U Dubrovniku 27.

Lijena listi
Za Dubrovnik na godinu fior. 4.

78 Austro-Ugarsku, Bosnu i
Hercegovinu na godinu fior. 4.50.

Za Srbiju i Crnu Goru na go-
dinu fior. 5.

Za sve ostale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića.

Beptembra 1898.

Pretplata i oglasi
šalju se administraciji .DUB
NIKA“. | Ka:

\ ja
Dopisi se šalju uredništvu:

S še đ
Rukopisi se ne vraćaju,

Za oglase, priposlano, izja-
ve, javne zahvale, računska
izvješća i slične objave .plaća se
6 novčića od retka. Ako se više
puta štampaju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne pri-
maju se. I

Broj 14.

Ezlazi svake Srijede.

Godina JI.

Sloboda denuncije
prama slobodi štampe
u Dubrovniku.

U zadnjem broju i baš na ovom istom
mjestu pod naslovom ,Il Signor Čaroki
lo dice“ žigosali smo lažnu denunciju i svje-
dočanstvo kažnjenika Uaroki proti šestorice
činovnika, da su u lokalima ,Birraria
nuova“ veleizdajnički klicali Kralju Alek-
sandru i Srbiji.

Razglobismo optužbu, opisasmo svjedoka

i tužitelja i predočismo fakat nadodavši neka

razmatranja i istakli smo okolnost, da ovi
činovnici u onom lokalu ni bili nijesu. Opi-
sali smo kako lako prave, prikazuju i pri-
maju denuncije.

- Spomenusmo objektivno i dužnijem po-
štovanjem osobu gosp. Baruna Marojčića, na
pošljetku pozvasmo se na opće poznato po-
štenje austrijske birokracije u nadi da sta-
rija vlast stavi na pravi put gosp. Baruna,
i tražili smo pravicu nevino optuženijem i
zadovoljštinu gragjanstvu,

Naš članak u glavnom nije bio ništa
drugo nego slab odjek ogorčenja gragjanstva
radi crnoga zlodjela one lažne denuncije i
svjedočanstva, mi smo samo žigosali nemo-
ralnost onog djela, te i ako se osvrnusmo
na g. Baruna, nijesmo napali na Kotarskog
Poglavara kao takova. Kazasmo da štujemo
sve naše starješine i poglavice i to smo što-
vanje izričito iskazali prama prijašnjijem na-
šijem poglavarima, s namjerom da se obi-
stini ona: ,primjeri pritežu“. Ma da je
naše postupanje bilo lojalno, članak nam je-
dnako zaplijeniše.

Neka nam je dopušteno upraviti neko-
liko upitA na gg. Baruna i državnog odvje-

tnika.
Zar, kad je slobodno upravljati lažne de-

nuncije proti poštenijem ljudima, nije dopu-
šteno žigosati nemoralnost ovakovijeh osvada,
koje mogu samo nanijeti štete državnom
ugledu ?

Ako pak jest, kao što mislimo, zar nije
dužnost poštene štampe ustati na obranu ne-
vino optuženijeh, te logičkijem i uvjerenijem

raspravljanjem čina osuditi onaki grdni aten-
tat na šestoricu nevino optuženijeh činovnika,
i& njihove žene i dječicu? ukaag

Ako pak objektivnijem i umjerenijem ra-
zlaganjem ostane izloženo djelo kakve lično-
sti, koja je zabasala s pravoga puta, pa bila
ona i glavom g. Barun, zar da se istina
uguši, a klevetnicima široko polje ostavi?

Ko je napokon gosp. Barun ?

Mi ne poričemo, da ne će g. Barun biti
jedna od odličnijeh sila, a dobro se spomi-
njemo lijepe četice mladijeh činovnika, koji
su sa pok. Jovanovićem u nas došli, kao što
su bili barun Marojčić i barun Rukavina;
svako je od nas onda rado vigjao one na-
dobudne mladiće, izmegju kojijeh naš g. Ba-
run bijaše činovnik pok. Jovanovića.

Sad je opet naš Barun megju nama. Zar
je on s toga osoba, koju se ne smije spomi-
njati po javnijem listovima? Ne mislimo, jer
u javnoj štampi naše monarhije mnoge i
mnogo veće znamenite ličnosti podvrgavaju
ge oštroj kritici počam od ministara, pa se
ipak novine ne plijene.

Javna štampa ima pravo i dužnost, ako
je potreba, pretresati djela, kao drugijeh ljudi
tako i gosp. baruna Marojčića; te  došljedno
ili ih pohvaliti ili im prigovoriti, jer svaki
gragjanin može zakonitijem putem očitovati
svoje mišljenje o ovom ili onom  prijedmetu
i dogagjaju — kaže jedan paragraf državni-
jeh zakona.

Zaplijena našeg članka uvjerila nas je,
da nema ispraznije riječi do slobode štampe,
koju može kotarski Tajnik uredovnijem peča-
tom ugušiti, dočim sloboda denuncije je bilj-
ka, koja se počinje bujno razvijati u nas —
i to sve na veču slavu ,Crvene Hrvatske“!

Kad nam je zaplijena stigla u čudu se
pitasmo: Zašto? Slušasmo po gradu različite
komente, u jednu riječ svako se je čudio
zaplijeni.

Mi smo ipak toliko objektivni i prave-
dni, da smo sami tražili ispričanje g. Baru-
nu. I zbilja nije mu lako sve potanko  pro-
mozgati kod svoje zaposlenosti. Osim toga
nije čudo, ta i on je čovjek, da je, osjeća-
jući jako riječi našega članka o njegovu dje-
lovanju, nazreo u veoma crnoj šari sadržaj
istoga, te u onaj čas, pročitavši ga, našao

povoda zaplijeni, Ovo je razumljivo, ali pošto
je u članku upletena njegova ličnost, čini nam

ise, da je mogao naci prilike izbaviti ga “vd

zaplijene, da mu se ne prigovori: judex in
causa sua. Ne poričući mu formalno pravo
zaplijene, cijenimo, da je ovako postupao, pi-
tanje zaplijene riješilo bi se i meritorno bolje,

Zbilja u zaplijenjenom članku nema niti
veleizdaje, niti bunjenja, niti draženja, niti
uvrijede. Dakle što?

Poslije dugog vazmišljanja čini nam se
da smo ušli u trag pravomu uzroku  zapli-
jene, a to je što u zaplijenjenom članku rad
Barunov nije ispao u najboljem svijetlu. Ali
pošto mi ne izdavamo list da ikomu palimo
tamjan, a najmanje kad to ne zaslužuje, iskre-
no kažemo, da zaplijena meritorno nije oprav-
dana i da nije u luhu opstojećijeh ustavni-
jeh zakona zapriječivati slobodu štampe a ši-
rom otvarati vrata denunciji.

Ustrpljivi smo, svojijem očima gledamo
zamke, koje nam se pletu, ali kad nam se o
glavi radi, pa da još sami metnemo vrat pod
nož, a nevini smo, to je lud zahtjev ma od
koga dolazio.

Nadamo se da ćemo u naprijed biti
bolje sreće kod g. Baruna, ako ne po nje-
govoj uvigjavnosti, dajbudi po nalogu njego-
vijeh starješina.

U toliko mu poručujemo, da se dubro-
vačko gragjanstvo ne može nikako obi-
knuti izreci: ,Il Signor Čaroki lo dice“!

— > rejasin_—
Pismo iz Beča.

Beč, 18. Septembra.

Štovani gosp. Uredniče! Oprostite da Vam se
već dugo nijesam javio, ali prvo nijesam baš ni
imao što da Vam pišem, a drugo velika pripeka
otjerala me bila iz Beča u okolicu, gdje sam bio
gotovo izoliran od ostaloga svijeta. Netom je evo
malo zahladilo, već počinju politički dogagjaji za-
nimati novinarstvo.

Sve novine bez razlike, naravno svaka sa svog
gledišta, pišu i pretresaju dogagjaje u Češkoj. 1
zbilja, nije šala... . u Pragu i političkijem kota-
rima Weinberg, Carolinenthal, Smichow, progla-
šeno je iznimno stanje. Taaffe, kome nije pošlo
za rukom da lijepijem obećanjima primami Mlado-
čehe, evo so laća doista teškog oružja da odvrati

češki narod od njih. U koliko će uspjeti, idemo da
vidimo. : E
Dno 19. 0. m. iza 3 sata po ponoći prilije-

pljena je po ćoškovima ulica u Pragu i okolici, pod |
zaštitom policije sa puškama i bajonetama, odluka

cjelokupnog ministarstva od 22. Avgusta 1893. po
carskom odobrenju, kojom se za Prag i gore nazna-
čene kotare obustavlja 12. članak državnog temelj-
nog zakona o pravu udruživanja, i 18. o slobodi
štampe; ujedno obustavljena je i porota za politi-
čke prekršaje i zločinstva. U objavi se kaže da na-
redba stupa u krepost danom objave. Službeni list
,»Prager Zeitung“ popratila je tu naredbu ko-
mentarom, u komu se kaže da je neizmjerno pod-
badanje i draženje pučanstva sa strane ,bezob-
zirne fakcije“, kako zove Mladočehe, prinudilo
vladu da preduzme te naredbe. Kao neposredni uzrok
ove naredbe navode se demonstracije u oči Careva
rogjen-dana, koje su se dogodile u Pragu. Dan prije
t.j. 12. t. m. htjeli su Mladočesi, na svečan na-
čin proslaviti uspomenu carskog reskripta od 1871.
god. ali im je policija zabranija. Šta više; mlado-
češki klub u Smichowu hotio je prirediti svečano
izdanje carskog reskripta od 12. Septembra 1871...
ali.... taj carski reskript — bio je konfis-
ciran... a u klubu preduzeta premetačinu. Ko bi
bio rekao, da će istoga dana kada, je izdat carski
reskript 1871. god., nakon 22 god. biti proglašeno
iznimno stanje nad češkijem narodom? ,Nene Fr.
Presse“ napominje da je ovo po drugi put, od
opstanka državnog temeljnog zakona, da se nad
Pragom proglasuje iznimno stanje. Prvi put pod
»Gragjanskim Ministarstvom“ 10. Oktobra
1868., a drugi put evo sada. Pa i onda i sada prvi
pod naredbom potpisan je...... grof Taafte. Drži
ge da je ovo zadnji pokušaj grofa Taafte da svlada
Mladočehe, i ako ne uspije, da će se povući sa po-
litičkog polja.... »radi zdravlja“.

Namjesništvo je već obustavilo 3 periodična
mladočeška lista i list češko-slovanskih studenata ;
ostali mladočeški i antisemicki listovi moraju 38
sata prije nego izagju podnijeti na cenzuru dužne
istiske. Obustavljen je rad svijeh mladočeškijeh klu-
bova u Pragu i okolici; zabranjeni su svi sastanci
i skupovi a tako isto i zastave, ako nijesu državne
ili zemaljske. Do sada je uapšeno 60 osoba rađi
demonstracija u oči Careva rogjendana. Oficijozni
listovi na po riječi kažu, da će vlada do potrebe
preduzeti slične mjere i u drugijem kotarima, a
ako se pokaže nužda, obustaviti i još druge članke
državnog temeljnog zakona. Taaffe bio je u četvrtak
na audijenciji kod cara; audijencija je trajala čitav
sat. O situaciji, koja je stvorena ministarskom na-
redbom, pišu ,Narodni Listy“: ,obzirom na izni-
mno stanje ne preostaje nam u ovo doba iskušenja
ništa drugo nego najveća opreznost i reserva“. Na
15. 0. m. bili su se sakupili povjerenici mladoče-
ške stranke, gotovo svi narodni zastupnici, u svom

Podlistak.

Iz rakopisnog dnevnika
GCVIJETE S KONALA.

(nastavak)

Ston, u četvrtak 14. septembra 1860.
Sunce je bilo na zahodu. Fra Lovro i ja vraćali
smo ge iz Česvinice, te, hođeći preko polja, dogjo-
smo kraj neke polusrušene crkvice, pred koju se
fratar zaustavi i zaviri kroz rastvorena vrata unu-
tra. Odmah do crkvice radio je u nekoj baštini po-
stamniji čovjek, koji, kako nas bijaše opazio, skine
kapu i nazove nam: ,Hvaljen Jezus i Marija“. Mi
ga po običaju otpozdravismo, a on se nasloni na
držalo od motike, pak nas upozori na onu razvalinu
o kojoj nam reče, da stari ljuđi pripovijedaju kako
je to bila crkva stare ruke. Fra Lovro mu ne od-
govori ništa, nego zaklima dva tri put glavom, pa
krenusmo naprijed. On bijaše duboko zamišljen, a
ja, držeći da moli Boga, ne htjah da ga omotam,
te mučasmo oba dvojica. Kad nakon malo, fra Lo-
vro kao da sam sobom govori, započne ovako: —
Pak još imaju obraza da lakovjerni narod varaju,
da su ovdje bili patareni, manihei, bogomili i Bog
zna kakvi drugi krivovjerci, samo da zataje istinu“ !
— Ja sam mislila. da su to imena kakvog narođ-

nog plemena ili puka, te s toga primjetih, kako
istorija svjedoči bistro kao oko za srpsko porijetlo
Stonjana i Rćana. Fratar se odmah sjeti, da sam
uzela jedno za drugo, pak mi rastumači kako pata-
reni, manihei i bogomili nijesu tobož puci ili ple-
mena kakvog naroda, nego da su to bile neke reli-
gijozne sekte, od kojijeh se dobro ne zna, da li su
gvo istovjetne ili u glavnome megju sobom različne.
Zatim nastavi: ,lstina je, da se bogomilska nauka
bila mnogo rasprostanila po cijeloj Bosni, Duklji i
još gdjekud; ama Ston i Rat ostanu, Bogu hvala,
čisti od te jeretičke nauke, e nam povijest ne pru-
ža ni ciglog jednog pouzdanog spomenika, na koji
bi se dala osloniti protivna tvrdnja, jer svi pri-
morski Srbi od Cetine pa niz more k Du-
brovniku i Kotoru ostaše pri staroj crkvi
i obređu!). — ,I ja znam, — pridodah na to ja,
— da je Nemanja bio osnovao državnu crkvu, ps
da je izmogju ostalijeh postavio i episkopiju u Sto-
nu na Prevlaci, a doenije u Zavali: tako mi ge ba-
rem čini da sam negdje pročitala u nekoj knjizi
gospara Meda“. — So

— ,Eh, dijete moje, da bi ti o toj stvari
hotio da govorim ne bih bio gotov ni do sutra;
jedino ću ti reći to, da je Ston još 877. godine
imao svoju biskupsku stolicu, koja je pripadala ar-

') I. Ilerpanosnhi ,Boromnau“ 23.

hiepiskopu dubrovačke crkve, kao mitropolitu  isto-
čne Dalmacije). Uz to treba da znaš, kako se ni-
jedna crkva nije zvala patarenska, manihejska i slič.,
ako je za takovu nije unaprijeda proglasio zakoniti,
kanonički sinod, a to se jamačno nije ispunilo za
Stonsku crkvu, u kojoj se služila slavenska, ili ta-
čnije, istočno-slavenska liturgija, koja je, ja cijenim,
isto tako sveta, kao što je i posestrima joj glagol-
ska kod Hrvata, pošto ni jednu, ni drugu nijedan
crkovni sabor, pa ni sve pet držanih u Srpljetu, ni-
jesu ih proglasili za jeretičke?). No, pošto su radi
jedinstva crkve imale da prestanu sve osebujnosti
narodne u crkvi, zametne se ljuta borba proti je-
dnoj i drugoj slavenskoj službi“), a navlastito proti
istočnom obredu i ćirilovskoj liturgiji u okolici du-
brovačkoj. Netom dakle Ston i Rat dopru pod vlast
naše republike (1333. g.), ona je nastojala, naravno
da i ove predjele polatini, kako što to bijaše već
učinila i za ostale u okolici. No, pošto se tomu
2) Ispor. Appendini pNotizie istorico-eritiche“ I. 125.

3) ,Alekgandar Il. god. 1067., barskomu (Antivari) nadbi-
skupu piše: Za samostane koliko latinske, toliko grčke iii slo-
venske brini ge; jer znaj da je to sve jedna crkva, i da si po-
stavljen biskupom vlašću nad svimi crkvami“ — Milinović:

Crtice o slov. liturgiji — Zadar, 1880. str. 99. Sravni još i
Appendini 1, e. 158.
*) Smičiklas — Povijest hrvatska — 1882., str. XXVIII.

Sravni još i Kukuljević ,Arkiv za povčstnicu jugosi.“ II.
raz. 1. str. 8.

poduzeću protivio uticaj šizmatičkijeh ka-
lugjera Vasiljanskih, koji stanovahu u ma-
nastiru sv. Nikole podignutu u Stonu 1260.
od pobožne kraljice Jelene, supruge Stje-
pana kralja Raše (Srbije), postigne se, da ka-
lugjeri grčko-istočni otprljaju, a da na
njihovo mjesto manastir bude podat fra-
trima našega reda?).

— Dobro da su ti srpski kalugjeri tako bah
mah puštali da ih latini gone iz svoga gnijezda, —
primjetih ja, e mi je bilo zbilja na čudo takovo
postupanje. —'

— Eh, dobra Crvijeto! nešto silom, nešto nov-
cem, naši su stari znali u svakoj prigodi domaknuti
vođu na svoj mlin. Republika bila bi ih istjerala
ma da gu ge bili zabili u najtjesniji gandoljak?),
samo da ugodi Rimu. S toga oni nevoljni monaci
zadovolje ge s ono malo milostinje što se republika
bijaše obvezala da će im davati na godinu, te kre-
nuše jedni put Svete gore, drugi u Jerusalim, a
neki ge iseliše u Rašku"). Tako su ti ih Dubrovčani

5) Kuzmić: Cenni storici sui Minori osgervanti. 12. .

*) Gandčljak zovu u Stonu ono malo zemlje u pukotini iz-
megju dvije osovne naslage kamenja,

7) Ostoja (Re de i Bossinesi), il quale per essere amico de
i Raugoi fece loro dono di certo paese alla marina, presso a
Stagno, detto hoggi Terre Nuove, et intenđendo che in quella
erano molti Raseiani, e seismatici deliberarono ridurgli alla fede

masa