Poštarina plaćena u gotovom UBRAVA Pojedini broj dia. 1.— LDudimo svojt Svaki Na svom, Danimo složno Kovatski dom: Stjepan Radić Godina VIII. Strah od narodnog suda Kiječ »narod« svakako spada me- đu najviše zloupotrebljene riječi kod nas. Njom se najradije kite razni po- kvarenjaci i narodni parasiti. Tom lijepom riječi, koja je za njih izgubi- la svaki sadržaj, pretstavnici beo- gradske čaršije pokrili su mnoga zlo- djela i gadosti kroz zadnjih dvadeset godina. Po njihovom mišljenju, narod je tu, da uz asistenciju bajuneta »iza- bere« gospodu u Skupštinu, da pla- ća porez državi i kamate zelenašima, a za uzvrat da prima lijepa obećanja, često posve nemoguća, Jednom rije- čju, narod je za njih tu da sve i sva- koga pozlati osim sebe, Na mogućnost, da taj izrabljeni na- rod, — o kojemu omi uvijek govore sa hinjenom ekstazom, isprsavajući . se kao njegovi prijatelji i branitelji, — progleda jednoga dana i pomlati svoje krvopije, gledali su i gledaju pretstavnici čaršije jednim ogrom- nim instinktivnim strahom — stra- hom od narodnog suda. Zato su uvi- jek sistematski izbjegavali slobodne izbore i zato su propadali režimi čak i nakon svojih izbornih »pobjeda«, Pretstavnici čaršije brižno su na- stojali da zatvore svaki ventil, kroz koji bi mogla izbiti riječ nezadovolj- stva, koje je godinama prožimalo narodne mase radi njihove pokvare- nosti i nesposobnosti da upravljaju zemljom. Kad god bi narod napokon došao do riječi, makar i u vrlo ogra- ničenoj mjeri, gospoda bi brzo našla načina da mu začepe usta, proglašu- jući ga — antidržavnim. Kad se je kroz skučene i jadne oblasne samo- uprave počela polako da manifesti- ra volja naroda, diktatura ih je ras- pustila, proglasujući narodnu većinu izdajnicima, a sebe — naravno — spasiteljicom države! Kroz ekspoziture ministarstva po- licije, poznate pod imenom šestoja- nuarskih banovina, sa komičnim fi- $urama banskih vijećnika »izabra- nih« od postavljenih općinskih fun- kcionera, nije mogla doći do izraža- ja narodna volja niti u karikiranoj formi, jer im diktatura nije uopće omogućila da bilo o čemu odlučuju. Kad je Hrvatskom narodu uspjelo A ekoh dugogodišnje krvave borbe nametne svoju volju pokvarenim pretstavnicima čaršije i da u okviru svoje Banovine Hrvatske sam vodi brigu o svojim potrebama, strah od narodnog suda u Srbiji porastao je do neslućene visine. Strava je obu- zela narodne parasite, koji bi željeli da se i dalje održe na narodnoj grba- či, a da bi u tome uspjeli, dižu hajku na Hrvatsku kao živi uzor, koji lebdi pred očima srbijanskom seljaštvu, smatrajući da taj uzor treba ukloniti .da bi pokvarenjaci mogli dalje uži- vati prigrabljene privilegije — vlast i šićar. Dubrovnik, na Uskrs 1940. Smisao prvog Uskrsa u slobodnoj Hrvatskoj Napaćena od mrazeva, bičevana oštrim zimskim olujama, pri- roda se eto budi na novi život, a proljeće cvijećem posipa njezin trnoviti put, kao nagradu za zimska stradaja. Za korizmenim odricanjima i sumornim danima muke lsusove svijetli dan Uskrsa simbolizira pobjedu duha nad materijom, triumf ideje nad grubom fizičkom silom. Uvijek sa novim nadama dolaze nam ovi vedri dani, pružajući nam utjehu i pouku u teškoćama koje nas okružuju, u nevoljama koje nas snalaze u iznenadjenjima koja nas još čekaju... Pod udarom zime priroda umire, ali je novi život čeka u pro- ljeće. Pod težinom svoga križa čovječanstvo stenje i pada kao Bo- gočovjek na svom križnom putu; možda će biti i raspeto krivnjom raspirene mržnje i odvraćanjem od vjere Gospodinove; ali će ne- umrli ideali ljubavi, pravde i slobode preživjeti njegove patnje i na garištima njegovih ognjišta niknuti iz pepela da bi udahnuli smisao novome životu. 1 Hrvatski je narod prošao svoju Kalvariju. Na horizontu još strše križevi njegovog stradanja. Ali grobna ploča, kojom su silnici bili poklopili njegovo klonulo tijelo, zauvijek je odvaljena i on može radosno da proslavi svoj prvi Uskrs u svojoj slobodnoj domovini, obnavljajući svoje snage za stvaralački rad na njezinom preporodu. Znajući pravi razlog te gospodske uzbune, Hrvati se ne trebaju nervi- rati. U igri uvijek gubi onaj, koji prvi izgubi nerve, a čaršijska gospoda su ih već dobro izgubila, bojeći se na- 7 rodnog suda, koji će biti utoliko strašniji što kasnije dođe. (Pogriješke, zablude i zloupotreba - narodnog ustrpljenja uvijek se teško osvećuju, | e. vw Ognjište I tako je, kako nam pišu, po naših planinah bilo već dosta sni- jega, ipak je ljetos Zima malo zaka- snila: tu smrznutu i skvrčenu baku zadržao je mjegdje lieni debeljak Jug, pa malo da se nije već sva raz- kvasila i razkravila, da ju je gadno i pogledati. Sve već čeka, da stara ju- načina Sjever zavrti svoje kolo ii po- vuče sa sobom i baku Zimu... Uh, alaj će je motati, da će sve pred njom bježati, kuda, nego — k ognji- štu! Ali ne zamjerite, što sam se malo našalio misleći na stare pripoviesti. Zbilja govoreći, — čovjek je bez ognjišta sirota: tko nema ništa, ima barem svoje ognjište; a tko ni toga nema, gotovo bi rekao čovjek: bo- lje, da i njega nema. Ne znam, kako je kod onih naroda na žarkom jugu, kojim je vazda vru- će, a nikada zima; ali kod svih ovamo sjevernih naroda, gdje i malo znade zahladiti, — tu bez ognjišta nema ni doma, Jedan put sam vam, mislim već pripoviedao, kako je je- dan stari grčki junak, koji je mnogo godina bludio po moru daleko od doma, — kako je od miline zaplakao kad je opazio dim nad domom svo- jim. A tako je ognjište milo 1 drago svakomu čovjeku, i ne samo milo, nego baš i sveto. Stari krivobožni ali uza sve to pobožni narodi imali su svoje bogove na ognjištu, uz og- njište, tu:su se oni molili na svoj na- čin; i kad su branili dom od neprija- telja, pozivali su jedan drugoga na obranu za »božje žrtvenike i ognji- šte«. Nije bilo boga bez ognjišta, ni ognjišta bez boga! Pa ako se može prispodobiti kršćanska vjera s krivo- božnom vjerom, — pogledajte i da- nas božje žrtvenike (oltare): i tu go- ri oganj, tu svijetle svijeće, — nije li istina? Imadu te svijeće i svoje dru- $o znamenovanje, ali ipak je to oganj, ipak je to slika ognjišta i do- ma. Gdje nema ognja, — tu je sve mrtvo, tu nema živa stvora; a čim čovjek, gdje bilo, ugleda oganj, čini mu se: tu smo doma, odmah mu je, nekako toplije ćak pri srcu, A nije ni čudo, što je oganj i ognji- šte čovjeku tako drago. Dok još čo- vjek nije imao krova ni doma, — koliko se je napatio, dok je gdje u zatišju pod kakvim drvom, ili pod kamenom stienom naložio oganj i prićrnuo oko njega svoje mile i dra- ge: tu se je stiskao svoj uz svoga, ponajpače djeca uz oca i majku, Sve, što je milo i drago, sve što dolazi od ljubavi, to je čovjek najprvo i najbo- lje osjetio uz očinsko ognjište, — pa kako da mu ne bude milo i drago?! I ja mislim, dok svijet bude sviet, i lju- di dok budu ljudi, — očinsko će og- njište biti stvar mila 1 sveta, kako je .mio otac i majka, a sveta njihova lju- bav, kojom oko ognjište Mt gole svoje piliće. Iz ,Doma“ god. 1902.