\

 

Strana 2

 

NARODNA SVIJEST 28 Kolovoza 1940

 

Broj 35

 

U EUHARISTIJI JE NAŠA JAKOST

(PRED EUHARISTIČKI KONGRES U ČILIPIMA — 29. Vill. - 1. IX. 1940).

»Ko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni

Veliki Četvrtak: Krist će doskora
započeti svoju muku. Još malo i ras-
tati će se od apostola. Predviđao je
Spasitelj kakovim će sve nevoljama
biti izlagani njegovi sljedbenici ; znao
je kamo će stizati: ta, sam im reče:
.Evo vas šaljem kao ovce među vu-
kove“. Bog je pa pozna ljudsku na-
rav i zna kako je krho stvorenje čo-
vjek. Budući da ga je ljubio neiz-
mjernom ljubavlju, odluči da ga po-
mogne: htjede mu ko amanet osta-
viti sredstvo okrepe.

Dvorana Posljednje Večere: pred
onima koji su cijelo vrijeme bili s
njim, gledali sva čudesa — sada tvori
najveće: ustanovljuje Presv. Euha-
ristiju. Te su večeri za vazmenim sto-
lom blagovali ne sliku budućeg Me-
sije, već njegovo vlastito tijelo. Krist
im dade sama sebe za hranu: ,Pri-
mite i jedite ovo je tijelo moje, pijte
ovo je krv moja“. Unapred je gledao
šta će se događati iza izdajničkog
poljupca te im pruži sama sebe za
okrepu, da se zauvijek ne upropaste.

Rekao je: ,Ovo činite na moju us-
pomenu“ — i Euharistijska se žrtva
ponavlja od apostola preko njihovih
nasljednika sve do danas; a sve do
konca svijeta vijernici će moći bla-
govati Kristovo tijelo kao zalog ži-
vota. U vječnosti je naš pravi život.
Živimo doduše na zemlji, ali — stvo-
reni smo i određeni za nebo. Tamo
je naš cilj: Bog nas je stvorio za
sebe, da nas jednom učini dionicima
onog blaženstva u kojem On sam u
sebi od vijeka uživa. No jedino onda
ćemo zaslužiti onaj radosni poziv:
»Evala! slugo dobri... uniđi u ve-
selje gospodara svoga“ budemo li
vršili volju svog nebeskog Oca. Že-

ija ću ga uskrisiti u posljednji dan“.

limo li slavno uskrsnuti i naći se s
desne Jedinorođenom Sinu Božjem
kad bude sudio svijet, — moramo
ispunjati zapovijedi.

Zapovijedi!? Poznate su nam;
Krist nam ih je svojim primjerom po-
kazao. Moramo ih vršiti da zaslužimo
rajski vijenac. Nije to lako paloj čo-
vječjoj naravi: propali bismo sami po
sebi. Naređuje nam se: ,Ljubi Go-
spodina Boga svim srcem svojim....“
Lijepa zapovijed... nu sa svih strana
zamamnosti svijeta i lako da se srce
uz njih prilijepi. Ko želi k cilju, ko
hoće s Kristom u njegovu slavu, nek
se odreće samog sebe, navijesti bor-
bu svojim strastima, prigrli križ i sli-
jedi primjer Učitelja. Jedino onaj će
uskrsnuti u proslavljenom tijelu koji
je pobijedio sve tjelesno. Ali, kako
je teško boriti se protiv tijela ? ,No-
vu vam zapovijed dajem: ljubite je-
dan drugoga“ bez razlike, uvijek i to
čistom, vrhunaravnom ljubavlju. Rado
ljubimo svog bližnjega dok nam je
od koristi, dok nam ljubav ljubavlju
vraća. No, što ako nas uvrijedi? —
Sve ćemo učiniti, a najkasnije i ri-
jetko da oprostimo.

Znao je Krist što možemo sami
po sebi, stoga nam je i pritekao u
pomoć: pružio nam je lijek, dao nam
je sama sebe u presv. Euharistiji.
Ostavio nam je najsjajniji dokaz ne-
izmjerne ljubavi kojom nas je kao
Bog oduvijek ljubio. Htio je da bude
među nama bitno nazočan da nam
se daje za hranu i pomaže u nevo-
ljama svijeta. Među nama je izvrsni
liječnik duša, uskrisitelj mrtvih. Po-
sjedujemo vrelo života. Jača nas On
— Uskrsnuli Krist, pobjednik smrti.
Ufamo se u ljubav Sina Božjeg. Vje-

(Iv. Vi, 54)

rujemo da je u onim bijelim prilika-
ma Svemogući Bog, koji će uskrsnuti
mrtve i suditi ih.

Isus nam se pod prijetnjom vječne
smrti grozi ako ga ne budemo pri-
mali. Samo po njemu možemo spa-
siti se i kao on slavodobitno uskrs-
nuti, rekao je: ,Ja sam uskrsnuće i
život...“

Uzvišen uistinu dar! O kako si
odlikovan, čovječe, da se sa Bogom
možeš sjediniti! Božanstvena hrana:
samo je nevini smiju blagovati i jao
onomu koji nedostojna srca blaguje
tijelo Kristovo, jer je među onima
koji osudu sebi blaguju i piju. Kad
god smo čiste savijesti pohitajmo na
izvor obilne milosti, na vrutak vječ-
nog života. Ne plašimo se pristupiti
toj nedokučivoj tajni i krijepiti se to-
likom jakošću. Euharistija je izvor
svih kreposti, ona vodi k nebu.

Po njoj sva jakost duha. Euharis-
tijski Isus preobraća ljudska srca:
vjerovjesnike napunja požrtvovnom
ljubavlju i herojskim žarom, a u ne-
ku im priprema krunu slave. Muče-
nicima koji pred odlaskom na muke
pristupahu k njegovu oltaru da prime
snagu života, ulijevao je izvanrednu
srčanost: euharistija je osladila muke
pribavila im palmu pobjede : jačala ih
je, i položiše smrtni život da navijeke
slavni žive.

Divnog li miomirisa djevičanskih
duša! Svladavaju sebe, svijet i pa-
kao. Otajstveni Isus ih krijepi, hrani
samim sobom. Utjeha su božanskom
srcu Isusovu, pripremaju mu dostojan
stan. Srećne su, jer će preko euha-
ristije uskrsnuti proslavljena tijela,
slične svom Zaručniku.

I mi želimo biti kreposne duše:

idimo, dakle, k izvoru Svetosti, živi-
mo _ euharistijskim životom. Euharis-
tija nas brani od svih neprijatelja;
podiže naš pogled k pravoj domovi-
ni. Omogućuje nam, da već na ze-
mlji okusimo radosti neba.
Ustrajemo li neprestano napajati
se vrelom života, neokaljani ćemo
pristupiti k Vječnom Srcu, da nas
nadari zasluženom nagradom u raju.
O uskrsnuću pak mrtvih slavno će-
mo uskrsnuti i čuti onaj blaženi po-
ziv: ,Dođite blagoslovljeni...“ S
Kristom ćemo u vječnosti živjeti i
kliktati:  ,Našao sam onoga koga
ljubi duša moja ; imam da i neću ga
izgubiti“. (Cant. Ill, 4). DG

Oprosti za vrijeme Euharistij-
skog kongresa u Čilipima.

1) Potpuni oprost, samo jedamput,
uz obične uvjete.

2) Potpuni oprost, ako vjernici po-
božno učestvuju svečanoj Euharistij-
skoj procesiji i k tomu pristupe na
svete sakramente ispovijedi i pričesti.

3) Oprost od petnaest godina, ako
pohode presveti sakramenat, javno
izložen na molitvu i izmole pobožno
pet Oče naša, Zdravih Marija i Sla-
va Ocu i k tomu još jedan Oče naš,
Zdravu Mariju i Slava Ocu po na-
kani sv. Oca Pape.

4) Oprost od sedam godina, ako
prisustvuju bilo kojoj svetoj funkciji,
priređenoj od priređivača Kongresa,
isti oprost dobivaju i oni, koji uče-
stvuju bilo kojem sastanku ili zboru
Kongresa.

5) Oprost od sto dana, ako obave
bilo koje pobožno djelo u duhu po-
kore, da se postigne svrha Kongresa.

6) Oprost pak od trista dana mo-
gu dobiti i van mjesta Kongresa oni,
koji u duhu pokore mole za uspjeh
Kongresa ili učine kojemudrago do-
bro djelo ili doprinesu neki prilog za
Kongres, pa i da je isti već i za-
ključen.

 

FRANCIS JAMMES

ROZARIJ na SUNC

Roman 24

S izvanrednom vještinom ona dovede svoje raz-
mišljanje k središtu ovog trećeg Otajstva žalosnog,
koje je bila izabrala, da njime završi svoje bdijenje:

Usred jezera rasla je jedna osamljena trska:

Zatim spletoše krunu od trnja i nataknuše mu
je na glavu. U desnu mu ruku staviše trsku“.

U taj čas pričini se Dominiki, da je trska Ot-
kupljenja, što je bijaše sebi dozvala u pamet, zaste-
njala jednim jedinim jecanjem, koji je u sebi sadrža-
vao sve ostale. To je jedan sat odbijao na crkvi
Gospe od Straže: jedan jedini mukli udarac, kao da
dolazi ispod mora. Na ovo veličanstveno jecanje od-
govori neko drugo sitno stenjanje, a dolazilo je od
najmanje trske u bari, od najslabije u prirodi. To se
je dijete budilo. Dominica zakuha vodu, ulije je u
bocu, a zatim je isprazni i napuni bijelim mlijekom
poput lopočeve latice.

A
Križni put

Svaki kršćanin nasljeduje Sveto Pismo. Nema
nijednog čina u našem životu, koji se ne bi prila-
godio jednom Otajstvu. Svaki od nas ima radosti,
žalosti i triumfa razmjerno prema svojoj snazi; po-
stoji neka sličnost između zvijezde, što sjaji kod
Spasiteljeva Rođenja nad jaslama i lojane svijeće,
što trepti nad zipkom malog siromaha; neki odnos
između tereta, što ga nosi mučno jedan otac zara-
đujući tako kruh za svoju obitelj i posvećenog bre-
mena Našega Gospodina, kad je nahranio svoju djecu
svojim tijelom i napojio ih svojom krvlju, i opet neka
veza između cjelova, što ga daje čovjek na čelo
jednoj požrtvovnoj majci, i krune, kojom je Djevica
nagrađena na Nebu od svog ljubljenog Sina.

Kolikogod je dubok ponor, koji rastavlja Nebo
od Zemlje, Stvoritelj je htio po nekoj nedokučivoj

 

V. S.|ljubavi, da između Njega i nas bude ona sličnost,

po kojoj smo mi njegova djeca. Ali to podudaranje
lako shvaćaju jedino oni, koji su naučni, da u djelu
na oko najneznatnijem, ali gdje djeluje milost, ne
gledaju ništa do onog božanskog. Odatle kod okolice
onaj prezir i ono nastojanje da nazove budalaštinom
prilagođivanje života Božjega najmanjim sitnicama
našeg tako bijednog življenja. Križ, koji je Perica
stavljao na svoja ramena četiri puta dnevno izuzev
nedjelje i četvrtka, bijaše ona školska torba, što ga
je tištila, jer je sadržavala svu literaturu farizejskih
pisara. On je dobro znao, da ta franceska povijest
nije tako lijepa i živa kao ona, koju je bio počeo
učiti sa svojim prvim učiteljima u Bordeauxu, a za-
tim opet malo u zavodu nedaleko Lourdesa, kamo
su ga bili stavili gospođica Dominica i dobri Bene-
diktinac. Iz te nove knjige Bog je bio prognan. Ne,
to nije više bio isti Hlodvig i u njoj više nije bilo
soissonske vaze, iz koje se je, kad je bila razbijena,
isparavao miris kapela; ni onaj dašak sličan poljupcu,
koji osvježuje srce za vrijeme molitve, nije u njoj
više nadimao jedra križarskih vojna, a trublje Lju-
devita Svetoga uspravljene kao vesla i dugi zlatni
ljiljani nijesu u njoj više davali anđeoskih glasova.
Bili su pokušali u toj beskrajno dosadnoj knjizi za-
nijekati božanstvo poslanja Ivane d' Arc. Perica bi-
jaše sposoban shvatiti to vješto huljenje, ali kad je
Seljakinja jahala na konju okrenuvši ono ozbiljno
lice prema neprijatelju i stiščući u željeznoj rukavici
svoju zastavu razvijenu poput neba, tada mu je ta-
kođer bilo jasno, da učitelj ima krivo.

Isto je tako bilo sa zemljopisom. U atlasu više
nije bilo karte, na kojoj je dijete rado zaustavljalo
svoj pogled: one Palestine za doba Našega Gospo-
dina s nacrtom Jerusolima snimljenog s Maslinskog
brda. Koliko je puta pročitao ona imena, koja su kao
milovanje: Galileja, Betlehem, Nazaret, Betanija,
Genezaret, Emaus, i ona druga imena, koja su kao
jecaji: Korozain, Betsaida, Kafarnaum, Getsemani,
Golgota, te pokušavao da u misli oživi svete prizore
i mjesta! Pače i danas, i ako nije imao više pred

 

očima lijepe ružičaste, zelene i modre karte, ni na-
crta, on je zamišljao ledinu, gdje je Isus umnožio
hljebove i ribe, i onu prašnu cestu, posutu granči-
cama, po kojoj je kasao magarčić noseći božanskog
Učitelja. Sjećao se tužnog puta označenog na nacrtu
crvenom crtom. Je li to na zemlji ostao trag nogu
izranjenih šljunkom ? A tko bi u gradiću, u kojem je
sad stanovao Petar, bio došao u pomoć jadnom Go-
spodinu ? Ah! on, Perica, bi bio želio biti Simon
Cirenjanin i nositi mu križ. A na uglu ulice Gospa
Lourdska bi se bila približila polaganim koracima
svom izobličenom Sinu, a za njom bi išle jerusolim-
ske djevojke, među kojima i gospođica Dominica...
A zatim bi tu bila sva blijeda mala Marija, klečeći
sama nasred ceste i držeći svoj rašireni rubac, da
njim otare ono lice uprljano pljuvačkom i zemljom!
Ti i još nekoji bili bi došli u pomoć izmučenom Bo-
gu. Dok bi stric Karlo i učitelj sa šiljastom kapom
židovskih krvnika na glavi išli uz Gospodina te bi
ga tukli i rugali bi mu se. S toga razloga oni nijesu
dopuštali zemljopisnih knjiga, gdje se može predsta-
viti povorka Križnoga puta.

Još su u primjerima franceske gramatike i či-
tanke izbjegavali ili izbrisali riječ Bog. U tome su se
nadmetali: ni Ana, Kaifa, sluge i trabanti, članovi
Vijeća, Herod i Pilat nijesu tako oprezno postupali u
svojim uvredama i preslušavanjima. Lijepe rečenice
kojima pjesnici hvale Stvoritelja, oni reci, koji su
uređeni kao vrtovi u cvijetu te pjevaju, gdje se Nje-
govo Ime tu i tamo ističe kao sunce, bijahu izbačeni.
Iz jedne knjige, kojom se Perica služio u Bordeauxu
čitali su pjesmu s naslovom Raspelo. Reklo mu se:
To je napisao čovjek, čija je kći umrla posve mlada,
Stanovao je u jednoj ladanjskoj kući, a njegove su-
ze bijahu blagoslovljene i pokoljenje, koje je došlo
iza njega, ne govori drugčije nego s poštovanjem o
njegovoj plemenitoj i bolnoj starosti. Perica je bio
zaboravio ime ovog autora, koje mu je bilo milo kao
miris lovorov; ali se je sjećao te pjesme i još jedne
druge od istog pjesnika. Uzalud ih je on tražio u
novoj čitanci. Jedan pisar ih je iz nje isključio bojeći
se, da ne bi podsjetile na Križni put. Slijedi