POSTARINA PLAĆENA

Broj 30.



že k, Ž ly

ž £/ i




SEDMIČNI INFORMATIVNI | PRIVREDNI GLASNIK

(gh

Pojedini broj Dn 1.50

List

God 3.



Vlasnici - izdavači - urednici: za edbor ,Dubr. Lista“

Dr. Matija Vidoević i Stijepo M. Bjelovučić. Dubrovnik

21. augusta 1926.





Godišnja pretplata 60 Dinara. — Za inozemstvo 200 Dinara,
— Plativo i utuživo u Dubrovniku.

— Oglasi po tarifi.



PČELARSKI KONGRES U DUBROVNIKU.

PČELARI, ZDRAVO !

Zdravo da ste, ljubitelji »poezije gospodarstva“,
Ronsardovih ,blondes avettes“, Virgilijovih ,,dona
coelestia“, fajnih, neznanih, ljudstvu radoznalih, ču-
desnih malih bića, što u društvu žive po zamršenim

: zakonima prirode i u tmini divna djela izvode.

Zdravo da ste, pjesnici-privrednici, ljubitelji
ljetnog sjaja slave prirode, koji se u radu odmarate

“na iskričavom blistavom raskršću, gdje se stječu i

rastječu uzdušne stazice, po kojima struje i u žurbi
hrle najidealniji i najkorisniji insekti, hrleći od pa-
mika zore do poznoga mraka po mirisnim i cvjetnim
sagovima velebne Prirode, da ,nebeske darove“ ne-
umorno sabiru.

Zdravo da ste, prijatelji, koji blagom dušom

osjećate divne vrtne časove, rezabirete mudar i zvu-
čan glas milog insekta, i dušu vašu dišete do žarišta
njihovih radosti i učite se kako svesilna priroda radi
kako se svijetle niti njenih triju carstva vežu i uto-
njujete u pitanja neiscrpivog životnog ustroja i mo-
rala, žarkog, nesebičnog rada, velike, čiste sreće !

Zdravo da ste, najveći prijatelji ovog “divnog
insekta, nad kojim ne postoji življi primjer rada i
reda, štednje, brige, čistoće, samopregora, marljivosti,
i — domovinske ljubavi !

Zdravo i sretno da ste, u Dubrovniku našem,
na piavom Jadranu našem, gdje i ,kćeri“, ljubiteljice
vaše i vrle korisnice naše osjećaju draž, toplu tiširu,
blagi uzdah i zrake Sunca našeg !

Pčelari, zdravo /



Je li Dalmacija čista zemlja?

U svjetskoj štampi izašlo je kroz posljednje vri-
jeme vrlo mnogo članaka i ilustracija, koji svraćaju
pažnju na našu zemlju. Žao nam je što nam ograni-
čeni prostor ne dozvoljava da sve te štampane prikaze
objavimo u prevodu ili bar da ih registriramo, jer se
u njima vrlo često nalaze mnoga opažanja, koja bi i
nama mogla biti od koristi i pouke. Jedan je od ta-
kovih članaka, kojeg niže donosimo u prevodu. Kon-
statacije njemačke spisateljice jasno nam predočuju ka-
kove utiske stvara čistoća, pa zato neka nam i ovi refci
budu poticaj, da u tom pravcu uklanjamo ione manj-
kavosti, kojih još svakako ima dosta. — -Ur.

< * *

Bilo je prije 1!/2 godine da sam čitala jedan za-
nimljiv opis o Dubrovniku i Dalmaciji, koji je na mene
iako djelovao, da je od onog časa moja želja, da tu
zemlju jednom upoznam, svakako morala biti ispunjena!
Polako ali sigurno (kao tolike stvari, što ih zbilja i iz
dna srca želimo) želja se pretvori u stvarnost. Na 5.
maja, 1'/2 godine poslije toga, otputovasmo u Dalmaciju.

Nekoliko nedjelja prije toga pročitah još nekoliko
kratkih članaka, još nekoliko podužih opisa ali nigdje
ne nagjoh — i sada dolazi ono čudnovato — pa i
samu jednu riječ o: čisteći Dalmacije! Ali ja hoću
svakako da o tome saopćim svoje utiske, jer njoj imam
da zahvalim da je bilo mogućno da smo tri nedjelje
mogli biti u jednoj zemlji, a da naše oko ni jednom
nije ništa prljava ili ružna ugledalo. Kako je to onda
bilo ugodno! .

Bukrevnik i austrijski regidemat Koradino
Ž 1688. godine.
(Svršetak). piše A. Vučetić.

Kako- pripovijeda službenica Nika, uljeze 27. ok-
tobra, u srijedu, dva sata prije zalaza sunča u resi-
dentov vrt jedan Konavljanin, a uprav tada se .bio
vratio iz grada soldat Nikola i kroz vrt došao do kućnih
vrata, Ovaj ugleda Konavljanina, gdje iz vrta dolazi
za njim do kućnih vrata, te ga zapita: Die ideš?*
Ovaj mu odvrati: /dem gori nješto viđet, Soldat Ni-
kola uljeze u kuću a za njim Konavljanin. Nikola tad
zazove Niku i reče joj: Ovi čovjek hoće nješto viđet
žamo, te pogje u sobu, gdje je bio fratar, predade
Ovome | ono što mu bijaše poslao residenat i ču da
Nika viče, Ova, kad vidi ispred sebe Konavljanina,
zapita ga što hoće, a on njoj: Idem nješto viđet, te mu
ona odvrati: Držim da ideš viđet kono od gustijerne.

. Ali on isti čas izide kroz kuhinska vrata na ta-
racu, gdje je bio brav i kad dogje preda nj, zapita
Niku : Die vam ostalo imanje? Nika mu odvrali:
Gospar residenat neima drugog imanja nego tega
brava, što je onomadne kupio. Konavljanin zatim iz-

. nenada udari pet puta sjekirom. po bravu, koji odmah

* Riječi ispitanika napisane kursivom su tačno navedene
pe njihovim odgovorima zabilježenim u istrazi.

Ta čistoća, kaja se, sama sobom, u svemu odra.
zivala, upadala je tim više u oči, jer smo uvijek slušali
O nečistoći ove zeinije.

Već kada smo se u Trsiv uspeli na jugosl. pa.
robrod, koji mi je zadavao mnogo brige, bili smo
zadivljeni čistoćom i izgledom tog lijepog parobroda.
Kojom radošću primih u se io prvo razočaranje! Oslo-
bogjena moje potajne brige staijah na palubi i posma-
trah..kako-pred. mojim očima prolazi ova zemlja t.j.
mnogi mali oičci koji su pretežno sivi, kameniti i pusti,
ali koji, u onom zraku, ipak djeluju čarobno.

Putovali smo pola dena, jednu noć i jedan cijeli
dan. Na raznim mjestima smo pristajali: u Splita,
Hvaru, Korčuli. U Splitu vigjesmo prekrasne ostalke Dio-
klecianove palače, koja na nas skoro bajoslovno djeluje.
U palači je stanovao on i njegova pratnja: 3000 ljudi.

Hvar i Korčula su malena mjesta, nalik na utvrde,
oma su u tolikoj mjeri u skladu sa hridima, brdima,
prirodom, da se čini kao da su iz njih nastala, pru-
žajući oku harmoniju, prirodnu ljepotu, koja Vas pri-
morava da u njoj sudjelujete. Silni, lijepog oblika,
tornjevi, duge ziđine, a iza njih zbrka malenih kuća,
— tako izgledaju ia malena pristaništa. Iza njih se

uzdižu visoki, kameniti bregovi, obasjani toplim sun- .

cem, koje ovu sinfoniju boja, koje se prelijevaju iz svi-
jetlih u Žućkasio-tamno-sive, obuhvata u jeđan topli sjaj.

Neopisivo je i Zijepo, kada se priroda i čovječja
ruka spoje i mogu skupa da -stvore jedan tako ugodan
spoj boja i linija!

pade mrtav a poslije /upć ga je po glavi ušima od
manere (sjekire), kako pripovijeda Nika. Ona stoga
zaviče čovjeku : Viđ čovječe, što činiš čije je to! Što
činiš zlo ti jutro! Ali joj on samo odgovori: Posl6
me gospar Lukša Mišičin,' da ovo ubijem, pak izide
kroz kućna vrata i vrt, otkle bijaše došao.

Nika osvem toga na razne upite islijednika od-
govori: Zivnite (zovnite) Katu Ivana Pršuika, pak
doda još, da kad je ona četvrt sata iza dogagjaja pi-
tala neke ljude: Jeda ste vidieli pasat njekoga čovjeka,
oni su joj odgovorili: Pošo je put grada, biuši ja
upitala nakon kvarat od ure, kako se ovo dogodilo.

Islijednici još ispitaše Niku, kako je izgledao ovaj
čovjek i gdje je bio prije. Nika odgovori: On je cr-
nomanjas u obrazu i profilana obraza, bio je obričen
i u malahnijem brčićima, kosa na glavi, para mi se
(čini mi se), nije imo, a ne znam pod baretom (ka-
pom), je li bio perčin, ali kose. Što se tiče njegovih
godišta, kaže da je izgledao da mu je četrdeset godina
i da joj je to potvrdio i Nikola kažući joj: / ja bi rek6,
da ima četres godišta, Nika još nadoda: Po njegovoj
prilici i po kaljinam rekla bi, da je Kanavljanin, pak
kaže dalje da je srednjega stasa, ali više niska, kao
što je Nikola i da na nogama ima opanke.

Soldatu Nikoli, koji bijaše pošao u fratra, te iza-

U subotu stigosmo u Dubrovnik. U nedjelju —
bješe jedno sjajno jutro — progjosmo kroz silnu ka-
Piju Dubrovnika. Pred nama je ležala glavna ulica,
sva u moju sunca. Izgledaše kao da seje sva nebeska
svjeilost ovdje sakupila i odbijaše se o velike, čiste
kamene ploče (koje ovdje, zauzimajući svu širinu, obi-
lježuju put) i o žuto-bijele kuće. Iznenagjeni i jako
zablješteni, prekoračismo široku i čistu ulicu, na kojoj
se ne nalazaše niti jedan komadić hartije, da bi mo-
gao pokvariti ovu snažnu i lijepu sliku. Lijevo i desno
kuće, gragjene vrlo ujednačeno, u prizemlju sa malim,
udobnim dućanima, vođe, sve u jednom pravcu, na
drugi kraj, ka izlazu. Ipak svaka kuća stoji za sebe,
jer je izmegju svake kuće utisnuta jedna ulica. U po-
čeiku tamna, zatim postajući svijetlija, uspinje se u
siromašniji kraj.

Svako se jutro šetamo po cijelom Dubrovniku,
jer Dubrovnik nije velik. Vidjeli smo najšire, ali i naj-
uže — one bijedne — ulice, ali svuda smo bli izne-
nagjeni istom slikom čistoće. Ali, ne samo ulice, već
i djeca, najmanja i ona veća, koja se iamo igrahu na
uskim, popločanim pulevima, pružahu nam istu po-
hvalnu sliku — mi smo zagledali u kućne ulaze... a
rezultat : čistoća, prijazna lica, zakrpljena odijela, —
siromašna — ali oprata.

O ljepotama grada neću i ne mogu danas ništa
da pričam, danas su moje misli posvećene u prvom
redu onoj čistoći koja nam je do danas bila nepoznata,
u jednoj zemlji koja je kod nas proglašena kao nečista.
Dakle : najugodnije iznenagjeni, upoznasmo je u juiro
one nedjelje — bili smo zadivljeni, skoro postigjeni
(misleći na našu zemlju) i stega rekosmo sami sebi,
iješeći se: Danas je nedjelja, sutra će biti drukčije!
Ali ni sutra nije bilo drukčije, ni preksutra, — inikada,

Jedan gospodin mi reče: ,Neugodno mi je da
bacim ostatak moje cigarete“. 1to je zaista bilo neugodno!

 Doživjesmo slijedeće : jednom pogjosmo put luke,
na trg voća. Kupili smo naranača, sjedosmo u vese-
lom raspoloženju na jedan prazan sto, ljuštili smo naše
voće, klatareći nogama. Tlo je bilo, iako smo se na-
lazili na tržištu, ,kao polizano“. Mi se zamišljeno po-
gledasmo, -— ova disciplina je već skoro i nas obuzela
— ali, za miloga Boga, kuda sa našim. ljuskama?!
Vjerujte mi, vi mili čitaoci, u ovoj zemlji, koja je po-
znata kao prljava, nismo znali: kuda! Je !'da u
našoj čistoj zemlji, tu se one bace komoino i veselo,
brzo na tle: pa na trgu smo! Ali ovdje... dakle, ge-
spoda su bila pripravna da ih metnu u džepove, ali
onda nam je ipak uspjelo da ih potajno i skromno

položimo u skoro prazni koš jedne strane prodavačice.

šao, Nika pripovjedi što bijaše učinio Konavljanin a
Nikola joj primjeti ovo: Ja ga sam vidio die je ho-
dio po donjemu džardinu i nješto isko, a paka je
uljegć u kuću, i cijenio sam, da ide u tebe, i zato ga
nijesam pitć drugo.

Fratar nije ništa čuo, jer je bio daleko u sobi
za saslušaje i pisao za stolom, nego su mu poslije
Nika i Nikola sve pripovjedili. 3

Kad su islijednici pozvali Katu Ivanovu. Pišut-
kovu, ova na njihov upit odgovori, da u prošasti uternik,
26. oktobra, pred večer dogje u nje jedan Konavljanin,
kmet Lukše Sorga, njena gospara i da joj reče: Zove
te gospar Lukša, da dođeš u grad i pripovijeda, da
je pošla u grad u gospara i tu prenočila, pak da se
je u srijedu (27. oktobra) u jutro, kad su se otvorila
gradska vrata, vratila doma u Gruž i da ovaj. Konav-
ljanin dogje u nje oko podne pitajući je : Imaš li kruha,
pošto mu ona odgovori da nema, otigje ća. Ona izjavi,
da ga ne pozna, ali doda: Ma mi je on isti pripo-
vidio, da je iz Konavala, kmet gospara Lukše Miši-
čina, ma ne znam iz koga sela, ne biuši mi reko,
ni ja ga pitala, ma ima na jednoj ruci poganicu,
malahnu ranicu, koja mu ne bijaše vezana, i reče mi,
kad je dohodio onomadne po me, da me zove gospar
Lukša, da ga je drž rečeni Lukša um tamlici i da ga