eakennmniu oču snasao sk VE Doro ča vi jača Or ls iči. zoo ale sišli o aš Šo) Zok e ne =a šik Bike ij lies: di “e pioneer pv Poštarina plaćena u gotovom DUBRAVA Pojedini broj dim. 1.— Dadimo svoji Svaki na svom, Danimo složno Fvatski dom: Stjepan Radić Godina VIII. Dubrovnik, 17. veljače 1940. Broj 84. U potrazi za kompromitirajućim materijalom Izvori su presušii a baš sad uz- vitlala se najdivlja hajka na spora- zum, Srbi - katolici otpočeli su pre- rano ofenzivu. Materijala nestaje, a njihovi gospodari ga neprestano tra- že. Treba srušiti sporazum. U tome i jedino u tome složni su svi oni, koji su kroz ovo dvadeset godina provo- dili harač nad Hrvatskim narodom, Sve je bačeno u pozadinu pred li- čnim interesima ovih klika. Oni znaju da je njima bilo dobro dok su Hrvati premlaćivani i bacani po ta- mnicama, kao antidržavni elementi. Nikad im više tako neće biti. Ra- vnopravnost...? Lijepa je to fraza, kojom su napunjali usta uw raznim paradnim lažno-jugoslavenskim ma- nifestacijama, duboko uvjereni da je harač nad Hrvatskom trajno poli- tičko stanje, koje se nikad neće pro- mijeniti, Hajka na sporazum je stra- hovito podivljala. U nestašici kom- promitirajućeg materijala, »Dubrov- nik« iznosi mnoštvo neistina, upu- ćujući sve to na adresu Dra Krnje- vića. Da se postigne broj 300 uči- njeno je sve bez obzira na moral, istinu i afirmaciju političke ozbilj- nosti. Zamislite, iz samog jednog nadleštva — općine izbačeno je 300 lica na ulicu!?!? A pita li tko, oda- kle 300 lica na Općini? Dubrovnik nije ni Beograd ni Zagreb. Splitska općina, daleko veća općina od du- brovačke, ima u svim svojim podu- zećima namještenika tek 268 lica. Ali broj 300 potreban je za efekat. Kakvim se sredstvima oni služe po- kazat će samo ovo nekoliko pri- mjera: Vlaho Lise, drvodjelac obrtnik, unesen je dvaput u popis izbačenih i svaki put mu je pridodano još po šest članova obitelji. Svi znamo da Vlaho Lise nije nikada bio stalni općinski namještenik, nego je samo prigodno radio. Dobrić Miše i Doborić Miše jedno je te isto lice. U popisu je dvaput unesen, jer treba dosegnuti odre- đeni broj. Radulović Ilija i Radulović Ile ta- kođer je jedno isto lice, Ali ova ma- la niansa u imenu nije slučajna. Tre- ba od jednog učiniti dvojicu. Kako će inače »Dubrovnik« doći do kom- promitirajućeg materijala za kojim žeđaju strvinari sporazuma i sređe- nog političkog stanja u državi. Galjui Vlaho, Korčulanin Lujo, Kurtela Marin, Knego Pero i Milu- tinović Miloš rade i danas na Opći- ni. Svi su oni sa svojim obiteljima uneseni u popis izbačenih, Lazarević Nikola nije bio otpušten iz općinske službe, nego je zbog bo- lesti svojevoljno napustio posao, Đurišić Nikola također nije otpu- šten. Napustio je posao od svoje vo- lje, jer je primljen u službu kao redar, Iznosimo za sada ovo nekoliko primjera koji su dovoljni da ras- krinkaju harangere u njihovoj akci- ji. Grupa pensionera među kojima Oklopčić i Spaventi nije ostala bez kruha. Mnogi među njima, za sada ćemo se.još uzdržati da ulazimo u analizu obiteljskih i imovnih prilika — srednje su situirani te ih se nika- ko ne može smatrati bijednicima. Takav je slučaj i sa nekim općin- skim radnicima, među kojima spo- minjemo zidara Miš Toma. Mogli bi $ovoriti i o grupi općinskih smetla- ra koji su također pojedinačno na- brajani sa svojim obiteljima. Ti se smetlari sami izmjenjuju poslije ne- koliko mjeseca i ta pojava nema ni- šta zajedničkog sa otpuštanjem. »Dubrovnikova« akcija postala je svakome prezirna, ali sasvim tim smatramo da je bilo potrebno izni- jeti nekoliko dokaza kojim ne treba posebnog komentara, »Dubrovnik« ruši i u tom bijesnilu rušenja nestao je i najmanji kriterij. Svi su sa nje- govog stanovišta mučenici, pa i oni, koji su jednom u općinskoj službi zabili čavo, jer se sada više ne nala- ze u poslu. Dvadeset godina — osim jednog kratkog perioda — vladali su hrvatskom općinom protiv volje Hr- vatskog naroda, i sad traže ništa drugo nego da i dalje vladaju protiv naroda, Kad ovi nijesu u općini, on- da u gradu više nitko nema, osim Blaćana i Imoćana. Kad su općinskim autima dovodili iz »zaleđa« četnike da prebijaju mirni hrvatski narod, onda je njima to stanje bilo dobro, jer su svi ti vagabundi bili »pravi dubrovčani«, Možete, gospodo, na- staviti, samo znajte, da nema vraća- nja natrag. Hrvatski narod ne trpi ničiju kuratelu, nego hoće biti slo- bodan u svojoj kući. Rupe - žitnica Repuhlike 1410-1940 Ako se može u skučenom prosto- ru sažeti povjesni prikaz ove ar- hitektonski jednostavne, ali nutri- nom i značajem jedne od najintere- santnijih zgrada Republike, još k to- me osvježiti 530 godišta njezine ulo- će — onda to pokušavam bez ika- kvih pretenzija. Na Kandeloru ujutro predstavnik Općine, članovi uprave »Duba« i izložbenog odbora u pratnji novina- ra krenuli su na otvor muzeja u Ru- pama. Dažđelo je onako kako to daždi kad gnjili šilok natjera niske magle i oblačine do po Srđa, da se iz njih izljeva bez prestanka. Tako smo se skoro neopazice popeli uli- com od Jezuvita i sv. Marije sluša- jući čavrljanje susjestva o susjestvu, i gledajući kako proviruju glave na fumarima da bilo kako doznadu ono što je i nas isto tako jedino zanima- lo — hoće li kiša propustiti festu? Voda je glogotala u konalima od kupjerata, niz mire su curili mlazovi, i u tome štimuvngu stigli smo do vra- ta Rupa. Nad vratima natpis: C O — A DI 2 DI MARZO 1590 — PORTA FOR- NITA. — Na zgradi lepršaju dva ponosna barjaka, hrvatski i Repu- blike, koji tako uveličavaju ovaj novi povjesni datum zgrade, sagra- đene zaključkom Malog Vijeća od 21. đenara 1410, (>»...de reperienda unum magistrum a faciendo fossas ad tenendum blada«). Tiho i bez ikakve pompe, na vra- tima nas je dočekao jedan jedini čo- vjek, naš ugl. sugrađanin kap. Tonko Kurajica. Jedan, ali ustrajan i požr- tvovan, kadar da svlada mnoge za- preke, kako bi Gradu danas predao Rupe, da služe na ponos Dubrov- čana. Kazgledamo, uživamo i sve se više zanosimo. Velika i priprosta zgrada za čas nam je oživjela puna neke topline i intimnosti. To i nije zapravo muzej, jer sve su te stvari bile tako namještene i onda, kađa je iz nje kroz nekoliko stotina go- dišta strujao život pun ljubavi. I ov- dje kao i doli u gradu na drugi na- Ulazna vrata žitnice Republike čin, ali isto tako snažno, Duh je na gordim liticama vapnenastih stijena podigao ovu zgradu na kojoj nema razigrane i objesne ljepote gradskih palača, ali zato su iz nje jednako vlastela i puk crpili u danima glada i nevolja pouzdanje i hrabrost. A mi koji smo je od najranijeg dje- tinstva gledali sa svih fumara grada i predgrađa, sve to skoro ništa ni- jesmo znali i još manje razumjeli. I danas, kada se sve više gomilaju cr- ne oblačine rata, u vremenu velikih parola »socijalne skrbi«, taj crni ka- men republikanske žitnice govori živim jezikom vjekova. 530 godišta natrag javila se je u Gradu ta »soci- jalna moda« kao stvarnost i istin- ska socijalna misija umnih vladara i patriota male Republike. A dole, malo niže na lijevo, ispod mira od grada, 63 godišta prije, taj isti so- cijalni duh podiže g. 1347 prvu bol- nicu »Domus Christi«. Posao izgradnje Rupa bi povjeren magistru Antunu Manfei iz Trana (Apulija). Godine 1506 na 26. jula. Senat odredi da se i u gradu Stonu sagradi 6 rupa. Iz Rupa se je žito prenosilo u tako zvani »Fundik« t. j. posebno državno sklonište, gdje se je žito prodavalo narodu uz nisku cijenu, a često nižu od kupovne. Kao godine gladi zabilježene su: 1272, 1292-93, 1312, 1319, 1502, 1503, 1537-40, 1549 i 1798. U prizemlju razgledamo 15 ham- bara, svaki sa sadržinom 1000 stara (jedan star: 94,4 litr.), U tim pod- zemnim hambarima, ondašnjim silo- sima, stalo je 15.000 stara (oko 1.500 tona žita). Za sušenje i zračenje žita služili su gornji spratovi. Za vrijeme francuske okupacije god. 1806 i au- strijske g. 1814—1918., Rupe su u- potrebljavane za spremište hrane i ostalog vojnog materijala. God. 1929 zgrada je definitivno opet prešla u vlasnost Grada. God. 1938 pod općin. upravom £g. Rugjera Bracanović i zauzimanjem Dubrovčanina gosp. Tonka Kurajice Rupe su restaurirane, pretvorene u muzej kojega smo evo dana 2. fe- bruara 1940. otvorili s mnogo po- nosa. Prostor nam ne dozvoljava da se pozabavimo svim ostalim sabra- nim predmetima i spravama u sa- vezu sa funkcijom zgrade. Osim tih kolekcija nalaze se kompletne ra- dionice papučara, vanredno uspjelo dubrovačko ognjište u klasičnom kominu suđa i pribora koje ostavlja dubok i intiman utisak. A to je sve uredio uz harnu pomoć mnogih da- rovatelja jedan tihi ali zaslužni gra- đanin, danas već počasni kustos ovog muzeja, Tu pohranimo sve ono što će Rupe intimno čuvati na na- šem putu stvaranja novih vjekova. Još smo ispod kupijerte po kojoj dažd romoni. Dugo bi i rado gledali ne odoljevajući fantaziji u nabrajanju što još tu moramo donijeti. »Omnia renascentur, quae iam ce- cidere!« (Horac). (Sve će se obnoviti što je palo). Na Kandeloru 1940, Dr. F. Dabrović. PS Ed, ek pina, Zak Ta ii“ RR Ms aid e si ak a! ii sčia da bike ba 4 opis kje 13 Kak. j +8 ' g ža ž s Pasa s sok kiša * I su. čka