i.

Le

a u izboru mnogo i ne pazi, nego za-

“še Pie jedn oko i ide im raširenih ruka u su-

sret? Ne bili bilo mnogo pametnije da ih mi lije-
pim način pričekamo i pridobijemo za onaj
rad, koji jedini može da spasi Hrvatsku ?

Delegat Eim o Bosni *).



Mnogo se govorilo ob ovogodišnjem zasjeda-
nju austrijskih delegacija. — Bilo je govora, da će
se pretresati i Bosansko pitanje, varočito pak, da
će o tom zanimat se mladočeški zastupnici, koji
sad prvi put dolaze u austrijske delegacije. — Ko
je čuo za mladočeške zastupnike, za njihovu ro-
doljubivost i požrtvovnost, čisto se je veselio, da
će ti prokušani političari i onamo povest riječ. —
Nu bilo je sumnje, da li će češki zastupnici biti
dobro i vjerno upućeni o našim odnošajim, al i to
raspršiše novine, govoreći, da ih ima, (mladočeha)
koji su kroz nekoliko godina proučavali stanje u
Bosni. Nadali smo se dakle opsežnom i temeljitom
pretresanju, i zbilja nijesmo bili prevareni. Jedi-
no opaziti nam je da su nas muhuamedance češki
delegati mogli malo bolje upoznati nego su to u
istinu učinili.

Zagrebački ,Obzor“ od 15 Oktobra donosi
podug članak pod naslovom : ,Delegacije.“ U po-
četku je govor češkog delegata Eima. Govornik
se osvrće na Bosnu, te ističe nezadovoljstvo, koje
da vlada megju stanovnicima Bosne na pram Au-
striji. — U prvom smo redu mi muhamedanci, za
koje delegat veli: ,muhamedanci u Bosni i Herce-
govini još su i sada protivnici Austrije i vjerni 0-
svjedočenju, da je austrijskom upravom kucnuo (!7)
sadnji čas koranu..... “ Za tim govori o Sibima
(t. j. pravoslavoijem), koji nijesu zadovoljni tako-
gjer, jer: goni teže za drugim.“ A za katolike ve-
li, da ni oni ne mogu biti zadovoljni, jer im se
nijesu ispunila obečanja. U tom se sastoji, — po
moijenju Eimovu, — cijelo nezadovoljstvo svih
triju vjeroispovjesti. —

Da je gosp. Eim slabo upučen i osvjedoćen
o nama, to je istina, jer inače ne bi nazirao na-
še nezadovoljštine u tom ,što se mi brojimo za vje-
ru.“ Mi se toga ne bojimo, pošto nam se u isti-
nu u vjeru ne kreće od strane vlasti, nego na pro-
tiv naša je vjera obezbijegjena. A ako nam je kad
u vjeru kreuuto i ako nam je povrijegjeno vjersko
čuvstvo, to bi moglo biti prije od katoličkih ili hri-
šćanskih svećenika, a vlada se dapaće uvijek u
tom pokazala kako treba. Mi, što se tiče vjere, u
živamo potpunu slobodu, te se ne mogu tudijer
tražiti uzroci našem nezadovoljstvu. Gosp. Eim
kad hoće da se o nama bavi bolje da se obrati
za podatke tačnijim izvorima nego što su muba-
medancima neprijateljski srpski listovi.

Što se tiče srpskog (brisšćanskog) nezado-
voljstva, to bi moglo biti, da oni traže spojenjo
sa ostalom svojom ,slobodnom“ braćom! Ali da
će im to poći za rukom, vjerovat se ne može, jer
je slobodnoj braći dosta i sebe... .

Glede katoličkog nezadovoljstva, gosp. Eim
je vrlo kratak: nije im se ispunilo obećanje“, to
je glavno. Ali koje obećanje 1 je li im faktično što
obećano, o tom ni riječi. — Nu iz daljojeg govo-
ra, dalo bi se nagagjat dvoje, troje: jeli gospo-
stvo i prvenstvo nad drugim elementim u Bosni?
Jeli im možda obećano, da će sve vjere obratiti
u katoličku ? Ili je možda obećano im riješenje
agrarnog pitanja? ....

Prvo dvoje i ako je, nemoguće je. — Vjer»
u islam za nas muhamedance čista je i usavršena
da ni u jednom pogledu ne ustupamo drugoj vje-
ri. — Dakle smo moralno osjegurani, a i materi-
jaloo nam je stanje bolje. Povrh svega toga naša
čista odanost i vjernost prama ,din-islamu“ zajam-
čuje čvrstu okzistenciju islama. Dakle niti se mi
možemo bojati za vjeru, niti se mogu katolici u
što uzdati. Mi imamo značaja i pravog ponosa, te
za živu glavu ne otstupamo od naših svetinja. A
vjera je od najviših naših svetinja. —

Treće bi obećanje bilo riješenje ,agrarnog

pitanja." To je moguće i to treba dakle riješiti
—_

9) Donosimo ovaj vašai članak koji je potekao iz pera
jednog odlićnog muhamedanca, da se ćuje što govore ovi
maslomani u Bosai, koji mleko svojom glarom, Ur,

i raspraviti, — ali kako i na koji način? Da to
pitanje treba riješiti i poboljšati, o tom niko i ne-
dvoji, ali kako? Gospodinu Emu trebalo je dakle
da je još preučio naše kmetsko stanje, da je ispi-
tao ili je agi od_ kmeta zlo, ili ovom od age, ili
možda obojici od trećeg . . . . To je trebao ispi-
pitati i ouda o tom povest riječ. — Kmetovim da-
nas nije toliko zla od age, njih boli nješto dru-
stas 4.

Delegat za tim nastavlja: ,Polu-mjesecu nije
slobodno ustupati većih prava, nego li krstu!“ Tu
je gosp. Eim vrlo slabo obavješćen, pače to je
prava iluzija, jer muhamedanci ne uživaju ne više
od krsta, nego ni onih prava, na koje imaju pra-
vo po državnim zakonima, Ja mislim da smo mi,
recimo pod kojom drugom ustavnom državom, da
bi uživali ista, a možda i veća prava. Pa u čemu
se ustupa više polu-mjesecu nego li krstu? Tog
delegat nije rekao, jer to nije moguće dokazati.

Glede apsolutizma birokracije i tu se g. Eim
vara, jer i tu više trpe muhamedanci, — za koje
on nema ni najmanje smilovanja — nego li kato-
lici i hrišćani, jer je birokracija sastavljena od kr-
šćana i koji, s malom iznimkom, prama musloma-
nima još goje svakojakih presuda. A megju te mo-
ratno, na čudo, ubrojiti vrlo mnogo braće Čeha.
Mnogi od ovih nas ne smatraju Slavenima, već
nas drže za Turke.

Eim kad je progovorio o birokraciji prelazi
na  iselivanje muhamedanaca. U mjesto da, kao
slavenski zastupnik, interpelira zašto se sele ti

prasjedioci iz svoje domovine, šta ih goni, on veli:

»Ne treba sprečavali iselivanje muhamedanaca, jer
ti neće nikada postati Austrijanci." Da pravo ka-
žemo, ovo nas je najviše zaboljelo. Dok svaki naš
prijatelj duboko žali naše iselivanje, našao se brat
Slaven, Čeh, koji to odobrava i ište neka se to ne
sprečava ! To je, da se blago izrazimo nelijepo po-
stupanje. Zar ne zna gosp. Eim, da se našim iseli-
vanjem ojačava protivnička stranka, a slabi ona,
koja duboko i bratski osjeća za Čehe? Još je ža-
losnije, što je gosp. delegat stavio za uzrok da
pas ne treba sprečavati, jer: »mi nećemo nikad
postat Austrijanci.“ Zar gospodin Eim nama pro-
rokuje ovu sadašnjost do vijeka ? Ne stavlja li nam
on ovaj dilema: ili budite Austrijanci, ili selite ?
Zar ne bi mi mogli biti i nješto drugo ?

Što se tiče interpelacije gosp. Eima glede na-
rodnog zastupstva, bolje bi bilo, da je interpeli-
rao glede štamparskih odnošaja i glede granica
koje kod nas uživa slobodno javno mnijenje. Ti-
jem bi se wnogom zlu stalo na put. Glede denun-
ciranja ima posve pravo. — Njegov pak prigovor o
nazivu jezika vrlo je lijep, ali na žalost kako je
o svem slabo upućen tako i u tom, te mu zaje-
dnički ministar K. zatvara usta sa listom ,Bošnja-
kom“, iz kojeg mu čita dva retka, gdje se veli:
»mi smo Bošnjaci i ništa drugo !“ Pa za Boga ka-
kav je to dokaz! To govori glasilo Bošanskih mu-
bamedanaca, je li? Ne to nije glasilo Bosansko-
Hercegovačkih muhamedđanuca, nego ono što bi
gosp. Eim mogao bio jako lijepo odgovoriti Nje-
govoj Preuzvišenosti, kad bi o Bosanskijem stva-
rima bio temeljitije upućen. (Nadamo se da će to
biti drugi put — tš ištom se poćelo 1 Uredništvo.)

U Hercegovini, 20 Oktobra 1892. Mujo.

FA
< Jedna književna obznana.

Čim je ispod štampe izašla bila naša brošu-
ra «Dubrovčani jesu li Hrvati?“ poslali smo od-
mah jedan eksemplar prof. Jagiću u Beču, da ču-
jemo o njoj stručnjački sud, jer smo bili uvjereni
da će gosp. Jagić o radnji koju progovoriti u
svojem Arkivu, jedno što je predmet, o kojem 0-
na raspravlja već po sebi dosta znamenit, a dru-
go što je njezina podloga znanstvena, I nijesmo
se prevarili, Sud je izašao, ali kakav? Kakvu smo
se mi, uzevši u obzir sve prilike, mogli i nadati,
t, j. takav, po kojem iglazi, da nemamo pravo ni
mi, koji tvrdimo, da su Dubrovčani Hrvati, vi o-
ni koji za iste kažu da su Srbi. >

Uopće u toj obznani ima posve malo govora
o sadršaju same knjige, već ima puno više o ža-
losnom megjusobnom trvenju, u kojem troše da-
nas svoje sile Hrvati i Srbi. Nego i o tom ne go-

vori se tu ono, što bismo mogli mi očekivati, bi-

va ko je u toj borbi sa atrane razloga a ko nije,
Diti se davaju kakvi savjeti ili upute, kako bi se
moglo to trvenje zapriječiti ili barem ublažiti. Tu
se samo nariče za onim vremenima kad je imegju
Srbima i Hrvatima vladao mir i sloga, ismijehava
se regbi današnja borba kako je ismijehavao njeg-
da Homer borbu izmegju žaba i miševa i ne na-
hodi se tomu nikakve pomoći, nego ostaviti bra-
ću neka se megju sobom glože, dok ih bijes ne
mine. Ovaka neutralnost u našem sporu može biti
da je potrebita g. Jagiću radi njegova vaučenjać-
kog ugleda, ali nama na žalost ne moža ništa ko-
ristiti, jer je razdor izmegju Srba i Hrvata dobio
već lakove dimensije, te postao tako oštar, da
same izjave nepovlagjivanja ojekolicine, makar i
najizabranijih naših ljudi, ne mogu mu više stati
na put, dapaće usprkos svim tim izjavama i sa-
mom nastojanju ojekih naših (naravno samo hr-
vatskih) uplivnijih ljudi, da se spor poravna, on
uzimlje svaki dan sve veći mah i malo po malo
Zahvata silom u svoje vrtloge i mirnije duhove,
koji su imali svu dobru volju da ostanu neutral-
ni. To je njekakva bujica koja nas zanosi, te joj
mi ne možemo nikako odoljeti, ili, ako hoćete,
njeka kužna bolest, koja se proti našoj volji i na
našu nesreću širi.

A bi li mogao tu g. Jagić štogod pomoći?
Mi mislimo, da bi, on i znanost, koja ima u nje-
mu tako izvrsna prestavnika, t. j. slavenska filo-
logija. A kako? Tako što bi ta znanost bila pra-
ma Hrvatima malo pravednija ; jer je do sada fi-
lologija velikih nepravica počinila hrvatskom na-
rodu u prilog Srbima, čim je otimački duh u o-
vih potonjih osobito narastao te je izazvao pra-
vednu reakciju sa strane Hrvata. Pozuato je kako
je već Kopitar, u svemu podupirući Vuka, kojega
deviza bijaše ,Srbi svi i svuda,“ doprimio osobito
za naše narodne pjesme, koje je Vuk skupio ne
samo po srpskim nego i po hrvatskim krajevima,
da se prikažu Europi na veliku štetu Hrvata sa-
mo pod srpskim imenom. Pod tim imenom bile
su te pjesme Zatim i pretočene u tugje jezike, te
ge još i danas znade u Europi ponajviše za ne-
kakvu srpsku tradicijonalnu litersturu, dok je to
vaguprot koli srpska toli i hrvatska literatura. Za
Kopitarom došao je Miklošić, koji je svojom izmi-
šijenom teorijom, da su čakavci i štokavci dva raz-
ličita naroda — oni narod hrvatski a ovi narod srpski
— Hrvatima neizmijerno skrivio. Njegov veliki u-
gled u znanstvenom, svijeta učinio je da se ta teorija
uza svu njezinu očitu nevjerojatnost, raširi megju
naučnjacima, a Srbi učinili vd nje kapital za svoju
propagandu po hrvatskim krajevima. Ta je nauku
presadio i u Dubrovnik filolog Budmani, i ona je,
samo ona, rodila ovaj eksotični pled što se zove
danas dubrovačko srpstvo. Danas su doduše goto-
vo svi filolozi zabacili već onu neistinitu nauku,
ali sjeme je razdora već bilo posijano, a s druge
strane imenu hrvatskom nije još ipak ni danas po-
vraćena potpuna. njegova čast. Tako se i u samom
časopisu (Arkiv za slavensku filologiju) što ga u-
regjuje prof. Jagić, jezik, literatura, povijest itd.
srpsko-hrvatska nazivlje običnije samo jezikom,
literaturom, poviješću itd. srpskom. Sam gosp.
Jagić, on je doduše nješto pravedniji u tom po-
gledu prama Hrvatima (ta hrvatske je gore list!),
ali je i u njega još obzir, da ne učini što na žao
Srbima puno veći nego li je onaj, da ne ražalosti
Hrvate. Taj je obzir prama Srbima i naveo njega,
kako mi mislimo, da našu knjižicu hladno dočeka
1 osudi. Mi amo ipak i s tim zadovoljni što je pri-
znao, da, i ako mi nemamo pravo, Srbi ga imadu
još manje. A možemo dapače sa zadovoljstvom
spomenuti još iz njegove obznane, kako i on pri-
znaje za Hrvate gda su plodovi njihova požrtvov-
snog rada na polju literature i kulture počeli sa-
zrijevati“, dok sa Srbe veli: ,oni saboravljaju
sodveć brzo, da bi njihovu relativno semostalnom
epolitičnom  pološaju imao istom Odgovarati veo-
sina naporan kulturan rad, da pribave sebi onu
pVužnost, koju bi oni htjeli već sada da im pris-
anamo, daleko pretječući: prilike (stark vorgrei-

fend).*
Nego sada da čujemo što prof, Jagić veli o
sadržaju same kojižice , Dubrovčani, jesu li Hrvati ?*
Evo ovo su njegove riječi: »Ućinili uu mi
da mi pošlju ovu polemičau knjižicu, koja