Izmišljali

kako bi



baštini aki



Poštarina plaćena u gotovom







. Pojedini broj dia, 1.—



CDudimo svoji
Svaki na svom,
CDranimo složno

FZhvataki dom !

Stjepan Radić





Godina VIII.

Dubrovnik, 13. travnja 1940.

Broj 92.



ULICA

Ulica. iiječ, koja se vrlo često
upotresljava, a prama prigodi i vre-
menu različito tumači, S njome se
koriste i političari od karijere i mali
sitni politikanti, zaraženi ličnim ne-
ostvarljivim ambicijama. Ona je če-
sto u ustima napudranih monoklaša,
salonski blaziranih tipova i njima
vjernih potrkača, dakle skupine, ko-
ja sebe smatra »elitom«. Svi oni ma-
nevriraju sa riječi »ulica«.

Za političare, koji su izgubili vezu
sa narodom, ili je nikada nijesu ima-
li, ulica je sinonim naroda. Kad su
na govorničkim tribinama, sve grmi
od demokratskih tirada, a kad se
nađu u intimnom krugu, narod im je
ulica, na koju se ne treba obazirati
ni ma što pitati. Udes vojskovođa
bez vojske pravdaju pred samim so-
bom i najužim saradnicima sa uli-
com, krsteći manifestacije narodne
Svijesti drekom ulice, iritacijom naj-
nižih instikata i slično. Narod u nji-
hovim ustima kroz pojam ulice pro-
lazi gore od zločinca. Tako su miš-
ljenje imali o narodu miljenici 6-ja-
nuarske diktature. Prama vani tru-
dili su se svim mogućim sredstvima
da maskiraju narodno povjerenje.
su. sredstva,  pronalazili
čak ii patente, kakav je među ostalim
bio i onaj o poklonstvenim deputaci-
jama. Oni o narodu nijesu mogli dru-
go ni misliti. Jer priznati ono što
stvamo jest, priznati opstojnost na-
rodnih težnja za političkom, eko-
nomskom i kulturnom slobodom,
značilo je isto što i svoju najmljenu i
dobro honotiranu političku ulogu
dovesti do kapitulacije,

U lokalnom političkom životu sa
riječi »ulica« manevriraju Srbi —
katolici. I to ne od jučer nego od
prije svjetskog rata. Ova se malo-
brojna šačica još onda trudila da
Dubrovnik prikaže srpskim gradom,
Ali izbori jedan za drugim demanti-
rali su njihova nastojanja. Trebalo je
Pred čaršijom opravdati poraze, tre-
balo je analizirati u kvalitativnom
smislu pobjednički broj protivnika,
odskočila razlika između
njihova »naroda« i »ulice«, Tako se
je rodila teza o hrvatskoj ulici, o
prostom narodu u kojemu nema du-
brovčana, iako je onda kao i danas
svakome pametnome čovjeku bilo
jasno da Dubrovnik za svoju rege-
neraciju apsorbira snage hrvatskog
katoličkog sela svoje okolice. Tim
otrcanim argumentima operira »Du-
brovnik« još i danas. Mnogima može
to izgledati smješno, ali je činjenica
da u Beogradu za ovakova naklapa-

nja postoji vrlo osjetljivo uho. Stara:

je istina da je ljuđima kako u pri-
vatnom tako i u “političkom životu
drago slušati ono što im konvenira.
Takove se pripovjesti slušaju bez
budne moći rasuđivanja 1 bez kri-
ticizma. u

Riječ »ulica« kao sinonim naroda
nije tuđa ni mnogim hrvatskim usti-
ma, Dakako riječ je o Hrvatima, koji
su se zahvaljujući svakovrsnim ve-

zama, snalazili u svim situacijama, I

Zaplotnjački rad

Dva su tabora ali postoji samo jedan moral

U ponedjeljak stigao je preko Ko-
tarskog poglavarstva akt kojim se
riješava dužnosti dosadašnji povje-
renik mjesnog O. U. Z O. R. g. Ivo
Kolić, a na njegovo mjesto postavljen
je 6. Ivica Ledić bank. činov. .

Da nebi daljnim razlaganjem o
konkretnom slučaju javnost stekla
pogrešan utisak, mi kao prvo pod-
vlačimo da nemamo ništa protiv oso-
be novog povjerenika. Isto tako ne-
ćemo ulaziti u razmatranje, koji od
ove dvojice bolje odgovara ovome
položaju. Za gosp. Kolića znademo
prvo, da je došao na to mjesto tra-
ženjem mjesnih organizacija i saglas-
nosti političkih faktora. Drugo, da
je na svome položaju ne po našem
već mijenjem kompetentnih faktora
radničkog osiguranja, potpuno zado-
voljio svojoj zadaći. Treće, da je
s tog položaja skinut mimo organi-
zacije 1 proti volje političkih faktora.

Utvrdivši ove činjenice, nas pre-
ma tome interesira pozadina samog

slučaja, | jer je ta pozadina opskur-
ne i problematične naravi, o njoj je
riječ. Mi smo na ovom istom mjestu
nedavno upozorili na pojavu strvi-
nara, koji i u našoj sredini prijete
društvenom i političkom demoraliza-
cijom. U vremenima kakva proživ-
ljavamo, kazali smo da je to kao gu-
ba koja može okužiti sve zdravo i
dobromisleće, Međutim, nijesmo za-
lazili u dublju analizu. Prešućeli smo,
već par mjeseci latentnu krizu triju
mjesnih H. S. S. organizacija. Nije-
smo utvrdili, da se toj krizi nalaze
prvi i glavni motivi u stvaranju od-
luka mimo želja organizacija. Danas
pak treba da istaknemo i naglasimo,
da upravo ta kriza manifestira zdra-
vu i budnu svijest naroda, koji uz
sve pokušaje neće da dade svoj pri-
stanak na pogubne metode kršenja
njegovog osnovnog prava,

(QRvaj i niz ovakvih slučajeva, baca
sjenku na one ikoji snose i svu odgo-
vornost, Svaki pokušaj da se u nove

uprave organizacija skrivenim  pot-
hvatima uvuče i takve, koje poštena
javnost najenergičnije žigoše, una-
prijed je osuđen na propast. I kao
što se iminu nemože zamijeniti za
svjetlost i dobro za zlo, tako se ni
mračne intrigante neće zamijeniti za
poštene ljuđe. Ovi posljednji zbiti će
još čvršće svoje redove, proćistit ih
i krenuti naprijed u borbu,
Bezprikorna osobnost g. Ivice Le-
dića kao i svi oni naivni pojedinci,
stoje samo kao smišljeno postavlje-
na fasada armaturi zakulisne i intri-
ganske klike. I sve bi bilo ostalo ne-
primjećeno, da jedan nespretni intri-
gant-uljez nije nehotično skrenuo
pažnju na taj zaplotnjački rad. No-
sioci natražnjaštva, sijači mržnje u
$radu i na selu, bivši sluge sluga, de-
magozi i sebičnjaci na okupu su.
Situacija je time razbistrena. Dva
su tabora, dva naziranja na život,
ak, zapamtite, postoji samo jedan
moral i taj će konačno pobijediti. |



».BONDIN

TEATAR"

treba da postane narodna ustanova i svojina

X

Tradicija dubrovačkog teatra seže u
daleku prošlost, u prvu polovinu XVI
vijeka. Kazališna umjetnost uživala je
u Dubrovačkoj Republici državnu za-
štitu i potporu. Mudri upravljači male
Republike shvaćali su također kao po-
trebu, ane kao luksus, pa postoje od-
luke Senata o mjestu i načinu prika-
Zivanja kazališnih komada. U počektu
su se predstave davale na otvorenom,
na jednoj našoj Poljani, pa pred Dvo-
rom, a zatim u Vijećnici koja je bila
na. mjestu današnje općinske zgrade,
a tek krajem XVII vijeka u orsanu,
bivšem državnom arsenalu, kada je
ovaj prenesen na drugo mjesto. Orsan
se je nalazio uz more, gdje je danas
jedno krilo Gradske kafane i stražnji
dio Bondinog teatra. Po odlukama Se-
nata, unutrašnjost orsana sve se je više
preudešavala za pravi teatar. Uredila
se je loža za vladike, a prvih nekoliko
redova klupa bilo je određeno za vla-
stelu. Postojala je odluka Senata da
se orsan mora urediti ,kako su teatri
u Francuskoj i Parizu“. Naredbe Se-
ža njih je narod »ulica«, jer se boje
njegove riječi. Oni su protiv politi-
čkih organizacija i zakulisno rađe
sve moguće da organizačije preko

najboljih ljudi iz naroda ne dođu u

političkom. životu do izražaja koji im

pripada. U takovim prilikama oni

mogu što hoće, Kroz kanale vrše po-

olitičku funkciju Organizacija provo-

deći samovolju na račun naroda i
protiv naroda, Moralnu odgovornost
nose fomumi koji udovoljavaju njiho-
vim željama i koji su se faktično po-
mirili sa činjenicom da političku
funkciju vrše klike mjesto organi-
zacija.

nata i u ovoj grani života male Repub-
like imale su neki značaj održavanja
kućnoga reda, pa su one sezale čak
dotle, da su mudro određivale i oblik
stolica ili klupa na kojima se sjedalo;
Senat je prigodom tih predstava izda-
vao dozvole da se noću otvaraju grad-
ska vrata od Ploča, da bi se  ,turski
kapidži-paša“, čuvar turskog hana na
Pločama, mogao ,iz teatra“ vratiti kući.
Tolika je pažljivost gradskih otaca bila
u ono vrijeme prema dubrovačkom
teatru, premda su ti gradski oci imali
kudikamo težeg posla u vođenju male
općine od današnjih. Još ćemo spome-
menuti u korist njihova poštovanja ka-
zališne umjetnosti, da su svoju Vijeć-
nicu, ondašnji parlamenat Republike
ustupali za teatar. Nas zadivljuje još
nešto. Povlašteni staleži u Dubrovniku
nijesu teatar shvaćali kao umjetnost
pristupačnu samo njima i njihovoj vi-
sokoj obrazovanosti. Sasvim u duhu
današnjeg shvaćanja teatra da on mora
biti ustanova za najšire slojeve naroda,
oni su, dubrovački vladari, dubrovačku
kazališnu umjetnost iznosili pred puk
i seljake i s njima zajedno uživali u
ljepotama stvaralačkog duha. U pro-
logu ,»Dunda Maroje“ koji se je pred-
stavljao u dvorani Viječnice 1550 g.
pozdravljaju se prisutni, a to nijesu
bila samo vlastela, već i ,ovi stari puk:
ljudi, žene, mlade, velike i male“.

Takvo gledanje na teatar oplodilo je
kazališnu literaturu u Dubrovniku;
stvaralačkog impulsa crpila je u razu-
mijevanju koje su prema njoj pokazi-
vali dubrovački građani.

Ove časne tradicije moramo nasta-
viti; teatar je i danas najaktuelnija u-
mjetnost. Ona najneposrednije govori
narodnim masama. Kako što se je Se-

nat dubrovački brinuo za svoj teatar,
tako se i naši narodni oci moraju po-
brinuti da kazališnu zgradu, da naš
»Bondin teatar“ izvlaste od pojedinaca,
da on postane svojina čitavog naroda
kojemu će u vatri rodoljubne i pleme-
nite riječi služiti. Velikodušni Bonda
uložio je svu svoju imovinu i umro
siromah da sagradi ovaj Talijin hram
ida ga namre Gradu jake i slavne
kazališne prošlosti.

U ovom pravcu mi otvaramo akciju
za narodni ,Bondin teatar“.



Dr. Ante Radić u Čilipima

U »Domu« broj 13 od i srpnja $.
1900 piše Ante Radić članak pod na-
slovom »Je li Hrvat dobar trgovac?«
pa navodi i ovo: »Putovao sam po
južnoj Dalmaciji i bio na noćištu dvi-
je noći sa ženom kod njekoga dalma-
tinskoga Hrvata, težaka iz Čilipa
kod Dubrovnika. Ima lijepu prostra-
nu kuću, a u njoj dućan i krčmu. A
prima, kad se desi, i putnike na ko-
nak, Tako je primio 1 mene sa že-
nom. Dao nam je liepu sobu, liepu
čistu postelju i svu zgodu, a podvorio
nas njekoliko puta i kavom. Kako
rekoh, prenoćili smo kod njega dvie
noći, Kad smo bili na odlasku, upi-
tam ga, što sam dužan. A on sjedi,
laktom se podbradio na stol, i kaže
mi: »A, ništa«, A kad niesam mnika-
ko htio pristati na taj r'“>ki račun,
reče mi: »A, pa daj, što Hoćeš«. A
kad ja niesam htio ni tako. reče na-
pokon: »Pa daj pet banovaca«. A
pet banovaca — to je 50 novčića, ili.
jedna kruna. Isti su u Dalmaciji nov-
ci, kao i posvuda kod nas, samo oni
one srebrne desetice zovu banovci.
Daklen: pet banovaca za dvie noći
konaka i njekoliko crnih kava! I to
sam mu težkom mukom nanudio! A
zna, da sam stranac, i da imam čim
platiti«. |