POSTARINA PLAĆENA Broj 19. ički SEDMIČNI INFORMATIVNI I PRIVREDNI GLASNIK Pojedini broi Din. 1:50 L t God. 2. Godišnja pretplata 80 Din. Za inozemstvo 200 D. Dr. MATIJA VIDOEVIĆ Urednik : 9, maja- 1925. Odgovorni urednik : STIJEPO M. BJELOVUČIĆ Plativo i uiuživo u Dubrov- niku. Oglasi po tarifi. Megju našim emigrantima u Južnoj Americi. Dojmovi i utisci s puta. — Razgovor sa g. Dr. Melkom Čingrijom. Dr. Meiko Čir- ošje sedmice sa po Južnoj Americi, šest mjeseca. Kako je poznato, grija povratio se je Soijes putovanja gdije se zadržao oko g pr Smatrali smo svojom dužnošću, da se | obratimo na ovog ugl. našeg javnog radenika, da nam u zbijenim crtama prikaže svoje utiske sa ovog puta, a ; tim više jer jeto od interesa ismna- lo kalnog gledišta radi znatnog ja Dubrovčana u Južnoj Americi, je g. Dr, Čingrija došao u rontakt, a koji su rado pozdravili u vojoj sredini ovako uglećnog gosta, | dičekodinjik narodnog poslanika i načelnika grada Dubrovnika. G. Dr. Čingrija primio je poznatom ljubaznošću i susretljivošću našeg ure- | dnika, te mu je u razgovoru dao sli- jedeća obaviještenja : — Koje ste krajeve Južne Amerike proputoval: ? Koji dojam nosite ? Obašao sam naokolo cijelu Južnu meriku, ali sam se zadržao dulje u samo u tri drževe: U Argentini, Cili i Peru, Interesantan je novi svijet, koji osim prirođe odista je čitav nov. Tu zapravo istorila počinje od sto go- dina natrag, od oslobogjenja. Ono što je bilo od oikrića Amerike dakle od doba kosovske bitke, do oslobogjenja, . to je stari vijek, a doba Inka, koje je započelo 11 stoljeća poH., kad jen.p Dubrovnik već nekoliko vjekova po- stojao, to već odiše predistorijom, Tako tamo nema obaziranja unatrag, svi po- gledi, sva nastojanja uprti su una- prijed: u budućnost, a ta će da bude velika jer je razvoj ogroman, napre- “ to kej | dak očigledan, a izvori prirodni nepre- | sušivi. Možda je to zbilja zemlja naj- | veće budućnosti. To je ukupni dojam \što o njoj nosim. lonije, iz kojih je krajeva najviše emi- , granata i gdje ima Dubrovčana ? | Naših je najviše baš u državama | sam se zadržavao. Ima ih i u drugim | | državama, kao Boliviji, no pomanje. Najstarije naše kolonije su u Peru, | Limi i Sieri, no bez sumnje danas su | najznamenitije najjače one u Čili. Niz cijelu čilensku obalu Pacifika, koja | se protegla za gotovo tri tisuće milja, | susrećeš naše. Najbrojnija je kolonija |u Puma Arrenas, pa ona u Antoioga- sti. Ima i drugih, koje odvajaju, ako Valparaiso, gdje uz jake ljude imamo li svoje dobre zavode. Naših je najviše iz Primorja, a napose Bračana i Du- | kojega, tako da pitao : koliko nas ovo u svijetu ima?! I tada bi mi se namelale neke refle- | ksije. Promišljao sam du nas se nije | preveć u svijet dalo, pa to maticu osla- | bilo, ili da nijesmo već prestara biljka, | koja u svojoj rupi ne može da uspjeva | kao kad je presagjena... | No vratimo se na naše Dubrovčane u \osvijetu. Ima ih svuda, boljih i gorih, | no sigurno ima dobrih. Eto n. pr. u Ar- gentini ono čudo volje, energije i rada : g Nikola Mihanović, koji je od nepi- | smenog maloga stvorio u Argentini ) kapotažu i riječnu plovidbu i postao -— Gdje su tamo naše najjače ko- brovčana. Dubrovčana ima svuda. Gdje: god sam se zaustavio našao sam po | bi gdjekad sebe za- "duši emigranti, a specijalno Dubrov- prvim armaturom, a uza nj, u koječem | njegov kontrast, brat mu Mibo, iiilo- | zofi filantrop. U Čili je g. Pasko Ba- | burica. Ne čudiš.mu se toliko, što mlad, nije mu ni pedeset, stvori sebi onaki materijalni i socijalni položaj, koliko , se diviš kako se kroz onu tvrdu i su- rovu borbu o život, kroz koju je mo- i; rao da progje, izdjeijalo onoliko ugla- | gjenosti, razvilo onoliko tankoćutnosti, | te osjećaj dužnosti i poslove potiskiva, | U Peru imamo g. Mata Galjula, jedi. i nom željom u grudima da pomogne | zavičaju, pa gonjen tom željom tura se bijesnom energijom naprijed, | misleći na se. U Peru je baš najviše Dubrovčana, Omni su prvi okean za sobom ostavili i pali u ondašnji centar Južne Ame- rike, & Limu. Poslije je jedan drugog dozivao i pritezao i tako tu susrećeš ! ne brojem ono važnošću, kao ona u (sve imena poznata u Dubrovniku i u okolici od kojih su neka i tamo se već udomaćila. Tu su Ćurlice, Gvero- vići, Galjufi, Kisići, Miloslavići, Nasa- rovići, Fortunići, Kresalje, Acalije, Gr- bići, Birimiše i što bi dalje nabrajao. “— Kakovim se poslima najviše bave čani, koja je njihova ekonomska sna- ga i kakovi su izgledi njihovih po- slova ? Bave se svakom granom privrede, a poglavito onom gdje se može više da zasluži, jer se u Ameriku za to ide ane samo da se živi. Ko ja pao na posao da o njemu samo živi, tomu su krila podrezana, pa niti je on za Ame- riku, ni Amerika za nj. Ima naših i zemljoradnika i marvogojeca, ima bro- dara i ribara, ali najglavnija je zarada trgovina uz industriju, ponajvećma Tu- Ne (u | darsku, Dubrovčanise, već po atavizmu; | skoro isključivo bave trgovinom, a po- | nešto i industrijom. Ko je uspio, uspio \jeu toj grani. Svi naši emigranti u opće odvajaju | našem plemenu prirogjenom bistrinom, | svojim rađom i popriječno dobrim gla- | som u poslovnom svijetu. Lako izuče jezik, i okolini se prilagode. Dobro (su i vigjeni u koliko je gringo dobro vigjen. Neke naše kolonije, i ako bro» , jem slabe, na boljem su glasu iu ve- ćem ugledu, nego kuđ i “kamo jače | kolonije većih naroda. Kad se pravo oče prilike u kojima su se naši ise- lili i u kojima su živjeli, kad se uzme pu obzir spremu koju su u svijet poni- jeli, i kako su bili prepušteni sami (sebi, bez ikakve pomoći, pače ih je Jed bio odakle drugima pomoć pritiče, | onda naš narod u istinu može da bude ponosan sa emigracijom u Južnoj A- merici. Njihova je slmmeka snaga prilič- \na, a za neke pojedince može se ka- | zati odlična. Izgledi su sveukupno, dr- Žžim, dobri, i ako za točan odgovor trebalo bi razlikovati poslove i po dr- žavama i poe poslovnim grenama. U to se ovdje ne mogu upuštati, Ipak kad je o tom riječ ne smije se zaboraviti na onu pojavu u prirodi koju Emer- son zove dualizmom. Gdje je moguć- nost velike zarade, tu je i mogućnost velika gubitka. Slika i naličje. No novi svijet imade u tom jednu prednost pred sterijim. Ko tamo propadne lakše se pridiže, nego amo. I zato nijesu rijetki | slučajevi, gdje se diže i pada po više | puta. — Tomu je uzrok po mome | mišljenju, više. u većoj moguć- | nosti zarade tamo, nego li u društve- Salamankezi i Sorbonezi. Napisao Milan Rešetar, prof. univ. Od toga što je g. 1666—1678 prim- ljeno u broj dubrovačke vlastele 10 pučkih porodica, Dubrovniku nije bilo velike koristi: taksama (,darovima“), | što su ih te porodice za to platile u državnu kasu, ova se je slabo pomogla, | Z nije se ni postigao glavni cilj za kojim se je pri tome išlo — nije se | broj vlastele znaino povećao, jer su te porodice ponajviše imale malo. muških članova, tako da su se 4 ugasile prije kraja 17. vijeka (Gjurgjevići-Bernardo, Primojevići, Serrature i Vodopići), prije kraja 18. vijeka još 3 (Klašići, Paoli i Sorkočevići Bobaljevići), tako da su doživjeli propast republike samo Boždari, Natalići i Zlatarići. Ako je dakle korist bila mala, zato je šteta bila velika: nastale su svagje i pre- pirke megju starom i novom vlastelom, jer stara vlastela nijesu nikako kotjeli da novu priznudu sebi ravnom, nego su ih smatrali kao vlastelu nižega ređa, kojima u javnom životu nijesu davali sva prava što su ih za sebe uzimali — a kako su stara vlastela bila u ve- ćini, to iz početka nova vlastela nijesu mogli da se tomu protive. Osobito je pak novu vlastelu bez sumnje to peklo što su ih stara vlastela u privat nom životu na svaki način ponizivali, , jasno im pokazujući koja je velika raz- | lika izmegju njih, pa je'vrlo karakte- | \ ristično što spominje L. Vojnović (Pad | Dubrovnika 1, 15) da su mu pričali | stari Dubrovčani, da kad bi koji novi vlastelin došao u kakvom poslu sta- | | romu, on ga ne bi primio u ,kamati | od posjeda“, nego bi mu po djetiću poručio: »Evo me sad u kortu“, pak | bi sašao tebi se razgovarali na pucalu a od gustijeme! Je li baš tako bilo, ne možemo znati, ali je sigurno da seje svagjanje počelo vrlo rano ; počele su, razumije se, ženske i oni goropadni Boždari, koji su za neko vrijeme iiz- gubili vlasteostvo i bili prognani. 24: marta 1671 u Senatu je doista odba- čen prijedlog da stare vladike imaju bolja mjesta (biće u teatru itd.) od novih, ali je zato naloženo Malomu vijeću da pozove preda se Vlaha Mi- hova Boždara (valjada je to bio sin onoga Miha B. koji je pak g. 1695. ranio jednog Gundulića) i koga bi još Vijeće našlo da je potrebno, te ih opomene, pod prijetnju ,osjetljivih po- niženja“, da ,žive u miru i bez pre- tenzija“, a megjutim da se sve vrati ,u pregjašnje stanje“. Kako su stara vla- | stela cijenili novu, vidi se po tome se u oporuci Frama Pavlova Gučetića (Gozze) mjesto rečenice ,ako bi se udala za kojeg novog vlastelina (ag- gregato), da nema ništa od mojega“ metne ,ako se uda izvan starih do- od mojega“. To su samo dva slučaja što sam ih ja našao u ispisima mog pok. oca iz našega staroga arhiva, ali ih je bez svake sumje bilo vrio mnogo, samo što se o njima nije govorilo i u dubrov. vijećima, Nova su vlastela bili bez sumnje najviše ljuti stoga što se nijesu pripuštali u Senat, iz kojega su se birali knezi ostali viši činovnici ; osobito ih je pak razdražila odluka Velikoga vijeća od 21. aprila 1749 kojom se je ta nepravda htjela da za- konom utvrdi, iako se to nije izrijekom | kazivalo. Nego, baš radi nepravđe što im je činjeno, pozicija je nove-vlastele postajala sve jača, jer su im se malo pomalo pridruživali i neki od starije | vlastele, pa je zato i borba bivala sve žešća, pa je napokon Veliko vijeće 5. marta 1763 moralo donekle popustiti i ukinuti tu odluku od g. 1749, ,zato da se ukloni nesloga i svagje megju | što je Senat 6. juna 1675 naredio da | mova (case antiche), da nemaju ništa | | saznalo i izvan Dubrovnika, pa o njoj L.A. Gebhardi ima u svojoj Historiji | Ugarske (Leipzig 1781, III. knj., str. 865-6) cijelu priču: zbog vjeridbe megju | jednom starom i jednom novom vla- | steoskom kućom, koju su stara vlastela | htjeli spriječiti, došlo je do revolucije i anarhije; najprije su stari izbacili | nove iz Velikoga i Maloga vijeća, a | oada su novi spomoću puka izbacili stare, ali nijesu smjeli da preuzmu vlast u svoje ruke, nego tako za ne- koliko vremena niti je bilo gradske uprave niti sudova; novi su tražili da papa posreduje, ali stari u početku nijesu htjeli da pristanu na nikakav: kompromis nego su tražili da francuski konsuo dovede Turke, da učine oni reda. Turski strah netjerao je tađa i neke od stare vlastele da pristanu uz nove, i tako se je napokon našla ve- i ćina koja je izabrala opet starog vla- | stelina za kneza, alije zato i pripustila novu vlastelu i k najvišim častima i ukinula zabranu da se stari žene s no- | vim. To isto priča po Gebhardi i Engel u svojojoj poznatoj Historiji Dubrov- nika (str. 265), samo što om wmije ka- zati da je kod te ominozne vjeridbe momak bio iz kuće Kabužića (Caboga). [i jednođušnost“. Za tu se je borbu