i =a oe Zla ŠER omeo RREIRNIM O SRJ pr 3 A istodobno trebalo bi da se i vlast makne, te zapriječi ovakovo zavaravanje na iseljivanje, očita povredu zakona. Zar vlasti smatraju naš narod robljem, koje se može izrabljivati slobodno i nekažnjeno? Neka dakle vrše svoju dužnost: pomnjivo izvide, i, dokaže li se krivica, krivca kazne. Novi pokušaj. Ako se može vjerovati , Hrv. Dnevniku“ to je bosansko ministarstvo izdalo naredbu, po kojoj se kod primanja u državnu službu u prvom redu mora gledati je li domaći sin (sasvim dobro!), a kod više domaćih kom- petenata prednost ima Srbin, pak musliman, a tekar kad nema ovih, ima se uzeti u obzir Hrvat katolik. Namo se čini vrlo nevjerojatnom ova vijest, jer, pa i bilo u Austriji sve moguće, vrhovno načelo u svakoj državi vrijedi, da su svi građani pred zakonom jednaki bez obzira kojoj priznatoj vjeri pripadaju. Kod namještanja ne gleda se vjera nego kvali- fikacija. Ako je dakle ova naredba izdana, kojom se krši temeljno načelo pravednosti, onda će bez sumnje i braća Srbi isto kao i Hrvati proti njoj ustati. Nu još nešto. Ako je ova naredba zbi- lja izdata to dokazuje, da su naši zajedni- čki dušmani izmislili i ovo očajno sredstvo ne bi li nas kod kuće zavadili. Dušmaninu naša sloga najviše smeta. Kroz ovo malo vremena zajedničke borbe zadali smo mu toliko muke, da se vrlo neugodno osjeća. Zna da složni ne možemo bitke izgubiti, pa na svaki način nastoji da nas zavadi Po- kušao je Wekerle u parlamentu pitanjem Bosne, pokušali su radikali svojim istupom, pokušao je Frank na skupštinama te u Lici ali ipak tako lako ne ide svratiti narod s pravoga puta. Vrlo lako bi dakle moglo biti, da su se opet povratili na Bosnu; da svoje eksperimentacije nastave. Neka ih, neka se muče, uzaludan će im posao biti, budemo li mi svijesni naše sloge, naše za- jedničke borbe. podražajima treba i češćeg oduška potražiti: to zaboraviše moraliste, kad nam priučiše matere, da na golotinju pljuvaju i iz kuće je izbacuju. Kući su nas učili i Bogu se moliti. Pa- metno i pohvalno, ali nije pohvalno kad nas siliše da dugo, neprestano molimo či- tave krunice. A kad bi nam se dosadilo, kad bi nam usta zamukla, ili o čem dru- gom tepalo, bilo je tad prekora, a kadšto i batina. Brižna majka za svoje dijete posa- vjetovala bi se i s duhovnim otcem. Dobre je savjete on davao: šiba mu ne će naško- diti, a i ustegnite im kadkod hranu. Šibom, : prikorom i gladom učiše nas moliti Boga, al nas ne naučiše upoznati ono uzvišeno i silno božanstvo, ne naučiše nas podić u srcu svom žrtvenik Svevišnjem. Pa za to i imamo vjersku patinu, al nemamo vjeru: vjernici smo bez vjere. Svima su nam u pameti one čudne bajke naših starijih ukućana o vješticama i vukodlacima, o duhovima i sablastima. A dok su nam to pričali bili se što zasušlo, palo, svi bi smo mi djeca problijedili, naje- žili se. Bajke su djelovale. Po noći smo o njima snijevali, kričali, plakali, pokrivali glave svoje, a u jutro ustajasmo blijedi, sa iz naroda. Zadar, 5 rujna. Prigodom otvora ,So- kola“ u drevnom Biogradu, bio je ,,Zadarski pomladak“, koji je prvi put stupio u javnost, živahno pozdravljen. A to je i zaslužio, i obzirom na hitre i skladne vježbe sa zasta- vicama, izvedene najvećom preciznošću uz zvukove šibenske glazbe. Da tako uspješe, zasluga je vrijednog brata Krivića, koji se rijetkom ljubavlju i samoprijegorom trudio oko one drage i vrle djece, dičnih hrvatskih sokolića. Najmanje dijete, istom mu 5 go- dina, izvelo je sve vježbe bez pogrješke, što je izazvalo opće udivljenje. Odista je g. Krivić imao dosta miike, dok je to postigao s onim mališem. Dječji roditelji onih juna- čića, ostaju g. Kriviću do vijeka zahvalni, te se pouzdano nadaju, da će i unaprijed istom ljubavlju i marom nastojati oko naših poletaraca, da im jača mlade desnice, pa da do godine ovdje u Zadru za kokolskog sleta, osvijetla opet obraz sebi i njima. Živio! Primamo iz pokrajine, 29./8. 1907. — Sada u oči otvorenja sabora počelo se je pitanje jezika življe ventilirati, ali ipak ne u onom pravcu i u onoj mjeri, koliko bi važ- nost same stvari zahtijevala. Paziti osobito treba, da ne nasjednemo, pazabaviv se koje- kakvim domaćim petljanijama, već da upo- znav neprijatelja složno se i snažno na nj oborimo. Taj je neprijatelj — germanizacija. Od vajkada i u svakom pogledu postu- palo se s nama izdajnički, jer kadgod su oni odozgo spremili novu ranu našem narodu, uvijek su znali odvratiti oči hrv. javnosti od one tačke, gdje su udarac namijenili. Učinili bi to tako, što bi u stanovitom času izazvali kakav razdor ili dobacili koju kost, da se njome pozabavimo. Baš -tako postu- paju i danas u pitanju jezika i na to u pr- vom redu hoćemo da upozorimo. Da odvrate našu pozornost od nepravedno i po furti- maški uvedene nijemštine, nastoje da nas pozabave drugim, za nas kud i kamo manje pogibeljnim pitanjima, e da tako saborisanje mine, u kom bi slučaju smrtonosni udarac švabštini izostao, te bi oni odozgo veselo ruke trli. širokim kolobarima ispod oči, potresenih ži- vaca. Oni te su bili uzročni tim našim mu- kama, ne razumiješe to sami, oni su nasta- vljali sa svojim pričanjem, dok smo ih mi rado s poluotvorenim ustima slušali i trpili. Na temelju tih plašljivih utisaka kakav smo svijet mi sebi stvorili? Ni danas ga se po- sve otresti ne možemo. Ljudi smo, hrabrimo se, varamo sami sebe, ali je sve uzalud, jer se nijedan od nas posve ne odhrva onom u djetinstvu uobličenom, nezdravom pogledu na svijet. Do samrti će. nas to pratiti: za- hvalimo našem odgoju. To bi sve bilo u debelim crtama. Na tanje nam se ne da, nit ovdje možemo. Pre- gledasmo, kako nas kuća pripravljala za ži- vot. Počekajmo da vidimo, je li sretnija u tome bila škola i erkva, K. Pustolovine ,,d.re“ Strojana. Nema vele vremena u političkom svijetu zavitlala je bila mnogo prašine afera Stras- snoffa. Kako i u kojim prilikama se odigrala, bila je razumljiva i posve — prirodna. Nu da se takav malheur, u politici vrlo lako moguć, može i samoj znanosti pripetiti, -to ————= Eto tako je izašlo na površinu pitanje talij. jezika. Digla se je čitava hajka ma tal. jezik a i po koji naivni čovjek nasio joj je. Trijezni budimo i ne dajmo se zavesti. Prošlost nas je mogla uvjeriti, da nam 'ta- lijanski jezik nije pogibeljan, kako nam to pripovijedaju oni, koji nam narivavaju ni- jemštinu; po gotovo nije nam .pogibeljan sada, kada sam po sebi iščezava. Umjesno je podmetnuta hajka na talij. jezik (možda se ne bismo prevarili, kada bismo tu tražili uzroke neredima u Zadru), ođ onih, koji, dok se bavimo ovime, mučke i neopaženo mogu proturavati nijemštinu, što i punom parom rade. Želio bih samo da se naši vođe prošetaju po uredima, pa bi se nedvoumno uvjerili o gori navedenom. Vidjeli bi, kako su na pošti i financi okružnice većinom na njem. jeziku, a kod namjesništva isključivo. Dok se kod ravnateljstva pošta i i finance ure- đuje pretežno njemački, te se taj jezik is- ključivo rabi kod namjesništva osim koje rijetke odluke strankama. Dekreti imenova- nja i premještaja izdaju se na njem. jeziku Na molbe činovnika napisane hrvatskim jezikom odgovara se njemački, a napokon i same su pečate pošvabili. ,,Status“ či- novnika izdaje se i uređuje na njemačkom“ kao usred Berlina, a Nijemci su rasijani po svim većim i boljim mjestima, gdje su poglavarstva, da mogu tamo nesmetano ši- riti švabštinu. Drugi se opet mladi Nijemci šalju u Beč, da do 5-6 god. uzmognu natrag dolje kao poglavari, a u već poznatu svrhu širenja njemštine. Što se samo u Bosni radi! Zar ćenao čekati, da mam voda do grla dopre? : Slobodni smo napokon pitati organ vlade kakvim obrazom i po kojem zakonu zahtijeva od činovnika uz zemaljske jezike i poznavanje njemačkog. Prema svemu, što je navedeno, vidi se, kako se tu vlada sprema, da uredi jezično pitanje i koliko ozbiljno taj posao shvaća. Tomu se treba oprijeti. Manje radikalnih teorija, a više radikalne prakse. Iz Bogdašića u Boki Kotorskoj, sep- tembra. — Evo nas u Bogdašiće. Došli smo, AHHHNNNG SN NNNNNRsNČN»eea““W»lNTNTČJIHNNNHNdH€h:T“xmzxNme»xiesNdČNsll“iiiiljjl—iliijšlišlliiijcijii je čudno, navlastito dandanas, kad znanost sama sebe uzvisuje nad sve. Stoga ne će možda zgorega biti, što je ,dr.“ Strojan svo- jim varalačkim talentom bacio nešto svjetla u arkana liječničke znanosti. Pred nekoliko godina živio je u Spljetu Josip Strojan, urar. Radionicu je imao prema zgradi poglavarstva. Već onda svak je u njemu vidio čudaka, ali niko nije znao za njegov osobiti ,, talenat“. Bio je nesavremen, mrk, mučaljiv, mističan. Obigravao je gra- dom na starom visokom biciklu. Nu i onda se bavio liječničkom praksom. Kako se mnogo zanimao spiritizmom, hipnotizirao bi svoju ženu, a ova bi bolesnicima određivala lijekove. Politička vlast ušla je u trag nje- govom vračanju i jednog lijepog dana pred desetak godina Strojana nestade iz Spljeta ostavivši za sobom puno uspomena i — dugova. Sada, u širokom svijetu, uhvatio je naš 'Strojan visoka leta. Iz Spljeta ije Strojan otišao u Tanger. Iz jednog pisma austro- ugarskog konsulata u Capstadtu može se zaključiti, da je Strojan, prije nego se odlučio, da liječi ljude bez spiritističkih recepta, po- kušao prvu praksu na živinama. Spomenuto pismo, potpisano od austro- _—konsula baruna Clutzova, veli, da je ,dr“ Josip JO!