Br. 480.

Sprovod u Sarajevu.

U ponedjeljak po podne slijedio je
prenos žrtava podle nečovječne srpske ru-
ke, neprežaljenih blagopokojnika, prijesto-
lonasljednika Frana Ferdinanda i vojvotki-
nje Sofije Hohenberške iz Sarajeva na sta-
nicu Bistrik, da odatle mrtve ostanke pre-
nesu u Beč.

O tome donosi »Hrvatski Dnevnik« :
Već rano u jutro počeli su da gradom pro-
nose u Konak upravo brojne vijence, što
su ih razne ličnosti i korporacije poslale
na odar nama toliko milih i dragih pokoj-
nika. Osobito su lijepi vijenci >»Hrvatskog
muslimanskog konvikta« i »Napretka«. Na
oba su vijenca lijepe, velike hrvatske tro-
bojnice. Kola su samo za izvanredne zgode
priregjena, sva u debelom staklu. Pred ko-
lima su bila upregnuta po dva para vranaca.

'Sav je grad u crnini. P6 privatnim i
javnim kućama vise crni barjaci. Oko pet
sati po podne počeli su se kupiti prema
Konaku visoki vojnički i civilni dostojan-
stvenici. Vojska je zauzela sve prolaze prema
desnoj obali Appelove obale i nije puštala
nikoga, osim činovništva i časništva. Svijet
se je sakupio po uzvišenim dijelovima grada,
odakle puca pogled na Bistrik, i šutke, tužna
srca očekivao, kad će topovski metci dati
znak, da sprovod kreće prema kolodvoru.
Sprovod je krenuo od Konaka točno u 6
sati i 10 minuta. S jedne i druge strane
ceste od Konaka pa sve do stanice Bistrik
držali su špalir vojnici svih vrsta oružja.
Prvo su stupale dvije čete konjanika, koji
su išli naprijed s izvučenim sabljama. Iza njih
je išao zapovjednik zbora, general Appel,
kao komandant, izvučenom sabljom, te nje-
gov krilni pobočnik. Za njima su stupali
vojnici bosanske regimente, četiri satnije.
Išli su jednoličnim, polaganim korakom.
Iza bosanske regimente stupala je vojnička
glazba. Svi su nosili žalobni, crni znak.
Zatim kola sa svom silom krasnih vijenaca,
zadnji (pozdrav lojalnih elemenata svih slo-
jeva, koji su duboko potreseni nad ovim
strašnim, nenadoknadivim gubitkom. Vije-
naca shrvatskim trobojnicama je bilo vrlo
mnogo, te su se jako isticale naše narodne
boje, prevučene crnom tkaninom.

Iza ovih stupalo je svećenstvo. Naj-
prije su išli Franjevci pod križem, onda
ostalo svećenstvo: rektor o. Horman, pro-
vincijal Mihačević, papinski delegat o. Ba-
stien, protonotar Hadrović, biskup Šarić i
nadbiskup Stadler — svaki sa posebnom
svećeničkom asistencijom. Onda mrtvačka

<

g PODLISTAK.

4
Historija opere i glazbene drame.
0] Napisao kapelnik Vjekoslav Raha.

U ovom stoljeću slijedi pravi procvat tali-
jariske opere a to sa kompozitorom Giachino
Rossini (r. 1772. + 1868.), koji je dao na svijetlo
dosta poznatih opera kao n. p.: »Barbier de Se-
villa«, »Wilhelm Tell«, »Semiramis« i dr.; izim
toga kultivirao je takogjer pjevačku koloraturu
kao i modulaciju i savršenost glasa, e da se
operna umjetnost može bolje podignuti. Za vri-
jeme Rossini-a pojave se jošte druga tri kompo-
zitora: prvi Gaetano Donizzetti (r. 1797. + 1848.),
koji je javnosti poznat sa operama: »Lucrezia
Borgla«, »Lacia di Lammermoor« i dr.; drugi
Vincenzo Bellini (r. 1801. 1835.) poznat svojim
operama: »Norma«, »Puritani« i ost., a treći,
glavni vnik procvata tal. opere, Giuseppe
Verdi (r. 1813. 1901.)

Verdi je napisao cijeli niz lijepih opera sa
el m instrumentacijom; melodični izražaji
su mu jako efektni i karakteristični, ritmika mnogo
puta uprav frapirana. Verdi znači romantiku 1
tal, operi, a najpopularniji je operni kompozitor
XIX. stoljeća. Opere su mu većinom liričkog
karaktera.

Njegov operni rad dijeli se u tri periode.
Spomenut ću nekoliko njegovih popularnih opera:
»Rigoletto« (1851.), »I Trovatore« (1853.), »La
Travlata« (1853.), »Un ballo in maschera« (1859).
Verdi se je. sve to više približivao Wagnerovu
opernom stilu, dok napokon ne pogje sasma sta-
zom neumrlog Wagnera napisavši operu »Aldu«.
(1871.), »Othello< (1887.) i »Falstaf« (1893.) u'

Wagnerianskom stilu (Ill. perioda), kojima steče
svi; i neumrli glas. »Falstaf<

je zadnje djelo

MET BI Be SINN

DT

 

»PRAVA CRVENA HRVATSKA»

kola, što su vozila zemne oslanke prejas-
noga nadvojvode Frana Ferdinanda i nje-
gove drage supruge vojvotkinje Hohenber-
ške. Dragi pokojnici su se vozili u dvjema
kolima; u prvima prijestolonasljednik, a u
drugima njegova supruga. Oko svakih kola
je bio špalir od gardista i dva reda časnika
sizvučenim sabljama. Napokon su stupali
vojnici pod puškama. Iza lijesa je stupao
prvi prijestolonasljednikov vrhovni dvorski
meštar grof Rummerskirch sa dvorskim či-
novnicima, koji su došli s prejasnim parom
u Sarajevo, da ga na ovako tužan način
moraju otpratiti natrag. Poslije ovih stupao
je poglavar zemlje, F.Z.M Oskar Potiorek.
Išao je teškim, umornim korakom. Na licu
mu se vidi, da ga je ova strašna nesreća
upravo uništila. Bio je obučen u svečanu
generalsku uniformu, sa velikom crnom vrp-
com preko prsiju. U ruci je držao kapu.

štvo sdr. Mandićem na čelu i saborsko
predsjedništvo. Iza njih je stupalo silno
mnoštvo časnika. Od gragjanstva nije, kako
spomenusmo, bio niko pušten niti u bli-
zinu.

Iza časnika stupao je laganim korakom
bataljun 84. reg. Povorku je završilo opet
konjaništvo s izvučenim sabljama.

Čim je sprovod krenuo. od Konaka,

počela je jedna baterija teških obica da
ispaljuje u razmaku od pola minute počasne
hitce. Pucnjava je potmulo razlijegala od
brda po gradu i naviještavala, da pokojni
nadvojvoda ostavlja sa suprugom grad, u
kojem je prokleta ruka uništila njegov dra-
gocijeni život, a nama Hrvatima porušila
sve one lijepe nade, radi kojih ga pri do-
lasku i pozdravismo s djetinjsko odanim
poklikom: »Zdravo, nado naša!«
Kako spomenusmo, po uzvišenijim di-
jelovima grada sakupila se masa svijeta,
koja je tužna srca očekivala, kad će se po-
vorka krenuti. Čim su zagrmili prvi hitci,
nagnulo se sve naprijed, ne bi li makar iz
daleka vigjelo povorku. Mnogim udariše
suze na oči i čovjek nije mogao da uzdiži
ganuće srca, vidjevši ovaj brojni svijet, koji
se ovako iz daljine oprašta od dragih, ne-
prežaljenih žrtava srpske urote.

Prenos preko Neretve.

Na stanici u Metkoviću poredala se poča-
sna satnija i momčad ratne mornarice, zatim dal-
matinski namjesnik grof Attems, te ostale vlasti,
općinsko zastupstvo i školska mladež sa učite-
ljima.

U isto je doba živući francuski kompozitor
Daniel Auber (r. 1782. + 1870.) stvorio novu vrst
opere, t. j. na istinitim historičnim motivima pri-
kazivao je na pozornici istinite dogogiaje; takova
je opera »Fra Djavolo«, kojoj je fakat osnovan
na istinitoj bazi za vrijeme talijanske revolucije
u polovici XVIII. stoljeća. Tim je dakle nastala nova
takozvana scenerlalna opera. (Austattungsoper.)
Ovakovim raznim vrstama operni se je ho-
rizonat sve više i više proširivao, a i narodni su
se običaji u opernoj formi znatno gojili i upo-
znavali. Giacomo Meyerbeer (1791. 1864.) još
je bolje u tomu uspio. On je naime pojedine
narodne dogogjaje dotjerao još do ljepšega glaz-
benoga efekta i to na temelju izvauredno Izabra-
nog rafinementa, na takozvanim hyper-romantičnim
ili historičnim podatcima, i gledao je taj veliki
skladatelj još. nešto umjetnijega da uvede u svoje
opere, biva da se svaki momenat glazbeno i
instrumentalno karakterizira i istakne. Tim naslade
hyper-romantična opera.

Kako je već spomenuti kompozitor Gluck
u polovici XVIII. stoljeća dao operi neku reflek-
siju stavljajući opernoj kompoziciji neke principe,
Richard je Wagner (r. 1813. $ 1883.), taj naj-
veći i najznamenitiji dramatski operni skladatelj
XIX. stoljeća, iz temelja reformirao glazbenu dramu
ili ti operu. R. Wagner bijaše i pjesnik, pa bi
on sam napisao operni libretto, obično fantastične
vrsti, sa vrlo efektnim a mnogo puta i abnor-
malnim sadržajem, te bi ga onda na temelju pri-
rode glazbom efektirao. Energično stupaše taj
meumrli glazbeni pjesnik naprijed, a da nije ni-
kome davao razloga glede te svoje reforme.
Wagnerove opere posjeduju u cjelini izvaa-
redni materijal koliko glede sadržaja fakta toliko
i glede glazbene karakteristike. Tu se nagje fan-
tastični ozbiljni sadržaj, neobična ritmična forma,
nadasve pak harmonizacija sa instrumentacijom
i istaknutim raznim efektnim momentima, tako

 

Y

 

 

 

Iza njega je išao generalitet, zatim činovni- g

Cijelo pučanstvo Metkovića, tužno i dubo-
ko ganuto, činilo je špalir. Svećenstvo blagoslo-
vi lijesove, koje mornari uzeše na ramena i od-
niješe na ratnu jachtu »Dalmat«, uz neprestano
klecanje zvona. Lijes nadvojvodin pokriše ratnim
stijegom; »Dalmat« je bio sav cvijećem pokri-
ven. Parobrod se polako otisnu od kraja, uz puc-
njavu počasne kompanije. Na brod se je ukr-
cala dvorska pratnja pokojnika sa dalm. namje-
snikom, koji je pratio dok se je brod nalazio u
dalmatinskim vodama. Sva su mjesta uzduž ne-
retvanske obale bila žalobno nakićena.

Kad je »Dalmat« stigao na ušće Neretve,
ondje usidreni ratni brod »Viribus Unitis« poz-
dravi ga sa 19 topovskih hitaca. Zatim su sa
»Dalmata« preneseni lijesovi na »Viribus Unitis«.
Čitava je krma ovog kolosalnog ratnog broda
bila pretvorena u kapelu i nakićena ratnim  sti-
jegovima i zastavama. Po tome je pristupilo sve-
ćenstvo ratnog broda svečanom blagoslovu mr-
tvih tjelesa, u prisutnosti dvorske pratnje, dalm.
namjesnika, pomorskih oficira i momčadi. Posli-
je 9 sati jutra »Viribus Unitis« zaplovio je put
IE izvjesivši ratni stijeg i nadvojvodsku stan-
artu.

Kao što je Njeg. Visost na onako izvan-
redno oduševljen i svečan način bio dočekan od
ondješnjeg hrvatskog naroda, na prolasku za Bo-
snu, tako su njihovi mrtvi ostanci od svega Ne-
retvanskog našeg naroda najtoplijim iskazima i-
skrene duboke sućuti dočekani i Neretvom spro-
vedeni. Vrlo je dirljivo bilo motriti onu silu na-
roda, koji je pripaljenom voštanicom u ruci kle-
čao uzduž obale, okićene crnim sagovima i za-
stavama, kad su prolazili ostanci ljubljenih po-
kojnika. Turobno zvonjenje, plač i jecanje para-
lo je svačije srce. Kroz mrtvu tišinu izbijala je
narodna molitva. Župnici su iz Opuzena i Slivna
podijelili sv. odriješenje i pjevali »Miserere«.

Ni mrtva ga ne štede.

Jučer je došao u našu redakciju očevidac
iz Gabele i pripovijedao nam je slijedeće: Kad se
je iz daleka ugledao voz sa mrtvim tjelesima
prejasnih nadvojvoda, zvona su tužno stala kle-
cati, a sva sila naroda zgrnula se oko željezničke
postaje. Cim je voz bliže dolazio, tim je ganuće
bilo sve to veće, i na jednom začuje se glasno
jecanje i kukanje, a svima se oči suzom  orosi-
še. Na takav prizor i kamen bi proplakao bio,
ali sred tog javnog i glasnog tužnog uzdisanja
nagje se jedna srpkinja učiteljica, koja se gla-
sno izrazi nedostojnim i nepristojnim riječima,
koje radi shvatljivosti ne donosimo.

Odmah je ta srpska junakinja uapšena bila,
a narod se je na taj čin sablaznio i okamenio,
gledajući takovu okorjelost — pak još od jedne
ženske glave...!

Korota.

Kralj je odredio za nadvojvodu Frana Fer-
dinanda šestnedjeljnu dvorsku žalost, počevši od
3. o. mj. Prve četiri nedjelje biće duboka žalost,
a dalje dvije nedjelje biće manja žalost.

Nemiri u našim zemljania.
Nije čudo da su uslijed strašnog dogagja-
ja, atentata, osobito po našim zemljama zavla-

da slašaoci ostanu zapanjeni, pa i razvod har-
monije mu je neobičan, a sve to sačinjava jednu
vanrednu cjelinu takovog glazbenog djela. Mora
se priznati da je ta Wagnerova glazbena hrana
dosta teška i da se ma nju ne može svak pri-
učiti, ali zato je vrlo ukusna. Prave su to glaz-
bene fantastične drame, samo što ih svaka pozor-
nica ne može prikazivati zbog osobitih tehničkih
poteškoća. Wagnerova djela iziskuju posebnu vrstu
dobro školovanog pjevačkog materijala.

Da vidimo razliku megju talijanskim i nje-
mačkim operama, uzeti ćemo dva operna skla-
datelja, Verdia i Wagnera, oba rogjena iste god.
1813. Dok je Verdi stvarao same lijepe i čuv-
stvene arije, kao da ih siplje iz rukava, i to u
tolikoj mjeri, da ih nije imao kad ni obraditi
nego ih većinom označio samo sa običnim
m-ta-ta-ta, Wagner je škrtario sa melodijama,
i njegove opere nijesu baš melodijozne, ali zato
kod njega radi vazda karakteristika i to koliko
u arijama, toliko i u pratnji i u pojedinim dra-
matskim momentima, koji se vazda ističu bilo
melodijom bilo harmonijom. Neću pretjerivat, ali
mislim, da bi Wagner od jedne Verdijeve melo-
dične opere učinio najmanje tri sa svojim klasi-
čnim (i ako više puta dosadnim) rastezanjem.
Drugo je što u Verdijevoj operi može i slabija
pjevačka sila da postigne lijep uspjeh, dok kod
Wagnera i dobra sila jedva da udovolji radi stroge
ekspresije čina; u kratko rečeno; za Wagnerove
glazbene drame hoće se da budu samo umjetnici
i na pozornici i u orhestri.

Godine 1872. bijaše sagragjeno u Bajratu
(Bavarska) kazalište, u kojemu se izvagjaju isklju-
čivo samo Wagnerova djela i to tako, kako ih
je sam auktor udesio, naime sa svima izvanred-
nim fantastičnim efektima. Evo njegovih opera:
»Rlenzi«, »Ukleti Holandez«, »Tanhallser«, »Lo-
hengrin«, »Tristan 1 Issolde«, »Melsterstinger«,

 

»Ring des Nibelungen« (koja traje tri dana i

God. X.

dali opsežni nemiri, domostracije, iskazi ilsuko-
bi protiv Srba. Ta i najblažije srce,fjkoje ne zna
što je srdžba, planulo je na užasan glas o smr-
ti dvaju žrtava svesrpskog bijesa i fanatizma, ko-
je je pogubilo dva uzora dike, ljubavi, mira i
plemenitosti, budućeg nam hrvatskog kralja:

Osobito su po Sarajevu nastali najžešći is-
kazi i nemiri protiv Srba, što je i shvatljivo, jer
je nažalost u onoj zemlji izvršeno svesrpsko zlo-
činačko nedjelo. Hrvati i muslimani jednodušno
su se stavili na odmazdu. Porušeno je i unište-
no više trgovina, kuća, kafana i t. d., i porazbi-
jano silu prozora. Ima preko stotinu teže i lakše
ranjenih, a mnoštvo uapšenih, Nakon posredova-
nja policije i oružništva, priskočila je vojska i
konjica.

Karakteristično je, da u demostracijama nije
nijedan Srbin u Sarajevu niti ranjen, kamo li
ubijen, a Srbi su ubili jednog muslimana i
jednu gospogju Hrvaticu. Dakle, vidi se kako su
se i u tom pogledu Srbi služili ubojitim oru-
žjem. Kod Srba je pronagjeno više bomba; ja-
vljaju, da je u podrumu jedne srpske trgovine
nagjeno 20 bomba.

U Mostaru je u dućan jednog Srbina došao
jedan Hrvat da nešto kupi. U to je Srbin uvri-
jedio blagopok. nadvojvodu. Na to je Hrvat u
ogorčenosti trgnuo nož i usmrtio Srbina. Zadnja
vijest iz Mostara glasi, da su Muslimani navalili
na srpski dio grada i sve popalili.

Nemiri su nastali i u drugim mjestima Bosne
i Hercegovine, te u Zagrebu, Beču i drugovdje.

I u hrvatskom saboru u Zagrebu došlo je
do burnih prizora. Kad je presjednik dr. Meda-
ković sjeo na svoje mjesto, ustali su pravaški
zastupnici, megju ostalim dovikujući mu: »Dolje
ubojica! Srbin ne smije presjedati hrvatskom
saboru! Van Stbijanci! Hulje! Izdajice! Zlotvori!«
Zatim odjekoše pravaški pokliči: »Slava Franu
Ferdinandu!« Publika je sa galerija pravašima
burno povlagjivala, a kašnje priredila ovacije,
uz poklike »Osveta za hrvatski Vidov-dan!« Zbog
silne buke sjednica se nije mogla održati. Pre-
sjednik je Medaković dozvao stenografa, pa mu
u uho kazao izjavu sažaljenja nad atentatom u
Sarajevu.

Uapšenja.

U Sarajevu su do sada uapšeni: urednik
»Naroda« Radulović, urednik »Srpske Riječi« S.
Kobasica, Atanasije Šola i drugi neki vigjeniji Stbi.

Kako se javlja, jedan je vigjeniji Srbin
htio da pobjegne u Srbiju, ali je uapšen u ča-
su, kad je htio da pregje granicu. U času uapšenja
je vikao: »Živio kralj Petarle => oto

S. Kobasici je saopćeuo, da u roku od 24
sata mora ostaviti Sarajevo. Sad da vidimo, ho-
će li otići u Srbiju, kad tamo sve — »ruže cva-
te« 1?...

Strano novinstvo.

Diljem svega svijeta novinstvo se bavi o
upravo zvjerskom srpskom atentatu, ističući jedno-
dušnu žalost i sućut nad smrću pleinenitog bla-
gopok. prestolonasljednika Frana Ferdinanda i
premile mu supruge. Crna je vijest po svemu

jedan predvečer), »Rheingold«, »Die Walklre«,
»Slegfrled«, »Gotterdemerung«. i »Parsifal« (za-
dnja njegova opera.)

Iz ovoga kratkoga opisa o postanku i raz-
vitku glazbenih kazališnih opera razabiremo, da
je prava operna ideja nikla u Italiji, i da se je
tu kao u svojoj domovini lijepo postepeno razvi-
jala, premda su talijanski kompozitori XIX. sto-
ljeća radili dosta površno ma polju opere i ne
brinuli se vele za budućnost ove sjajne umjet-
nosti, kojoj se cijeli svijet klanja. Obično su ti
operni faktori hodili svi jednom te istom šablon-
skom stazom.

Richard Wagner (Nijemac) nije bio za po-
vršni operni stil, on je bio u tom pogledu strog
i tvrd, pak je zapovijedio pojeziji i glazbenoj
karakteristici, da moraju biti sukladne, a to je i
dokazao stvorivši čvrsti temelj i ozbiljni operni
stil, kojeg do danas nijedan operni kompozitor
nije preradio, dapače svi ti noviji operni sklada-
telji pošli su donekle stazom  Wagnerovom.
Razvitak opere valja dakle ovako smatrati: glaz-
bena opera se rodila u 16. vijeku u Italiji, tu
primila prve uzgojne početke kroz 2 i po stoljeća,
te se razvijala sve to bolje | bolje, daljnju pak
kulturnu naobrazbu primila je u Njemačkoj dru-
gom polovicom 18. stoljeća, te tako savršena
raširila se je po svim djelovima kulturnog svi-
jeta. Glavni je dakle reformator opere Richard
Wagner.

Osamnaesti i još više devetnaesti vijek do-
tjerio je glazbeno-opemi opći razvitak do naj-
veće savršenosti, u instrumentaciji se je postigao
pravi triumf, te se može kazati, da dandanašnja
moderna opera i uopće glazbena umjetnost spada
megju najsjajnije zvijezde na horizontu umjetnosti.

(Svrha.)

 

*) Čitano u Kat. društvu. »Bošković« u Dubrovatku

 

dne 16/4111. 1914