Bt. 6.

skom dvoru korisnih informacija, a papinskim legati-
ma pouzdanu pratnju, mislim da je i ovo što se je
malo navelo od ogromnog materijala činjenica, koja
bi se mogla navesti, dovoljan dokaz iskrene uzajamne
saradnje dubrovačke republike sa sv. Stolicom na o-
branu i širenje katoličke vjere po kolonijama, a da
ne nabrajam što je sve korisna učinila na tom podru-
čju u vlastitome teritoriju.

4, Naklonost i skrb sv. Stolice prama Dubrovniku.

Revnost dubrovčana za katoličku vjeru pribavila
je republici recipročnih protuusluga od strane papin-
skog dvora, jer u svakoj navali i pogibli sinovskim
pouzdanjem utjecahu se raznim papama za zaštitu i
pomoć, a ovi se očinskom skrbi odazivahu željama i
potrebama njihovim. Osim već spomenutih povlastica
o trgovanju po otomanskim zemljama, čim je Dubrov-
nik dobio i korist i prestiž, treba imati ma umu, da
već od XI. stoljeća rimska kurija dopisuje s republikom
ne kao s malom, neznatnom općinom, nego onim sti-
lom i onim obzirima, koje iskazivaše velikim silama,
Ne samo to, nego i prvi maslov odnosno prvo priz-
nanje za slobodnu republiku primi dubrovačka općina
od papinske diplomacije. To je bilo dovoljno, da du-
brovčani Dudu i ostanu uvijek zahvalni papi za bla-
gonaklonost i pažnju; ali skrb pojedinih papa za čast
i napredak dubrovnika za njegovu obranu i obnovu
tolika je, da bi se dičile time i velike sile,

Nadbiskupska čast u Dubrovniku, metropolitan-
ska jurisdikcija nad biskupijama i na tugjem terito-
riju, gradnja velebnih obrambenih zidina i nekih ve-
ličanstvenih tvrgjava, dominikanska crkva i biblio-
teka, Domus Christi, obnova kneževskog dvora, zbor
popovski za pomaganje siromašnih i bolesnih sveće-
nika, pomoć u trešnji i drugim potrebama uz tolike
druge dokaze ljubavi i skrbi, sve su lo tečevine, ko-
jim su rimski pape ili obdarili Dubrovnik, ili pripo-
mogli da ih posjeduje.

5. Pojedini pape za Dubrovnik.

Iz dugog niza sv. otaca papa, koji su na srcu
imali Dubrovnik, iznijet ću kronološkim redom one,
koji su republiku najviše zadužili. Benedikt VIII. (1024.
1032.) šalje palij dubrovačkom nadbiskupu Viteliju, a
Kaliksto II. (1118-1124) nadbiskupu Geraldu uz palij
takogjer jutisdikciju nad svim crkvama u Zahumlju,
Travuniji, Srbiji, Boki, Kotoru, Budvi, Baru, Ulcinju,
Drivastu i Poleti (isporedi Ergel-Stojanović: povjest
7, d. str, 21.) Inocencij U. (1135-1143.) i Hadrijan IV,
(1154 1150.) potvrgjuju dubrovačkom nadbiskupu po-
sjed crkava t. zv, Gornje Dalmacije,

Klement III. piše 25. XI. 1189. velikom županu
Nemanji i njegovim sinovima Stracimiru i Miroslavu
pismo, u kojemu im preporučivaše, da prime prijazno
dubr, nadbiskupa Bernardina, da ga štuju i Dudu mu
na ruku kao »ocu i pastiru sviju duša«, a o tom oba-
vijesti posebnim pismom kneza i nadbiskupa (Kuku-
ljević Codex dipl.)

Inocencij IV, (1227-1241.) riješava spor Dubrov-
nika s Barom.

Martin V. (1281-1285.) šalje nadbiskupa dubro-
vačkog Ivana V. kao svoga u legata u Ugarsku i Česku.

Benedikt XI. (1303-1304.) pomaže da se sagradi
dominikanska crkva,

Benedikt XII. (1334-1342.) daje odredbe za dru-
štva sv. Petra i obraća se senatu, da bi smirio Srbe
istočne vjere s katoličkom.

Klement VI. (1342-1352.) obraća se glasovitom
nadbiskupu diplomatu Iliji Saraki, da bi u dogovoru s
ugarsko hrvatskim dvorom nastojao obratiti na kato-
ličkn vjeru srpskog cara Dušana, koji se je već više
pula obraćao papi i poslao u Avinjon skadarskog
biskupa Marka, da obavijesti papu, kako je nakanio s
narodom prigrliti kat. vjeru.

Katolička crkva na Pelješcu.

U VI. stoljeću, dok su još Rimljani vladali u
Dalmaciji, postojala je u gradu Stonu biskupija.

Znamenit je kardinal u Rimu Petrus Illyrica de
gente, koji je sagradio crkvu Sv. Sabine u Rimu, a
bio je po predaji i pisanju rodom iz Zakotorca, u
kunovskoj općini na Pelješcu. 3

Iza kako naseliše Pelješac Hrvati spominje se u
IX. v. katolička biskupija u Stonu, i to god. 877. -

U prvo je doba pripadao Pelješac kao dio oblasti
Zahumlja, bivšoj Crvenoj Hrvatskoj, koja je bila sa-
stavni di hrvatskog kraljevstva. — Iz toga doba IX-XI. v.
imademo crkvu Sv. Mihovila u Sionu, u kojoj je sa-
čavana nedavno otkrivena slika prvog hrvatskog kralja
Mihovila-Tomislava sa hrvatskom krunom na glavi,
koja nosi tri križa i uhobrane. — Imademo u Stonu
mnoštvo ostataka starohrvatskih crkava i starohrvatske
ornamentike. — Imademo ruševine crkve Sv. Jurja u
Janjini sa divnom starohrvatskom ornamentikom, sa
arhitravom, na kom je u starohrvatskoj 'ornamentici
uklesan natpis: ,In nomine Domini ego Petrus“ (možda
Krešimir Rex Croatiae et Dalmatiae in honorem S.

Georgi). — Diljem cijelog poluotoka imademo pra“.
starih starohrvatskih crkava, od Stona do Vignja. _.

Ovi ostaci nam dokazuju, da su prvi stanovnici
Pelješca bili Hrvati i katolici, pred trinaest vjekova. —
Saxa loquunturl - Kameni govore! i

 

»NARODNA SVIJEST«

Grgur XI, (1370-1378) i Urban V. (1378 1389)
dozvole im trgovat s nevjernicima po Siriji, Ikoniji,
Bitiniji i Egiptu, samo da ne dovoze oružja ni ratnog
pribora.

Eugen IV. (1431-1441) ovlasti dubrovčanina Zana
Stojkovića da sa kardinalom Cesariniem otvori crkovni
sabor u Barelu, a Stojković naloži u ime sabora du-
brovačkom vijeću, da nastoji skloniti bosanskoga kralja
Stjepana Tvrtkovića, Sandalja Hranića, Radoslava Pav-
lovića i srpskog despotu Gjorgja Brankovića, da po-
šalje na sabor svoje zastupnike, jer se je radilo o sje-
dinjenju istočne crkve s katoličkom,

Privilegij koji ovaj sabor udijeli dubrovčanima,
potvrdiše Pavao Il., Inocencij VIII, Hadrijan VI. i Kle-
ment VII.

Nikola V. (1447-1455) čuvši da je Herceg Stjepan
opkolio vojskom Dubrovnik, pisa Stjepanu i posla mu
svojega legata, da ga skloni da odustane od opsade,
što legat i postigne. Isti papa imenova dubrovačkog
nadbiskupa zapovjednikom papinske vojske za pomoć
Carigradu.

Pio II. (1458-1464) vanredno je volio Dubrovnik,
On posla brodove s vojskom da brane Dubrovnik od
cara Muhameda, kad je zaprijetio da će ga zauzeti,
Papa htjede da dogje u Dubrovnik, da ga glavom
brani, ali ga zateče prije smrt na putu u Jakinu, Nje-
govom je materijalnom pemcći sagragjena na vratima
od Ploča velebna tvrgjava Revelin.

Pavao II. (1464-1471) i Siksto V. (1585. 1590) u-
dijeliše velike duhovne milosti okcInim seljacima, koji
bi unijeli u Dubrovnik hrane.

Siksto IV. (1471.1484) naredi nadbiskupu dubro-
vačkom Ivanu VI, da ccima dominikancima osnuje
biblioteku cd njihovih prihoda.

Inocencij VIII. (1484-1492) i
1534) odobriše zbor popovski,

Aleksandar VI. (1492-1503) pisa nadbiskupu da
ustanovi novi samostan za redovnice sv. Klere,

Julij 1. (1503-1518) potvrdi neke odredbe senata,
koje su se odnosile ma umanjenje raskoša i luksusa,

Hadrijan VI, (1522-1523) preporuča nadbiskupa
dubrovačkog Filipa njegovim svfrsganima,

Pavao III. (1534-1549) javlja svoj izbor posebno
i dubrovčanima, dozvoli im razori! u predgragju svete
zgrade da se utvrde ma obranu, upućvje ih da sagrade
Domus Christi na mjestu gdje je bio Hospitale mag-
num pošto uklone starce i starice, koji bijahu u njemu,
a na mjesto stare kućne kapelice, koja se je imala
razoriti sa zavodom, da sagrade novu u novom zavodu.
Ovaj papa uspostavi u Stonu starcdrevnu biskupiju i
imenova biskupom dubrovačkog vlastelina Tomu Cri-
jevića (Cerva),

Pijo IV. (1559-1565.) to je bivši dubrovački nad-

Klement VII. (1523-

biskup Ivan Angjel de Medici. Poslavši papom pisa .

dubrovčanima veoma toplo pismo, gdje ih hvali u ve-
like i obećaje im, da će ih ljubiti ne običncm, nego
osobitom ljubavi i da će biti spravan sve želje njihove
i grada ispuniti.

Pijo V. (1566-1573) prvi prozva Dubrovnik slo-
bodnom republikom. Na poziv dubrovčana pošalje im
generala arhitekta Sagrorosa Matteuccia da utvrdi grad-
ske zidine proti Turcima. Ovaj arhitekt sagradi i novu
tvrgjavu sv. Margarite na mjestu gdje je bila crkva
istoimena. Ovaj slavni i pobožni papa, koji je Evropu
spasio od Turčina, imao je za svoga poslanika na
španjolskom dvoru stonjskog biskupa Bonifacija de
Stephanis. Koliko je volio naš grad dokazom je i to,
što je usprkos upornog zahtijevsnja Mlečića, da se i
Dubrovnik pridruži savezu, koji bjehu s papom proti
Turcima sklopili Španjolska i Mleici, ostao uz Dubrov-
nik i dozvolio da republika ostane neutralna. Mlečići
su znali da će Dubrovniku odzvoniti ako javno is-
tupi proti Turčinu i zato su uprli sve sile da nagovore
papu da to traži od dubrovčana. Poslanik kod pepe

Stonska se biskupija spominje u spisima hrvat-
skog crkovnog sabora u Splitu g. 925. u članku tre-
ćem za doba kralja Tomislava. — Biskupi življahu
nesmetano u Stonu do pod konac XII. v.

God. 928. spominje se stonski biskup, koji je
bio podložan splitskom nadbiskupu. — God. 1093.
papa Benedikt VII. predlaže stonskog biskupa metro-
politi dubrovačkom. — God. 1044. stonski je biskup
Gabriel. — God. 1121. stonski biskup nepoznata
imena. — God. 1143. stonski biskup Šimun. — God,
1178-80. stonski biskup Donat.

Kad se je raška država proširila na Zahumlje
god. 1168-1325. tad je zahumski knez u Stonu Miro-

slav stao progoniti katoličku crkvu u Stonu i na Pe-'

lješcu prema duhu onih doba. — God. 1180. potjera
katoličkog biskupa Donata iz Stona, koji umre na
Lokrumu.

God. 1181. papa Aleksandar III. moli zahumskog
kneza Miroslava, da dopusti libere ,ordinari u mjestima.
gdje su bile stolne crkve na Pelješcu i Zahumlju. —
God. 1191. pridružuje sv. stolica stonsku biskupiju
splitskoj nadbiskupiji. — Koncem XII. v. udara papa
prokletstvom zahumskog kneza Miroslava, koji je pro-
ganjao katoličku crkvu. — God. 1216. papa Honorije II.
ovlašćuje dubrovačkog nadbiskupa, da imenuje bis-
kupa za Ston i Trebinje. : či

Znamenita je povelja srpskog kralja Stjepana
Prvovjenčanoga Nemanjića god. 1222. za katolike na

Str. 3.

Frano Gundulić, pjesnikov otac, održa u Rimu sjanu
pobjedu tim što je dobrog Pija pridobio za svoju tezu
i tako republika naklonošću ovog pape izbjegne ta-
kovom bijesu.

Siksto V. (1585-1590.) držao je za svog kapelana
dubrovčanina Marijana Bondanello, a za dvorskog taj-
nika takogjer dubrovčanina Petra Benešića.

Grgur XIV, (1590-1591) učio je u Dubrovniku i
bio učenik tajnika republike Sfondata.

Pavao V. (1605 - 1621) preporuče Dubrovčanima
Isusovce, koji su za naš grad stekli velikih zasluga.
On dade Dubrovčanima otpust od ženitbene zaprjeke
IV. stepena rodbinstva i tazbine, da im olakoti ženitbu.
Naredi glasovitom Isusovcu Bartolu Kačiću, da ode u
Srbiju, te ovaj uze dva franjevca Dubrovačke redo
države i, pohodi Srbiju, gdje dijeljaše sv. Sakramente
i utvrgjivaše ondješnje katolike u vjeri. Da se vidi e
je i u ono doba bilo katolika u Srbiji, napominjem,
da je po izvještaju nadbiskupa dubrovačkog Frana
Perotti bila u Beogradu jedna crkva u čast sv. Ivana
sa četiri bratstva i dva svećenika, koje su dubrovački
trgovci pa i crkva uzdržavali. U Beogradu je bilo u
ono doba 166 kuća katoličkih t. j. 31 Dubrovčana, a
155 Bošnjaka a k tomu i drugih katoličkih vjernika
jer je katolika bilo 940.

Grgur XV. (1621 - 1623.) hvali dubrovčane pismom
od 21. VIlI. 1621, u kojem veli, da se ima držati, da
Bog, vojska i otac milostiv brani neš grad, a on papa
kad ga je Bog pozvao da vlada na Apostolskoj Stolici,
da će uvijek nagragjivati hvalama i kao jedino ljubljene
sinovce svoje, postavljene pred panžde barbara i ne-
prijatelje, da će ih svojom osobitom brigom braniti i
uzeti pod svoju zaštitu.

Urban VIII. (1623 - 1644.) piše španjolskom kralju
Filipu, moleći ga, da Dubrovačkim Domenikancima
dozvoli izvoz žita bez carine,

On i Aleksandar VII. (1655 - 1667.) držahu za
čuvare vatikanske biblioteke glasovitog dubrovčanina
Stjepana Gradića, kojega cijenjahu kao orakul znanja
svoje dobe.

Aleksandar VII. i Klement IX. (1667 - 1669.) po-
hrliše dubrovčanima u pomeć iza trešnje novcem,
hranom, vojnicima i materijalom, a uz io se obratiše
toplom molbom na francuski i španjolski dvor, da bi
i oni pomogli obnovi unesrećenog grada. Kad je Dal-
maciji zaprijetila pogibao od Turčina, Klement posla
pomoć Dubrovniku, da se oruža i obrani. Isti j
papa dozvoli da se upotrebi zlato i srebro, što se je
iza trešnje spasilo za prodaju, e da se utrženim novcem
sagrade ili obnove odičeac crkve. Pošto je Dvor bio
oštećem, posla iz Rima u Dubrovnik inženijera Julija
Ceruiti da ga popravi.

Inccencij XII. (1691 - 1700.) imenova dubrovčanina
Nika Radulovića kardinalom.

Benedikt XIV. (1740- 1758.), glasoviti
učenjak poregjivaše dubrovačke latiniste Augu
dobom i toliko ih cijenjaše, da je govorio, e je Du-
brovnik natkrilio Italiju i Grčku u latinskoj književnosti
Isti je uznosio teološko znanje dubrovačkih domeni-
kanaca tvrdeći, kad bi po nesreći nestala Summa
theologiae Sv. Tome Akvinskoga, da bi je dubrovački
domenikanci bili kadri svu iznova sastaviti.

6. Zaključak.

Ovako velike. dokaze skrbi, blagonaklonosti
ljubavi Sv. Stolice jedva mogu da zabilježe i anali
velikih naroda.

Tako je bilo dok je Dubrovnik živio svojim ži-
votom i bio neka olina na svjetskoj pozornici. Nakon
pada, kad je izgubio svoju važnost, a tim i pažnju
megjunarodnih faktora, Dubrovnik nije ipak izgubio
one blagodati, koje iz velike duhovne zajednice, kojoj
je papa glava, izviru kao iz nepresušnog vrela ljubavi
i katolički g solidarizma. I neće ih izgubiti jer papu,
kao oca svih vjernika, i Dubrovnik, kao katolički grad,
vežu veze očinske skrbi i sinovske ljubavi,

 

  

ž
ovaj

  
  

Pelješcu, koji su ostali vazda vjerni svojoj vjeri, pa
nisu prihvatili ni bogomilsko krivovjerje, ni prešli
na pravoslavlje, uza sva nastojanja zahumskih knezova
iz Stona, koji su bili većinom bogumili, kao knez
Petar, kog Splićani g. 1222. izabraše za kneza, ali se
pobuniše svećenici, jer bijaše bogumil, zatim knez
Toljen, koji je sudjelovao u bogumilskoj vojni protiv
križarskog rata, te knez Andrija i knez Radoslav,

To su katolici Janjine i okolice janjinske, i to
u Popovojluci, Žuljani, Trsteniku, Sreseru i Osobljavi
i Brijesti.

Oni su sačuvali svoju katoličku vjeru od početka,
pa i za doba srpske vlade, koja je trajala od god.
1168 1325. svega 157. godina na Pelješcu, pa je sa-
čuvače i kasnije, do danas vweprekidno.

Spomenuta povelja glasi po Miklošiću u Monu-
menta serbica: god. 1222. ,Darivam crkvi Blažene
Gospe na Mljetu (gdje su bili benediktovci): vas otok
Mljet, na ostrvu Korčuli crkvu Sv. Vida, Janjinu sa
Popovomlukom sa crkvema sv. Stjepana i sv. Gjurgja,
a megje su im ove: Žuljana od mora do mora (t. i.
od Velikog mora od Žuljane do Malog mora do sela
Brijeste), že od druge strane Motoružnice od mora
mora do mora (t. j. Trstenik do Sresera i Osobljave).
'U Stonu crkvu Sv. Nikole, da bude metohije sv. Bogo-
rodice, mljetske crkve“, i %

Iza vinorodnih Motoružnica s jedne strane ma
Malom moru je Osobljava, a na drugom Velikom moru

g ; ; + - Slijedi.na 6. stranici.) _.

=