POSTARINA PLAĆENA

Broj 19.

ički

SEDMIČNI INFORMATIVNI I PRIVREDNI GLASNIK

Pojedini broi Din. 1:50



L



t

God. 2.



Godišnja pretplata 80 Din.
Za inozemstvo 200 D.



Dr. MATIJA VIDOEVIĆ

Urednik :



9, maja-

1925.

Odgovorni urednik :

STIJEPO M. BJELOVUČIĆ

Plativo i uiuživo u Dubrov-
niku. Oglasi po tarifi.







Megju našim emigrantima u Južnoj Americi.

Dojmovi i utisci s puta. — Razgovor sa g. Dr. Melkom Čingrijom.

Dr. Meiko Čir-
ošje sedmice sa
po Južnoj Americi,
šest mjeseca.

Kako je poznato,
grija povratio se je
Soijes putovanja
gdije se zadržao oko

g
pr

Smatrali smo svojom dužnošću, da se |

obratimo na ovog ugl. našeg javnog
radenika, da nam u zbijenim crtama
prikaže svoje utiske sa ovog puta, a
; tim više jer jeto od interesa ismna-
lo kalnog gledišta radi znatnog
ja Dubrovčana u Južnoj Americi,
je g. Dr, Čingrija došao u
rontakt, a koji su rado pozdravili u
vojoj sredini ovako uglećnog gosta, |
dičekodinjik narodnog poslanika i
načelnika grada Dubrovnika.

G. Dr. Čingrija primio je poznatom











ljubaznošću i susretljivošću našeg ure- |

dnika, te mu je u razgovoru dao sli-
jedeća obaviještenja :

— Koje ste krajeve Južne Amerike
proputoval: ? Koji dojam nosite ?

Obašao sam naokolo cijelu Južnu

meriku, ali sam se zadržao dulje u
samo u tri drževe: U Argentini, Cili
i Peru, Interesantan je novi svijet,
koji osim prirođe odista je čitav nov.
Tu zapravo istorila počinje od sto go-
dina natrag, od oslobogjenja. Ono što
je bilo od oikrića Amerike dakle od
doba kosovske bitke, do oslobogjenja, .
to je stari vijek, a doba Inka, koje je
započelo 11 stoljeća poH., kad jen.p
Dubrovnik već nekoliko vjekova po-
stojao, to već odiše predistorijom, Tako
tamo nema obaziranja unatrag, svi po-
gledi, sva nastojanja uprti su una-
prijed: u budućnost, a ta će da bude
velika jer je razvoj ogroman, napre-

“

to
kej

| dak očigledan, a izvori prirodni nepre-
| sušivi. Možda je to zbilja zemlja naj-

| veće budućnosti. To je ukupni dojam
\što o njoj nosim.

lonije, iz kojih je krajeva najviše emi-
, granata i gdje ima Dubrovčana ?
| Naših je najviše baš u državama

| sam se zadržavao. Ima ih i u drugim |

| državama, kao Boliviji, no pomanje.
Najstarije naše kolonije su u Peru,
| Limi i Sieri, no bez sumnje danas su
| najznamenitije najjače one u Čili.
Niz cijelu čilensku obalu Pacifika, koja
| se protegla za gotovo tri tisuće milja,
| susrećeš naše. Najbrojnija je kolonija
|u Puma Arrenas, pa ona u Antoioga-
sti. Ima i drugih, koje odvajaju, ako

Valparaiso, gdje uz jake ljude imamo
li svoje dobre zavode. Naših je najviše
iz Primorja, a napose Bračana i Du-

| kojega, tako da
pitao : koliko nas ovo u svijetu ima?!
I tada bi mi se namelale neke refle-
| ksije. Promišljao sam du nas se nije
| preveć u svijet dalo, pa to maticu osla-
| bilo, ili da nijesmo već prestara biljka,
| koja u svojoj rupi ne može da uspjeva
| kao kad je presagjena...
| No vratimo se na naše Dubrovčane u
\osvijetu. Ima ih svuda, boljih i gorih,
| no sigurno ima dobrih. Eto n. pr. u Ar-
gentini ono čudo volje, energije i rada :
g Nikola Mihanović, koji je od nepi-
| smenog maloga stvorio u Argentini
) kapotažu i riječnu plovidbu i postao

-— Gdje su tamo naše najjače ko-

brovčana. Dubrovčana ima svuda. Gdje:
god sam se zaustavio našao sam po |
bi gdjekad sebe za-

"duši emigranti, a specijalno Dubrov-

prvim armaturom, a uza nj, u koječem

| njegov kontrast, brat mu Mibo, iiilo-
| zofi filantrop. U Čili je g. Pasko Ba-

| burica. Ne čudiš.mu se toliko, što mlad,
nije mu ni pedeset, stvori sebi onaki
materijalni i socijalni položaj, koliko
, se diviš kako se kroz onu tvrdu i su-
rovu borbu o život, kroz koju je mo-
i; rao da progje, izdjeijalo onoliko ugla-
| gjenosti, razvilo onoliko tankoćutnosti,

| te osjećaj dužnosti i poslove potiskiva, |

U Peru imamo g. Mata Galjula, jedi.
i nom željom u grudima da pomogne
| zavičaju, pa gonjen tom željom tura
se bijesnom energijom naprijed,
| misleći na se.

U Peru je baš najviše Dubrovčana,
Omni su prvi okean za sobom ostavili
i pali u ondašnji centar Južne Ame-
rike, & Limu. Poslije je jedan drugog
dozivao i pritezao i tako tu susrećeš

! ne brojem ono važnošću, kao ona u (sve imena poznata u Dubrovniku i u

okolici od kojih su neka i tamo se
već udomaćila. Tu su Ćurlice, Gvero-
vići, Galjufi, Kisići, Miloslavići, Nasa-
rovići, Fortunići, Kresalje, Acalije, Gr-
bići, Birimiše i što bi dalje nabrajao.
“— Kakovim se poslima najviše bave



čani, koja je njihova ekonomska sna-
ga i kakovi su izgledi njihovih po-
slova ?

Bave se svakom granom privrede,
a poglavito onom gdje se može više
da zasluži, jer se u Ameriku za to ide
ane samo da se živi. Ko ja pao na
posao da o njemu samo živi, tomu su
krila podrezana, pa niti je on za Ame-
riku, ni Amerika za nj. Ima naših i
zemljoradnika i marvogojeca, ima bro-
dara i ribara, ali najglavnija je zarada
trgovina uz industriju, ponajvećma Tu-

Ne (u

| darsku, Dubrovčanise, već po atavizmu;
| skoro isključivo bave trgovinom, a po-
| nešto i industrijom. Ko je uspio, uspio
\jeu toj grani.

Svi naši emigranti u opće odvajaju
| našem plemenu prirogjenom bistrinom,
| svojim rađom i popriječno dobrim gla-
| som u poslovnom svijetu. Lako izuče
jezik, i okolini se prilagode. Dobro
(su i vigjeni u koliko je gringo dobro
vigjen. Neke naše kolonije, i ako bro»
, jem slabe, na boljem su glasu iu ve-
ćem ugledu, nego kuđ i “kamo jače
| kolonije većih naroda. Kad se pravo
oče prilike u kojima su se naši ise-
lili i u kojima su živjeli, kad se uzme
pu obzir spremu koju su u svijet poni-
jeli, i kako su bili prepušteni sami
(sebi, bez ikakve pomoći, pače ih je
Jed bio odakle drugima pomoć pritiče,
| onda naš narod u istinu može da bude
ponosan sa emigracijom u Južnoj A-
merici.

Njihova je slmmeka snaga prilič-
\na, a za neke pojedince može se ka-
| zati odlična. Izgledi su sveukupno, dr-
Žžim, dobri, i ako za točan odgovor
trebalo bi razlikovati poslove i po dr-
žavama i poe poslovnim grenama. U
to se ovdje ne mogu upuštati, Ipak kad
je o tom riječ ne smije se zaboraviti
na onu pojavu u prirodi koju Emer-
son zove dualizmom. Gdje je moguć-
nost velike zarade, tu je i mogućnost
velika gubitka. Slika i naličje. No novi
svijet imade u tom jednu prednost pred
sterijim. Ko tamo propadne lakše se
pridiže, nego amo. I zato nijesu rijetki
| slučajevi, gdje se diže i pada po više
| puta. — Tomu je uzrok po mome
| mišljenju, više. u većoj moguć-
| nosti zarade tamo, nego li u društve-





Salamankezi i Sorbonezi.

Napisao Milan Rešetar, prof. univ.

Od toga što je g. 1666—1678 prim-
ljeno u broj dubrovačke vlastele 10
pučkih porodica, Dubrovniku nije bilo
velike koristi: taksama (,darovima“), |
što su ih te porodice za to platile u
državnu kasu, ova se je slabo pomogla, |
Z nije se ni postigao glavni cilj za

kojim se je pri tome išlo — nije se |

broj vlastele znaino povećao, jer su te
porodice ponajviše imale malo. muških
članova, tako da su se 4 ugasile prije
kraja 17. vijeka (Gjurgjevići-Bernardo,
Primojevići, Serrature i Vodopići),
prije kraja 18. vijeka još 3 (Klašići,
Paoli i Sorkočevići Bobaljevići), tako
da su doživjeli propast republike samo
Boždari, Natalići i Zlatarići. Ako je
dakle korist bila mala, zato je šteta
bila velika: nastale su svagje i pre-
pirke megju starom i novom vlastelom,
jer stara vlastela nijesu nikako kotjeli
da novu priznudu sebi ravnom, nego
su ih smatrali kao vlastelu nižega ređa,
kojima u javnom životu nijesu davali
sva prava što su ih za sebe uzimali
— a kako su stara vlastela bila u ve-
ćini, to iz početka nova vlastela nijesu
mogli da se tomu protive. Osobito je
pak novu vlastelu bez sumnje to peklo

što su ih stara vlastela u privat
nom životu na svaki način ponizivali,
, jasno im pokazujući koja je velika raz-
| lika izmegju njih, pa je'vrlo karakte-
| \ ristično što spominje L. Vojnović (Pad
| Dubrovnika 1, 15) da su mu pričali
| stari Dubrovčani, da kad bi koji novi
vlastelin došao u kakvom poslu sta-

|
| romu, on ga ne bi primio u ,kamati
| od posjeda“, nego bi mu po djetiću
poručio: »Evo me sad u kortu“, pak
| bi sašao tebi se razgovarali na pucalu

a od gustijeme! Je li baš tako bilo, ne

možemo znati, ali je sigurno da seje
svagjanje počelo vrlo rano ; počele su,
razumije se, ženske i oni goropadni
Boždari, koji su za neko vrijeme iiz-
gubili vlasteostvo i bili prognani. 24:
marta 1671 u Senatu je doista odba-
čen prijedlog da stare vladike imaju
bolja mjesta (biće u teatru itd.) od
novih, ali je zato naloženo Malomu
vijeću da pozove preda se Vlaha Mi-
hova Boždara (valjada je to bio sin
onoga Miha B. koji je pak g. 1695.
ranio jednog Gundulića) i koga bi još
Vijeće našlo da je potrebno, te ih
opomene, pod prijetnju ,osjetljivih po-
niženja“, da ,žive u miru i bez pre-



tenzija“, a megjutim da se sve vrati ,u
pregjašnje stanje“. Kako su stara vla-
| stela cijenili novu, vidi se po tome

se u oporuci Frama Pavlova Gučetića
(Gozze) mjesto rečenice ,ako bi se
udala za kojeg novog vlastelina (ag-
gregato), da nema ništa od mojega“
metne ,ako se uda izvan starih do-

od mojega“. To su samo dva slučaja
što sam ih ja našao u ispisima mog
pok. oca iz našega staroga arhiva, ali
ih je bez svake sumje bilo vrio mnogo,
samo što se o njima nije govorilo i
u dubrov. vijećima, Nova su vlastela
bili bez sumnje najviše ljuti stoga što
se nijesu pripuštali u Senat, iz kojega
su se birali knezi ostali viši činovnici ;
osobito ih je pak razdražila odluka
Velikoga vijeća od 21. aprila 1749
kojom se je ta nepravda htjela da za-
konom utvrdi, iako se to nije izrijekom |
kazivalo. Nego, baš radi nepravđe što
im je činjeno, pozicija je nove-vlastele
postajala sve jača, jer su im se malo
pomalo pridruživali i neki od starije |
vlastele, pa je zato i borba bivala sve
žešća, pa je napokon Veliko vijeće 5.
marta 1763 moralo donekle popustiti
i ukinuti tu odluku od g. 1749, ,zato
da se ukloni nesloga i svagje megju



| što je Senat 6. juna 1675 naredio da |

mova (case antiche), da nemaju ništa |

| saznalo i izvan Dubrovnika, pa o njoj
L.A. Gebhardi ima u svojoj Historiji
| Ugarske (Leipzig 1781, III. knj., str.
865-6) cijelu priču: zbog vjeridbe megju
| jednom starom i jednom novom vla-
| steoskom kućom, koju su stara vlastela
| htjeli spriječiti, došlo je do revolucije
i anarhije; najprije su stari izbacili
| nove iz Velikoga i Maloga vijeća, a
| oada su novi spomoću puka izbacili
stare, ali nijesu smjeli da preuzmu
vlast u svoje ruke, nego tako za ne-
koliko vremena niti je bilo gradske
uprave niti sudova; novi su tražili da
papa posreduje, ali stari u početku
nijesu htjeli da pristanu na nikakav:
kompromis nego su tražili da francuski
konsuo dovede Turke, da učine oni
reda. Turski strah netjerao je tađa i
neke od stare vlastele da pristanu uz
nove, i tako se je napokon našla ve-
i ćina koja je izabrala opet starog vla-
| stelina za kneza, alije zato i pripustila
novu vlastelu i k najvišim častima i
ukinula zabranu da se stari žene s no-
| vim. To isto priča po Gebhardi i Engel
u svojojoj poznatoj Historiji Dubrov-
nika (str. 265), samo što om wmije ka-
zati da je kod te ominozne vjeridbe
momak bio iz kuće Kabužića (Caboga).

[i jednođušnost“. Za tu se je borbu