POŠTARINA PLAĆENA : = =: SVAKI BROJ 1.56. Din. DUBROVAČKI LIST GODINA PETA z Broj lk. | težnja. — Dubrovnik nije grad prošlosti, nego grad sa prošlošću... Prigodom krštenja parobrodu , Carica Milica“, održao je naš ugledni sugrađa- nin i odlični umjetnik, g. Marko Murat : evaj veliki govor: — Gospode i Gospari! | Ona što je dalo povoda priregjivačima ove lijepe | proslave Dubrovačkog pomorstva i naše najjače tr- govačke mornarice da mene pozovu, da sa dičnom | i plemenitom Kumom, podijelim čast kumovanja kod krštenja ponosnog broda, koji če od danas nositi pro- | slavljeno ime Carice Milice, držim da je bilo to što | su se oni osjećali slike ovog skromnog dubrovačkog slikara: Dolazak Cara Dušana u Dubrovnik.Jer u ovo | isto slavno dubrovačko pristanište, u ovaj naš porat, j (pristanište), koji se je ponosio jednim od najstarijih | arsenala (Orsana) u Evropi, doplovio je 13 novem- | bra 1350 god, Srpski car Stjepan Dušan Stlni sa Ca- | ricom Jelenom i sinom Urošem — Dominis Impera- | i tor — kako ga zovu naši ljetopisci, i bio dočekan sa najvećim počastima i radošću od Vlastele i puka du- brovačkoga. A Car Dušan je najslavniji Vladar iz slavne dinastije Nemanjića od koje je vodila porije- 0klo i ona plemenita, mudra i odvažna vladarka srp- j ska čijim se imenom kiti ovaj naš brod: Carica Mi- 0 lica. Odinah poslije strašne i sudbonosne kosovske 4 kalastrofe, držeći da je sve propalo, u najvećoj tuzi i i nesreći Carica Milica je mislila na Dubrovnik, Mo- lila je braću Dubrovčane da je prime, da se skloni u j njihov grad. I senat joj sa najvećom predusretljivoš- | ću i saučešćem obeća zaštitu u svom gradu, riješe- niem od 12 okt. 1389 god. — Ali, pošto su prilike l uael le drukčiji izgled nego što je Carica u prvi mah | mislila, ona je ostala u Srbiji, i nije došlo do puto- | vanja u Dubrovnik. Malo pomalo, poslije one teške kosovske magle, oširila se je tama, dok najernija noć ropstva ne pokri- je cio narod —- osim male ali sjajne njegove čestice: Dubrovnika. On je sam sjedio »na prestolju od slo- bode«, a oko njega »s oba kraja« slovinska sva dr- žava — kako kaže Gundulić — bila je zarobljena. Ali — kako nam dokazuje i sam Gundulić sa svojom Sunčanicom i sa pozivom da Oslobodilac skokne ko- nja po Kosovu — Dubrovnik u slobodi nije zaborav- ljao svoje braće u ropstvu, nego je vjerovao i čekao oslobogjenje slovinskog naroda. A kako je i moglo drukčije biti, kad je i on i cio njegov puk bio jedan odabrani dio toga naroda? — Iz jedne knjige koja se čuva u našem Arhivu čitam imena gragjana koji živ- ljahu u našemu gradu 1417 godine: Ratko, Stojko, Radoslav, Branko, Živko, Rastko, Obrad, Milovan, Miloš, Novak, Medoje, Miodrag. Radojko, Kadovan, Savko, it. d.it. d. I sva imena muška i ženska taka su, narodna, slovinska. Prirodno je da su lica sa ta- kovim imenima morala da imaju i dušu sličnu braći u zalegju sa jednakim imenima, jezikom i običajima. I onda one iste gusle, koje su gudile o prošloj slavi, koje su cvilile o propasti i bijedi naroda i koje su če- znule za slobodom i osvetom po kolibama, planina- ma i dolinama zarobljene nam braće, one iste gusle . gudile su onu istu pjesmu po kućama, i stranjima du- brovačkog puka, Glas onih gusala zujao je i na dubrovačkim bro- dovima na svim morima po kojima se brodilo, a pod bijelim barjakom Sv. Vlaha, barjakom slobode koji je kroz mnoge vijekove jedini svjedočio pred cijelim svijetom o postojanju naroda našega, Glas gusala sa brda i sa mora, velika molitva Bo- gu, stvori čudo: podiže osvetnike, osloboditelje. Za- divi se cio svijet. Sveti Vlaho, Sveti Nemanjić Sava, oČirili Metodije i veliki Gjakovački Vladika osmjeh- nuše se i blagosoviše onaj barjak, ukrasiše ga crve- 16. APRILA 1928. Duhrovnik | jueoslovensko pomorstvo. Dubrovački brodovi ploveće čestice naše otadžbine. — nilom staroga krstaša — krvavim simbolom najdra- gocjenije žrtve za slobodu; ukrasiše ga modrilom ne- ba i mora čežnje naše, znakom Svih najviših pregnu- ća i zanosa slavenske: duše. I eto taj jedinstven modro-bijeli-crveni barjak na- šega naroda i naše države vije se na moru i na suhu, Po svim morima svijeta plove brodovi naši, kao ne- ka naša ostrvca, dragocijeni komadići naše otadžbi- ne pod zastavom koja svijetu pokazuje da smo mi Narod, Država, sa pravom da živimo, i da se kultur- no i ekonomski razvijamo. Ovi brodovi dubrovački, čestice naše otadžbine, naši divni pomorci i armaturi naslijedili su od vijekova šve one vrline, koje su ukrašavale nji- hove pretke:«pređani rad, prioni. red, duh organi- zacije i veliku ljubav za otadžbinu, napose _ za Du- brovnik i cio kraj gdje nastava dubrovački narod —- ratio ragusina — kraj pun ljepote i skladnosti, pun uspomena, A_ove vrline bile su prava snaga, koja je uzdržela dubrovačku slobodnu državu "kao čudom, kroz više nego tisuću godina i sačuvala ne- ugašen divni žižak visoke kulture u našem gradu, plovuće nekim Državnička mudrost i bezkrajna neokristoljubiva ljubav prema otadžbini starih Dubrovčana, mogu biti i danas učitelji kako se državama upravlja na mir i sreću naroda. Ove vrline, tako mnogo potrebne za uregjenje i upravljanje državom, živu još i danas kod naših pomoraca. Da su od naših pomoraca i od sta- rih Dubrovčana htjeli nešto naučiti, naši vajni držav- nici i narodni izbranici drukčije bi mi proslavljali de- setgodišnjicu Oslobogjenja, Stari naši bili su veliki trgovci, veliki pomorci. Neumorne pčele, letjele su po cijelome svijetu da prinesu svoj prilog u košnicu — otadžbinu, da joj stvore miran život i blagostanje. U Kolumbovoj eks- pediciji za otkriče Amerike bilo je i dubrovačkih mornara. Dva Dubrovčanina bijahu veliki Admirali španjolski. — Veliko se blago slijevalo u Dubrovnik od svih krajeva svijeta. Silno su bogatstvo mnogi ste- kli na moru kao Lopugjanin Miho Pracat i Šipanja- nin Vice Stjepović Skočibuha, Ali veliko materijal- no bogatstvo nije dubrovačane činilo materfjalisti- ma...,. Nijesu oni smatrali novac ciljem, nego sred- stvom, kojim će ostvariti dio idealnih težnja za opće blagostanje i za pravu kulturu, Svakome je od nas poznato kako je Miho Pracat cijelo svoje_ogromno bogastvo zavještao otadžbini i humanitarnim usta- novama. Vice Skočibuha nije nagomilao onoliko zla- ta, da ga položi u Banak od Gjenove, pa da se samo topi od harpagonske miline gledajući kako mu ono raste: nego je zlatom otkupljivao robove, pomagao pomorce, sirote i potrebne. A zatim je podigao ne- koliko arhitektonskih spomenika, koji mogu slavno da izdrže komparaciju sa najpoznatijim sličnim gra- Sjevinama na Zapadu. Na Šipanu je visoko utvrgje- na crkva Sv. Duha, Skočibusina zadužbina njegovoj Krsnoj Slavi (kojoj je takogjer posvetio oltar sa sli- kom, možda Vasarijevom, u našemu Rozariju). Za- tim: dva tipična renesansna ljetnikovca sa gjardini- ma, taracama, kapelom i kulama (toretama), kojima se pristupa preko pokretnih mostova, U gradu ću spomenuti samo najljepšu renesansnu polaču Dub- rovnika, sada svojinu porodice Bizzarro-Ohmučević, i u Tri Crkve onaj čarobni zamak dostojan najljep- ših rimskih vila rinascimenta, koji porušen i tužan čeka da ga opet neki armatur obnovljenog Dubrov- nika, a duha Skočibusina, vrati u prvobitni sjaj, Ovako su upotrebljavali naši stari armaturi svoj teško stečeni novac, Ovake su podizali spomenike svome imenu i svome narodu, I ono što nas osobito tješi i sokoli to je, da i današnji naši armaturi — u PRETPLATA: Din. 60 Za inozemstvo Din. 120. Stare dubrovačke vrline. — Materijalno bogatstvo kao srestvo ostvarenja idealnih Dubrovnik faktima govori. — Simbolički dolazak ,Carice Milice“. prvom redu i naročito oni čiji ponosni brod sada kr- štavamo — nasljediše sve vrline i sve lijepe osobine | svojih slavnih predaka. Ni njima nije novac cilj, nego sredstvo za izgradnju. kulture, za prosvjetu i za do- bra djela, Velika pomorska trgovačka Akademija Iva Ra- čića, koja će se podići u Dubrovniku i Račićev Ma- uzolej u Cavtatu slavno to dokazuju. A komu je poz- nato koliko je učešća ima u podizanju ovog kul- turnog spomenika, ovdje na radost našu prisutni če- stiti i općeljubljeni predsjednik i glavni predstavnik ove velike atlanske plovidbe — duša i mudri pokre- tač svega najboljega u ovoj najvažnijoj našoj indu- ostriji, dostojni nastavitelj slavnih.tradicija našeg po- morstva, — zajedno sa plemenitom gospogjom ime- njakinjom Carice, pokroviteljke ovog broga, te kako on našu umjetnost i sve kulturne manifestacije prati i podstrekava, može sa pouzdanjem ustvrditi, da će i nadalje našim pomorcima i armaturima novac ostati srestvo za manifestovanje kulture # morala: za po- dizanje ovog najljepšeg kraja naše otadžbine ka lje- poti i ka dobroti. Nedavno mi je jedan njemački kritičar, na povratku iz Cavtata opčaran Meštrovi- ćevim Mauzolejom porodice Račić, kazao ove riječi: »Novija naša Njemačka umjetnost ne može pokazati nešto kao što je ovaj Mauzolejl« — Slava i čast oni- ma, koji nam megju narodima taku čast čine! Onima, velim, koji podižući Dubrovnik — pod ovom riječi razumijevam cio teritorij gdje živi dubrovački puk, od Kleka do Sutorine — podižu i uljepšavaju cijelu našu otadžbinu, ukrašavajući je najljepšim dragim kamenom iz kojeg odsijeva stari sjaj kulture, ljepo- te, obilja. U raznoličnosti je ljepota — in varietate pulchritudo, I baš ta raznoličnost čini lijepom i preli- jepom našu veliku slovinsku domovinu: »circumdata varietate«, kako veli Mudrac, Čitam:»Preko dvije trećine tona brodskog prostora od (350.000) što ih Jugoslavija ima, Dubrovačko je, i ako nije nažalost sve na ime Dubrovnika« A neki vi- ču: »Dubrovnik je grad prošlosti. Njegova nije. bu. dućnost. On je samo za turiste«, I t. d. S Tako je govorila i Austrija, govorila i postupala prema tome. Ova ugnjetačica slobode upropastila je dubrovačko brodarstvo povukavši trgovinu u Trst i Rijeku. Ali Dubrovnik, jak starom kulturom i trgovačkom tradicijom, onim vikačima na sav glas faktima ovako odvikuje: »Nijesam ja grad prošlosti, nego $rad sa prošlošću, grad sa velikom istorijom, koja mi daje podstreka i snage da budem grad i sadašnjosti i bu- dućnosti. Zanemaren od tugjina, koji mi je oduzeo slobodu, ja hoću'i vjerujem da me u novoj slobodi, u državi našoj slovinskoj čeka ono blagostanje kultur- no i materijalno, na koje imam prava baš stoga što sam najviše za tako blagostanje radio, radim i radiću, Ja neću da kao najjači predstavnik naše pomorske trgovine sa najslavnijom tradicijom — budem zapo- stavljen pred ma kim bilo: neću da se mojim brodo- vima uskraćuje sloboda kretanja na ovomu moru po kojemu oni časno plove preko 13 stotina godina, Ne tražim privilegije, ne zahtjevam prednosti; ne isko- rišćavam najveći istorijski kapital. Samo tražim ono što mi pripada, Ja neću da se i nadalje moje energije troše u tugjini. Hoću uspostavljenje starih veza sa braćom u slobodnoj i velikoj otadžbini, hoću obnovu u gvožgju starog dubrovačkog druma, Hoću baš za- to, što sam grad sa značenjem, Sa istorijom. Bio sam neko, jesam i hoću da budem neko i nešto«, Kazao sam, faktima Dubrovnik govori. A sada moram još dodati: sjanim taktima, Jer koji drugi od gradova može pokazati tako sjajan i veličanstven svu