že daleko od svoje domovine, tamo
gdje Turčin zapovijeda, u bijelome
Carigradu.

Cijela se Ugarska okupila pred
lijesom junaka, da njihovu pepelu
oda dostojnu poštu, ali to nije samo
čin pijeteta. Natpis, kojim naresiše
njihovu raku, kaže nam pravi smisao
ovih svečanosti. U domaćoj zemlji
nek ,odahne i počine umorenih pe-
peo kosti“, a uspomene na njih neka
sokole narod, da ustraje i nadalje u
borbi, koja još nije dovojevana. Oni
su se borili mačem u ruci, jer dru-
goga sredstva obrane i navale ta-
danje doba nije poznavalo, a njiho-
vim nasljednicima dalo je vrijeme
u ruke druga ratila. Probuđena na-
rodna svijest prkosi sili, bolje nego
junačka desnica.

Kaže narod, da je Kraljević Marko
legao u grob, kad je vidio pušku;
leglo je s njime i doba surove sile,
a na njezino mjesto popela se ener-
gija rada i visina uma Njima treba
da novi narodi zahvale svoj napre-
dak, njima. duguju i Madžari onaj
položaj, koji su sebi znali izvojštiti
u državi. Hoćeli se Hrvati u njih ugle-
dati!? Hoće li više zamijeniti oružje
Zrinskih i Frankopana, koje ih je
vuklo na bojišta i stratišta, snagom
volje cijeloga naroda?! Kad će više
naučiti kazat: ,Hoćemo!“

Spasimo Istru.. i

Bilo je to po ujedinjenju Italije, kad se
je po novinstvu one obale Jadrana razišla
jaka riječ: Italija je ujedinjena, ali nije do-
vršena. I u ime tog zaokruženja, dovrhe,
začusmo kako se u okvir te buduće Italije
stavljaju i dvije naše primorske zemlje : Kr-
šna Dalmacija i sirotna Istra. Ali kad ono
nacionalna ideja dopre i do ovih obala, a
narod se stade osviještati, te se posve ne
osvijesti i nataknutu mu marku talijan-
štine ne' zbaci sa svog lica, a ostatke osta-
taka patvorenih talijana ne zatjera u Šimu-

 

Amerikanski učenik. — Po cijeloj
Americi se sada govori o Norbertu Weineru,
sinu prof. Weinera na harvardskom sveu-
čilištu. Mladi Weiner je naime već akade-
mičar, a nema mu nego samih 11 godina.
Kad mu je bilo 16 mjeseca poznao je cijelu
abecedu, a kao dijete od 3 godine znao je
lijepo čitati. U 8. godini već čitao je naj-
teže klasike, pa Darwina i Haeckela. S 10.
godinom svišio je ispit zrelosti na gimna-
ziji i to kao najbolji učenik. Stari Weiner
je Rus, a predava slavensku filologiju, do-
čim se njegov sin bavi s kemijom,  biolo-
gijom, matematikom i filozofijom. S 15. go-
dinom nada se svršiti sve nauke.

Zanimiv zločinac. — Nedavno je u
Berlinu. pobudio. opću senzaciju neki bla-
gajnički poslužnik imenom Lange, koji se
je duže vremena bavio čadnim športom —
odrezivanjem pletenica djevojčicama. Bio je
stoga kao zločinac tužen, te metnut U is
tražni zatvor. Sada javljaju iz Berlina, da
je pušten iz zatvora, jer je svoja djela pe-
činjao u psihopatološkom stanju. Nagon Za
odrezivanjem kosa pojavio se u Langea, dok
je još bio malen. I

Genijalan lopovluk. — Sve se no-
vine ovih dana bave genijalnim lopovlukom

nov grad, tad će i Italija ispustiti iz svog
okvira ovu lijepu našu zemlju, znajuć do-
bro, da je hrvatska Dalmacija baš nikako
ne će. Dapače, gle čuda, Italija će morat
šlušati kako se baš ta Dalmacija sprema, da
postane Pjemonat hrvatske misli; pa tad
nije pi čudo, ako u zamaglici, ono ,figli
gagliardi e prodi, degni della gran Madre“,
kojim je nekoć pozdravljala Dalmatince, za-
mijeni sad sa ,barbari, erudeli, popolo d'una
inferiore coltura“.

Spomenuh Dalmaciju, da se vidi kako
ju je narodno osviještenje otelo programnim
težnjama Talijana. 'To isto osviještenje ka-
dro nam je spasiti i Istru, ono je u stanju
oboriti i onu moć i vlast, koja ne samo u
Istri, da li i u cijeloj ovoj monarhiji samo
vojuje, samo zatire nastojanja Hrvata, ai
ostalih ugnječenih Slavena.

s
s *

Lakše je bilo preporoditi Dalmaciju,
oživjeti u njoj zamrli hrvatski duh, kad su
se i najljući autonomaši nazivali samo »Slavi
dalmati“ ,Slavi di coltura italiana“, al nije
tako lako u Istri, gdje odrodi poznadu sa-
mo jedan za sebe naziv italiani“, te kad
o ,Slavi-ma“ ne će ni da čuju, kad su im
Slavi tram u oku, neprijatelj, proti kojemu
je sve dopušteno. "Tamo ne bido stajala a-
gilnost, te vatrena riječ Pavlinovića i Klai-
ća, tamo drugo nešto treba, ono isto nat-
me, što je bilo kadro da istarski puk odna-
rodi, otuđi ga hrvatskom ogmjištu: škola,
hrvatska škola.

# S #

Škola će nam spasti Istra“ do toga
se je uvjerenja došlo onda, kad se je u
Istri obrazovala ,Družba sv. Ćirila i Meto-
da“ sa teškom, ali i časnom zadaćom, da
spasi Hrvatskoj Istru, podižući u njoj hr-
vatske škole. Ali se škola bez novaca ne
podiže, a istarski je narod preveć siroma-
šan, a da bi mogao nasmagati dosta novca
za svoje narodne škole. Trebalo je tu, da
pomogne vas hrvatski narod, inače će Druž-
bina osnova ostati lijepa, ali neostvariva.

'Tako je valjada promislio i pokretač
Družbe dr. V. Vitezić, kad je ono zamislio
divnu osnovu o ustrojstvu Družbinih po-

jednog tobožnjeg kapetana. U gradić Koiipe-

nick blizu Berlina dne 16. 0. m.
jedan kapetan sa nekoliko vojnika, opkolio
općinsku kuću te uhitio načelnika i blagaj-
nika. Kapetan tada pokupi sve novce, što
je našao te ode, a vojnicima naredi, da još

došao. je

jednu uru moraju držati zaposjednutu kuću.
Pošto se kapetan kroz tu uru nije povratio,
stvar je postala sumnjiva, a još više, kada
sa vojnici rekli da kapetana ne poznaju.
On ih je susreo kada su se vraćali sa je-
dne vježbe, te im zapovjedio da ga slijede.
Zamimivo je pak to, da se je i samo zborno
zapovjedništvo dalo prevariti, te svojim pu-
tem izvelo uapšenje; Valja napomenuti, da
je kapetan imao sa sobom tobožnji carski
nalog. Međutim stvav je izišla ma vidjelo
tek kad su uhićeni bili dovedeni u Berlin
pred glavnu stražu. Još iste noći bio je car
o dogođaju jizviješten; u izvještaju oprav-
davaju se vojnici, jer da su rekruti. Car je
na to najstraže ukorio općinsku gospodu od
Kiipenicka, što su se lakovjerno dali nasa-
mariti, a brzojavno je naredio, da se voj-
ničko zapovjedništvo kazni radi svog neo-
preza.

Kapetanu sa ukradenim novcima za ne-
koliko dana nigdje ni traga ni glasa.

družnica, koje će rasprostranjene po svim
hrvatskim zemljama ,biti žile dovodnice,
koje će organizmu "Iužbe podati svu po-
trebitu životnu snagu“.

w

* *

1. mi Dubrovčani imame podružnicu
Družbe sv. Ć. i M.“. To se dakako pot-
puno slaže sa historijskom ulogom Dubro-
vnika, te je vršio u slavenskom i hrvatskom
svijetu, ali kad bi ko zavirio u imenik
"članova naše. podružnice, tad zaista morao
bi uskliknuti t& to se baš nikako ne slaže
s razglašenošću Dubrovčana“.

Broj članova mogao bi se gotovo na
prste izbrojiti — premda je članarina same
2 kr. na godinu — pai od to malo njih, neki
su kljasti na jednu, a neki i na obe noge.
Mogao bi tko rad toga kriviti upravu. Ali
to ne stoji. Čuo sam na svoje: uši kako se
upravi dovikuje ,pa mi imamo dosta i svo-
jih stvari za potpomoći“, a — teško mi je reći
našlo se je ljudi, koji su poziv na upisninu
dosta smiješno odbili.

Ovo ne znači nemar uprave, nego op-
činstva ili da se pravilnije izrazim, ravno
neshvaćanje važnosti Istre za budući razvi-
tak Hrvatske. Znači nepoznavanje blagodati
Jadranskog mora i uskog spojenja gospod-
stva nad njim sa sndbinom Istre.

# 3 #
Kad s članarinom tako teško iđe odlučilo
se je prihvatit drugog jednog vrela: dati
na 2. XII. o. g. zabavu u Dražbinu korist.
Zabava će biti s darovima, pa se je stoga
zamolilo naše vrle gospođice, da bi raspro-
davale blokove. Mislilo se- je da žarkom po-
pogledu i toploj riječi naših ljepotica ne će
nitko uzmaći, a da barem 20 para ne žr-
tvuje za tužnu Istru. Ali da, i tu, ide teš-
ko. Za inad znadu se naći i stotine, a kad
se pita za Istru, tad jč i novčić veći od
srebrnjaka.

* i t . . .

Spasite nas“ čuje se vapaj sirotne 18
tarske djece. "Tom vapaju niko se ne smije
oteti, a najmanje Dubrovčani. Prilika je da-
na, te Dubrovnik vas mora nastojati, kako
će zabava za Družbu uspjeti što sjajnije,
kako će i općinstvo sa zabavom i uprava

Ali je ipak uspjelo uhititi ga, zove se
Vogt, a po zanatu je crevljar, te je pred
sudom morao da potanko ispripovijeda svoju
vratolomiju.

»Bihač“, hrvatsko društeo za istraživa-
nje domaće povjesti u Splitu.

Iskopine kod župne crkve se. Petra na
Gornjem Muću, kod sv. Mihovila u Ninu i
u Klapavicama između Gvla i Dugopolja.

Još pred 35 godina, kad je imala da
bude proširena današnja žana erkva sv.
Petra na Gornjem Muću, bi našast od popa
Granića onaj znameniti spomenik bana Bra-
nimira od god. 880, koji se _danas čuva u
arheološkom muzeju u Zagrebu. 'Tim su se
spomenikom bavili, osim pokojnoga Granića,

akademici Ljubić i Rački, koji je natpise

potpuno i protumačio (Vidi Rad. Jug. akad.
XXVI. str. 93—108). To je iza Trpimirova
natpisa najstariji spomenik i — kako veli
Rački — ,rijedak ostanak hrvatski. iz dru-
ge polovice IX. vijeka. Ostanak taj je samo
odlomak hrama (t. j. što se odnosi na kakav
hram), kojega je vrijeme pod zemlju  stro-
valilo i pokopalo.

Oslanjajući se na ove riječi Račkoga
društvo se je ,Bihač“, u koliko mu dopustiše
neznatne sile, dalo na mučan posao da ot-

a.

 

 

Miu ata