu 1912 godine.

— Stosunaši po Srbiji čini-
li? — Đalili,. ubijali,- rušili“i
svako zlo kao nekrštene ži-
vine. Reči ćeš: io su Mađari
i Nemci! — Ali ne _pravdaj
se, bilo je i naših izdajica,
koji su im pomagali.

A Srbi? bDošli u našu zem-
lju, pobednici i za stotine
muka ne osvećuju, već kao
pravi kršćani se ponašaju.
Da su Srbi hteli, mogli su
nas za robove uzeti, ali ne,
oni hoće da nam budu bra-

Ca.
Dr. Lovro Katić

direktor katoličke privatne gimnazije
u Splitu i historičar (, ZORA“ — list
za narod — 1919 g).

Kad je rat, niko nikom nije
brat — stara je reč. Ali postoji
pravilo! zarobljenik nije neprija-
telj već prijatelj. ,,Posle bitke
nema više neprijatelja — svi su
ljudi“ — rekao je Napoleon,

da se zna

Međunarodni ugovori o zarob-
ljenicima za austrougarsku  voj-
ničku komandu nisu postojali ka-
da jeu pitanju bila Srbija i
srpski zarobljenici.

Mučenje kapetana Koste  To-'
dorovića najverniji je dokaz o
nečoveštvu, da ne rečemo divlja-
štvu austrijskih horda.  Zarobiše
ga teško ranjenog u septembru
1914 godine. Nisu ga odveli na
previjalište već su ga u gustoj
bosaaskoj šumi ,kulturni oficiri“
apostolske carevine, živa ispekli.

— Nije nam toliko bilo teško
| gledati porušene i popaljene do-
move, koliko nam je teško bilo
slušati austro-ugarskih
sprovodnika — jadikovaše Srbi
zarobljenici. — Na našem ježi-
Rd psovali su što nam je naj-
milije i najsvetije.

Jugoslovenska književnica Zor-
ka Kveder Demetrović, koja je
Živela i radila u Zagrebu, u svo-
jem predavanju prvih godina iza
oslobođenja (predavanje je  odr-
žala u Zagrebu), bez uzla na je-
ziku, otvoreno i muški, rekla je,
kako su za vreme velikog rata
nekoje otmene zagrebačke gos-
pođe, nezaštićenim srpskim  za-
.robljenicima pljuvale u lice i do-
bacivale svakojake uvrede.

psovke

Danom oslobođenja i ujedinje-
nja na sve se zaboravilo kao da
ništa nije ni bilo.

— Zaboravimo na sve jade u
koju nas survaše naši neprijatelji,
a pregnimo da što bolje i lepše
uredimo zajedničku kuću — po-
ručiše srpski ratnici.

— Pa onda čemu i zašto se
posle 18 godina  iznašaju crne
uspomene iz teških dana? — ka-
zaće mnogi čitaoci. $

Iznašamo za to, jer se idanas
baca blatom na srpske svetinje.
I danas nesavesni agitori una-
šaju u naša sela zlonamerne
neistine. Zato je nužno _ da se
čoveštvu i plemenitosti
srpskog dela našeg naroda. Nuž-
no je da se hrvatskim seljacima
iznese istina: kako su srpski rat-
nici i neratnici postupali sa svo-
jim zarobljenicima i kako su u-
vek bili zadojeni ljubavlju prema
bratu svome bez razlike imena i

zna o

vere.
Maloj ali časnoj Kraljevini Sr-
biji, priznali su prijatelji i ne-
prijatelji da je sa zarobljenicima
postupala čovečno. Mnogobrojne
izjave nemačkih i austrijskih  o-
ficira, kao i priznanja ratnih pi-
saca i izvestitelja, služe na čast
zemlji junaka i mučenika.

S. Roca

ia