U Dubrovniku na 11 Januara 1882.

God. V

4

Osto sam ti, Ljupko mila,
Ko skršenih stablo žila,
Kako riba izvan mora,
Ko u jesen suha gora.

Ua crne oči tvoje
I Već ne tješe srce moje,

Sad kad sunca zrak zapane,

A mjeseca svjetlost grane,
Nigdje nemam ja pokoja
Dalek tebe, draga moja,

Zato trtam tamo, amo,
Neznam kud ću, neznam kamo
Da mi oko gdje ugleda
Rajsku ljepost tvog pogleda.
Pokraj morske sam obale
Modriti se gledam vale,
Proklinjajuć da je sila
Sjevera ih uzbunila,

OSAMLJENJE.

I šetnje nam običajne
Pokratila srećne dane. —

No kad jade moje čuješ
Šaljivo se podruguješ :
»I zima će, veliš, proći,
»Pak opeta ljeto doći,
»Drž se, stari, drž! u vjeri
» Vremenom se ljubav mjeri.“

Vrjeme ima naglu nogu,
U njeg' s' uzdat ne nemogu ;
Znam da opet krasno ev'jeće
Do godinu procavćeće,

Ali njim će može biti

Ledni grob mi naresiti

Tvoja ruka, moleć meni

Pokoj za svegj izgubljeni,
Odkad oči tvoje neće
Da me starca tješe veće.