> . w te

to s najvišeg mjesta, a iz njegove sadržine lako
je stvoriti zaključak.

Smatram za veliku dužnost nam& muslima-
nima, Kao što“i ono pismo tvrdi, da je nama bra-
niti hababuršku monarkiju od napadaja i pomaga-
ti je iskreno, jer podupirući nju podupiremo se-
be. A razumije #84 da se mi ne bi ogriješili od
svoga ,Halifeji 'tuji zenima, ševketlu, kudretlu,
merhametlu:«Sultan-el azam vel bakanel muazzam,
meylaga Sultin Hamid hani sani“ *) što bi mi bi-
li prvi:u okupiranijem zemljama da zavičemo :
hoćemo aneksiju, hoćemo habsburšku monarkiju,
jer jedina je to država kršćanska, koja nam pru-
ža jamstvo za eksistenciju, te mi u okupiranim
zemljama ipak bi ostali duhovno vezani sa Cari-
gradom i N. V. Sultan ostao bi za vazda za nas
kao Halifa.

Ali pretpostavimo sebi, Bože učuvaj, da nam
dogje Srbija ili još beternije Crna Gora, što bi
onda i ko bi nam jamčio za naš opstanak ? Ni Sr-
biju ni Crnu Goru nije načelo narodnosti i huma-
niteta usteglo, da išćeraju oni veliki broj ,Srba
Muslimana“ sa svoga ognjišta. Nama ne trebaju
drugi primjeri nego je današnja Srbija, koja je
ustavna semlja pak je lako pojmiti kakva nas bu-
dućnost čeka pod zastavom srpskom. O Crnoj Go-
ri neću ni govoriti, jer je tamo ispod kritike. Ali
nek mi Srbadija, kojoj je ,brat mio koje vjere
bio“, odgovori što ustavna Srbija radi.

Ja ću evo navesti samo 3 slučaja, koja su
dovoljna da ih karakterišu. Srbija nije se zado-
voljila što je uzela sva dobra braće svoje po ro-
du i jeziku, nego ih je poćerala iz zemlje sa svo-
ga ognjišta a naše svetinje kao džamije i turbeta
oborila i uništila.

A šta danas radi Srbija, evo primjera koji
će pokazati pravu sliku njihova bratstva: Pošto
je ostala jedna džamija u Beogradu, koja im je u
svake svrhe služila, te je nijesu uništili, a tek
god. 1891 sjetiše se da im trebaju muhamedanci
u Bosni, te počeše da okreću list i njihove novi-
ne zatrubiže, kako su popravili džamiju u Beo-
gradu i kako su doveli hodžu za Beograd. I za-
ista dogje u Beograd Sulejman eft. Faladžić g.
1892, misleći da je iskrena ona: ,brat je mio ko-
je vjere bio.“ Ali kad dogje, poče ograjisavati na
svake muke. Za ovo 6 godina Sulejman eff. molio
je sve vlade koji su se mijenjale, a eto znamo
koliko ih je došlo, da se uredi pitanje islamskih
odnošaja i ustanovi jedan pozitivni zakon, koji
svagdje poštoji pa čak i u Rusiji, gdje ima mu-
slimana, ali to je bilo sve bez uspjeha nego je
čak dobio odgovor od g. S. Novakovića: Mi ne-
možemo stvarati kneževine u Srbiji! Ovo je od-
govor najčuvenijeg ministra od svih vlada, koje
su se mijenjale u Srbiji! U Srbiji opstoje zakoni,
koji muhamedancu uskraćuju svaku vjersku slo-

bodu, a nemaju ni svog vjerskog starješine.
Kad bi se sve ovo dalo Muhamedaocim, pi-

tam g. Stojana Novakovića i drugu gg. ministre,
koji su 6 godina odbijali molbu beogradskog hod-
že: da li se ovo pitanje sukobi sa državnim in-

*) Naslov Sultana, vrhovnog poglavice Islama, Ur.

zahvaljujuć mu što je baš našem siromašnom na-
rodu onio takova muža, koji je znao toliko u-

j blago smjestiti u u tjesnom prostoru
jedne crkve, na našem hrvatskom tlu.

Rezbarija u kamenu i drvetu, uresi, bojadi-
sanja, makiti, tako su udešeni da suglasno jedno
drugom odgovara, i sačinjava divotao, estetično
jedinstvo. Drugačije nije nit moglo da bude, po-
što umjetnici i izvoditelji mnogovrsnih , rop-
ski gu izvagjali Strosamajerova začeća. 0 je
mučno naći

 
  
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
   
  
 
 
 
 
 
 
 
   
  
 
   
  
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
  
  
 
 
 
 
 
 
   

na, neda Srbija svojim podanicima Srbima, a ima
smjelosti da baca oko na okupirane zemlje i da
nas zove u pomoć da je proširimo na štetu na-
šeg opstanka. Muslimani u Srbiji traže ono što
je i Rusija u Sibiriji dala, dok pravoslavni traže
u okupiranim zemljama što im ne bi ni u Ame-
rici dali!

Još jedan slučaj o Srbiji pa da završim:

U Beogradu i danas muezin ne smije okuji-
tat što meće iz 10 kuća koje se nalaze u susjedu
džamiji proti njemu vikati. Za ovo se je Sulejman
efi. tužio ko mu je god dolazio i išao od kance-
lista po sve do ministara, ali je vazda na isti od-
govor naišao: pa šta ćemo djeci učiniti, kad ne-
ma za nje kadije (sudije).

Djeca ne goje mržnju prama nikome, dok
ih na to otac ne privikne. U Beogradu ni danas
ne može proći jedan Muhamedanac, ako samo ima
turban na glavi, da ga neće svakim pogrdama
nazvati. Navešću jedan interesantan fakat, što se
tiče ovoga, pa je dosta da se dogje do zaključka:
koliko je istine u ovom što sam sada napisao.

Kad sam se nalazio u Beogradu, kod Sulej-
man eff. Faladžića, nije mi ovaj dao ni koraka
da pogjem sam, nego je želio da smo skupa i
gdjegod idemo da se vozimo u kolima. Ovo je
meni palo u oko i upitam moga prijatelja za uz-
rok kao i zašto me uklanja kad muezin okujiše,
a inače se muezin i ne penje na munnaru niti
objavi vrijeme molitve.

On meni odgovori: — Dragi brate! Šta me
pitaš kad od sramote ne mogu ti ni kazati, ali
kad si željan da znaš, čekaj. I kad dogje doba,
pozove on muezina da okujiše: Odmah zatim na-
sta nekakva graja, a on mene uzme za ruku i
odvede kod džamije, pa mi reče: ,čuješ li dragi
brate,“ a poliše ga suze. Ovo je bio prizor koji
je tako na me djelovao, da sam s mjesta upo-
znao srpsko bratstvo. Sulejman eff. mi kaza, da
se je na to sto puta tužio, zaludu.

Sulejman eff. Faladžić rodom je iz Mostara
i bio je vogja u onom pokretu od 1882 god., što
mu je dalo povoda da se iseli u Tursku. Kad je
Sulejman eff. pozvat u Beograd, njemu je obeća-
no da će ga imenovati Muftijom za kraljevinu Sr-
biju i da podnese nacrt zakona za Muhamedance,
jer inače ne bi se bio primio poziva. On je tako
bio oduševljen za Srbiju, da se je čak zamjerio
i turskoj vladi radi njegove agitacije u Staroj
Srbiji, te danas ne smije ni u Tursku ni u Bosnu.

Ovako svršavaju svi oni Muslimani koji po-
vjerovaše Srbima, da je njima — brat mio koje
vjere bio.

No na sreću našu osvijestiše nas ovi na
vrijeme te nije teško pogoditi kuda imamo traži-
ti utočišta za naš opstanak.

Pri kraju dovikujem svojoj braći u ovim
krajevima: da svi složno sa braćom katolicima;
zavičemo: hoćemo aneksiju habsburskoj monarkiji.

Draga braćo! Sad je najagodniji čas, da se
o tom počne ozbiljno i odlučno raditi.

Abdu-I-ressak.

pamtio duge čitulje hrvatskih, u tješnjem i širem
smislu, sinova, koje je on svojim novcem dao
uzgojiti, i danas, možda svaki i nezahvalan, sja-
ju širom naših zemalja, i rade na štetu Strosma-
jera i našeg hrvatstva.

Bog bi dao da svi naši hrvatski mogućnici,
budu slijedili stope njegove, i da se svakog
rodi jedan, jednak njemu, i naša bi Vjera i na-
rod, i žugjeto jedinstvo, kao se je nadati
fezudnji osti sajetetiji ozatsti sa boje sa sei

za
preci na potoke svoju krvcu lijevali,
ili proglašeni ,antemurale christianitatis“. Zatvo-

ram od > pere s
= zagre Odbor sa kateketske p»-
S danom 26 srpnja, Program sa VL

 

 

 

ž

s tako ne imade nit jedne slike, koja
nokia nada o eia vjere i spojenju naro-

 

teresima ? TA što ni Rasija nije tskrratila Tatati+ i

O

% NUI WIP

Primjetba Uredništva. — Dondtim. i
ovo pismo a da damo prilike braći Muhamedan+ «i
cima, koji se obratiše našemu listu, neka slobod- _
no raspravljaju o svom stanju i izmijene nazore
o svojoj budućnosti, Nama će biti milo ako im
išta pripomognemo. jer mi ih smatramo jednijem
dijelom nas istijeh, jer to su naša braća po ro-
du, krvi, jeziku — to su napokon Hrvati.

Pitanje Bosne i Hercegovine primiče se svo- i
me riješenju i za okupirane zemlje za sjegurno o
će najbolje biti, ako se nagju u habsburškoj mo-
narkiji, ali pod uvjetom da tu budu kao čest i
sastavina krune hrvatske, u kolu onih zemalja
koji je grle sa sjevera, zapada i juga.

Druga politika bila bi štetna ne samo za
Hrvatstvo i za okupirane zemlje, nego i za monar-
kiju. Regbi da sadašnji sustre-ugarski državnici to
ne uvigjaju, pa hoće da Bosnu i Hercegovinu na-
tegnu negdje, gdje mjima mjesta nema, i protiv
čega sve Slavenstvo, i domaće i vanjsko, moralo
bi prosvjedovati kao jedan čovjek.

A da se monarkija upre o narodno načelo
koje Bosnu & Hrvatskom sveže, da pokaže na je-
dinstvo krvi, jezika i želja, koje one zemlje spajaju,
nijedan pravi Slaven (osvem možda Srba) ne bi
mogao ni slova prigovoriti, ovoj najpravednijoj i
najnaravnijoj soluciji bosanskog pitanja.

I zato je naše načelo: aneksija Bosne, ali

ne ni Magjarim ni Nijemcim, kako to žele njiho-
vi sinovi koji sada politiku vode, već Hrvatima, s
kojim Bosna sačinja jedan narod, Dokle god se
u tome pravcu ne bude poćelo raditi, neka se
niko ne čudi ako Slavenstvo pitanje o aneksiji
gleda zazornim okom. .

Ovo na razmišljanje državnicima habsbur-
ške monarkije.

 

Naši dopisi.
Zirje kod Šibenika, 10 Septembra.

(U sapuštenom selu). Jučer dne tri Rujna
ostaće Ž'rjanim nezaboravan dan, Ovih naime da-
ma za prvi p.t otvorio se c. k. Poštarski Ured;
za prvi put evo nam doplovi željno čekani paro-
brodić. Nemamo dovoljnih riječi, kojima bi opisa-
li kakovi su bili oni časovi, kad se je taj dan do-
živio u ovomu dosad zapuštenom i zabitnom se-
lu, za nj se nije dosad znalo, koli da ga nije ni
bilo u našoj dičnoj Dalmaciji. Onaj dan svečano
proslavilo je otvor ureda, taj dan naš poštovani
župnik Don Vinko Sabioni otpjevao je svetu mi-
su za zdravlje našeg milostivog kralja, takogjer
sve seoske vlasti i c. k, poštarska opremačica pri-
sustvovaše sv. službi, sve otočanke kroz koju se
neču drugo nego skromno molenje bogoljubni o-
točanka za zdravlje milostivog nam cara. Potla sv.
mi:e zafalismo Bogu su Tebe Boga hvalimo, sa
pucanjem, slavljenjem i ostalim drugim proslavam.

Na 3 septembra opetovasmo naše veselje
s dolazom parobrodića, koje dosad naše selo nije
uživalo, & danas evo ga uživamo. Sve selo na okup
uputilo se" na obalu da ga dočekamo s pucanjem
mužara i s našom milom trobojnicom. Kad se je

Due 24. a) O, Marijinin kongregaci
izvjestitelju Prof. Fr. Zelenki, učitelju Vjere
osječkoj gimnaziji.

b) Predaje praktičnu lekciju o Ispovijedi Drag.
Jakić, kateketa na sarajevskoj Gimaatciji.
e) Napokon eventualni predlozi.

Podnevom 22 kolovoza, spilo se je u Djako-
vo, do 70 učesnika, udobno i gosposki nastanjeni,
većinom svjetovnih svećenika iz raznih zemalja na-
de mile Hrvatske. Jedau iz Dalmacije, Otac