Gijsna listu
Za Dubrovnik na godinu fior. 4.

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior. 4.50.

Za Srbiju i Crnu Goru na go-
dinu fior. 5.

Za sve ostale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića.

Pretplata i oglasi

šalju ge administraciji ,DUBROVNI-
KA“.
Dopisi se šalju uredništvu.
Rukopisi ge no vraćaju.

Za oglasa priposlano, izjave,
javne zahvale, računska izvje-
šća i slične objave plaća sa 10 novč.
od retka (sitnijeh slova). Ako ge više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne prima-
ju se.

Broj 14.

Izlazi svake Nedjelje.

Godina YV.

USKRS.

A u prvi dan nedjelje dogje Mariju Ma-

gdalina na grob rano, još dok se ne bješe

rasvanulo, i vidje da je kamen odvaljen

od groba.
S Jev. po Ivanu gl. 20.

Mir vam, reče Isus sakupljenijem uče-
nicima, i ovo rekavši pokaza im ruke i re-
bra svoja. Onda se učenici obradovaše vi-
djevši Gospoda.

Gotovo je devetnaest vijekova u nepo-
vrat prošlo, što kršćanski svijet slavi ovu
veliku svoju svečanost, kojom je kršćanstvo
pobjedilo. Načela prave ljubavi slobode i je-
dnakosti stoprv u apostolima i njihovijem
sljedbenicima nagjoše prave i istinske Pro-
povjednike. Pred ovijem načelima zaljulja se
uregjenje staroga i truloga društva i ostade
zakopano pod ruševinama, a nad njima se
podiže pobjedonosni ZXyrst noseći spas i pre-
porogjaj čovječanstvu.

Mir vam, odjekuje u ovaj dan po ci-
jelomu kršćanskome svijetu, i svraća našu
pažnju na ona sveta načela Božijeg Sina,
koja s dana na dan sve više i više pobje-
gjuju. Svijem narodima na svijetu objavljena
je nauka Spasiteljeva, i svi je jednako ima-
ju uživati; ona ne pozna pobjedilaca i po-
bjegjenijeh, svak je pred njom jednak. Bor-

ba jošte traje, jer moderni farizeji i književ-.

nici izopačujući nauku Velikoga Učitelja ho-
djeli bi je izrabiti u »voju korist da zagospo-
dare nad svojom braćom, i da je veća iro-
nija, pozivlju se na nauku Isusovu.

Mir vam, odjekuje danas i u katolički
jem i pravoslavnijem crkvama, jer ovaj ve-
liki praznik pada jednijem i drugijem ove
godine u isti dan, što bi nama Srbima i
Slavenima crkvom  podijeljenijem imalo biti
znakom veće megjusobne snošljivosti i ljuba-

vi, jer nas prava vjera ne dijeli već ljucka
kratkovidnost i žalosni naš položaj na razme-
gju istoka i zapada, koji otkada Klio bilježi
Svjeske dogogjaje neprestano boj biju sada
pod jednijem sada pod drugijem oblikom.
o Mir vam i mi poručujemo zavagjenoj
braći jedne i druge orkve čestitajući im ovaj
veliki praznik, s porukom neka se ugledaju
u tome na nas Srbe Dubrovčane.

E

Medo Pucić i srpsko pitanje.
dk

Ditajući zagrebački ,Pozor“ od g. 1860.

i 1861 dolazimo sve to više do uvjerenja da
Dalmatinci Dubrovčani i Bokelji, tražeći sje-
dinjenje s Hrvackom i Slavonijom, nijesu
imali ni na kraj pameti današnje hrvacko
stanovište hrvackog državnog prava i hrva-
skog državljanstva. Svijem zajedno bijaše
glavna polazna tačka narodni princip i Ju-
goslavija n. pr. u ,Pozoru“ od g. 1861 br.
&. čitamo: ,Nije se pak ni s tim ugasio u
prsih dalmatinski duh domoljublja i duh Sla-
vjanstva. Ali činovnici zaneseni što sa svoje-
ljublja, a'što s nerazborite i divljačke  želj-

Nosi , počeli su smatrati kao pansla-
viste ljubitelje i gojitelje jezika # naroda slo-
vinskoga ...... U kratko Talijanacah i Po-

talijančenih ima ih sada u Dalmaciji od 15
do 20 tisućah, 400.000 ima ih pravih i pro-
stih Slavjanah Znadu i ovi Talijani
i Potalijančeni s malo iznimakah, znadu i
oni, dakako, što je naše sveto pravo narod-
nosti, za koje žrtvujemo sve i do same kr-
vi; hlepteći za milom svojom majkom  sla-
vjanskom i vruće želeći, da njezino razko-
madano tijelo uzkrsne omlagjeno i puno  ži-
vota, i da svoju vlast prostre od crnoga do
jadranskoga mora, a od Dunaja do Save, do
Rijeke i mletačkoga zalieva“. Petar Mačić pi-
še iz Kotora"). da Boka nije nikada pripa-
dala Dalmaciji i da su Sr8# naselili Boku, pa
nadodaje: ,Bokezi su ovejani Jugoslaveni,
imali su svagda, pa i danas svoju autonomi-
ju, i kao takovi mogu: se i bez porazumlje-
nja dalmatinskoga, sjediniti s trojnom  kra-
ljevinom“. U 11. broju iste godine ovaj pi-
sao piše, da protivnici sjedinjenja u Boki
kažu, da se neće dopustili u uči poraba
Čirilice i da će Bokelji izgubiti srpsko na-
rodno ime; ali da Bokelji u to ne vjeruju i
da im se smiju. Ivan Kukuljević u otvorenom
pismu Medu Puciću veli: ,Tako misli sav
naš narod, pa kako i slutismo, misle jedna-
ko i vrijedni oni Dalmatini slovinskoga srca

t duha“. A danas?!

Kako u Dalmaciji onda ne bijaše ustavne
slobode, kakvu bi naši rodoljubi bili željeli, to se

9) v. ,Pozor“ g. 1861. br. 10.

je i s toga razloga tražilo sjedinjenje — oso-
aca Pucići i ostali Dubrovčani io naglašiva-
iu. — da uživaju blagodati ugarskoga usta-
va, Niko Veliki Pucić na večeri priregjenoj
u čast izaslanicima bokeškijem 23. januara
1861. kliče živio , Ugarsko-hrvatski ustav“*), a
Strossmajer u pismu 4. jan. 1861. knezu
Giorgi piše: ,Bez ustavne slobode, koja bi se
sjedinjenjem Dalmaciji ujamčiti imala, bilo
bi sjedinjenje to samo puka opsjena“?).

Dubrovčane i Bokelje vogjahu u ovom
pitanju jedni razlozi a Dalmatince drugi, što
su Medo Pucić za Dubrovnik“) a Petar Mačić
za Boku*) u ,Pozoru“ izjavili, s toga u gla-
sovitoj škupštini u cuklićevoj dvorani na 23.
Januara 1861. bješe usvojeno stanovište bo-
keško, te svijem glasovima osim jednoga
zaključiše dubrovački općinari, da se prosi
u cara dopust, da Bokelji i Dubrovčani, koji
Dalmatinci nijesu niti su ikada bili, uzima-
du osobitu narodnu skupštinu kad se bude
o sjedinjenju raspravljalo“), ovo stanovište isti-
če Niko Veliki Pucić, i u pismu ,,Mojim su-
gragjanom“.?)

Dubrovčani i Bokelji posvjedočiše ovo svo-
je stanovište i tijem, što ni jedan nije potpisao
dalmatinsku adresu od g. 1861. na kraljev-
ski dikasterij za Hrvacku, Slavoniju i Dal-
maciju u Beču*).

Medo Pucić pak nikada ne upotrebljuje
riječ sjedinjenje već ,zdručenje s Hrvackom“
pdružba s Hrvatima“), što Ivan Kukuljević u
pismu na Meda Pucića potvrgjuje i bolje tu-
mači: ,S našom čistom savjesti i poštenom
namjerom, imajući pred očima pravu slobo-
du vaše i naše zemlje, nije nas strah, da
neće svaki Dalmatinac. ...... ... s veseljem
prionuti uz združenje ili konfederaciju na-
šu“") Da, družba ili konfederacija bijaše
prvobitni program dajbudi Dubrovčana i Bo-
kelja što je imao biti početak konfederacije
jugoslavenske, a ne kakve velike hrvacke, u
kojoj bi svak morao biti politički Hevat, ka-
ko danas hrvacki političari izvrću.

2) v. ,»Pozor“ br. 28. g. 1861.

*) v. »Pozor“ br. 11. g. 1861.

*) vw. ,Pozor“ br. 16. g. 1861.

%) v. »Pozor“ br. 10., 11. g. 1861.

9) v. »Pozor“ br. 28. g. 1861.

?) v. ,Pozor“ br. 46. g. 1861

%) vr. ,Pozor“ br, 88. g. 1861.

%) v. Medo Pueić napisao Dr. Fr. Marković str. 46. i t.d.
9) vw. Pozor br. 14, g 1861.

Hrvatske jabuke Dubrovniku na poklon
Malo je mjesta bilo na svijetu, gdje se tako
mirno i spokojno življelo, kako tu do nazad malo

! vremena u Dubrovniku. Naši crkovnjaci, uzor sve-

štenici, bijahu po izbor učenjaci, pravi apostoli mira
i ljubavi. Naše škole odgajahu ljude poštenjake,
čelična karaktera; pa i ako je u nauci vladao tugj
jezik, ipak je napredak bio odličan, te se Dubro-

“vnik ponosio lijepom kitom učenijeh ljudi. Uljudnost

i prava pobožnost vladahu u svakoj kući, a megju-
gobno štovanje i ljubav. spajahu stanovnike grada
i okolice kaonoti ljude istog grma, kao pravu braću.
S toga je imao pravo onaj čuveni francuski slavista
(Ciprian Robert) kada je pisao, da naša glasovita
republika, prije dolaska Francuza, bila je toli poči-
tovana na čitavu poluostrvu istočnom (na B.Ikanu)
da isti Slaveni, Turcima podložni, dohodili su na
njezina sudišta svoje raspre rasugjivati. S toga nije
zaisto prećerivao ni onaj čuveni inglez (T. Vatkins)
kada je tvrdio, da su Dubrovčani najmudriji, najbolji
i najsrećniji narod na zemlji. Ali, kad bismo htjeli
da i samo u kratko iznosimo sve što su u hvalu
Dubrovnika napisali nepristrani tugjinci, čitava nam
knjiga ne bi bila dosta, jer se svak divio dubrova-
čkoj uglagjenosti, svak se dobro nalazio u našoj
čistoj atmosferi gragjauskijeh vrlina. Kad na jednu
eto ti zapuha pomamni prekovelebitski vjetar, dopre
do našijeh pitomijeh strana, te nam sve okuži, sve
pohara po selima, a i sam grad ne poštedi, već
nam po gotovo zanese sve sveštenstvo i neke naše
lakovjerne radnike.

Ostane nam u istinu čista i netaknuta sva

prava inteligencija, ili, kako bi rekao naš vrijedni |

kanonik Stojanović, ostane nam sva aristokracija
misli, toliko je istinito da

»Upet umna sila toržestvuje,

Ne pušta se da je zlo pobjedi,

Iskru gasi, a zmiju u glavu“.
Ali ipak mi iskreno ispovijedamo, da predamo za
našu omladinu, e nas je strah, da, neoprezna,
ne upade u mrežu što joj na sve strane razastiru
neprijatelji naše narodnosti. Da se to sačuvao Bog,
ne bi dogodilo, odlučismo iznijeti ovdje neke jabuke
koje nam je donio hrvatizam za ovo malo vremena
od kada se isti počev uvlačiti megju naše ljude.

Prva nam je jabuka ona, ako i malena, šačica
Popova i fratara, koji zanemarujući uzvišeno svoje
zvanje, odađoše se političnom strančarenju rasijavši,
u ime vjere, ljutu mržnju izmegju jednokryne braće.
Neki od njih u tome titaničkom radu prekoračiše
već svaku granicu, te upotrijebiše u političke svrhe
i crkvu — grozno je i promisliti — još i same
crkvene svečanosti!

Javna je štampa jur osudila ono kićenje orkava
političkijem zastavama, javna je štampa takogjer
žigom žigosala žalosnu onu zabranu seljačkijem bar-
jacima da učestvuju pri svečano ophodu (proćesi-
junu) sv. Vlaha. Megjutim, na slavu velikog proroka,

Podlistak.
DUBROVAČKA KNJIŽEVNOST

piše KANONIK IVAN STOJANOVIĆ
XXXVIII.
KLASICIZAM.

Baš glede takove najuglednije kulture i me-
jugobna ponašanja, Tommaseo, — uz mnogo nje-
mačkijeh spisatelja, — opisuje Dalmaciju kao pre-
djel u kom se nalazi pravi kaos moralnog svijeta,
i u tu svrhu nabraja per enumerationem par-
tiam sve što je protivnosti i antiteza u ovoj po-
krajini, kao n. p.: pil villico di Imosehi, e la da-
ma ragusea, i saloni aristocratici di Ragusa, e le
T02ze družine di Knin eoec. eco.“ Prestavlja tako-
gjer Karla Natali jedinijem uzorom, ako ko hoće
poznat što je čovjek posve izobražen u izvanjskom
izgledu galatea i etikete. U tome smislu reče je-
dnom prilikom i sami car Franjo 1.: ,Da ja imam
toliko država u mome carstvu, koliko je plemića
dubroyačkijeh, radi izobraženosti njihove podao bi
Svakomo po jednu državu, da njom upravljal“ — A
evo što piše , Wiener Zeitung“ od g. 18832: ,Chi
entra in Ragusa pieno ancor della vita dalmata,
ogli si trova come caduto in un campo di una re-
omota e squisita civilizazione, che gli viene incon-

tro da ogni dove. (Opuscolo: P. L. Giorgi)“. S to-
ga je i pisala barunica Duringsfeld, da: ,Dubro-
vnik nije Dalmacija u smislu kulture, premda geo-
grafski i politički — sad za vazda pripada Dalma-
ciji“. Zgodno je ovdje prenijet još neke tačke ove
spisateljice, te se odnose na dubrovačku kulturu,
kao n. p.: ,Dubrovčani su dobri i mirni; i ako
su mnogi od njih: odlične i originalne glave. Nji-
hova je pitomina — satavak stranijeh kultura,
biva: italijanske (to se razumije: grčko-latinske), a
što Bog da — i francuske; ona je proizvod mnogo:
putovanja, kušanja, i klasičnijeh izučavanja. Može
ge Tijet bez i malo straha da nijedan Dubrovčanin
nije sličan drugome, neka su svi isto: uljudni, ud-
vorni, svi isto: ironični i satirični; ali bez ikakva
prekomjerna zanosa za ičim. Znadu oni pričat vaz-
da nešto nova, pa ma išli zajedno — i za punu
godinu dana. Gotovo sva ta njihova pitomina stoji
u prošlosti. Dubrovčani, kad god stanuju ili hode
po širokom i bajnom svijetu, reku sami sobom:
»ne bi bilo s gorega, da već pogjem. sjesti na Pile,
da ge prošećem po mome stradunu, da se POraz-
govorim s mojijem“, — pa čak i s kojijem nije
— može bit — progovorio ni deset riječi dok je
bio u svom zavičaju. A šta ćete? Dogje, pa tu za-
Sjede u svome očajanju i dreselju (Verzweiflung),
ali mu ge isto čini, da je u svom (starom) Dubro-

vniku. Čita tu novine, ali uprav: bez nijedne stra-
sti političke“. Ovome još nadostavlja pomenuta spi-
sateljica (Roman: Milena): ,Was sollten die Zeit-
schriften eintragen in einem Lande, dessen Zeit
noch nicht wieder an der Zeit ist?!“ Potvrgjujuć
ovo rečeno, pok. August Kaznačić nadodaje ga svoje
strane, da svaki Dubrovčanin, koji ge je zadojio du-
hom onijeh vremena, i privikao onoj kulturi, ima
klicat:

»Budućnost mi brez blaznenja sjaje,

Kano miso sunca sutrašnjega —

Jadnom sljepeu, koji ga vidjet ne ćel«
Još Duringsfeld prilaže i ovo: ,U Dubrovniku go
može prelijepo naučit: srpski“) italijanski, fran-
Guski, i njemački. U tijem jezicima Dubrovčani či-
taju, te go usavršuju u Ditomini, koja se uprav mo-
že nazvat: nadostavak radikalne njihove pitomine
domaće, te im je preostala još iz njihove prošlosti.
Dubrovnik je Babel, ali nema samo babilonske ku-
le. I premda je grad duboke i uglagjene kulture
zapadno; po unutrašnjoj naravi je sasvim tim prvi
grad istočni, — s njim upravo počinje istočni svi-
jet. Izvan Mletaka ne poznam nikakva grada s oko-
licom i predgragjima tako romantičnijem. — što
Dubrovnik. Rim ima Privilegium razvalina, i to
razvalina — jednog čitava svijeta Političkog; ali
privatnijeh razvalina: toliko materijalnijeh, koliko
*%) U originalu slavigeh.

moralnijeh, nema nigdje više — što u Dubrovniku.
Slikari vele, da su okolice, Dubrovnika: ko deco-
razioni jednog teatra. Može bit; ali takovi uresni
spretovi stoje uzalud, ne prestavlja se veće tu ni:
komedija, ni tragedija, ni dramatički ikakav čin
života: privatnoga i gragjanskoga. Dubrovčani sjede
pred kafanama, ili odu na strađun, jer je tu uprav
njihovo padalište (der Stradon ist ja der eingentli-
che Salon von Ragusa). Po njem se šeću (man
stradonirt), i ta je šetnja kako neko opiatum u
prilici micanja, po uru, po dvije, — šeću se: hitno
i strasno; hoću rijet, — ako se zbilja išta može u
Dubrovniku strasno ljubiti! Sad, kad je njihova sa-
dašnjost toliko različita od prošlošti, koja se vjera

može imat u kakvu budućnost u Dubrovniku? A .

kad nema vjere u budućnost, odkud može bit čo-
vjek: hitan, žarovit?! (Wo mag hier die Heiterkeit
sein?)“. :
Red nam je primjetiti, da se sve ovake izreke, —
koliko ih je god, — tiču jedino onijeh Dubrovčana,
koji su preživljeli pad republike; a ne odnose se
nipošto na sadašnje prebivaoce, koji, gotovo sve do-
šljaci od tamo i od amo, — nastaniše ge, i posvo-
jiše njihova prebivališta. To je puk našijeh dana;
Koji za sve ovo: i ne zna, i ne haje da zna, koji
g&, — kao i svukud, — zadovoljava svačim, svače-
mu se smije; puk, koji se svega zaboravlja, da mu