1 bg

POSTARINA PLAĆENA

ll hh

Broj 34



VU

rovač



SEDMIČNI INFORMATIVNI [ PRIVREDNI GLASNIK

ki List



Pojedini broj Din. 1:50



God, 2.



Godišnja pretplata 80 Din.
Za inozemstvo 200 D.



Urednik : >
Dr. MATIJA VIDOEVIC



22. augusta 1925.



Odgovorni urednik:

STIJEPO M. BJELOVUČIĆ

Plativo i utuživo u Dubrov-
niku. Oglasi po tarifi.





Pred ribarski kongres.

Ovih dana sastaje se u Splitu kon-
gres ribarskih zadruga na koji su po-
zvani izaslanici interesiranih vlasti i
stručnjaci, da vijećaju o pitanjima, od-
riješenja kojih zavisi možemo kazati
DĐuđućnost našega ribarstva. Regbi da
u ribarskim krugovima osjećaju se
dvije struje:

jedni bi htjeli centraliza- |

ciju uprave ribarstva pri direkciji po- |
morskog saobrać«ja u Splitu, drugi bi |

hijell slobodniju organizaciju ribarstva
sa pravom učestvovanja ribarskih de-

legata u privrednom savjetu, jedni bi |
htjeli zadružnu organizaciju, drugi bi |

zastupali mišljenje, da uz zadružnu
organizaciju treba i
ganizacija.

Često smo puta u našemu listu isti-

podijeljeni izmegju raznih ministarstva,
Tu ga ulaze ministarstvo poljoprivrede |
i voda, ministarstvo trgovine i mini. |
starstvo saobraćaja. Uporedo sa kon- |
cetracijom ribarske uprave kod direk- |
cije pomorskog saobraćaja “u Splitu, |
moralo bi ići i koncentrisanje svih a- |
genada, koje se tiču ribarstva, kod |
jednoga ministarstva.

Konceniracija uprave imala bi za
posljedicu, da akcija za podizanje ri-
barsiva_ne bi bila rastrgana i da bi
se raspoloživa sredstva mogla bolje i |
Shodnije upotrijebiti. No da ribarsku

, uprava ne zaduši birokratizam i da se |

trgovačka or- >|
“skim krugovima, potrebno je takogjer,

cali misao, da naše primorje ne čini |
jednu gospodarsku cjelinu. Dalmacija |
i Hrvatsko primorje vezana su usko |

sa svojim zalegjem. Prema tome ovo
primorje treba da dijeli sudbinu go:
spodarsku njegova zalegja. Izuzme li

. se Split i Šibenik, kojima je. priroda

ostavila izmegju mora i Dinara nešto
neposredne okoline, ostali naši gradovi
na moru nijesu drugo već silazne tačke

ona more Hercegovine, Crne Gore, Bo-

sne i Hrvatske, a preko njih i ostale
države. Ne može se prema tome go-
voriti o kakvom samostalnom gospo-
darskom životu našega primorja. Nje-
gova je budućnost u trgovačkim sve-
zama sa ostalom državom. Poliopri-
vreda i ostale privredne grane ni ne-
maju u ovim krajevima uvjeta da po-
stanu glavno zanimanje pučanstva.
Malo koja seljačka kuća živi isključivo
od plodova vlastite zemije, već je u-
Pućena na sporedne zasluge, a to je
u Zagorju poglavito stočarstvo, a na
moru ribarstvo i pomorstvo i novci
iz — Amerike.

No baš u pogledu poljoprivrede i
ribarstva može se naša Daimacija i
Hrvatsko primorje smatrati jednom cje-
linom. Loza, maslina, buhač, višnje i
smokve te ostalo južno voće nijesu
proizvodi samo jednoga dijela našeg
primorja, već su glavne kulture cije-
loga primorja od Sušaka do Bara;
riba plovi uz cijelu našu obalu te ne-
ma kraja, koji bi u pogledu ribanja
zahtijevao nekakva osobita provigjenja.
Dok dakle u prometno trgovačkom
Pogledu naše se primorje dijeli prama
zalegju, kojemu pripada, u pogledu
poljoprivrede i ribarstva čini jednu

 ocjelinu, te mislimo da bi bila teška

pogrješka našim primorjem ne uprav-
ljati u tom pravcu kao jednom cje-
linom,
“S ovih razloga mišljenja smo, da
ribarstvo treba da bude organizirano
centralno, biva da na našem primorju
ireba da bude cijela akcija za promi-
canje ribarstva usredotočena u jednoj
vlasti, a ta vlast, kako sada stoje
stvati, ne može bjti druga nego direk-
cija pomorskog saobraćaja u Splitu.
Nesreća je, da su poslovi ribarstva

Se

| se organizovati trgovina ribom.





onislimo, da bi brigu "za rasprodaju

drži u neprestanom doticaju sa ribar-

da bude dodijeljen direkciji pomorskog
saobraćaja ribarski savjet, u koji bi
imali imati pristupa ljudi ne samo
vični ribanju, već takogjer, koji bi
mogli dati savjeta.o načinu, kako će |



Ribanje je naime dvojako: skupno
ribanje i pojedinačno ribanje. Idealna
organizacija za skupno ribanje to je
ribarska zadruga. No svi pokušaji, da
se i ostalo ribanje organizuje na za-
družnoj bazi, dosada nijesu uspjeli, a
bojimo se hoće li uspjeti obzirom na
narav samoga ribanja. Ne može se
naime uporediti lov na srgjele, koji
može biti obilan ili slab, ali je uvijek
jednovrstan, sa ribanjem na finu ribu, u
malim lagjama sa dva do tri druga, sa
raznovrsnim ribarskim alatima, gdje o
lovu odlučuje u prvom redu vještina
ribara.

Uz ribarske zadruge postojat će
dakle uvijek na našem primorju male
ribarske družine, koje će loviti ribu
za svoj račun. Te družine me mogu
se prepustiti same sebi, te organiza-
cija, koja se stvori. treba da ima ina
njih obzira osobito, u koliko se tiče
nabave ribarskih alata i lagja te ras-
prodaje ulovljene ribe. Prama tomu

ribe morala preuzeti jedna slobodna
trgovačka organizacija, koja ne bi imala
činiti razlike izmegju ribarskih zadruga,
ribarskih družina i ribara pojedinaca,
već kupovati od svih tih ulovljenu ribu
na mjestu, gdje je ulovljena, te se bri-
nuti da mašoj ribi nagje sigurna. trži-
šta i u unutrašnjosti države i izvan
države. '
Iskustvo, koje smo do sada imali u
tom pogledu, i način, kako je dru-
govdje prodaja ribe organizovana, po-
kazuje po našem mišljenju neophodnu
potrebu, da se prodaja ulovljene ribe
stavi na čisto trgovačku bazu. Trgo-
vačko društvo, koje bi imalo da pre-
uzme prodaju ribe, moglo bi preuzi-
mati od ribara na čvrst račun ili u
komisiji, to zavisi od prilika i tržišta,
gdje će se riba raspačavati, all da
društvu ima biti zadatak dobit, i da
na čelu njegovu moraju biti ljudi vrlo
vješti poslu, o tomu nam se čini đa
ne može biti sumnje. Nada dobiti



| stvo, kao drugo vrelo blagostanja sta-
| novnika naše pokrajine, te prebivaju

čuda, da bi svaki našinać za nj život

 gatstva ne samo u brodarenju, nego

| najjače je poticalo na prometnost, a

ako su članovi društva u prvom redu
sami ribari i ribarske zadruge, tada

riječ ,dobit“ ne bi imala da plaši ni-
koga, jer ona bi išia opet u džep ri-
bara i u razvitak ribarstva.



>

Što može pučka škola učiniti u granicama svoga

tjelovanja, da se zanriječi

utamanjivanje rita i uputi

na racionalni postupak u ribanju ?

Piše V. Fortunić, učitelj.

U seoske i varoške škole uvedeno je | | do najzadnjih vremena natječu se kako
podučavanje iz težaštva, eda tako iste | Aa što bolie izliju svoju ljubav i sve-

budu i tvarao koristile narodu.
Nego uz težaštvo uput stoji i ribar-

uz more, pa, ako hoćemo, da naše
škole budu i u tome koristile narodu,
ne bi se sinjelo ni preko ove bogate
grane našeg gospodarstva mučke u
osnovnim školama mimolaziti; tim
više u koliko osnovne škole nazivljemo:
»Djelo visokog dobročinstva, koje nas

otimlje iz neznanja i štiti, da ne u-\

pdtinemo u bezumne navike.“
Ali prije nego odgovorim na gore
postavljeno pitanje, red mi štogod na-



u osmovnim školama. Otima ističem, |
da ni težaštvo ni ribarstvo ne smije
u osnov. školama, da se podučavaju
kao posebni predmeti kao u kakovoj
strukovnoj školi, jer bi se tada pro-
mašio cilj osnov. škole, na kojeg se
najviše ima paziti, osobito danas, kad |
svaka razvraćenost i pokvarenost oku- |
žiše sve slojeve ljudske zadruge. I
pouka 0 ribarstvu mora dakle oprezno
rukovoditi u osnov. školama, te je
strogo paziti, da ne uzdrma temeljnu
pouku za koju je pučka škola stvorena.
Ribarstvo mora krijepiti djetinju dušu
i djecu zaljubiti u ovaj zanat, koji je,
žali Bože, od svakog, pa i samog ri-
bara preziran.

Sada polazim na našu njivu, na
naše more, naš Jadran. Da, na naš
Jadran, jer ono je raslavljeno našom
krvlju, prolitom na njegovu obranu,
već od dolaska našeg naroda na nje-
gove obale. Po njemu ponosito ploviše
Tomislavove lagje pod hrvatskom za-
stavom, kao i one omiških i neretvan-
skih gusara, te dubrovačke drijevi pod
zastavom sv. Vlaha. U Jadranu na-
ši se učili plivati, njoriti, na udicu
ribati, uz obalu lumpare parati, narikle
(spužiće) kupiti, brodice puštavati i po
njemu se voziti. Sve ovo ga s morem
vezalo i u dušu ga slilo, kao da ga
je u majčinu mlijeku usisao, pa nije

dao i u njemu rado grob našao. Ja-
dransko more<jest naš najljepši ures ;
ono je najjači bedem slobode maše;
bez njega bismo bili ko siroče bez
Svoje majke. On nam daje moralnu i
matetijalnu snagu, uzbugjuje u nami
ponos; on je neiscrpivo vrelo bo-

i u bogatoj grani našeg g renina
biva ribarstvu.
Nije čuda, da mnogi naši književnici



i pjesnici već iz srednjeg vtjeka, pa

“ tinju svoju, što goje prama našemu
Jadranu! Kaka naš čovjek, rogjen na
obalam našeg Jadrana, čezne za svojim
morem, vidi se iz ovih stihova našega
Katalinića Jeretova :

»Ja te ljubim gordo more,

»Bez tebe mi žića nema,

»Gdje ne biješ, ne krkoriš

»Za mene je pustoš nijema.

»I ko mrtav želim snivat

»Na osami sred tvog žela,

»Da ja čujem i u grobu;

»Čarnu pjesmu tvojeg vala!
Ovakovu ljubav treba uzbuditi u djeci

osnov. škola prama našemu Jadranu ;
«tukneti o podučavanju ovog predmeta |

nek učitelj uzgoji osvetgike njegove ;
ono je naše more!
Malo prije spomenuo sam, da je
naš Jadran i neiscrpivo vrelo bogat-
stva i u bogatoj grani našeg gospo-
darstva biva ribarstva ; da je to njiva,
koja se ni orenikopa, a obilno ploda
daje — kako je kazao naš Kišpatić. Iz
ove njive naši ribari neprestano žanju,
a ne obziru se na budućnost, već na
vlastitu i sađašnju korist. Pustopašno
haranje po ovoj njivi dovelo je do |
nazadovanja ribarstva, pa nije čuda,
da je ovo nazadovanje zabrinulo mno-
ge rođoljube naše i mnoge Taktore,
koji su u prvovom redu pozvani, da
čuvaju i goje ono bogato vrelo, za
koje druge države miljune troše. Kod
nas se ob ovome pitanju nije još čula
ozbiljna riječ ma onome mjestu, gdje
se ima da čuje. Opća je tužba: Nema
više ribe u onoj imjeri, šlo je jednoć
bilo; svake godine ribarstvom se na-
zaduje !« x
Uz mooge uzroke zbog kojih ulov
riba ide na manje i ribar je sam do-
brim dijelom kriv. On se nije sami ni
imalo osvrćao, niti se danas osvrće na
bolju budućnost ribarenja, već pazio
i pazi na časovitu korist. Briga mu
nije bila, što bi kilom sitne ribice u-
ništio quintale oborite ribe. Dopuštaje
se i sa strane vlasti ulov i prodaja
ribljeg mlijeka, tobože onu vrst, koja
ne raste, a tamo se tim uništuju naj-
plemenitije ribe. Svaka čast onim, te
tiadziraju prodaju riba, ali oni nijesu
u stanju razlikovati onu vrst ribljeg
miljeka, koje raste, a koje ne raste.
Ulovom ribljeg mlijeka, koje raste u-
ništuje se plemenita riba, a [ono pak
riblje mlijeko, te ne raste, služi drugoj
ribi za hranu. Uništujuć riblje mlijeko
uništuje se i odalečiva riba. ——
Ribaru su dobro poznata putovanja
riba za doba mriještenja, pa se tom
zgodom znade okoristiti, te udri zagra-

Vas