Br. 24. U DUBROVNIKU, 15. Juna 1905. Godina XV. DNVENA IMSI ži Cijena je listu unaprijeda: za. Dubrovnik sa donašanjem kuć i tai ; za Austro-Ugarsku, Bosnu i I Hercegovinu s poštom: na godinu 10 kruna, na po godin i il. : ona i štarski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu stiglo i e E NE 30. šasto polugodište. Izdavatelj i odgovorni urednik Dr, Ivo DeGiulli. smatra se da je predbrojen i za do- | Pojedini broj 20 para. Izlazi svakog Četvrtka. Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku Za izjave, priopćena, zahvale plaća se 40 para i puta tiskaju po pogodbi i uz razmjeran popust. Dopisi šalju se Uredništvu. Rukopisi se ne vra- ćaju, a nefrankirana pisma ne primaju se. Srpska Dubrovačka ŠtamparijaA. Pasarića. De utužljivi o retku, a za oglase 20 para. Oglasi koji se više Dubrovnik, 14 junija 1905. Niko mne može zamjeriti političkoj agi- taciji. To je život stranke, a kad nje nema, znak je, ili da su ljudi izgubili nadu u uspjeh, ili da je ideja s jednoga ili drugoga razloga izgubila snagu, da oko sebe okuplja ljude u borbu. Nu svaka agitacija ima granica, a te joj opredjeluje sam program stranke. Što so- cijaliste napadaju na postojeće društvo, to je sasma prirodno za njih, koji u društve- nim ustanovama vide uzroke nevolje proleta- rijata, ali kad stranka, koja stoji na narod- nom principu, za časoviti uspjeh pokreće socijalna pitanja, znak je, ili da mne zna, do česa to vodi, ili da njezine vogje ne idu za tim, da okupe oko sebe stranku snažnu i moćnu u ime kojeg programa, nego da pro- tivnoj strani otugje puk. Ovo posljednje ugagja za dubrovačke prilike. Koliko ih naime poznamo, ništa nas ne dovodi do toga, da smatramo pra- vaško-socijalističke teorije, koje ,Prava“ za- stupa, izraz pravog mišljenja ljudi, koje se kupe oko ,Prave“, ali svi oni imadu inte- resa, da se tako piše, baš zato, jer im se to čini najlakše, i ako ne najbolje sredstvo da idejama Hrvatske stranke zapriječe prodiranje u šite slojeve puka, koji se ne bave politi- kom, pa ni ne mogu shvatiti, koja je to be- smislica isticali nekakve razlike \izmegju stališa, koje faktično ne postoje niti mogu postojati u mjestu, gdje su jedni upućeni na druge zbog jednakosti interesa, koje treba skupa braniti od drugoga. Da samo spomenemo jedan slučaj, koji možda najvećma tišti naše radništvo, a to je pitanje utakmice talijanskih radnika. Mi je nemamo vlasti odstraniti, jer je dopuštena državnim ugovorima, ali pomoći naše u borbi proti tugjijem, to je moguće, dapače i po- trebno sa narodnog gledišta. Tu nije dakle potreba isticati nikakvo socijalno pitanje ni uckati radnike na ,gospare“, jer i narodna samoobrana nalaže, da u tomu jedni i drugi budu složni, a to je ujedno i jedino sred- stvo, da se nešto postigne. Mutiti proti slož- nom radu i jednih i drugih može samo šte- tovati radniku rješavajuć ga naravnog sa- Podlistak. Naš odgoj. I O grčki se i latinski vodi u zadnje čloba žestoka borba. Neki bi htjeli, da se učenjo tih jezika prožene iz naših srednjih škola, a drugi istom žestinom, kojom protivnici napadaju, bra- ne to učenje — ne zbog jezika samih, nego zbog klasičkog odgoja, koji učenici tim prisvo- je. Potonji osobito rado uporegjuju odgoj uče- nika realnih škola sa onim, koji dobija mladež u gimnazijama. Razlike, koje su svakom očite, tumače nepoznavanjem remek-djela starine, te iz toga dokazuju potrebu gimnazijskih nauka. One pitome srce, vedre dušu, čeliče značaj. Što pitomci zaborave i grčki i latinski, kad ostave školske klupe, to, po njihovu mišljenju, ni naj- manje ne umanjuje odgojnu vrijednost pouke u klasičnim jezicima. ,Ne treba znati grčki, ali treba bit ga zaboravio“ — kazao je Bismark, a toga se drže svi oni, koji se protive, da se na- še škole preinače. , Protivna struja pobija ove razloge poka- zujuć na nedostatke gimnazijskog odgoja, koji se najjasnije očituju u činjenici, da najbolji gi- mnazijski učenici no uspiju obično u životu o- nako, kako se je bilo nadati, Steći ono zvanje, koje se zahtijeva od svršenih gimnasijalaca, mo- veznika. To bi morala znati , Prava“, ali ka- ko ovdje, tako i drugovdje, ona u svrhu agitacije zanemaruje pravu korist puka u ma- hoitoj jagmi, da za sebe izvuče koju trenu- tačnu korist bez obzira na to, da bi sva ona pitanja, koja sada pokreće mogla biti komu najbolje oružje, da je pobija. Nu .Pravoj“ nije bila dosta ,demokra- cija“, ona se je u demogoške svrhe bacila i na polje ,narodne ekonomije“, na tako zva- ni ,realan“ rad, te u članku ,što mi hoćemo?“ rijetkom sofistikerijom tereti na legja općini stvari, koje drugovdje ne mo- gu izvršiti ni udružena državna i auto- nomna vlast, začinjajuć sve to socijalističkim eaprit-om, da se tobože prikaže kao cjelina nešto, što ne može ni biti. Ulakmici, koja je našu zemlju dovela do toga, da bude sa- mo stovarište njemačkih fabrika, može se odoljeti jedino naprežući do najvišeg stupnja energiju pojedinaca. Samo, gdje te ima, može priskočiti u pomoć skupnost, ali zahtijevati da općina preuzme uloge pojedinaca, to mo- gu samo neodgovorni demagozi, To znači pobugjivati nade, koje se u današnjim prili- kama ne mogu ispuniti, te stvarati nezado- voljnike, koji ne će raditi ni cnoliko. koliko ti mogli raditi, jer izgube povjerenje u sebe. U druge žice udara, ali je glazba ista, ,Prava“ u članku ,Advokatska politika“. Ne da se poreći, da u Dalmaciji u javnom ži- votu nagješ odvjetnika i ondje, gdje bi mogli biti bez njih. Da ,Prava“ proti tomu ustaje, napadaji možda ne bi bili u današnjim pri- likama umjesni, ali bi bili po sebi donekle opravdani, Nu ona na istini gradi tešku osvadu, da je cijela politika u Dalmaciji madvokatska“ pa ni tim ne zadovoljna širi svoje napadaje tom prigodom na sve one, koji su joj protivni. Ljudi, koji žrtvuju svoj novac u narodne stvari, često su po njezinim riječima — novac dobili nepošteno na puku. Ona se ne obazire na zasluge, koju imadijahu odvjetnici u narodnom preporodu, prelazi preko toga, da je nama potreba ljudi vještih zakonu u svakoj grani javne uprave, ne stra- i je ni primjer banovine, gdje se teško o- sjeća nestašica neodvisnih odvjetnika ..... gu svi iole nadareni učenici, ali se pri tom ra- zvija obično samo pamćenje, a trpi razumijeva- nje. Vježbom se doista postigne vještina u izra- zivanju misli, koja se očituje i u upotrebljavanju materinskog jezika, ali to je samo forma, a u bitnosti gimnazije stvara ljude preveć idealne, bez inicijative i poleta, a što je najviše bez pra- vog shvaćanja života i njegovih potreba. Tko je imao prigode, da prati postepeni razvoj mladeži počinjući od časa, kad počme pohagjati škole, sve do časa, kada se ,zdreli“ povrate nakon 8 godina kući, taj mora da pri- zna svu težinu optužaba, koje se dižu na naša gimnasija. Ali je s druge strane istinito ono, što zamjeraju odgoju, koji daju naše realkce. Ni jedne ni druge ne pokazuju onaj uspjeh, koji bi se morao očekivati poslije toliko godina nau- ka, te kad čujemo, da današnja mladež ostavlja srednje škole bez znanja i odgoja potrebita, da mogu stupiti u više škole, to je na žnlost isti- na, koju ne može poreći ni najzagriženiji pri- vrženik današnje nastave. To je tako opće pri- znata stvar, da se i na ministarstvima nastoji doskočiti zlu. Ali sva srodstva, koja se propi- suju proti tomu, ne pomažu; ublaže zlo, ali ga ne mogu ostraniti, jer mu nije uzrok u škola- ma, nego u cijolomu našemu odgoju. Gimnazijski odgoj — kažu — toži na to, da prožme učenike klasičnim duhom. Prvo svega njoj je samo do toga, da ruši ljude, koji ne- odobravaju politiku strasti, što se hoće da inaugurira u Dalmaciji. Sada su joj krivi odvjetnici, pa će red obići i druge . . . . dok ne dogje i do svećenstva, koje u svoje svrhe sada omogućuje ovaj razorni rad. Poslije svega ovoga, nama je sasvim razumljivo, zašto ljudi oko ,Prave“ ne će da pristupe u , Hrvatsku stranku“. Tu nije za njih zgodno zemljište, da razviju svoju djelatnost! tor Skulari sv. Katarine. Starih građa u Dubrovniku nije vele. Što nam je potres ostavio, čudo ako je izbjeglo ne- pobožnoj ruci ljudskoj. Rijetko se je rušilo, da se sagradi drugo — bolje, često bez uzroka, a najčešće samo da se zadovolji hiru i neukusu slučajnog gospodara. Tako nam nestane stare vijećnice, a da se ljudi nijesu ni pobrinuli, da nam sačuvaju barem ono, što se je moglo sa- čuvati. Ono malo, što nas je još sjećalo velebne dubrovačke stolne crkve, razvalio je jedan ,že- nijalni“ vojnički zapovjednik. Slično se dogodi s Lorkom i s mnogim drugim lijepim zgradama privatne vlasnosti, a mnoge crkvice, od kojih svaka ima svoju povjest, sada služe za vojničke spreme, pošto je lakoma ruka iznijela iz njih, šio se je moglo i ne moglo, a oštalo ostavila vremenu, da ono svrši, što su ljudi 'žapočeli. Pijetet se potomstva bunio proti ovakom besmislenom rušenju i odiranju, te se je počelo ponnivije paziti, da se to ne dogagja. Ova je reakcija bila potrebna, nu kako uvijek, i ovdje se je prešlo mjeru, te su se oglasili kojekakvi ,Skulari sv. Katarine“, da nas uče, kako ljubav prama prošlosti Dubrovnika ne dopušta, da di- ramo ni u što, jer tim tjeramo iz Dubrovnika sjene starih Dubrovčana, koje bdiju nad gra- dom. Budemo li slušati njih, ne ćemo smjeti ni urediti se u kućama, kako nam je milo, jer kuće nijesu za nas ljude od kosti i od mosa, nego za duhovo, a djecu će našu za uvijeke nadalinivati miazmi iz dumanjskih grobova, gdje je sebi izabrao naselje duh ,dobroga gospora Pera“. Kao da već čujemo strašni ,Maledictus!* naših filistera, gdje dočekuje naše ,bezbožne“ riječi. Krstit će nas ,epigone“, kojim nije sveto ništa, pa ni uspomene slavnih djedova. Spome- nit će i ljubav prama rodnomu gradu, nu baš ta ljubav treba da obuhvati ne samo prošlost, nego i sadašnjost. Inače nije ljubav nego mržnja. je veliko pitanje, je li dobro, da se cijeli odgoj osniva na proučavanje svijeta, koji je nama ta- ko daleko, da njegovo djelovanje na sadanji vi- jek možemo upoznati jedino iz knjiga. Takov odgoj u ejelini je svojoj samo historičan odgoj. Mi učimo, kako su stari narodi živjeli i osje- ćali, upoznavamo se s njihovom ,alltgra schiera dei dei“, naučimo, koji su uzroci njihovu evje- tanju i propadanju, a ako je profesor milostiv, obaznamo štogod i o načinu, kako je staro kla- sična prosvjeta djelovala na probuđenje naroda, — ali sve je to samo povjest, a bez sumnje precjenjiva znamenitost učenja povjesti svako, koji cijeni, da nas povjest može naučiti, kako treba živjeti. Naše djelovanje ravna se po na- čelima, ta je načela u naše srce ucijepio cijeli odgoj, ovaj nam paka daje okolina, u kojoj ži- vemo, a škola samo u toliko, što i ona spada u tu okolinu. Zato smo svi djeca vremena u kojem živemo, a mrtvi primjeri povjesnički, sve kad bi nas i mogli naučiti, kako treba živjeti, nemoćni su prama obiku drugih živih utisaka iz svagdašnjeg života. Povjest dakle ima relativno jako slabu od- gojnu vrijednost. Tim ne mislimo kazati, da bi valjalo povjest odaločiti iz škola, jer bismo ti- me upali u drugu skrajnost, ali historični odgoj, koji nam daju naše škole ne daje ni izdaleka one koristi, koju bismo morali očekivati prama Koliko god nam propovijedali, da.je Dubrovnik grad prošlosti, za nas on nije svoju odigrao. Mi vjerujemo u njegovu budućnost, a ta vjera zah- tijeva od nas, da i pregorimo. Boli i nas, kad vidimo, da se oko nas mijenja te da oko uza- lud traži predmete, na koje se bilo obiklo po- čivati, ali tako treba da bude. Zahtjevi su vre- mena jači od uspomena, koje nas na jedan predmet vežu. Svak voli stajati u kući novoj, nego u staroj razvalini. Govore nam: ,Dubrovnik gubi svoju fizi- jognomiju u ovim promjenama; dućani, kakvi su dosad bili, zadivili bi stranca tvojom jedna- kosti i oblikom; zašto ih dakle mijenjati?“ Tko ovako govori, zaboravlja da su dućani bili gra- gjoni na on&j način, jer je tako bilo zgodno za ljude, koff su u njima rabotali, a taj isti razlog sili sada, da se pozvani ne opriječe promje- nama, koje vrijeme traži, jer bi bila uprav nesmi- sao siliti sadašnje dučandžije da živu i rade, kako njihovi predšasnici, samo za to, jer neki sma- traju, da Dubrovnik bez onakovih dućana neće biti više stari Dubrovnik. Da tako drugovdje ljudi misle, ne bi se bilo ni. pr. u Beču prešlo na regulaciju ulica u kojoj je zgodi palo mnogo i mnogo kuća, koje su budile uspo- mene isto tako mile, kako su nama naše. Obzira se u tim prigodama može imati samo u sluča- jevima, gdje predmet, koji bi se imao obaliti, ili preinačiti, ima prave umjetničke vrijednosti, a i u tomu slučaju treba da kadgod obziri na prošlost ustupe zahtjevima sadašnjosti, kad se ne može spasiti jedno i drugo. Tako su u Beču kod regulacije i presvogjemja rječice Wien ba- cili most preko te rijeke, neka se je smatrao jednom znamenitosti Beča zbog umjetničkih ki- pova, koji su uza nj bili poredani, a nikomu nije palo na pamet, da se tomu protivi onako, kako u nas neki, za koje se kaže, da ,jedini imadu srca i smisla“ za dubrovačku starinu, kad se radi o kakvoj promjeni na vanjštini Dubrov- nika, koju traži neumoljiva logika potrebe. Isto jadanje, kojim su dočekali promjenu na dućanima, čuli smo i kad se je popravljao dvor i dogana. Da je slušati njih, moralo se je ostaviti sve onako, kako je bilo: neka sve pro- pane, samo neka ne vide bijeli kamen na sta- rodrevnim : zidinama. Dok se zagrijavaju za vrata dubrovačkih dućana, koja budi mimogred rečeno, nijesu bila nimalo estetična, možemo do- nekle razumjeti, ali pijetet koji traži da vrije- me sruši, što bi se moglo spasiti, kad to ne bi bila neumjesna duhovitost, izgledao bi nam prava bolest, koja na svu sreću nije priljepčiva, jer kad bi njihova predvladala, te se srušilo ono, što imamo, tad Dubrovnik ne bi bio više vremenu, koje s& u to troši. Od onoga, što se sada u gimnaziju uči, skoro dvije trećine spada u povjest. Najprvo se učenika miči gramati- tom jezika, koji se sada više ne govore, onda počne čitati pisce, a da još ne pozna ni jezik u komu su pisali ni prilike u kojim su živjeli. Pa da je to još sistematično, da slika onih vre- mena bude potpuna ! Prvo se čita od latinskih auktora+-pisac srednje latinštine C. Nepos, zatim dolazi Cesar, pa Livij, pa mlađi od njih dvojice Ciceron, da se svrši Vergilom i Tacitom. Druk- čije se ne može, kažu, jer je štivo određeno prama dobi djece, ali slika, koja se tako dobije, ovakovim preskakanjem tora da bude nejasna: Doda li se tomu, da su knjige, iz kojih se čita, udešene ,ad usum Delphini“*, nije nikakvo ču- do, što kadgod gimnazijalci imadu o svijetu grčkom i rimskom nazore, koji su sasvim o- prječni onomu, što je zbilja bilo. Čemu će dakle onakav historičan odgoj; koji nije ni potpun, niti uči pravo poznavanje starog svijeta, a zoblje toliko vremena, da ga učenicima ne ostaje, ni da pomnjivo prate su- vremene dogogjaje? Odgovaraju na to, da se čitanjem starili pisaca i nosvijesno stiće osjeća: nje ljepote, koje je čovjeku u životu potrebita, da mu bude lakšo podnositi život i njegove. te« gota. Kad bi to bilo istina i kad bi se uz to historičnim odgojom koji uživamo, oplemenilo