Ne čudimo se ni ,Srbobranu* ni ,Srpsko- mu Glasu,“ što nam dolaze sa takim otkrićima na dvor, ali se čudimo i vrlo čudimo ,Glasu Cr- nogorca,“ gdje ih i on usvaja. Organ ličnosti, ko- ja je bila kao njekim simbolom sloge izmegju Hrvata i Srba ne bi smio donosit takih ludorija, pa makar njegov urednik posrbio i čitav svijet. Ovake stvari kako već jednom kazasmo proizva- gjaju ogorčenje i često puta i nedužni platu. A kad ih čuješ od onih, koji su tobože zvani da zagovaraju slogu, zgade te. Ili se sad i tamo ko svukud usvaja teorija, koja kaže da su: Srbi svi i svuda? Ako je tako, riješena je zagonetka ma vrlo jednostavan način. Pošto Hrvata nema, nego su sve Srbi, to ono što mi kažemo da je hrvatsko nije nego srpsko, a svi Hrvati nijesu nego Srbi renegati. Teorija nije nam nova ; čuli smo je toliko puta i — smijali joj se. Ali kad je stane zagovarati onaj, koji za nju do sad nije znao i koji bi je imao raspršati, to je žalosno. Srbi se tuže na mas da smo mi šoviniste, da mi priječimo slogu! A nije li dosta samo ova tvrdnja & njihove strane, pa da do vijeka zapu- štimo i samu pomisao na slogu, jer živiti u lja- bavi i jedinstvu s onim, koji kaže da te nema, to nije moguće. Tu dolazi po srijedi ona Hamletova dilema: biti ili ne biti, pa mješte sloge otvara se strašna borba na život i smrt, borba za opstanak. Ko će pobijediti ? Sva je prilika onaj ma čijoj je strani pravo i pravednost, a ta je na našoj, jer _ mi ne dolazimo do onakih zaključaka, pa i na pi- tanje: čiji je jezik ? odgovaramo, da je i hrvat- ski i srpski onaj jezik koga mi zovemo hrvatskim, a srbi srpskim. Tvrditi protivno može samo ko nema zdrava razuma i soli u glavi. Dubrovčani, jesu li Hrvati ? (Nastavak, V. br. 34). Rekosmo u prošastom članku pod istim na- slovom, da kad ne bi bilo istina da, kako ostalim spisateljima izmegju Cetine i Bojane, tako i du- brovčanima, jezik slovineki ili ilirički, naški ili du- brovački značio je isto što jezik Arvatski, ne bi se tada moglo nikako protumačit, kako se moglo naći književnika dubrovčana, koji bi svoj jezik bi- mogli nazivat izrječito hrvatskim, i ne drukče ne- go hrvatskim. Izmegju takovih navedosmo iz novi- jeg vremena Stulića, iz starijeg Nalješkovića. Bo- gme, ko je njihova svjedočanstva pročitao, našu tvrdnju ne može, ne smije u sumnju postaviti. Mi nijesmo kako kakav Antonije Stražičić, koji je ne- koš u pokojnoj Gušterici iz toga što je Gundulić pjevao o Ljubidragu i Sunčanici izvodio da je Gun- dulić bio Srbin, Naši dokazi ne osnivaju se na krivim indukcijam, nego na tvrdim činjenicam, U ostalom kad bismo mi htjeli naše nazore temeljiti na indukcijam, bili bismo na stoput boljem skoku nego naši protivnici. Neka nam srbi iznesu samo jednoga pjesnika dubrovačkoga, koji bi o Srbima i Srbiji bio pjevao onakim zanosom, kako što je na primjer dubrovački pjesnik Vladislav Menčetić, suvremenik Gundulića, u svojoj ,Trublji Slovin- skoj“, pjesmi posvećenoj hrvatskom banu Petru Zrinjskomu, pjevao o Hrvatskoj i Hrvatima : Svud po svijetu u okolo Gdje dan svane, gdje opet gine, Slovjenski si zvan Apolo Marte od sve pokrajine. Kad ovaki zanos starih dubrovčana napram Aevat- skoj pokrajini i hrvatskim junacima isporediš s ci- ničkim prezirom, kojim njeki sadašnji dubrovački izrodi Hrvate obasiplju, jest uprav da se smutiš, dapače zgadiš. Ma držimo se bolje predmeta. Megju stari- jim pjesnicima dubrovačkim priznava se izrječito za Hrvata Dominko Zlatarić, koji se rodio u Du- brovniku god. 1556, a umro g. 1610. Zlatarić spa- da u najznamenitije ljudi što je svijetu dao Du- brovnik. Nauke je svršio na padovanskom sveučili- štu, gdje postade učiteljem i rektorom, i gdje mu je radi zasluga postavljena spomen-ploča. Odre- kavši se časti g. 1686, vrati se u rodni grad pre- ko Zagreba, kamo se bješe svrnuo da pohodi svog brata Miha, koji je bio kapetan u četama grofa Jurja Zrinjskoga. Svojim materinskim jezikom ni- je se sramio, već se vježbao pišući i pjevajući u njemu. Ali on taj svoj materinski jezik ne nazi- vlje niti srpskim, niti narodnim, niti zemaljskim, niti srpsko-hrvatskim, niti još na koji vražiji va- čin, nego lijepo čisto i bistro hrvatskim. Pa nije on bio šeprtljalo kako njeki kod nas ; imao je ba- rem toliko zdrave pameti da zna kako mu se je- zik zove. Evo kako nose naslov njegova knjiže- vna djela: sđlatarić Dominik, dubrovčanin. Elektra, tragedia, ,Ljubimir, pripovies pastirska ; Ljubav i smart Pirama i Tisbe, iz veće tugjih jezika u hdr- vatski izložene. K tomu su pristavljene njekolike pjesni u smart od razlicieh. U Bnecih po Aldu 1597, u 4.* — Zlatarić Dominik, dubrovčanin, Elektra tra- gedia u harvacki izložena. U Mletcih pri Marku Gimanu 1621, u 12.* — Zamjerno je pak da naš Zlatarić, budući po- svetio svoju prvu gore navedenu kojigu knezu Jurju Zrinjskomu, ovaj u zahvalnici, koju mu u- pravi na latinskom jeziku, govori megju ostalim : Libellum quemdam Dalmatico idiomate conscri- ptum nobisque abs tua Dominatione .... dicatom atque missum.* Grof dakle Petar Zrinjski kaže o knjizi Zlatarićevoj da je ona napisana dalmatin- skim jezikom, a sam Zlatarić kaže da je tu knji- gu preveo ,iz veće tugjih jezika u hrvatski.“ Što ovo znači ? Znači da je Zlatarić, kao no ti knji- ževnik, bio osvjedočen, da mimo sve lokalne razli- ke narječja hrvatskog i dalmatinskog, jesik je je- dan, a to je, kako ga on zove, hrvatski, govori se u Zagrebu ili u Dubrovniku. Zamjerno je i to da nijedan dubrovački književnik nije nigda kakvu svoju književnu ra- dnju posvetio kakvome srpskome junaku ili odli- čnjaku, a da rečemo svu istinu, ne bi se to bio ni usudio, jer bi se to onda bilo držalo kao crimen laesac rei publicae ! Dubrovački književnici, ako se & kim dopisuju, to se dopisuju s Hrvatima, ako kome svoje književne radnje posvećuju, to je opet hrvatskim grofovima i junacima. Sa srbima;sklapaju doista političke i obrambene ugovore, ali duševna svesa spaja ih s» Hrvatima, jer, da se poslužimo riječima pok. Nika Velikoga Pucića, nije za njih u Beogradu nego u Zagrebu počinjala Evropa. A da se vidi kako su stari Dubrovčani bili raspolo- ženi napram Srbima, zgodno je da ovdje mimo- gred iznesemo fomad jedne megju više ih, odlu- ke Vijeća Repuplike dubrovačke godine 1371. »Nui Andrea di Benessa rector di Ragusa ,čum lo pisulo conseglo, et cum la zonta de li X gsavy de la ditta terra per autoritate a nui data dalo major ronsello, cometemo & vui ser ,Dobre de Lalich et ser Johan de Gradi nostri aobili et honorandi sitadini, che al nome de Dio e di mis- ser sancto Blasio debia andar ambassadori per Parte nostra & de tutta ia terra al signor nostro naturale misser lo re d' Hungaria, e ... li debia upresentar la nostra lettera di credensa. E quan- ,do ello vi dar& audiencia, et vui per lo pi or- nado et humile muodo chi saveri et porri li deb- bia dir: Signor nostro naturale, da quando Ni- cola suppan de Altoman pillo le contrade le qual comfina com lo comtado de la Vostra sitade ,de Ragusa, nuy cognoscendo la condicion e la lo dicto Nicola, perso ca intra tuti li eltri baroni de Rassa (Srbije), avegn che iniqui, 6ss0 he lo pisor homo, Ovo onako, samo da se bolje ilustriraju nje+ ke simpatije, a i pravo je da se o ovome govori u devetaaestome vijeku, kome su toli omiljele komparativne studije... M Uz Zlatarića nije se hrvatskog imena #štidio ni Bernardin Pavlović, franjevac, rodom is Stona a nastanjen u Dubrovniku, kad je g. 1747 štam- pao u Mlecima knjigu pod naslovom ,Pokriplje- nje umirućih, za dobro i sveto poći u milosti bo- žjoj s ovoga svita, istomačeno i skupljeno: po D. L. Terziću, koje da bolje i upravnie izgovora u harvatski jezik popravi i prištampa, nadostavi mnoge i različite blagosove i druge stvari svete i kripostne sa korist naroda hrvatskoga.“ Svršivamo ovaj članak, i kao zadnju potvr- du da je starim dubrovčanima kod kuće jezik Ar- vatski bio ono što su, povagjajući se sa Talijani- ma, u ono doba u književnosti htjeli nazivati ve- ćinom jezikom slovinskim (lingua slava), donosimo nesumnjivo svjedočanstvo učenog francuza Marka Bruere Derivaux, koji se je pod konac XVIII vi- jeka bio nastanio u Dubrovniku, puno se u nj za- ljubio, naučio na$ jezik tako lijepo da je u njemu stao i pjesme skladati. U njegovo doba Dubrov- nik bio zapustio narodnu vilu, a dao se malo po mulo sasvim u čuke vili tugjinskoj, pa to ogorčilo učenog Francuza, te napisa satiru vrhu toga, u kojoj se ovako jada: »Ti koji dni trajaš i noći knjige premećuć, Pomnjivo trašeći slovinskog naroda slave, Bil? uzrok men' po sreći dokazati znao, S pivnice jer svako po glasovita pregata Slavne bi se slatko hrvatske odreko starine ? Jer čupah od župsk'jeh do. najponosne vladike Stidi se svak jezik slovinski čisto govorit? Tugi običaj tako na starog nauka mjesto Kradom se uvlači; hod, život, haljina, način Jest prijašnji odbačen; i rodnog jezika atavnost Već nije spodobna obijesne pameti svake Izrjeti misli zamamljene i grdobe, kojeh Ni imena samo nije slovinska imala starina. Marko Bruere Derivaux nije bio zanago hrvatski šovinisto. Iz njegova pisma razabiremo dvoje. Pr- vo da se je Dubrovnik još u 18. vijeku ponosio slavnom hrvatskom starinom, a drugo da je u Du- brovniku slovinska starina bila smatrana isto što i hrvatska starina, i obratno; i po tome Du- brovčani ako su štogod po plemenu i go starini, to su Hrvati, Srbi jok vala! — jer treba znati da u Dubrovniku: ,ni imena samo nije srpska imala starina,* — (nastaviće 86). Naši Dopisi. . Iz Hercegovine 10 Oktobra. Nekoliko puta dosle ,Bošnjak* govorio je 0 iseljenju, žaleći svoje braće i svjetujući ih da so ne sele. To je od njega vrlo lijepo. Ali, dobri čo- vječe, treba najprije istražiti uzr&ke: našemu ise- ljivanju, iznijet ih na srijedu, pokazat im pravi lijek, pak tek onda zagovarati ljubav domovine i donositi hadise i šerife da je treba ljubit, jer sjegurno niko ne ostavlja svoga zavičaja bes ve- like muke, — Zar naši idu u tugjinu ostavljajući svoju li- jepu domovinu, svoju rodbinu, svoje imanje, sve od ubijesti, da se malo svijeta nagledaju ? Jok va- la ,Bošnjače,“ nije zato, nego od teške muke i nevolje kao što se i samo razumije. Jet ko,bi od obijesti sve svoje utukao, pa se dao glavom po svijetu, tražeći koru hljeba i mira svojoj duši ?: Bošnjak“ i ,Vatan* svaki na svoj način isnone usrvke našemu iseljenju. Jedan veli ; ose- lio ge je ovi | oni radi trgovine, & drugi opet: srpska vlada podupire iseljivanje mubhamedsnaća Grna ti je i ta trgovona i vlada za podo- piranje nas muhamedanaca. će vledi muhamedanci već je ovaj list nema par dana pi sao, Njoj je dosta da moše i sebe usdršavati, A kakva opet trgovina? Čovjek proda one malo si- romaštva, ako je još ostalo, isa kako su pobrali, pa su desetero i više tibjens ode w t8<' gji svijet, Zar je ovo trgovi ovo se sove izgorina, PALA ao A .