Br. 20. da je predbrojea i za došasto polugodište, Poučne škole. U ovoj borbi za narodna prava, sreća je što imamo na sve četiri strane naroda, od kojih mo- žemo, kad bismo btjeli, mnogo naučiti. Odaljeuost ili vrijeme učinilo je da ih možemo lijepo motriti i upoznati njihov razvoj i korisva im djela kao i njihove pogreške. Proučavajmo i jedne i druge: prve da nasljedujemo a potonje da u nj'h ne upanemo. Velike knjige narodne emancipacije, iz kojih trebalo bi da pomojivo čitamo, bile bi talijanska, srpska, češka i magjarska. U srpskoj, uz malu iz- nimku, možemo bilježiti isključivo velikih pogre- Šaka ; u češkoj ćemo naći zavidnih narodnih vrli- na. Mlada talijanska povijest dijeli se u dva dije- la: u onaj do god. 1871 i od 1871. Prvome ne- ma se što prigovarati ; u onoj divnoj borbi za o- lobogjenje talijanski narod učinio je sve što mo- e da učini jedan narod od 1000 godina rascijep- ljen. Rodio je velikana, junaka, političara, rodo- jubne omladine koja je ginula za domovinu, a ttvam i pregaranjem zavidio Europu. Drugi dio nije baš dičan. Što je radi prijesuda i okolnosti trebalo da se sastavlja barem stotisu godina, Ta- lijani izvedoše u dvadeset i odmah, onako prera- o uzrasli, mišljahu da su čvrstom i zrelom dr- avom, Otkad su ujedinili domovinu, niješu oni voje sile trošili u konsolidaciju na brzu ruku klepane Italije, nego su se svi — osvem jednog jela historičke desnice — bacili u veliku politi. u koja ih je dovela do današnjeg kukavnog stanja. Naš položaj u monarkiji i sveze naroda na- rama dinastiji, koje ne možemo niti bi željeli rekinuti, učinili bi da mi sutra ne upanemo u lijanske pogreške. Ali i s druge strane napast am je na vratu, da nije sreća što imamo još je- nu živu kojigu, da je u ovom slučaju otvorimo to je magjarska. Magjari do danas imadu ono to se mi nadamo da ćemo sutra steći Magjari kao narod imaju potpunu nezavi- nost, Do godine 1868 oni su više manje bili u sšem položaju. Velike žilave borbe, koje su on- a vodili za domovinu mogu nam biti primjerom. Jihovi patrijote osvijestiše narod, a naša aristo- racija neka ge sakrije pred rodoljubnom magjar- škom aristokracijom one dobi. Ali velika pobjeda, List izlazi svakom subotom, a cijena mu je unaprijed za Dubrovnik: na cijela go- | | dinu flor. 4, na pć godine fior. 2; Za Austro-Ugarsku, Bosnu godinu fior. 4: 50, na pd godine Bor. 2: 25; za inozemstvo fior. 4 i poštarski troškovi. | Pojedini broj stoji 10 novč. Ko ne vrsi list kad mu pretplata mine, smatra se | U DUBROVNIKU 20. Maja 1898. i Hercegovinu : na cijelu | dalju se Uredništvu. tiskaju po pogodbi. LRVENA HRVA! Pretplata i oglasi puaćaju se upravi Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku a dopis Za oglase, zahvale i ost, plaća se 10 novč. po retku, a oglasi koji se više pata | Rukopisi se ne vraćaju. Listove nefrankirane ne prima ni uredništvo ni uprava, velika dobit opila ih i zaslijepila. Oni danas lete k svome ponoru. Ovdje se učimo! Sutra kad mi ili uaša dje- ca budemo uživati plodove rada našeg i onog na- Ših otaca, pazimo vrlo dobro da ne zabrazdimo kao i Magjari, jer ćemo se u propast sunovratati. Kad su Magjari dobili što su tražili, ojihovi političari morali su se, po našem sudu, najprvo latiti teška posla izmirenja Magjarskog naroda sa svima što su oko njega. Magjari bijahu se zaratili sa svakijem: sa Nijemcima, Hrvatima, Srbima, Rumunjima, Slovacima itd., i sa dinastijom. Do- nekle mi to i razumijemo. Ali evo dvadeset i pet godina da su dobili Ugarsku, dvostruko veću ne- go bi je po narodnom pravu mogli imati i malo su se s kijem izmirili, ako se nijesu još ljuće zavadili. Šovinizam ulio im u glavu da će nas Hrva- te satrijeti, a osim toga d& će pomagjariti 7 mi- lijuna nemagjarskih naroda 'u Ugarskoj. U to ime pokušaše sva nasilja i tako stvoriše desetak i vi- še milijuna ljutih neprijatelja, izmegju kojih oni se prilično junački kopreaju, ali ih ovi stezaju željeznim obručem. Šovinizam neda im da se do- bro paze sa narodom sa kojim su vlast podijelili, nego i kod njega siju mržoju proti sebi; a ništa drugo nego pjani šovinizam uči ih da viču na cr- no-žutu zastavu dinastije i da danas slave ljudi koji su ovoj bili protivnici. U tome su dotle do- šli da se magjarski narodni zastupnici tuže što su vojnici, jer ,na žalost" moraju nositi crno-žuti porte 6y;će | Ovaka postupanja pram narodima ove bune, ona napram gore siju negodovanje u dvoru, ali zato vjih briga nije, oni gone svoju. Još je to sve ništa; oni su se i megjusobno poinadili. Ostavimo na stranu ,vačelne“ razlike magjarskih stranaka, koje se sastoje u tomu koli- ko koja ima šovinizma — oni su se žestoko za- vadili u pitanjima administrativne i vjersko-soci- jalne naravi. Hoće da uvode nekakve velike ,li- beralne“ reforme koje inspiriraju zidarske lože i zavadiše vjere. Magnatska kuća onomadne, veli kom većinom glasova odbila je ovaj vladin pro- gram. Sad će nadamo se u Ugarskoj započeti Kulturkampf sličan onomu u Njemačkoj za Biz: marcka, a sve bez potrebe. One institucije koje misle uvesti Magjarsku mogu biti dobre ili zle; o tome mi nećemo ras- pravljati. Izjavljujemo da su u našoj monarhiji prerane. Mi imamo nešto prešnijega na tapetu. I Msgjari i Nijemci ljuto se varaju kad misle da je dualizmom narodno pitanje riješeno. Još se hoće do toga dosta! A dok se ne riješi narodno pita- nje, mi ne možemo ni. misljet o čemu drugome. Istina je i drugovdje vlade imaju opožiciju pa i- pak provode svoje osnove, ali tamo se opozicije sastoje iz stranaka i frakcija a ovdje iz naroda, što je posve drugo. Ali oni to ne vide, oni hoće da košulju s kašnje obuku. U koliko mi opažamo, Magjari, zaneseni zbog gospodujuće situacije koju danas uživaju, precje- njuju svoju snagu. Nesmotrenim postupanjem izu- zvaše u okolnim slavenskim susjedima veliku mr- žnju i borbu na smrt i život. Ko će pobijediti to je tajna, ali tajna nije da su se oni pokazali ne- sposobni za raznarogjenje drugih naroda, a ua- protiv da se ovi bude i da ih mogu danas sutra potopiti u slavensko more. Oni se razmeću viteštvom i liberalizmom, a- li faktično rade sve protiv toga. Kakav je taj li- beralizam koji nijeće narodima ono što hoće da dozvoli vjerama ? Ovako u monogom postupaju i Srbi, koji su se kao i Magjari upustili u velike planove i za- vadili sa svijem susjedima. Ućimo i tamo i amo, da se sutra i nama isto ne dogodi, da ve preci“ jenimo našu snagu i počnemo u ludo rasticati o- no što smo godinama teškim trudom sakupljeli. Naivni ljudi. Ko čita samo srpske listove navlastito naš » Dubrovnik“ doći će do uvjerenja da breća Srbi ne žele ništa drugo nego kad će doći onaj sretni dan da se združe sa braćom Hrvatima na temelju sloge, bracke ljubavi i svih onih fraza s kojim se danomice kite. Ali riječi i djela zu ćudo se protive, Sudeći po ojima Hrvata nema. Dubrovnik i Boka to je čisto srpski kraj. O Bosni i Hercego- vini proklet bio ko i posumnjao. Sjeverna Dalma- PODLISTAK Koncerti Frana Ondrička. Slatki odmor u našijem borbama bijahu ča- obni zvuci češkijeh gusala nejženijalnijega dana- njega sluvenskoga violiniste, Frana Ondrička. \la svijeta koja je pohitila u Bundićev Teatar, po: zala nam je prybološki momenat ljudstva, žedna, oblepna za čistijem uživanjem umjetnosti, za azduhom mira i ideala. 1 doista Ondriček dao nm je što nam je duša željela! '— Njegova po- va čisto slavenskoga značaja zauzela je odma adoznalost općinstva, Što se krije iza onoga stro- oga lica? Što će planuti iz nijemijeh gusala? — itao svak — a nuto Ondriček naslonio glavu na latko drvo violina, sagledao se unj dubokijem po- ledom, ruka. mahno lukom — i eto čuda! Is di. vtaljeli avukova koji plaću, usdidu, šaluju, koji ===. se smiju, vesele, koji mahnitaju i dižu gore dv nebesa — stvorio nam se oni svijet mira, ideala tihe sreće što svaki od nas nosi u dno duše s ćeznućem nedohitnijeh dobara. Zvuci kojjem nas Undriček začarao, ne bijahu više ni Beethoveno- vi, ni Schumanovi ni Paganinijevi, ni Wienawski- jevi — imena nestadoše, al kompozicija niknu, procvate kano cvijet komu je korjen u veselju i tuzi svačije duše. Da ocijenimo Ondrička kano virtuoza, kano umjetnika, stavićemo ga, kako je to sva izobražena Europa učinila, uzpored najve. ćijeh violinista ovoga vijeka, ismegju Joshima i Sarasatd-a;— ali ne- mi smo ga slušali kano je- ku slavske duše, kano pozdrav češkoga velikoga naroda i kao glas koji nas tješio i uznašao. Du- brovnik gdje u prahu leže sve umjetnosti, sve sla. ve prošlosti, prodrbtnuo je kano da je električka iskra trznula obumrlim tjelom. probudio mu u tren takav roj sabitijeh uspomena, pridute. nijeh čežnja, da — zaboravi za čas što ga tištii što mu fali. Genij slavenskoga violiniste pozdravio naš grad divuijem pjesmama i zvucima evojijeh gusala, — Dubrovnik mu ih je odvratio zanosni- jem klicanjem avijeh duša i rožepa| svojijeh peri-. voja. — Ako spomenemo da ja uz pravi dažd cvi- jeća, primio naš Ondriček i njegova. valjana i lju bezna gospogja kita i vijenaca sa brvatskijem tro-* bojnicama, da je ushit bio vanredan i da mu je, svak doviknuo: vrati nam se doskora! — biti će- mo izvršili našu dopisničku dužnost, ali nijesmo ni iz daleka opisali utisak što nam je ostavio gla- goviti violinista! — Naše riječi nijesu nego slabi: otsjev rop kana časova. Zato molimo i ope- tujemo: do vigjenja 1 — Svaku hvalu' "Pa izvrato! pratioo g. Fiimke. —