Be 5-4.

U DUBROVNIKU, 1. APRILA 1919. | aka

o be STA A
KA ža dia m : ">
t sos bI : 2. e
# tS f as “ e
> i < L y :
+ sa di Fe za ;
zv
X +8, dz EIA ie a
" 4 i zeti i x +
; ee 7 Fado Bi en
PI a “. . “. #4 ak .
3 a* te '
p 2Z EA
x Le ža “ I
3 : do +kd
zed 4
»A »-
a RANI die a
% Ši aš sje x

(SLUŽBENO GLASILO | ZA BISKUPIJE KOTORSKU I HVARSKU).

Deus....ipse sapientiae dux est et sapientium emendator.
Sap. 7. 15.

Izlazi početkom svakoga mjeseca. — Cijena 4 Kr. na godinu.— Pisma i novci šalju se na Biskupsku Kuriju.

Religija u pedagogiji.

Tko je samo i površno prolistao povijest, jamačno
je došao do. uvjerenja, da su ratovi uvijek i posvuda
utjecali ne samo na materijalne, već i na kulturne pri-
like čovječanstva. Ti su utjecaji bili različiti, prama
socijalnim prilikama vremena, zrelosti pojedinih na-
roda i njihovom duševnom obrazovanju. Očito je bilo,
da ne će ni ovaj grozni rat proći bez posljedica po
kulturu današnjega vremena. Još nije bio ni zamuknuo
zveket oružja, a već su se čuli glasovi, kao preteče
nove borbe, borbe socijalne i kulturne. I borba je
na vidiku. Zanatlija i naučnik, radnik i intelektualac,
težak i činovnik, muško i žensko, sve se je podiglo,
sve hoće da se reformira. To su zahtjevi prilika, u
koje nas je rat bacio, i pitanja, koja trebaju vremena,
zrelosti, truda, stručnjaka, a nadasve moralne snage,
da se povoljno riješe, pa mi nije ni iz daleka u pa-
meti, da zagjem u takav labirint. Namjera mi je, da
se dotaknem samo jedne pojave, o kojoj se u zadnje
vrijeme puno govori i piše, naime o reformaciji škole,
i to baš o nekim nezdravim pojavama u tome pitanju.

Da bi i škola trebala reformacije i velike refor-

macije, o tome nema sumnje. To je pitanje, kojim treba

da se zrelo i duboko pozabave pozvani faktori, škol-
ski i naučni stručnjaci, ako žele udariti čvrst temelj
novom svijetu i novom društvu.

Po onomu što se čita i čuje, reklo bi se, da
neki to zamašno pitanje ne shvaćaju ozbiljno, ili da
ga zlorabe u stanovite svrhe. Mjesto čekati red i vri-
jeme i početi, gdje bi se imalo započeti, načelo se
pitanjem djačkih vijeća, djačke samouprave ili po
amerikansku self-governmentom. Djačka samouprava u
amerikanskom smislu, u sebi je dobra stvar, jer se
učeća mladež u toj samoupravi ima naprosto baviti
poretkom i čuvanjem discipline megju učenicima u
školi i izvan nje. Ali dok se neki naši listovi pozivlju
na amerikansku samoupravu, okrenuli su joj značenje,
pa mjesto da se čuva disciplina megju djacima, uđara
se na naučnu osnovu nekih škola, kvalificiraju se pro-

pa dok se tako stara škola ruši, ne kazuje se, kako '

bi se nova gradila.

Ova je moderna pojava ideja njemačkog revo-'

lucijonarnog pedagoga Wyneken-a, koji'-se “obata na:
svaki auktoritet i tvrdi, da je mladež sama sebi- dukto<
ritet. Nauka je vjeze baš ona, koja u školi stavlja
pred oči mladeži Božji i ljudski auktoritet, koji 'je'
oslon i temelj svakoga poretka i napretka u zadruzi
ljudskoj, pa tko hoće da obori auktoritet, da dovede '
školu do rasula, a mladež do anarhizma, mora da |
udari najprije na nauku vjere u školama. Zato je
puknuo glas, dakako pod plaštem školske reformacije, -

djačke samouprave i djačkih vijeća: Na stranu s vjer«“

skom poukom i vršenjem vjerskih dužnosti u škola:

ma! To je ta nezdrava i. sile sam n as

mernuo,
Nezdrava je to pojava, jer svaki onaj, koji dode
bilo pod kojom izlikom, da istisne iz škole vjersku '

pouku, ogriješuje se o najglavnija pedagoška i di-
daktična načela, o dostojanstvo škole i čovjeka. Jamac
je tomu pedagoška. povijest svih naroda i vremena.
Načelo vjerske obuke zagovarala je pedagogija uvijek '

i u svako vrijeme, u pogansko i u kršćansko doba,
a praksa je pokazala korist i plod te obuke. A
Čovjek se je vazda i posvuda uzgajao, pa i ako

taj uzgoj nije bio uvijek i svuda jednak, vjera se je
ipak posvuda i u svako doba smatrala središtem re--

ligijoznog i narodnog uzgoja. Gdje je vjera Pi čvr-
šća, tu je i uzgoj bio u boljem jeku. ie
i ako kod starih naroda ne može biti govora. o.

sregjenim uzgojnim načelima i pravilima, ipak. su uz-

goj smatiali božanskim. Uzgajanje je posao bogova, '
i ljudi su to od njih naučili. I sama država temeljila
se je na religiji, i nije bila drugo nego praksa reli-
gije. Oštro se je pazilo, da djedovska vjera. ostane

netaknuta, da se religijski obredi i običaji ne mije-

njaju. Bogoštovnim je obredima i svečanostima i mla: *
dež učestvovala ; sav uzgoj mladeži za domaći i javni

iesori i učitelji, tjera se pouka vjere iz škole i slično, | život bijaše ujedno i religijski.

“a

God. XIX.

BISKUPIJE