Cijsna list

Za Austro-Ugarsku, Bosnu i
. Hercegovinu na godinu fior. 4. 50.

Za Srbiju i Crnu goru na go-
dinu fior. 5.

Za sve ostale zemlje na godinu
franaka 15 u zlatu.

Za Dubrovnik na godinu fior, 4,

Na po godine i na četvrt godine
surazmjerno.

Pojedini broj lista 10 novčića.

U Dubrovniku 21. Februara 1897.

Pretplata i oglasi
šalju se administraciji »DUBROVNI-
KA“.
Dopisi se šalju uredništvu. |
Rukopisi se no vraćaju.

Za oglase, priposlano, izjave
javne zahvale, računska izvje-
šća i slične objave plaća se 10 novč.
1 > od retka (sitnijeh slova). Ako se više

puta štampsju, po pogodbi.

Nefrankirana pisma ne prima-
«ju 86.

Broj 8.

Sadržaj. — Kompromis — Sabor dal-
matinski — Naši dopisi — Domaće vijesti
— Bosna # Hercegovina — Pregled — Naši
telegrami -— Dubrovačke vijesti — Podlistak:
Dubrovačka književnost piše Ivan kanonik
Stojanović. :

KOMPROMIS.

Danas, kad na istoku dogagjaji jedan
drugog pretiču, te ono vječno pitanje, što je
zove istočnim, naprijed guraju i kraju pri-
miču — govoriti o izbornim kompromisima,
koje su dvije hrvatske i srpska stranka u
pokrajini na malo čudnovat način sklopile,
nije niti moderna niti blagodarna zadaća.
Moderna nije, što srpska stranka, otkada se
kao samostalna obrazovala, uvijek je za
izbore na carevinsko vijeće sklapala izborne
kompromise. Blagodarna nije, što izborni
kompromisi imaju prolaznu vrijednost +. j.
obično ostavljaju onako vrijeme, kakvo na-
gju. Izborni kompromisi u zemljama razrova-
nim mnogim strankama postaju prijekom
nuždom. Dalmacija je takogjer takova zemlja,
gdje četiri stranke vojuju.

Ko je pažljivije čitao pokrajinske listove,

te imao prilike da što i doznade, ne će ga:

biti porazio glas o kompromisu, što ga je sklo-
pila narodna hrvatska stranka s jedne stra
ne sa pravaškom a s druge strane sa srpskom
strankom, i to, kako se u svim novinama či-
ta i sa svačijih usana čuje, da se onemogući
izbor Marinice conte Bonda. Doista ovaj čo-
vjek mora biti od velikog uticaja, kad se
sklapaju slični kompromisi da se njegov po-
novni izbor osujeti. Da budemo iskreni, ka-
zaćemo, da nam se ova izborna parola ne
dopada, jer nijesmo vični boriti se protiv li-
čnosti već protiv programa i ideje, a čini
nam se, da nije Marinica conte Bonda već
ko drugi kandidat autonomne stranke, da bi
se teško ovaj kompromis ikad bio sklopio.
Zatim čudnovato nekako izgleda slika koju
predstavlja ovaj kompromis: tu hrv. narod.
stranka pruža, recimo, desnu ruku pravaši-
ma, lijevu Srbima; dozvoljuje da ge jedni i
drugi megju sobom čupaju, samo neka nju
puste da probavi u miru svoju obilatu porciju.

Ezlazi svake Nedj elje.

Ovaj je kompromis jedno majstorsko
djelo. Svačija je osobina spasena. Pravaši,
kao onaj koji je htio kapom sakriti sunce,
ni sada ne priznaju Srba u pokrajini; nika-

kvu odgovornost zbog kompromisa sa srp-
skom strankom na se ne uzimlju, a slobodno

im je u kotarima srpskih kandidata istaknuti
svoje protukandidate; tako je isto i Srbima
slobodno u kotarima odregjenim pravaškim
kandidatima postaviti protukandidate.

Srpska stranka pozvata od hrvatske na-
rodne stranke da primi ponugjeni joj kom-
promis, našla se, poput Hrelje na raskršću,

u veoma mučnom položaju: teško primit, a

još teže odbit. Poslije afere na dubrovačkom

gimnaziju i općinskih izbora u Kotoru, kako
da se primi kompromis; s druge pak strane,

kako da se odbije, kad se nudi u ime  slo-

venstva; kad su nas do sada bez razloga Hr-

vati nazivali izdajnicima, a što bi stoprvo da
smo kompromis odbili? Srpski klub u Zadru,
saslušavši svačije mnijenje i ispitavši sve pri-
like, usvojio je ponugjeni kompromis, doista
ne s velikim oduševljenjem zbog navedenih
razloga. |

Srpski klub u Zadru kao predstavnik
Srba pokrajine pokazao je i. ovoga puta da
Srbima nije do mandata već do ideje. Sada
je do uvigjavnijih Hrvata da uzumiju proci-
jeniti ovu predusretljivost sa srpske strane,

ito baš u najgorim prilikama po Srbe u

Bosni i Hercegovini, čemu su i Hrvati dosta
doprinijeli. Ne budu li Hrvati ni ovaj korak
sa srpske strane znali procijeniti, tada više
neka se na nas ne žale i slovenima ne
ZOVU.

Srpski birači u pokrajini dužni su svi
bez razlike tačno ispuniti sve uvjete korupro-
misa, jer osim što je založena riječ naših
predstavnika, to zahtjeva i disciplina, bez ko-
je nema stranaka.

o\/--
Sabor Dalmatinski.

5. Sjednica dneva 8. februara.
Presjedništvo : Podpredsjednik Dr. Kvekvić.
Vladin povjerenik: namjesništveni Pedpred-

sjednik Alfons pl. Pavić.
Manger interpeliše Vladu da bi se već ove
godine započele radnje za bonifikaciju Solinskog

blata.

Trojanović interpeliše Vladu o lučkim  rad-
njama u Risnu.

Prelazi se na dnevni red,

I. Drugo čitanje zakonske osnove kojom je
ovlašteno da se globe za šumske prekršaje zamije-
ne u nadnice radnje.

Ovaj je zakon sa nekim ispravcima, koje je
učinio č. Ivčević, Ghigliauovich, bio primljen u
drugom čitanju. Po ovom zakonu sve globe udare-
ne za šumske prekršaje a koje se ne bi mogle utje-
rati, moći će se zamijeniti u naduice radnje u svo-
joj općinskoj frakciji. Za dan radnje računa se glo-
ba od for. 1 za muškarce a od nov. 50 za ženskinje.

JII. Prvo čitaaje zakonske osnove o ribanju u
untrašnjim vodama.

Ivčević, iavjestilac, čita izvješće Odbora i za-
konsku osnovu; predlaže da se ta osnova predade
posebnom odbora od pet članova, koji će se odmah

izabrati, i koji će da je prouče i o njoj izvijeste.

Prijedlog je primljen.

Izabrati su u odboru čč. Vuković, Perić, Bo-
relli, Kulišić i Salvi.

Večernja sjednica.

Vladin povjerenik odgovara na upit č. Man-
gera o bonifikaciji solinskoga blata.

Opća rasprava o školskom proračunu za go-
diau 1897.

Lubin. Po njemu ne odgovara uspjeh u ško-
lam ni u intelektualnom ni u moralnom pogledu ;
spominje razmjer nepismenih ljudi, koji je još uvi-
jek velik, i broj zločina. Glasovaće proti školskom

.predračunu, jer se u njemu ne uzimlju nipošto u

obzir narodna prava italijanaca u ovoj pokrajini,
Geyori o talijanskoj narodnosti što je ima u Dal-

maciji, podupirući svoju tvrdnju navogjenjem iz Lu-

čića o kojemu je Rački rekao da je vjerodostojni
historičar. Dokazuje kako se je talijanski elemenat
razvio iz staroga latinskog hreka. Po pošljednjim:
statističnim podacima talijanci bi morali imati
barem dvanajest škola. Na poziv većine da se oka-
ne ideje italijanske narodnosti u Dalmaciji i da
prosto pripoznaju potrebu talijanske kulture, odgo-
vara da nije moguće okaniti se svetih prava jed-
noga naroda. Kad bi se autonomaši primili tog po-
ziva, protivnici bi onda rekli da kulture ne maju ni
kakva prava. Ostracizam je talijanskog jezika od

oštete i samim protivnicima. Nukuje Vladu da se

opre takvom ostracizmu, da se je ne bude potla na-
zivati rušiteljicom kulture u Dalmaciji. Stranke bi
se mogle složiti na temelju pripoznavanja zajedni-
čkih prava.

Smerchinich. Istaknuće samo da veliki troško-
vi na školskom polju ne odgovaraju praktičnim po-
šljetcima; 50 po sto onijeh što imajv pohagjati
školu, ne pohagjaju je; spominje i znatni postotak
nepismenih i niječne materijalne i moralne koristi
elementarne nastave. Na nastavnom polju veliki
zadatak koji nam se nameće, to je reforma osjeća-

Godina VI.

ja. Da se taj zadatak riješi, hoće se drugi učitelji,
drukčiji nego li su današnji, mladići slabo plaćeni,

| koji se posvećuju poučavanju da steku svoj svaki-

danji hljeb. Zadatak je elementarne nastave jedan
od najtežih i najgore plaćenih. Govornik drži da za
staleže, što nijesu u najboljim prilikama, gragjan-
ske su škole suvišne, te moli da se na Korčuli
opet zavede realna gimnazija. Prikazuje Saboru do-
tični prijedlog i preporučuje da ga se primi.
Čingrija. Ne zna što govornici sa protivne stra-
ne hoće. Čuo je lijepih govora; novi mladi kolega
poslužio se je plemenitim načinom govora i baš
izbranim oblikom, te slušajući ga mislio je koliko

je ona prošlost skrivila što nam je tako izvrsne |

sile otela. Naša je najnovija istorija za vas mrtvo
slovo; vaša stranka nije ništa iz iskustva naučila.
Govorite o ostracizmu talijanskog jezika, kad tamo
talijanski jezik gospoduje po našim javnim uredi-
ma, te je birokracija zadahnuta duhom talijanskim.
Govorite o tobožnjem  ,ratu proti talijanskom  je-
ziku“; mi ljubimo talijanski jezik, ali ne trpimo
da se otme prvenstvo jeziku našega naroda. Dobro
nam došao talijanski jezik kao kulturni jezik, to
sam rekao, pa bilo samo za to da nas brani od
jezika i kulture njemačke. Govorite nam dakle o
potrebi talijanskog kao kulturnog jezika i onda ćemo
se razumjeti; ali nemojte o tome govoriti u ime
jedne narodnosti koje u Dalmaciji nema. Spominje
kako je pok. Bajamonti svojim riječima ,slaveni i
danas ali hrvati nikad“ zanijekao da u zemlji ima
jedna talijanska narodnost. Sa etnografskog  pogle-
da nema ovdje talijanaca; ima ih što su došli iz
susjedne kraljevine; ima kultura i jezik talijanski
što nam ga je ostavila mletačka vlada; ali talijan-
skog naroda nema. Mi ćemo se za to boriti sa svim
našim silama proti pošljedicama protivne tvrdnje;
opiraćemo se, pa sve da nam bude naloženo i iz
Beča, i za to baš ćemo se opirati podizanju tali-
janske škole u Spljetu.

Pobija što predgovornik tvrdi da naši srednji
zavodi nijesu od nikakve koristi, a to zaradi na-

stavnog jezika, koji je hrvacki ili ti srpski a nije

talijanski.

Priznaje da u našim školama ima i mana.
Mnoge mane što su u našim školama, zajedničke
su svim zemljama, a za mnogo je Kriva sama pro-
šlost, kada je pučka škola bila talijanska.

Salvi. Zastupnik Čingrija kaže da ne razumi-
je što talijanska stranka hoće; ta nema goreg glu-
honje do onog koji neće da čuje. Nije istina da
se ne priznaje važnost slavenskog elementa u Dal-
maciji ni da se hoće njegovom pravu prejudicirati.
Talijanci hoće ono što je hotio zastupnik  Pavlino-
vić u prvom saborskom zasjedanju; ono što je i &.
zastupnik Vranković god. 1868. pitao da se uvede
ga redovitim prijedlogom: ekviparaciju prava obiju
narodnosti zemlje u školama, uredima, i u javnom

životu. Čingrija predbacuje autonomnoj stranci, da je |

| Podlistak. |
DUBROVAČKA KNJIŽEVNOST

piše KANONIK IVAN STOJANOVIG
LXVII.
SADAŠNJA VREMENA.

Tek se od god. 1648. narodi jugoslavenski mo--

že uprav prilikovati čovjeku, koji se od jednom pre-
ne iza dugotrajna sna i osvijesti da živi (prvi čas
života). Poslije stane da se razabire, da se ogleda,
da se kuša: što je i na čemu je, (drugo doba ži-
vota), te uvigja da ima u sebi protivaijeh eleme-
nata, kojijem, — recimo ovako, — boluje. To su:
vjera i različiti stepeni izobraženosti, na kojijem se
nahode pojedini slojevi naroda. 'To probugjuje stran-
ke. Priložimo još, da je narod naš još na prvome
stepenu izobraženosti, kad se shvaća sve zajedno u
jednoj ideji: i narodnost, i vjera i izobraženost (sin-
tegi). Rekli smo već, da se te sile nalaze u svakom
narodu, i ako nema svaka istu jakost. Prva (vjera)
je najjača; dapače, — kako neki kažu, — ona mo-
že i sama da drma sudbinom narodi. I sami Uiće-
ron veli: ,omnia religione moventur“.

Treba još primjetiti, da je u Evropi već svaki
narod, koji je više izobražen od našega, prekužio
tu ,krisis“ doživljevši žalosnijeh prizora radi vjere.

Tome su najbolji dokaz: Guelfi i Ghibelini, rat od
30 godina u Njemačkoj, Ugenotti i Lega u Fran-
cuskoj, Kromvell i Stuardi u Engleškoi, kao i Polj-

oska, koja je gva ogrezla u krvi — u ranama bez

prebola!), Ne mogu dakle ni Jugoslaveni biti od
toga prosti. Ovo je epoha — ,orisis“ radi vjere.
Ta orisig, ako u životu pojedinaca traje koji dan,
— narodu se hoće vijek ili po vijeka dok je se
sasvijema oprosti.

!) Ne može se sumnjati, da Poljska gad ne trpi od Ruske
ono isto, što je Ruska neg la od Poljske trpjela. Uspensky, ru-
ski spisatelj piše; ,Kad je papa nukao u XV. vijeku Moskov-
skoga vojvodu, da se sadruži sa vladama krstjanskijem protivu
'Pureima, kralj Sigizmund poljski javi svome poslaniku u Rim
da je on spravan prekinuti svaki savez s Rimom, ako se Ru-
ska sadruži protiv Turčina s vladama katoličkijem, i da će se
Poljska tad sadružiti ga Turcima (Cesare Tondini: ,Unione
delle ehiese“, 1895). Papa Inoćencije III. piše (epistola 126.,
libr. 8): come & possibile, che la chiesa greca torni all'unita,
ed alla ubidienza della Sede Apostolica: essa che dai Latini
non ebbe che esempi di perdizione, ed opere di tenebre ut
merito ipsos abhorreat plus quam canes?!“ Isti Tondini piše
na str. 57: ,papa Pio IX. mando una medaglia d'argento a
colui ehe serisse su tali abusi, allegando S. Bernardo ,,de
Congideratione“ e S. Leonardo a Porto Maurizio, che predi-
cando in piazza di Navona, si era piaciuto a cominciar la pre-
dica col mandar all'inferno parecehi papi“. Megju Moskvom i

 oJaroslavom ima manastir nazvan Laura: tu je uslikana sv. Bo-

gorodica, koja se prikaziva blaženomu Srgju kalugjeru, da ga
obrani od navala poljačkijeh.

Još treba imati na umu, da sve vlade, bile
koje hoćeš, nastoje, kako ća ge uzdržat i rasprostra-
nit, te za to upotrebljavaju u tu svrhu svakojaka
srestva, (4 toga pregje već u poslovicu ona 'Tailie-
randova izreka: ,la gran morale uecide la piecola“);
dakle služe ge i vjerom, — pa baš i onadar, kad
vladari u vladi kojekakvoj očito kažu neznaboštvo u
svom privatnom živošu. U staroj su se povjesti vla-
de služile vjerom directo, a danas indirecte. Treba

| se ovdje obazreti još na njeke općenite istine svu-

kud poznate. Prva je, da vjera ne obara narodnost.
Vjera je skup odnošaja svakoga čovjeka sama za
gebe prema Bogu, a narodnost je megjusobni odno-
šaj ljudi istoga jezika; jer je jezik, — ako ćemo
govoriti po mitologiji, — zlatua veriga pala s ne-
ba iz usta Zeusovijeh, koja veživa ljuetvo; i koliko
ima jezika više ili manje izglagjenijeh pomoću izo-
braženosti, toliko više ili manje ima forami& esteti-
čkijeh. Upisano je u sv. pismu, da je brak sa je-
dnom ženom temelj ukusne i savršene moralnosti.
»(Qduod Deus conjunxit, homo non separet“. (Evang:
što Bog sadruži, čovjek da ne razdružuje). Nasuprot

omi velimo: ,quod Deus separavit, homo non 60-
njungat!“ (što je Bog razlučio, čovjek da ne sadru-

žuje). Bog je liuctvo razdijelio u narode prigodom

gradnje kule babilonske (Genesis). Svako nasilje je-

dnoga naroda naprama drugome protivi se prvome
moralnome načelu prava svjeekoga (jus gentium);

a da i ne napominjemo, da je uzdržanje jednoga
naroda ili jezika osnov ukusne estetike, jer svaki
jezik uzdrži u sebi njeke svoje estetičke forme. Oto-
len izlazi, da nikakva vjera ne može biti narodna,
nego zajednička cijeloga ljuetva s jedne strane, a
g druge svakog čovjeka pojedinca, — osvem jedne:
a to je izraelska, koja je bila osnovana 'od samog

Boga u formi narodnoj. Jevrejin, — kako piše Verne:

»0 che parli francese, o russo, o spagnuolo, o italiano:
egli parla con ogni lingua sempre Vebreico“, t. j,
Jevrejin je vazda Jevrejin; ne može biti druge na-

rodnosti, — premda se svaki čas pretvara i nameće na-
rodu, u kome živi. Hristos (Messia) dogje da razdijeli
pravu božiju vjeru (Hebreizam) od narodnosti, koja
je vjeru zamotavala, navrnuvši članove vjere jevrej-
ske na ostale vjere svijeh naroda, — to što je zadaća

Hristove crkve do konca svijeta. Pošto vjera nije isto
i narod, i nijedna crkva bez erezije ne može biti
narodna, a ukusna morala Hristova zapovjeda sno-
šljivost: ,nescitis cujus spiritus estis“ (ne znate,
kojega ste duha), što reče onadar, kad su apostoli
zahtjevali, da baci vatru na Samariju, jer je to
mjesto bilo druge vjere; služiti se vjerom za ras-
prostranjenje svoje vlade, svoje narodnosti, ili  slu-
žiti se narodnošću, da se fanatički juriši vjerom:

oto je opća pogrješka onijeh vjera, koje gu monote- |

ističke (koje vjeruju u jednoga Boga), biva: krstjan-
ske, muhameđanske i jevrejske. U poganstvu narod