Br. 24.

U DUBROVNIKU, 15. Juna 1905.

Godina XV.

 

DNVENA

 

IMSI

  

 

ži Cijena je listu unaprijeda: za. Dubrovnik sa donašanjem kuć i
tai ; za Austro-Ugarsku, Bosnu i I
Hercegovinu s poštom: na godinu 10 kruna, na po godin i il. : ona i
štarski troškovi. Ko ne vrati list, kad mu stiglo i e E NE 30.

šasto polugodište.

 

 

Izdavatelj i odgovorni urednik Dr, Ivo DeGiulli.

 

smatra se da je predbrojen i za do- |

Pojedini broj 20 para.

Izlazi svakog Četvrtka.

 

Pretplata i oglasi plaćaju se upravi ,Crvene Hrvatske“ u Dubrovniku
Za izjave, priopćena, zahvale plaća se 40 para i
puta tiskaju po pogodbi i uz razmjeran popust. Dopisi šalju se Uredništvu. Rukopisi se ne vra-
ćaju, a nefrankirana pisma ne primaju se.

Srpska Dubrovačka ŠtamparijaA. Pasarića.

De utužljivi
o retku, a za oglase 20 para. Oglasi koji se više

 

Dubrovnik, 14 junija 1905.

Niko mne može zamjeriti političkoj agi-
taciji. To je život stranke, a kad nje nema,
znak je, ili da su ljudi izgubili nadu u uspjeh,
ili da je ideja s jednoga ili drugoga razloga
izgubila snagu, da oko sebe okuplja ljude u
borbu. Nu svaka agitacija ima granica, a te
joj opredjeluje sam program stranke. Što so-
cijaliste napadaju na postojeće društvo, to
je sasma prirodno za njih, koji u društve-
nim ustanovama vide uzroke nevolje proleta-
rijata, ali kad stranka, koja stoji na narod-
nom principu, za časoviti uspjeh pokreće
socijalna pitanja, znak je, ili da mne zna,
do česa to vodi, ili da njezine vogje ne idu
za tim, da okupe oko sebe stranku snažnu i
moćnu u ime kojeg programa, nego da pro-
tivnoj strani otugje puk.

Ovo posljednje ugagja za dubrovačke
prilike. Koliko ih naime poznamo, ništa nas
ne dovodi do toga, da smatramo  pra-
vaško-socijalističke teorije, koje ,Prava“ za-
stupa, izraz pravog mišljenja ljudi, koje se
kupe oko ,Prave“, ali svi oni imadu inte-
resa, da se tako piše, baš zato, jer im se to
čini najlakše, i ako ne najbolje sredstvo da
idejama Hrvatske stranke zapriječe prodiranje
u šite slojeve puka, koji se ne bave politi-
kom, pa ni ne mogu shvatiti, koja je to be-
smislica isticali nekakve razlike \izmegju
stališa, koje faktično ne postoje niti mogu
postojati u mjestu, gdje su jedni upućeni na
druge zbog jednakosti interesa, koje treba
skupa braniti od drugoga.

Da samo spomenemo jedan slučaj, koji
možda najvećma tišti naše radništvo, a to je
pitanje utakmice talijanskih radnika. Mi je
nemamo vlasti odstraniti, jer je dopuštena
državnim ugovorima, ali pomoći naše u borbi
proti tugjijem, to je moguće, dapače i po-
trebno sa narodnog gledišta. Tu nije dakle
potreba isticati nikakvo socijalno pitanje ni
uckati radnike na ,gospare“, jer i narodna
samoobrana nalaže, da u tomu jedni i drugi
budu složni, a to je ujedno i jedino sred-
stvo, da se nešto postigne. Mutiti proti slož-
nom radu i jednih i drugih može samo šte-
tovati radniku rješavajuć ga naravnog sa-

Podlistak.
Naš odgoj.
I

O grčki se i latinski vodi u zadnje čloba
žestoka borba. Neki bi htjeli, da se učenjo tih
jezika prožene iz naših srednjih škola, a drugi
istom žestinom, kojom protivnici napadaju, bra-
ne to učenje — ne zbog jezika samih, nego
zbog klasičkog odgoja, koji učenici tim prisvo-
je. Potonji osobito rado uporegjuju odgoj uče-
nika realnih škola sa onim, koji dobija mladež
u gimnazijama. Razlike, koje su svakom očite,
tumače nepoznavanjem remek-djela starine, te
iz toga dokazuju potrebu gimnazijskih nauka.
One pitome srce, vedre dušu, čeliče značaj. Što
pitomci zaborave i grčki i latinski, kad ostave
školske klupe, to, po njihovu mišljenju, ni naj-
manje ne umanjuje odgojnu vrijednost pouke u
klasičnim jezicima. ,Ne treba znati grčki, ali
treba bit ga zaboravio“ — kazao je Bismark, a
toga se drže svi oni, koji se protive, da se na-
še škole preinače.

, Protivna struja pobija ove razloge poka-
zujuć na nedostatke gimnazijskog odgoja, koji
se najjasnije očituju u činjenici, da najbolji gi-
mnazijski učenici no uspiju obično u životu o-
nako, kako se je bilo nadati, Steći ono zvanje,
koje se zahtijeva od svršenih gimnasijalaca, mo-

 

 

veznika. To bi morala znati , Prava“, ali ka-
ko ovdje, tako i drugovdje, ona u svrhu
agitacije zanemaruje pravu korist puka u ma-
hoitoj jagmi, da za sebe izvuče koju trenu-
tačnu korist bez obzira na to, da bi sva ona
pitanja, koja sada pokreće mogla biti komu
najbolje oružje, da je pobija.

Nu .Pravoj“ nije bila dosta ,demokra-
cija“, ona se je u demogoške svrhe bacila i
na polje ,narodne ekonomije“, na tako zva-
ni ,realan“ rad, te u članku ,što mi
hoćemo?“ rijetkom sofistikerijom tereti na
legja općini stvari, koje drugovdje ne mo-
gu izvršiti ni udružena državna i auto-
nomna vlast, začinjajuć sve to socijalističkim
eaprit-om, da se tobože prikaže kao cjelina
nešto, što ne može ni biti. Ulakmici, koja
je našu zemlju dovela do toga, da bude sa-
mo stovarište njemačkih fabrika, može se
odoljeti jedino naprežući do najvišeg stupnja
energiju pojedinaca. Samo, gdje te ima, može
priskočiti u pomoć skupnost, ali zahtijevati
da općina preuzme uloge pojedinaca, to mo-
gu samo neodgovorni demagozi, To znači
pobugjivati nade, koje se u današnjim prili-
kama ne mogu ispuniti, te stvarati nezado-
voljnike, koji ne će raditi ni cnoliko. koliko

ti mogli raditi, jer izgube povjerenje u sebe.

U druge žice udara, ali je glazba ista,
,Prava“ u članku ,Advokatska politika“. Ne
da se poreći, da u Dalmaciji u javnom ži-
votu nagješ odvjetnika i ondje, gdje bi mogli
biti bez njih. Da ,Prava“ proti tomu ustaje,
napadaji možda ne bi bili u današnjim pri-
likama umjesni, ali bi bili po sebi donekle
opravdani, Nu ona na istini gradi tešku
osvadu, da je cijela politika u Dalmaciji
madvokatska“ pa ni tim ne zadovoljna širi
svoje napadaje tom prigodom na sve one,
koji su joj protivni. Ljudi, koji žrtvuju svoj
novac u narodne stvari, često su po njezinim
riječima — novac dobili nepošteno na puku.
Ona se ne obazire na zasluge, koju imadijahu
odvjetnici u narodnom preporodu, prelazi
preko toga, da je nama potreba ljudi vještih
zakonu u svakoj grani javne uprave, ne stra-
i je ni primjer banovine, gdje se teško o-
sjeća nestašica neodvisnih odvjetnika .....

gu svi iole nadareni učenici, ali se pri tom ra-
zvija obično samo pamćenje, a trpi razumijeva-
nje. Vježbom se doista postigne vještina u izra-
zivanju misli, koja se očituje i u upotrebljavanju
materinskog jezika, ali to je samo forma, a u
bitnosti gimnazije stvara ljude preveć idealne,
bez inicijative i poleta, a što je najviše bez pra-
vog shvaćanja života i njegovih potreba.

Tko je imao prigode, da prati postepeni
razvoj mladeži počinjući od časa, kad počme
pohagjati škole, sve do časa, kada se ,zdreli“
povrate nakon 8 godina kući, taj mora da pri-
zna svu težinu optužaba, koje se dižu na naša
gimnasija. Ali je s druge strane istinito ono,
što zamjeraju odgoju, koji daju naše realkce. Ni
jedne ni druge ne pokazuju onaj uspjeh, koji
bi se morao očekivati poslije toliko godina nau-
ka, te kad čujemo, da današnja mladež ostavlja
srednje škole bez znanja i odgoja potrebita, da
mogu stupiti u više škole, to je na žnlost isti-
na, koju ne može poreći ni najzagriženiji pri-
vrženik današnje nastave. To je tako opće pri-
znata stvar, da se i na ministarstvima nastoji
doskočiti zlu. Ali sva srodstva, koja se propi-
suju proti tomu, ne pomažu; ublaže zlo, ali ga
ne mogu ostraniti, jer mu nije uzrok u škola-
ma, nego u cijolomu našemu odgoju.

Gimnazijski odgoj — kažu — toži na to, da
prožme učenike klasičnim duhom. Prvo svega

 

njoj je samo do toga, da ruši ljude, koji ne-
odobravaju politiku strasti, što se hoće da
inaugurira u Dalmaciji. Sada su joj krivi
odvjetnici, pa će red obići i druge . . . . dok
ne dogje i do svećenstva, koje u svoje svrhe
sada omogućuje ovaj razorni rad.

Poslije svega ovoga, nama je sasvim
razumljivo, zašto ljudi oko ,Prave“ ne će
da pristupe u , Hrvatsku stranku“. Tu nije
za njih zgodno zemljište, da razviju svoju

djelatnost!
tor
Skulari sv. Katarine.

Starih građa u Dubrovniku nije vele. Što
nam je potres ostavio, čudo ako je izbjeglo ne-
pobožnoj ruci ljudskoj. Rijetko se je rušilo, da
se sagradi drugo — bolje, često bez uzroka, a
najčešće samo da se zadovolji hiru i neukusu
slučajnog gospodara. Tako nam nestane stare
vijećnice, a da se ljudi nijesu ni pobrinuli, da
nam sačuvaju barem ono, što se je moglo sa-
čuvati. Ono malo, što nas je još sjećalo velebne
dubrovačke stolne crkve, razvalio je jedan ,že-
nijalni“ vojnički zapovjednik. Slično se dogodi
s Lorkom i s mnogim drugim lijepim zgradama
privatne vlasnosti, a mnoge crkvice, od kojih
svaka ima svoju povjest, sada služe za vojničke
spreme, pošto je lakoma ruka iznijela iz njih,
šio se je moglo i ne moglo, a oštalo ostavila
vremenu, da ono svrši, što su ljudi 'žapočeli.

Pijetet se potomstva bunio proti ovakom
besmislenom rušenju i odiranju, te se je počelo
ponnivije paziti, da se to ne dogagja. Ova je
reakcija bila potrebna, nu kako uvijek, i ovdje
se je prešlo mjeru, te su se oglasili kojekakvi
,Skulari sv. Katarine“, da nas uče, kako ljubav
prama prošlosti Dubrovnika ne dopušta, da di-
ramo ni u što, jer tim tjeramo iz Dubrovnika
sjene starih Dubrovčana, koje bdiju nad gra-
dom. Budemo li slušati njih, ne ćemo smjeti
ni urediti se u kućama, kako nam je milo, jer
kuće nijesu za nas ljude od kosti i od mosa,
nego za duhovo, a djecu će našu za uvijeke
nadalinivati miazmi iz dumanjskih grobova, gdje
je sebi izabrao naselje duh ,dobroga gospora
Pera“.

Kao da već čujemo strašni ,Maledictus!*
naših filistera, gdje dočekuje naše ,bezbožne“
riječi. Krstit će nas ,epigone“, kojim nije sveto
ništa, pa ni uspomene slavnih djedova. Spome-
nit će i ljubav prama rodnomu gradu, nu baš
ta ljubav treba da obuhvati ne samo prošlost,
nego i sadašnjost. Inače nije ljubav nego mržnja.

je veliko pitanje, je li dobro, da se cijeli odgoj
osniva na proučavanje svijeta, koji je nama ta-
ko daleko, da njegovo djelovanje na sadanji vi-
jek možemo upoznati jedino iz knjiga. Takov
odgoj u ejelini je svojoj samo historičan odgoj.
Mi učimo, kako su stari narodi živjeli i osje-
ćali, upoznavamo se s njihovom ,alltgra schiera
dei dei“, naučimo, koji su uzroci njihovu evje-
tanju i propadanju, a ako je profesor milostiv,
obaznamo štogod i o načinu, kako je staro kla-
sična prosvjeta djelovala na probuđenje naroda,
— ali sve je to samo povjest, a bez sumnje
precjenjiva znamenitost učenja povjesti svako,
koji cijeni, da nas povjest može naučiti, kako
treba živjeti. Naše djelovanje ravna se po na-
čelima, ta je načela u naše srce ucijepio cijeli
odgoj, ovaj nam paka daje okolina, u kojoj ži-
vemo, a škola samo u toliko, što i ona spada
u tu okolinu. Zato smo svi djeca vremena u
kojem živemo, a mrtvi primjeri povjesnički, sve
kad bi nas i mogli naučiti, kako treba živjeti,
nemoćni su prama obiku drugih živih utisaka
iz svagdašnjeg života.

Povjest dakle ima relativno jako slabu od-
gojnu vrijednost. Tim ne mislimo kazati, da bi
valjalo povjest odaločiti iz škola, jer bismo ti-
me upali u drugu skrajnost, ali historični odgoj,
koji nam daju naše škole ne daje ni izdaleka
one koristi, koju bismo morali očekivati prama

 

Koliko god nam propovijedali, da.je Dubrovnik
grad prošlosti, za nas on nije svoju odigrao. Mi
vjerujemo u njegovu budućnost, a ta vjera zah-
tijeva od nas, da i pregorimo. Boli i nas, kad
vidimo, da se oko nas mijenja te da oko uza-
lud traži predmete, na koje se bilo obiklo po-
čivati, ali tako treba da bude. Zahtjevi su vre-
mena jači od uspomena, koje nas na jedan
predmet vežu. Svak voli stajati u kući novoj,
nego u staroj razvalini.

Govore nam: ,Dubrovnik gubi svoju fizi-
jognomiju u ovim promjenama; dućani, kakvi
su dosad bili, zadivili bi stranca tvojom jedna-
kosti i oblikom; zašto ih dakle mijenjati?“ Tko
ovako govori, zaboravlja da su dućani bili gra-
gjoni na on&j način, jer je tako bilo zgodno za
ljude, koff su u njima rabotali, a taj isti razlog
sili sada, da se pozvani ne opriječe promje-
nama, koje vrijeme traži, jer bi bila uprav nesmi-
sao siliti sadašnje dučandžije da živu i rade, kako
njihovi predšasnici, samo za to, jer neki sma-
traju, da Dubrovnik bez onakovih dućana neće
biti više stari Dubrovnik. Da tako drugovdje
ljudi misle, ne bi se bilo ni. pr. u Beču prešlo
na regulaciju ulica u kojoj je zgodi palo mnogo
i mnogo kuća, koje su budile uspo-
mene isto tako mile, kako su nama naše. Obzira
se u tim prigodama može imati samo u sluča-
jevima, gdje predmet, koji bi se imao obaliti,
ili preinačiti, ima prave umjetničke vrijednosti,
a i u tomu slučaju treba da kadgod obziri na
prošlost ustupe zahtjevima sadašnjosti, kad se
ne može spasiti jedno i drugo. Tako su u Beču
kod regulacije i presvogjemja rječice Wien ba-
cili most preko te rijeke, neka se je smatrao
jednom znamenitosti Beča zbog umjetničkih ki-
pova, koji su uza nj bili poredani, a nikomu
nije palo na pamet, da se tomu protivi onako,
kako u nas neki, za koje se kaže, da ,jedini
imadu srca i smisla“ za dubrovačku starinu, kad
se radi o kakvoj promjeni na vanjštini Dubrov-
nika, koju traži neumoljiva logika potrebe.

Isto jadanje, kojim su dočekali promjenu
na dućanima, čuli smo i kad se je popravljao
dvor i dogana. Da je slušati njih, moralo se je
ostaviti sve onako, kako je bilo: neka sve pro-
pane, samo neka ne vide bijeli kamen na sta-
rodrevnim : zidinama. Dok se zagrijavaju za
vrata dubrovačkih dućana, koja budi mimogred
rečeno, nijesu bila nimalo estetična, možemo do-
nekle razumjeti, ali pijetet koji traži da vrije-
me sruši, što bi se moglo spasiti, kad to ne bi
bila neumjesna duhovitost, izgledao bi nam
prava bolest, koja na svu sreću nije priljepčiva,
jer kad bi njihova predvladala, te se srušilo
ono, što imamo, tad Dubrovnik ne bi bio više
vremenu, koje s& u to troši. Od onoga, što se
sada u gimnaziju uči, skoro dvije trećine spada
u povjest. Najprvo se učenika miči gramati-
tom jezika, koji se sada više ne govore, onda
počne čitati pisce, a da još ne pozna ni jezik
u komu su pisali ni prilike u kojim su živjeli.
Pa da je to još sistematično, da slika onih vre-
mena bude potpuna ! Prvo se čita od latinskih
auktora+-pisac srednje latinštine C. Nepos, zatim
dolazi Cesar, pa Livij, pa mlađi od njih dvojice
Ciceron, da se svrši Vergilom i Tacitom. Druk-
čije se ne može, kažu, jer je štivo određeno
prama dobi djece, ali slika, koja se tako dobije,
ovakovim preskakanjem tora da bude nejasna:
Doda li se tomu, da su knjige, iz kojih se čita,
udešene ,ad usum Delphini“*, nije nikakvo ču-
do, što kadgod gimnazijalci imadu o svijetu
grčkom i rimskom nazore, koji su sasvim o-
prječni onomu, što je zbilja bilo.

Čemu će dakle onakav historičan odgoj;
koji nije ni potpun, niti uči pravo poznavanje
starog svijeta, a zoblje toliko vremena, da ga
učenicima ne ostaje, ni da pomnjivo prate su-
vremene dogogjaje? Odgovaraju na to, da se
čitanjem starili pisaca i nosvijesno stiće osjeća:
nje ljepote, koje je čovjeku u životu potrebita,
da mu bude lakšo podnositi život i njegove. te«
gota. Kad bi to bilo istina i kad bi se uz to
historičnim odgojom koji uživamo, oplemenilo