U Dubrovniku na 11 Januara 1882. God. V 4 Osto sam ti, Ljupko mila, Ko skršenih stablo žila, Kako riba izvan mora, Ko u jesen suha gora. Ua crne oči tvoje I Već ne tješe srce moje, Sad kad sunca zrak zapane, A mjeseca svjetlost grane, Nigdje nemam ja pokoja Dalek tebe, draga moja, Zato trtam tamo, amo, Neznam kud ću, neznam kamo Da mi oko gdje ugleda Rajsku ljepost tvog pogleda. Pokraj morske sam obale Modriti se gledam vale, Proklinjajuć da je sila Sjevera ih uzbunila, OSAMLJENJE. I šetnje nam običajne Pokratila srećne dane. — No kad jade moje čuješ Šaljivo se podruguješ : »I zima će, veliš, proći, »Pak opeta ljeto doći, »Drž se, stari, drž! u vjeri » Vremenom se ljubav mjeri.“ Vrjeme ima naglu nogu, U njeg' s' uzdat ne nemogu ; Znam da opet krasno ev'jeće Do godinu procavćeće, Ali njim će može biti Ledni grob mi naresiti Tvoja ruka, moleć meni Pokoj za svegj izgubljeni, Odkad oči tvoje neće Da me starca tješe veće.