NA
t
i



o a

Ž
I





Poštarina plaćena u gotovom

7+ I: MRAVA PE RA A a



DUBRAVA

Pojedini broj da. 1.—



Dudimo svoji

Svaki na Svom,
DBanimo složno
vatski dom:

Stjepan Radić







Godina VIII.

Dubrovnik, 20, travnja 1940,

Broj 93.

Eh en ne Mogućnost kulturnih
Lo teš Ki m situa cijama priredabn u Dubrovniku

ideal nam narodni mora biti jedini putokaz

Iza mirnih dana, kada su sve sna-
će narodne upotrebljene na stvara-
nju boljeg društvenog poretka, dođu,
često nenadano, događaji koji naro-
de dovedu um sasvim novu situaciju,
protivnu onoj u kojoj staloženi rad
formira prilike k jednom smišljenom
napretku,

Mali narodi, kakav. je i naš, u
svjetskom zbivanju rnijetko su kada
pokretači događaja koji imaju sud-
bonesno historijsko značenje; njih
obično veliki narodi uvlače u vrtlog
svojih sukoba.

Ravnoteža je mirnog rada kod ma-
lih naroda — u slutnji da bi vrtlog
mogao i njih zahvatiti — narušena,
pa se atmosfera malo po malo sve
više ispunja takvim duševnim ras-
položenjem u kojem prevladava pa-
nično gledanje na situaciju: šire se
neprovjerene, često izmišljene vije-
sti; cčekuju se nepredviđeni doga-
đaji koji možda nikako neće uslije-
diti; budno su otvorena sva čula, pa
ge na svaki najmanji utisak krivo,
gotovo bolesno reagira, mašta je ra-
zigrana slikom crne strave koja je
daleko od prave stvarnosti; gubi se
kontakt sa dnevnim poslovima ii pro-
pušta se mnogi rad koji je nuždan da
se izvrši,

Opreznost je vrlo potrebna, i naj-
strože mjere opreza očituju budnost
i mudrost onoga koji ih je poduzeo,
ali zdrav razum jednog naroda oči-
tuje se još u njegovoj snazi, da sva-



Zahvalna priroda

Blistavo sunce obasjavalo je frontu na
kojoj je, pošto je prestala mitraljeska pa-
ljba, zavladala ona tjeskobna, omamljiva
tišina proljetnog jutra. ,

Oni djelovi livada koji ne bijahu iz-
rovani granatama, bili su puni bijelih i
modrih cvjetova koji su kao za inat rasli
između bodljikave žice, jaraka i topova.
Njihov se je miris osjećao uzraku pomiješan
sa mirisom baruta.

. Jedan čovjek u lokvi krvi upravio je svoj
bijedni pogled prema divljoj ljubici koja
se jasno isticala između ostalih bijelo-žutih
cvjetova. Poslije strašnih bolova, čovjek je
sada osjećao umor i prazninu. Niz suprotni
brežuljak, odakle je sunce izviralo, spuštalo
se divno polje, koje se prostiralo sve do
morske obale. Pričinjavalo mu se jako, da
je to ono njegovo polje na kome se uvijek
igrao sa svojim drugovima. Kako je bilo
krasno valjati se po mekanoj zemlji, ili
brati ljubice, praviti od njih snopiće i no-
siti ih kući. Kako je bilo krasno izjutra,
dok se sunce izlazeći kao radovalo nje-
govoj sreći, okupati se u bistrom moru,

ili uveče ribati po mjesečini...

Koliko je vojio zemlju! S kojim se ža-
rom bacao u njen zagrljaj, na njen blagi,
mirisni sag...

: Kroz zamagljene oči više ništa nije vidio,
ali osjećao je pod sobom dragu mekanu
zemlju, osjećao je kako mu sunce blago
sijeva u lice, a rukama je grčevito zahva-
tio cvjetove...

Da nije ovo možda san? Da ne sanjam
u hladovini borova ispred kuće P..., mislio
je i želo da se što prije probudi, ali taj
san je bio strašan po težini umornosti
koja ga je sve više pritiskivala k zemlji.

Tad se jadno tijelo posljednjom sna-
gom pokušalo da uzdigne, ali se je odmah
zatim srušilo.

Krv je tekla po bijelim cvjetovima, a
divlja ljubica se njihala na ispruženoj ruci,
odavajuć! time zadnji pozdrav cvjetnih
livada čovjeku koji je toliko volio zemlju.

K. C.

ku situaciju dočeka gvozdenim raz-
borom koji neće razbuktati njegove
strasti u pravcu dezorganizacije, koji
neće dozvoliti rascvjetavanje  bole-
sne mašte što razvodnjava i omli-
tavljuje naše napore.

U teškim situacijama, kao kod po-
jedinaca, tako i kod naroda, potreb-
na je hladnokrvnost rasuđivanja, ta-
čno uočavanje onoga što je najnu-
žnije da se uradi, pojačana energija
4 aktivnost na poslovima koje smiš-
ljeno i ekonomično provodimo, bu-
dna svijest o zajednici i narodu ko-
mu pripadamo. i

Ideal narodni mora nam biti i u
teškim situacijama jedinim putoka-
zom; taj je ideal onaj plamen koji

hrani naše snage. Uništimo li u sebi
ljubav prema svom narodu, ohladni
li u nama ideal smjernica našeg na-
roda za koji smo se vjekovima bori-
li, rasuli smo svoju dušu i svoje srce
u hiljade nepovezanih atoma, i mi
raskišani plutamo u bolesnoj skepsi
prema stotinu raznih obala, i postaje
nam sasvim indiferentno gdje ćemo
pristati,

Ljubav prema svom narodu i ideal
narodnog kolektiva kome pripadamo
zbijat će nas u čvrste redove koji će
ostati čvrsti pod svačijim rukama, te
će konačno ipak pobijediti naša pla-
mena želja da ostanemo za uvijek
slobodni izvan vrtloga sukoba inte-
resa drugih naroda,



Amatus Lusitanus
u Dubrovniku

Dr. Lavoslav Gleisinger izdao je
ovih dana vrlo zanimljivu monogra-
fiju o boravku glasovitog liječnika
Amatusa Lusitanusa u Dubrovniku
(1556—1558).

Amatus, svojim pravim imenom
Juan Rodriguez, Jevrej, rodio se u
Castello Branco u Portugalu. Svojim
književnim djelima i uspjesima u
praksi svratioi je na sebe pažnju ter-
rarskog vojvode Ercole d' Esta, koji
mu je ponudio profesuru medicine na
sveučilištu u Ferrari. Amatus pođe u
Anconu, da čeka imenovanje, ali kad
ovo nije dolazilo, odluči da krene u
Dubrovnik. Jedno svoje djelo posve-
tio je senatu dubrovačke republike,
U posveti ovako slavi dubrovačku
slobodu: »U jedno vrijeme, kad či-
tava Dalmacija i Grčka stenju pod
jarmom ropstva, cvate u Dubrovni-
ku zlatna sloboda, koja nije otjerana
samo iz Italije, nego iz čitavog svi-
jeta«.

Amatus je došao u Dubrovnik —
kako kaže Dr, Gleisinger — jer je
znao, da će u slobodnoj republici
naći sigurno utočište, poznavajući
dubrovačku gostoljubivost i znajući,
koliku slobodu uživaju dubrovački
Jevreji, gdje nikada nijesu bili pro-
ganjani, kako se to događalo u svim
dnugim zemljama Europe.

Ali ipak Amatus, iako imenovan,
nikada nije nastupio državnu službu,
jer nije dobio za to pristanak dubro-
vačkog nadbiskupa, a možda i iz ne-
kih drugih razloga, koji su nam da-
nas nepoznati. On je ostavio Du-
brovnik i nastanio se u Solunu,

Ovdje je napisao svoje djelo: »Cu-
rationum = medicinalium = Centuriae

 septem«. U šestoj »centuniji« nabna-

ja Amatus svoje dubrovačke paci-
jente, bolesti, od kojih su bolovali, i

način, kako ih je liječio. Zanimljiv je
opis Dubrovnika u ovom poglavlju:

»Dubrovnik, malen ali starodrevan
$rad, koji oponaša Veneciju, leži na
ilirskom moru između grebena pre-

ma jugu, Uslijed toga izvrgnut je ju-
žnim vjetrovima, od kojih mnogi sta-
novnici zimi teško obole. Ondje us-
pijevaju jaka vina, koja su štetna za
zdravlje, no malo iima poljskih plo-
dova, a nikakvog žita, jer nema po-
lja. Vlada je republikanska, no u nju
se pripuštaju samo plemići, koji su
vješti političari, prilično bogati i raz-
boriti muževi. Uz vlastelu ima mno-
štvo građana, od kojih se jedan dio
bavi trgovinom. Ti su dosta obrazo-
vani i bave se, isto tako kao i vla-
stela, trgovačkim poslovima, koje
obavljaju svojim velikim i krasnim
lađama«.

Amatusovi pacijenti bili su veći-
nom članovi najuglednijih  dubrova-
čkih obitelji: Ranjina, Benešić, Bu-
nić, Bobaljević, Bučić, Crijeviić, Dr-
žić, Gradić, Lukarević, Menčetić,
Palmotić, Gundulić, Prokulić, Sorko-
čević. Osim ovih plemića liječio je
Amatus 1 druge Dubrovčane: trgov-
ce, obrtnike, mornare i t. d.

Amatus je liječio i pjesnika Saba
Bobaljevića, koji je, kako je poznato,
trpio od gluhoće. Ova je bolest bila
posljedica luesa. |

Dr. Gleisinger piše o Amatusovu
boravku u Dubrovniku: »U onom
kratkom vrmenu, koje je Amatus
proveo u Dubrovniku, imao je dakle
Dubrovnik od njega velike koristi.
Nikada prije, a i nikada kasnije, ni-
jesu Dubrovčani imali liječnika, koji
je po svojoj spremi i po svojim spo-
sobnostima bio ravan Amatusu. Od
svih nekadašnjih dubrovačkih lije-
čnika Amatus je gotovo jedini, čij
je ime ušlo u Panteon medicinskih
velikana. Nema historičara medici-
ne, koji ne bi isticao njegove velike
zasluge za medicinsku znanost i nje-
govu veliku liječničku spremu. Hva-
le ga kao učenog. anatoma i sprem-
nog kirurga, kao oštroumnog  dija-
gnostičara i racionalnog terapeuta.
— Takav je bio Amatus i za vrije-
me svoga kratkotrajnog boravka u

Pod gornjim naslovom donosi za-
grebačka »Nova Evropa« osvrt na
nedavnu izložbu slika u Sponzi, iz
pera £. Živka Vekarića. Članak se
završava ovim riječima: »Žalosna je
činjenica, da Dubrovnik uopće ne
obiluje kulturnim priredbama od op-

ćega interesa. Hvalevrijedna su na-

stojanja dubrovačkih muzičkih usta-
nova, da bar donekle ispune prazni-
ne u tom pogledu. Prihodom od tu-
rističkih taksa nisu u Dubrovniku ni-
kada raspolagale gradske turističke
ustanove, i pretežni dio toga prihoda
trošio se, i troši se, na potrebe koje
često ni posredno nemaju veze sa
turizmom. U tome je veliki nedosta-
tak turističkog Dubrovnika u pore-
đenju sa sličnim centrima na svijetu,
pa i kod nas.

Po svojoj privlačivosti, po svom
godišnjem prometu, pa i po svojim
sadašnjim pretenzijama i po glasu
koji uživa na strani, Dubrovnik je
mnogo više nego obično kupalište ili
ljetovalište, kakvima obiluje naše
primorje; pa bi trebalo, u odgovara-
jućoj mjeri, da se ističe i u nastoja-
njima umjetničko-turističke prirode.
Kao uzor u tom pogledu mogao bi
poslužiti Otsjek za turistička i ikul-
turna pitanja pri Gradskom Pogla-
varstvu u Zagrebu.

S obzirom na takovo stanje i nje-
Sove uzroke, treba srdačno pozdra-
viti inicijativu dubrovačkog društva
»Dub«, koje svoj rad sve više razvi-
ja u pravcu čuvanja i obnavljanja hi-
storijskih tradicija Dubrovnika, vo-
deći ujedno živu brigu oko kulturnih
spomenika, prirodnih ljepota, te na-
rodnih nošnja i običaja, čime se afir-
mira kao nezamjenjiva mjesna usta-
nova i u turističkoj akciji, — a to je
upravo ono što Dubrovniku treba i
u čemu (sada raspušteni) Gradski tu-
ristički odbor nije pokazao dovoljno
uspjeha. Nastavi li se, prema ovogo-
dišnjim iskustvima, raditi ovako i u
buduće, mogla bi svečanost Sv. Vla-
ha svake godine donijeti po neko mo-
vo iznenađenje za ljubitelje umjetno-
sti, a znatnu atrakciju za posjetioce
Dubrovnika« ,



Fočanska ulica

u Gružu

Približava nam se svečanost sv.
Križa, a još Fočanska ulica nije ure-
dena. Trebali bi općinski faktori da
posjete ovu ulicu za vrijeme kiše,
pa da vide kako se ona pretvara u
potok Po kojemu gaze jadni stanov-
nici ove ulice. Molimo općinsku
upravu, da nam ovu ulicu konačno
uredi, a i da nam promijeni njezino
ime.

Dubrovniku, gdje je ublažio mnogu
bol i mnogu ljudsku patnju. Unatoč
toga nijesu Dubrovčani sve do danas
podigli dostojan spomenik svom me-
kadanjem velikom liječniku Amatu-

.su Lusitanusu, ma da bi on to zaslu-

žio po svom predanom radu u tom
Sradu«,