7 POSTARIN A PLAĆENA Broj 26. SEDMIČNI INFORMATIVNI I PRIVREDNI. GLASNIK Pojedini broj Din 1.50 ist God: 3. Vlasnici - izdavači - urednici: za odbor. ,Dubr. Lista“ Dr. Matija Vidoević i Stijepo M. Bjelevučić, Dubrovnik 24. jula 1926. Godišnja pretplata 60 Dinara. — Za inozemstvo 200 Dinara. — Plativo i utuživo u Dubrovniku. Oglasi po tarifi. Britanska flota Ratna mornarica Velike Britanije dolazi po drugi put da službeno posjeti mladu pomorsku državu, Kra- ljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Ove posjete radosno 'su dočekatie od cjelokupnog pučanstva jugoslavenske države. Prestavnike britanskog naroda i njegove vojne i pomorske snage Jugoslavija srdačno pozdravlja kao“ prošle i sadašnje svoje. prija- telje, saveznike i ratne drugove. i Jugoslavenski narod u borbi za svoju samostal- nost susretao je uvijek u britanskom narodu velike duhove, koji su primali njegovu stvar kao svoju, te iako podupirali ostvarenje pravednih ciljeva te vjekovne borbe. A kada je došlo do konačnog obračuna, Velika «Britanija bila je saveznik male Srbije, da skupnim naporima i žrtvama u krvi otkupi.veliko djelo nacijo- nalnog ujedinjenja i oslobogjena jugoslovenskog naroda. Ovaj savez, kršten krvlju boraca na solunskom frontu i ostalim ratnim poljanama, produžuje se i da- nas u vremenu mirnog rada“i stvaranja. Nakon ratnih patnja i stradanja slijedio je triumi Pobjede. Posvećene su žrive i ostvarene težnje dugih generacija. Jugoslavenski narod danas je slobodan ju svojoj kući, te se u društvu slobodnih naroda kao sa- mostalna nezavisna jedinica posvećuje unutrašrijem izgragjivanju vlastitog kulturnog i ekonomskog razvi- janja svojih rasnih snaga i sposobnosti. “Jugoslavija, kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca; postaje u ovoj novoj epohi svjetskog razvoja, jedan u Dubrovniku. važnom položaju raskršća istočn6g i zapadnog svijeta, te glavni faktor mira i napretka balkanskog poluostrva. Britanski narod, koji se je u svojoj istoriji uvijek isticao kao nosilac viteštva, pravde, mira ireda, bio je sudionik u stvaranju ovog novog stanja i zato mu je. jugoslovenski narod vječito haran. Zato se danas ore po našim obalama pozdravi britanskoj floti i zato se ovako srdačno, iskreno, prijateljski dočekuju britanski mornari. I svi plemeniti osjećaji, koji prožimlju duše naših naroda, bit će ovim posjetama- još jače učvršćeni. Direktnim kontaktom upoznat će britanski vojnici ovaj naš narod, njegovu dušu i njegove misli. I osjetit će da naš narod živi svoj na svojemu, rađeći i stvarajući za one ideale, koji"su zajednički svim prosvijetljenim narodima, Britanski vojnici upoznat će na ovim posje- tama i pomorski duh našeg naroda, koji još danas ne dolazi do svog punog izražaja u širokom svijetu, ali koji posjeduje sve dobre m kojim se ponosi * jedan pomorski narod. Istočne obale Jadrana, sa njenim nacijonalno iz- gragjenim pučanstvom, zapada časna uloga sastajališta, gdje se produbljuje i učvršćuje veza jugoslovenskog naroda sa svim njegovim velikim prijateljima u svijetu, megju kojim spada megju najmilije veliki britanski narod. Zato pozdravljamo ulazak britanskih ratnih brodova u naše luke iu času kad se slavna britanska zastava ljubi sa jugoslavenskom oduševljeno kličemo: Da živi Velika Britanija ! God save the King! : od stupova kulturnog progresa čovječanstva na ovom Priznanje pjesniku. Nakon primitka odlikovanja sv. Save II. stepena, održao je g. Ivo Vojnović ovaj lijepi govor: _Visokopoštovani Gospodine Veliki Župane | Dugo je tome što ne doživjeh ovako veliki dan kao danas, kad sam iz Vaših prijateljskih ruku, po- praćenih toli laskavim riječima, primio rijelki dar, biva Časni Red Svetog Save II. stepena, skojim Njegovo Veličanstvo, naš premilostivi Kralj i Vladar, htjede da me odlikuje. Na pragu starosti dostigoh time danas onu Visočinu, -otkle mi se život stere u vidik što ga umorni putnik, prije no sagje u vječnu dolinu, još jednom hoće da ugleda e da promjeri prostor otkuda se uputio i dokle je dopro. Iz Jugoslavije u Jugoslaviju — to je cijela isto- rija mog truda, mog cilja i vas opseg moga života. Uputio sam se iz idealne, duševne Jugoslavije mog djetinstva, kad su se u istoričnom očevom domu na Spljetskoj ,rivi“, ročili heroji narodnog ujedinjenja, a ja, tek dječarac, gutao očima i srkao dušom svaku riječ i svaku gestu onih slavnih gostiju mojih roditelja koji se zvahu Vuk Stefanović-Karadžić, Petar Prerado- vić, Niko Veliki i Orsat Pozza, D. Miho Pavlinović, D. Gjuro Pulić, Jovan Ristić pa Sundečić, Stratimirović, Kurelac, Mrazović, Miho Klaić i drugi nebrojeni na- . rodni rađenici koji su krčili! drumove otadžbine, rušili tugje karaule, kovali duševne zavjerea sveto u posluhu sudbonosnih dalekih zapovijesti nevidljivih narodnih vogja Josipa Jurja Štrosmajera, Mihajla Obrenovića i Nikole Crnogorskog. Od te idealne, zbog domaće nesloge i tugjinskih iskušavanja, ometene Jugoslavije, ostade mi za vas život vid zabliješten a duša omamljena od puste groz- nice čekanja i prepunog ufanja. Sa tvrdokornošću sli- jepca, koji se ne boji zapreka, jer ih ne vidi, dječak je onaj rasao dalje u prkosu ostvaranja svog ideala, gazeći drač i kamenje kojima putevi života bjehu ma- trpani a berući tek ono malo cvijeća. čime ih vjetar i sunce porubiše. Itako pjesnik; umoran al neslomljen, u šesdesetoj godini "života svoga dopre“ do obećane zemlje — do realne Jugoslavije svoje. Njoj sam u svim svojim djelima klicao, nju sam naslućivao, nju navje- štavao, dozivao i do napokon, dočekao. Faunska. sprdnja. čarobnjaka Voltaire-a jeltidma zahihišta: ,glupani su svi koji ne mijenjaju nikada svoje mišljenje!“ — Pa neka! ja ti to priznajem, Me- listofelesu, — da sam i ja jedan od onih glupana, jer i sada pod krovom još nesregjene a od bolova pre- teškog ragjanja još bolesne Jugoslavije, ja nju ipak volim istim onim bonim žarom, kao što djeca. vols svoju majku i onda_kad bi ona bezumna ili griješna bila. Veliko ovo odlikovanje s kojim ste me Vi, Go- spodine Veliki Župane, danas u ime Njegovog Veli- čanstva počastili, postaje mi u pogledu svog proživljelog života, dar nad darovima, spomen nad uspomenama, pa za to kao dosada tako i odsađa nema truda *oji ne bih istrudio, ni žrtve koju ne bih žrtvovao za Kralja i za Otadžbinu, za ta dva uzvišena simbola u jedin- “ sitvenoj sintezi svih patnja pretrpljenih i svih pobjeda izvojštenih za jedinstvo Države u jedinstvu Duha i Krvi neroda našega. dipanjska luka ljetnikovac. vlastele. dubrovačke. Bez dvojbe sva je dubrovačka okolica tako lijepa, čarobna rivijera, da se može takmiti sa irancuskom rivijerom. Izmegju svih mjesta, što prave našu lijepu i čarobnu okolicu, ubraja se punim pravom i Luka Šipanjska. Malo koje mjesto uz more pokriveno je tako bujnim zelenilom, što je Luka Šipanjska. Gajevi ma- slinate do samih kuća dopiru, a ispred kuća lemuni, naranče i palme uz odrine trojke, krivalje i zlatarice Početak dubrovačke općine. Iako ne znamo lijepo kako se je Dubrovnik upravljao u najstarije vrijeme dok je bio pod vrhov- nom vlasti Bizantskoga carstva, opet nam je poznato da najkasnije u 12. vijeku on je već bio autonomna općina koja je sama sobom upravljala, tako da-se može reći da početak dubrovačke ,općine“ ide već u to doba, Nego ja ne mislim govoriti o toj prastaroi dubrov, općini, koja se je pak pretvorila u dubrovačku »Tepubliku“, kako se je u kasnije vrijeme negdašnja »9pćina“ zvala, nego ću da rečem nekoliko riječi o Ovoj našoj sadašnjoj ,općini“ koja-je u samome gradu i njegovoj najbližoj okolici preuzela, kao autonemno gragjansko tijelo, jedan dio agenoda što ih je nekad vršila, kao neodvisno državno tijelo, dubrov. Tepubljka na cijeloj njenoj teritoriji. - Kad je Napoleon 31, januara 1808. aim dubrov. republiku, bi raspuštena dubrov. vlada (knez s Malim Vijećem i Senat i svi sudovi, a uprava zemlje bi po- vjerena dotadđašnjemu francuskome konzulu u Dubrov- niku Renatu Brućre. Nego skoro zatim, po svoj prilici početkom aprila iste godine, bi uregjena » Općinska uprava grada Dubrovnika i predgragja“ (Amministra- zione comunale della cita e borgo di Ragusa), koja sigurno nije izašla iz izbora nego je bila postavljena od Napoleonova 'pastorka Eugenija Beauharnais, pot- kralja Napoleonove kraljevine Italije, kojoj je bio g. . naime Baldo Gučetić, Nikša Pucić Sorkočević, 1808. pripojen Dubrovnik sa svojom cblasti. Ta Z uprava počela raditi najkasnije 8. aprila 1808. ; toga je dana naime prvi njen dopis (Nota Nr. 1) “a ga je upravila raznim institucijama u gradu odregju- jući svakoj njen krug djelovanja, i to popovskoj kon- gregaciji, pa ,braći“ Antunin4, Ladzarin4, stolara, zidara, crevljar4, kovača, šavaca, butigara, zlatara, ko- žara, ,sodata“ (vojnikA-nosača), brijača i komardara i izraelitskoj općini (Scuola).* Iz ovoga se prvoga akta nove dubrov. općinn ne vidi kako je bila sastavljena njena uprava ; to se vidi tek iz prvoga oglasa (Aifisso Nr. 1) od 12, aprila, kojim se gragjanstvu javlja da je Općinska uprava instalirana a da su joj na čelu Antun Lukše Sorkočevića (Sorgo), posljednji dubrov. poslanik u Parizu, kao načelnik, i četiri prisjednika (Savf), naime Sabo Gjurgjević (Giorgi), posljednji knez du- brov. republike, Maro Zlatarić, Baldo Trojani i Ralo Andrović ; taj su oglas potpisali Sabo Gjurgjević kao zamjenik (facente funzioni) odsutnoga načelnika, i se- kretar Branković. Iz akta pak od 10. juna 1808. sazna- jemo da je uz Općinsku upravu bilo i 13 vueeniA, vo *Maškarić, Vlaho Menčetić, Nikša Gjurgjević (Giorgi), Kristo Lupi, Stijepo Kerša, Jako Bettendi, Ivo Vlajki, Ivo Pasarević, Vlaho Dživa Kabužića (Caboga), Dživo Nikše Gučelića i Miho Saba Gjurgjevića. Prema tome dakle i u prvome zastupstvu nove dubrov. općine vlastela su bila u većini, jer je njih bilo deset a samo * Svi akti što ih ovdje spominjem čuvaju se u općin- skom arhivu, a ove je podatke iz njih izvadio moj brat Jozo. osami pučana, — vidi se da i nova vlada nije hijela da odjednom prekine s tradicijom stare republike u kojoj su za nekoliko vijekova vlastela zapovijedala. Što je radilo to prvo dubrovačko Općinsko za- stupstvo neka kaže ko htjedne i uzmogne proučili i tu stranu dubrovačke prošlosti, ali treba da se prije nagje dobra duša što će urediti općinski arhiv. Onće | moći da kaže i to, jeli ikada Antun Sorkočević zbilja vršio službu načelnika, pa je li se što mijenjalo u dubrov. ogćini dok je Dubrovnik do potkraj g. 1809. pripadao Napoleonovoj Italiji; ja mogu samo kazati da je 20. aprila 1809. dubrov. općina javila adminis- tratoru dubrov. pokrajine Garagninu da je nedavno (recentemente) Sabo Gjurgjević bio imenovan načel- nikom ; po tome što to imenovanje općina saopćava političkoj vlasti a ne obratno ova druga općini, regbi da je Općinsko vijeće izabralo novoga načelnika, po svoj prilici zato što se Sorkočević odrekao ili možda što uopće nije primio tu službu. Trebaće nadalje da se rasčisti i pitanje kolika je bila u početku dubrov. općina; po tome šio se, kako smo vidjeli, g. 1808. govorio o općinskoj upravi grada i predgragja (citta e borgo), trebalo bi reći da su općini pripadali samo grad i Pile, ali je sva prilika da su u nju ulazile i Ploče koje su tada brojile vrlo malo kuća pa se zato nijesu ni smairale posebnim predgragjem, ali ne mogu, kazati jesu li odmah u početku pripadali gradskoj općini i Gruž, Bosanka i Župa; nadajmo se da će se