Makovi su pogibeljai | za čistoća graka. A sve mi: se nekako čini, da ovaj gosp. dopisnik mora da bude jedan od onih, koji se dogjoše nojesti ši- benskog kruba, pak sad kad su se siti najeli za- novetaju svojim poštenjem. Ali non quis sed quid, je li, gosp. dopisniče 1? One pak vaše ljudske i skladne riječi, da smo se ,obmanom i lukavstvom podigli“ odbijamo s gagjenjem od sebe i bacamo ih natrag nama u obraz, jer kad ste taki, drugo vam se i ne pri- stoji. Stražičić vam je napravio ogledalo ; ogledaj- te se u nj i vidjećete se u pravoj slici, pa, ako možete, perite se; a dotle u nikoga ne dirajte. + Antun Kazali. (Nadgrobni govor izrečen od velč. gospodina dn. Vice Medini). Gospodo! Imamo pred sohom 'mrtvo tijelo Dum Antuna Kazali, Rijetka doista i nezaslužena čast meue da- nas dopane da pred mrtvim ostancima Ovakova čovjeka rečem dvije riječi u njegovu pohvalu. Pje- snika Dum Antuna _ Kazali pozna vas naš narod na daleko, a pozna ga po njegovim djelima, kako što ga po ajima i ja. pozaam, jer osobno, kako mlad čovjek, ja. nijesam imao sreću, da ga bolje upoznam. Kazat ću dakle. o njemu samo 010 što o njemu mogu znat, a cijenim da će biti dosta da se uvjerimo, kako imamo iskreno žaliti za njego- vim gubitkom. Rodio se on u Dubrovniku. na 29 aprila 1816 od Nikole Kazali, pomorakog kapetana i Margari- te Bigonzini. Roditelji, po davnom kućaom običa- ju, bijahu naumili svoga sina uputit.u pomorstvu, i za to ga dadoše na nauke u nautićku školu. Ali niti nauke u toj školi, niti poslije filozofski nauci u zadarskom gimnaziju nijesu prijali našemu dum Antunu, jer mu se činilo da od njih neće vele mo- ći crpsti koristi za život. Bijaše uz to već od dje- tinstva boležljiv pa promjeni prvašnju namjeru i iunenada navijesti ocu da boće da postano crko- vojskom. Izučivši četiri godine bogoslovja u Za- dru, zaredi se svećenikom i godine 1838 otpjeva mladu Misu u svome rodnome mjestu, = Od toga vremena vidimo ga gdje vrši dušo- briža.čko zvanje po razaim župama ove naše bi- skupije, uajprije ua Pločicam u Konavlima, pa na Mijetu, Vrućici, Mokošici, Lopudu i Ošljemu. Vr šeći trudne dušobrižničke dužuosti, uvijek je učio i puno učio, a vrhu svega upre dobro da izuči svoj marodni ježik, jer ga.od djetinstva slabo bje- še čuo u kući, a još ga manje wmogao naučit u 0- nadašnjim zadarskim školam, koje bješe pohodio, tako da se je vidio nekako zapućen, imajući pro- povijedati riječ božju seoskome puku, Pregnu da- kle svim silam da dobro izuči narodni jezik, eda bi time mogao biti koristan onome 'varodu iz ko: ga je sikao, 1 kome bješe naumio posvetiti vas svoj umni rad. Zgodnu. su mu za to priliku pru- žale mjesta u kojim je župnikovao, jer tijesno op- ćeći & narodom nauči ne samo forme narodnog je- zika, nego tikogjer pronikoe u samu narodnu filo- sofiju i duh narodnog govora, a to korjenito po. znavanje naroda i jezika, združeno sa neobičnim i uprav rijetkim umnim sposobnostima, kojim je od naravi-bio bogato obdaren, učini da se doma- lo pojaviše. i plodovi: njegove svijesti i njegovog umaog napora, koji, razuijeće glas o njemu na da- leko po pokrajigi, God. dakle 1855 bi imenovao učiteljem pa zadarskoj gimnaziji, 1 tu je službu vršio za nje- koliko godina, utegjuj.ći istodobno za. koje vrije- me Glasnik Dalmatinski“, Poslije okušavši u Za. dru razoo suprotive, licvati god. 1861 pozvaše ga Da Senjsku Rijeku, gdje je proživio njekoliko vre- mena, sve dok Kijekom ne počeše zapovijedat Ma- pai :Quda stavi Bijeku i povrati: 82. svojoj o- tadžbini, ua vije u Stonu kao upravitelj oadješnje pučke # došao kao učitelj pri sagrebačkoj gimusziji, ali no htjede, nego nakon malo, željsu pokoja, zakloni se u Luku Š panjsku, (gdje je, župuikujać i nepre- stuno baveći Be kujiževošću; daleko Od bučnoga svijeta, sproveo više. od 10 godina, sve dok god. ioša no u osma Da došivošno zari Nadar- Tu ga zagrebačka vlada poza da bi | je kod ,Tri. Crkve“, Otdje, živeći u mitu | tihoći sproveo je Dum Anton svoju kasnu starost, i ov- dje je umro, — a da ga ipak, na žalost, nije mo- gla mimoići ona nesreća, koje se je on toliko bo- jao onda kad je u svojoj ,Zlatki* pjevao: ,Kada duša umre nam -— ah, da smo mi prije“! : Ovo su u kratko, gospodo, mijene što je vr- li pokojnik imao u 78 godina svoga mučnoga ži- vota, ovo je njegov život što se tiče njegovih iz- vanjskih sveza sa svijetom. Vidi se po svemu, da i ako je on u svijetu dosta suprotiv& okušao, su- protiv4 koje su za njegovu posve osjetljiva ćud i ljubeće srce jos težim i nesnosnijim postajale, to ipak svijet mu nije odkazao ono poštovanje, koje svaki vrijedni i veleumni čovjek sam po sebi po- stiže u prkos svim svjetovnim inadima i zadjev cam. Rekoh: vrijedni i vele umni čovjek; i takav je zbilja bio naš dum Aatun! Kao svećenik, zva- pje koje bješe odabrao, izabrao je svojevoljno, po- znajući vrlo dobro s kakvim je dužnostima, su- protivom i prijegotima vezano, i premda preba- can simo taimo od Žestokih svjetskih oluja, obda- ren jednom pameti, koja bi kome drugome mo- gla biti uzrokom potpunog zalutanja i propasti, znao se je ipak do smrti održat vjerom svome zvanju i svome karakteru. Kao pjesnik, sve što mu je iz pera izlazilo, izlazilo mu je iz dna srca ; iz onog srca, koje je tu sada pred nama mrtvo i ledeno, ali koje mu je za živa kucalo tako jako, kako u malo kojeg čovjeka. Kao pjesnik, imao je pokojnik u sebi združene sve one vrline i sposo- bnosti, koje čine pravog pjesnika: opširno i &ve- strano poznavanje svojih grana ljučke znanosti i umjeća, tako da ni;e bilo stvari u koju se oo ne bi bio razumio; izvanredno pamćenje, duboko po- znanje ljucčkog srca i ljudskih strasti, koje je či- nilo da bude tako zanimivo sve ono što je pisao; sve te pak sposobnosti združene 8 izvrsnim po- znavanjem jezika, i urešene takom silom pjesni- čke mašte, da mogu bez otezanja kazati, da se Dum Antun Kazali mže smatrati, ako ne prvim, a ono megju prvim našim pjesnicim, uz bok Pre- radoviću i Mažvraniću. Nije on vele stvari papi- sao, ali što je pisao vrijedi više nego stotinu ko- jekakvih koj;ga neslano napisanih i u svijet ture- nih. Najprije nam se prekozuje njegova , Zlatka“, objelodanjena g. 1845, čiji izvornik bješe u koje- čem preradio po naputku pok. Meda Puoića. Vi- lioskoj ovoj pjesmi bjehu uzorom Byronovi pjesšni- čki sastavci, a € jenim da pogagjam kad kažem da svrha ovoj pjesmi jest taj da pokaže: kako se neuredna ljubav sama na sebi osvećuje. Iza ,Zlat- ke* imamo njegove ,Trista Vic& Udovic4*, što je spjevao Župnikujuć na Lopudu i posvetio svome ocu, u znak sinovske ljubivi. Predmet pjesmi dao je jedan epizod povijesti Dubrovačke za doba Kar- la Petoga. Pjesma je veoma ganutljiva sadržaja, ispremiješana kako | ,Zlatka“ dubokim filozefskim razmišljanjima o najbitnijim pitanjim života, lwa- mo zatim pjesmu, koju je pokojnik štampao u Zadru pod naslovom ,Glas iz Pustioje*, po kojoj se vidi kako je i koliko je Kazali svoj rod ljubio. Njoj uz bok stoji pjesma ,Dvije Vile“, divna pje- sma gdje se uvagja vila Velebita du se rezgovara sa vilom Nevesinja, pravo remek-djelo pjesuikovo ! Napokon od štampanih pjesničkih sastavaka imu- mo ,Grobnik* u tri pjevanja. Kra<ni ovaj junački spjev posvećen Auki Zuwajićevoj viteški py) sveti- vanjskoj i vladici Strossmajeru, štampan je g. 1563 pa Sepjskoj Rijeci, te opijeva borbu Ilrvata sa divljim Tatarima i kako ih porazžiše na groboić- kom polju, uz poklik; ,Za krst časni i - slobodu slatou 1“ Osvem toga mnogo je svojih pjesu čkih u- motvorina štampao po raznim književnim listovi- ma, pak je preveo mnogo toga iz Eaogleškoga je+- sika, Grčkoga, Francuskoga, a najzoawewtiji mu je perijod cijele Omerove Ilijade, oko koga je si- la truda i muke vidio. Dosta stvari ima još u ru- kopisu, koje. pokojnik u zadnje doba nije bio u stanju da razvidi i objelodani, megju kojim ,Si- rot ea Lopudska*, ,Cvijet neimeni*, ,Brštan i Dub“, i druge. Tako dakle, gospodo, imademo u pokojniku pravog učenjaka i pravog pjesnika, koji radi svo- jih velikih taleuata i slavnih kojiževnih djela o- stavlja sa sobom pepomraiv trag, i mrtav nam još govori! Dal job sam govori; i dokle god tude ua. e roda našega njegovo će se ime spominjati kao f- me jednog od poglavitih naših književnih prepo- roditelja, ne samo, nego kao ime jednog velikana pjesnika, sina ove zemlje, koji se u veličini i krep- čini pjesme može iaporediti i sa najoglašenijim pjesnicima inostranstva, Da, djela Dum Antuna Kazali ne umiru, preko njih nam on uvijek govo- ri, a njegov glas daj da ne bude isprazan! Ea- spravlja li o Bogu i budućoj sudbini ljuckoj, čuj- mo ga kako duboko govori u ,Trista Vica Udo- vica* : »Svjjeh nas kupi Ljubav vječna sama Sama stavna u promjeni svega, Po otajstvu životnoga plama, Po otajstvu smrti tamnog stiega : Vap u pustu: ,Svaka pit je slama !“ »Kralj kom svaka živu“ vapaj s briega; Smrt i život, protivno za ljudi, Smrt i život jednim putem trudi.“ Radi li se o svjetu čujte ga kako otsijeca u »Zlatki“ : »Sve prohodi! Stvor nam trini Dan i noć“; a o znoju i naporu ljučkomu : pAh! trud ljucki! Već ga *'e dosti, Svaku dušu tre! Ta ispraznost ispraznosti Ogorčiva sve !“ ipak ostaje ufanje, o kome pjeva drugovdje : »Oh ufanje! vodi me za ruku Kroz svjetovne zlotvore ; Otri suzu, a sladi mi muku, Dokle grob mi otvore !“ Hoćete li od njega čut, sto sa ljučke strasti, po- slušajte : »Jerbo oganj što nam srce gori U razbludi samoj sebe mori, I dospjeva stignutim veseljem ;“ a u ,Grobniku* : »Ljubi srce svoje zavičaje, Ljubi slasti jučer oćućene, Al svagdano nešto ožešćene, Uzvišene do samih nebesa ; Dok na svrhu čestim uživanjem Nemoguću promjenu požele.“ Na jednom mjestu pita: »Ko zvjersko srce ljudima A ljucko poda hridima ?“ a na drugomu mjestu obara se, kakoi Byroa, pro- ti krvništvu ljadi te veli : ,Osvem branit svoju domovinu, Nema slave da se krvlju m'jeni“! Drugovdje razložeći o sveopcoj ljubavi, kaše: N'jemo 'e brdo i n'jemo je more Duši praznoj, duši bez ljubavi“! a sumnjivce našega vijeka pita: »Jel ti sišla pamet do te smutnje Da b'? dvojila povrh svoje ćutnje ?!“ Radi li se pak o ljubavi uapram rodu i domovini, u ,Glasu iz Pustinje“ ovako jala: »Pramaljetno žarko sunce sjaje Svim narodim još jednome da je! a u ,Grobuiku“ obraća se na svoju svijezdu po- sestrimu, koja luta tamo i amo po nebu, te joj upravlja ove riječi: »Koli slična, zvljezdo posestrimo, Koli slična sudbina je tvoja I sudbina roda slovinskoga !“ pak prilaže : »Stradaj vječno, nesretni putniče, Stradaj vječno po tugjijem jarmom Kada bratu i ime zavigjaš!“ — O NesrECLOL slanju FOda, govori ; »Kruh svagdanji, prezir i tlačenje Omili nam srcu umiljenu ; Te mi sami željet ne smijemo Što jur znamo da nam pravo spada !“ ali ipak oslaje nada, Jet hivatski junaci pali na aGrobniku“ pjevaju: »Tada robom, puče mili, Nećoš gordih bit naroda, Kada bukne po svoj sili Krst, prosvjeta i slobeda!4 , Ja ueću dalje, gospodo, jer se u #Fću ćuliu duboko ganut, razmišljajući da nema više onoga koji je evako divno' mislio, i na ovaki način svo. me rodu govorio! Vječni ti pokoj Dum Antune, veliki umniče, miljeniče vil&, i & ku svega roda, & napose Dubrovnika, koji vajmeh! u tvomie gobit- ku nadazrijeva gubitak posljeduieg svoga velikana pjesnika, Vječai ti pokoj dičui Autune od o noga Boga, čiji svećenik bio si na semlji l Laka ti bila rodna gruda, i vječna ti slava u narodu! t : . ? “ %t